Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Miroslav Volf: Mostovi vjere
Što to u objavljenim tekstovima u ovome svesku nisam primio, što mi nije dano kao dar? Ne pronalazim ništa što je isključivo moje. U svemu vidim tragove drugih, a svi ti tragovi, tragovi su Drugoga
U izdanju izdavačke kuće Ex libris iz Rijeke izašla je knjiga Mostovi vjere: Biblijske meditacije i teološke studije, teologa Miroslava Volfa. U knjizi su doneseni tekstovi autora koji su nastajali 80-tih godina i predstavljaju ulaz u život, duhovnost i praksu protestantskih zajednica u Jugoslaviji, ali i tadašnji dijalog kršćana i marksista. Povodom objavljivanja knjige na Polisu donosimo Predgovor Miroslava Volfa, autora knjige.
Zainteresiralo me je kada mi je dr. Zoran Grozdanov predložio da sakupimo i objavimo moje rane radove (1980.-1991.), no istovremeno me taj prijedlog učinio nesigurnim. Nisam se brinuo hoću li se složiti sa svime što sam napisao između 23. i 34. godine svojega života. Znao sam da neću. Pitao sam se naime: u kojoj mjeri ću se uspjeti prepoznati u tim tekstovima? Radosno mogu izvijestiti da u ovoj knjizi čitate mene – verzije mene koje su se intelektualno razvijale i sazrijevale. Možete me u njima prepoznati kao što biste me prepoznali s fotografija iz toga razdoblja te ih usporedili s onima iz današnjega vremena (osim što mi izgled propada, a mudrost mi se, nadam se, poboljšava). Dakle, to jest verzija mene, no u drugačijim okolnostima i obraća se drugačijoj publici. Kada biste istu stvar rekli istoj osobi u drugačijemu vremenu i na drugačijemu mjestu, biste li joj govorili istu stvar? Vjerojatno ne. No, važno je da čuje to što što im govorite! (Isto to doživljavam dok čitam Bibliju. Tekst je isti, no drugačije mi govori danas nego prije 40 godina – a ponekad mi govori drugačije no što mi je progovorio jučer).
***
Kako bih čitatelju pomogao da bolje shvati ove tekstove, potrebno je iznijeti kratki autobiografski ocrt mojega rada u kršćanskim zajednicama i mojemu pregalaštvu u teologiji. Sve je to išlo pod ruku s nastankom tih tekstova te im je prethodilo.
Intelektualno sam oživio i otkrio sam teologiju u dobi od 16 godina, 1972. godine. Dogodilo se to ubrzo nakon što sam napustio svoju tihu pobunu protiv vjere i poziva mojih roditelja. Otkrio sam blago kršćanske vjere. Ključna osoba u mojemu intelektualnom razvoju u to vrijeme bio je moj šogor, dr. Peter Kuzmič – pametan, karizmatičan i vizionarski mladić, vodič za kojeg mi nije palo na pamet da ga trebam i želim. Jedna od prvih knjiga koje mi je stavio u ruke – što je bio riskantan potez – bila je Mudrost Zapada Bertranda Russella, u hrvatskom prijevodu (1970.). Bio je to moj uvod u filozofiju. Nisam siguran što me je uvelo u teologiju, no prva nezaboravna knjiga koja spada pod taj opis bila je knjiga C. S. Lewisa Elementarno kršćanstvo koju sam čitao u engleskome izvorniku. (Mislim da sam imao sreće jer i Russell i Lewis nisu bili samo sjajni intelektualci, već i odlični pisci!). Te dvije knjige – prva strastvenoga ateiste i druga obraćenika od ateizma koji je postao apologeta kršćanske vjere – postavile su me na put neformalnog proučavanja filozofije i teologije tijekom posljednje dvije godine mojega srednjoškolskog obrazovanja. Ono se uglavnom odvijalo tijekom kasnih sati, vikendima, a često i do ranoga jutra. Od samoga početka sam se odmaknuo od Russellova ateizma i Lewisova kršćanskog platonizma.
Gutao sam knjige, djela popularnih evanđeoskih pisaca i utjecajnih neevanđeoskih teologa. U protestantskoj teologiji, prvo čega sam se uhvatio bile su rane knjige Wolfharta Pannenberga, Objava kao povijest, Isus: Bog i čovjek i Osnovna teološka pitanja. Prvi pokušaj pisanja teološkoga teksta – u dobi od 17 godina – ticao se aspekta njegove teologije. Naravno, nisam bio spreman na taj poduhvat, no gorljivo sam se hrvao s Panennbergovim sjajnim idejama. Još jedan mislilac mi je postao važan prije završetka srednje škole: Joseph Ratzinger i njegov Uvod u kršćanstvo. Na istu temu je držao predavanja u Tübingenu u proljeće 1967. (Rukopis tih predavanja još uvijek se nalazi u teološkoj biblioteci u Tübingenu). Knjiga je objavljena 1968., a danas se smatra klasikom katoličke teologija toga razdoblja. Pročitao sam je 1973. u hrvatskom prijevodu – bolje je reći, pomno sam je proučavao, čemu svjedoči šuma debelo podcrtanih rečenica u toj knjizi. Konačno, nakon što se moja obitelj preselila iz Osijeka u Novi Sad kada sam imao pet godina, kako bi moj otac postao pastorom u pentekostalnoj crkvi u tome gradu, bio sam izložen i pravoslavnoj teologiji. U to mi je vrijeme postala važna verzija pravoslavlja Fjodora Dostojevskog; sjećam se da sam Braću Karamazove pročitao u 36 sati, gotovo bez imalo sna. Ranih 1970-ih čitao sam i cjelokupni prevedeni opus Hermana Hessea – djela kao što su Igra staklenim perlama i Siddharta – koje su me odvele u svijet mišljenja i duhovnosti onkraj granica kršćanstva. Od samih početaka, moje kršćansko usmjerenje bilo je široko. U svojoj srži bilo je protestantsko i evanđeosko, no ekumenski otvoreno i izloženo mudrosti iz mnogih izvora.
Od samih početaka, moje kršćansko usmjerenje bilo je široko. U svojoj srži bilo je protestantsko i evanđeosko, no ekumenski otvoreno i izloženo mudrosti iz mnogih izvora
Tijekom posljednje dvije godine srednje škole, pomagao sam voditi malenu, no naprednu i intelektualno živu skupinu mladih u podrumu crkve u kojoj je moj otac služio. Njezin vođa bio je Tomislav Simić. Bio je pet godina stariji od mene. Probudila mu se vjera iste godine kada i meni te je primijenio energiju i disciplinu prvorazrednoga sportaša na proučavanje Biblije i svjedočenje svoje vjere. Oko njega se okupila skupina mladih obraćenika koji nisu mnogo znali o kršćanskoj vjeri i životu; većina ih nikada nije držala Bibliju u rukama. Sastajali bismo se nekoliko puta tjedno i povjerena mi je uloga da im pomažem u njihovu odgoju u vjeri. Bio je to početak mojega poziva i u akademskoj teologiji i u pastoralnoj službi.
Počeo sam studirati filozofiju, psihologiju i grčki jezik na Sveučilištu u Zagrebu 1974. godine. (Branko Despot je držao nezaboravna predavanja iz grčke filozofije, iako sam puno osobnije upoznao ne toliko impresivnog Branka Bošnjaka koji je u to vrijeme bio poznati kritičar kršćanske vjere). No, prvenstveno me zanimala teologija koju sam studirao na Biblijskom teološkom institutu. Diplomirao sam teologiju 1977., nakon tri godine intenzivnog studija. U to vrijeme – čini mi se dvije godine – dijelio sam sobu s Danielom Bodijem, sada profesorom Povijesti starih religija na pariškoj Sorbonni. Držali smo se strogoga rasporeda studiranja, što je uključivalo odlazak u krevet u 2 sata ujutro i ustajanje u 7 ujutro. Tijekom tih zagrebačkih godina, upoznao sam se s hrvatskim katoličkim teolozima, od kojih su neki bili peritusi (teološki savjetnici biskupa) na Drugom vatikanskom koncilu – impozantne likove kao što su Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda, Tomislav Janko Šagi Bunić, Josip Turčinović i Tomo Vereš. Nakon tri godine intenzivnog studija, diplomirao sam 1977. s temom „Razvoj novovjeke misli ka apoteozi čovjeka s posebnim osvrtom na Ludwiga Feuerbacha“. Tijekom čitavih tri godine u Zagrebu bio sam uključen u službu, napose ljeti te sam često propovijedao u lokalnim crkvama. Akademski i pastoralni rad bili su združeni.
Od jeseni 1977. do proljeća 1979., bio sam postdiplomac na Teološkom fakultetu Fuller u Pasadeni, u Kaliforniji. Dok sam radio na svojoj tezi o Feuerbachu, otkrio sam sivu eminenciju protestantske teologije 20. stoljeća – Karla Bartha. Čitao sam njegov uvod u Feuerbachovu Bit kršćanstva, kao i neke manje njegove knjige, Kratki prikaz dogmatike i Uvod u evangeličku teologiju. Na Fulleru sam uronio u njegov magnum opus, višesveščanu Crkvenu dogmatiku, putem zasebnih proučavanja s Geoffreyem Bromileyom, glavnim prevoditeljem Barthovih djela na engleski jezik. Moj prvi objavljeni stručni rad – objavljen u časopisu koji su uređivali studenti Fullera, pod nazivom Studia biblica et theologica – nije bio o Pannenbergu, već o apostolu Pavlu i analizi 1 Korinćanima 1,18-25. Upravo sam se na Fulleru prvi puta susreo s teologijom oslobođenja – Gustavom Gutierrezom, Joseom Mirandom i Jonom Sobrinom – što me s vremenom dovelo i do Jürgena Moltmanna. Također, na Fulleru sam gotovo pa izgubio vjeru. Jedan od posljednjih predmeta koji sam pohađao bio je seminar o „Jeziku i objavi“ i nakon što sam napisao tekst o analogiji kod Tome Akvinskog, odlučio sam da ne znamo možemo li uopće govoriti o Bogu. Moj teološki i pastoralni poziv snažno je bio uzdrman.
Vratio sam se u Jugoslaviju u proljeće 1979. Na jesen sam održao svoje prvo predavanje na Biblijskom teološkom institutu, a budući da sam živio u Novom Sadu sa svojim roditeljima, nastavio sam studij filozofije na Sveučilištu u Beogradu. I opet sam propovijedao u lokalnim crkvama – uz neprestanu sumnju u naše sposobnosti da govorimo o Bogu. (Dugo, predugo za ovaj tekst bi trajalo objašnjavanje kako sam nadišao te sumnje). Tijekom jeseni, radio sam na preobrazbi postojećeg mjesečnika Pentekostalne crkve u Jugoslaviji, Pentekostna vijest u novi, više međudenominacijski časopis. Prvi broj Izvora objavljen je u siječnju 1980. te sam u narednih deset godina redovito pisao za taj časopis. Prvi tekst koji sam napisao za Izvore bio je uvodnik u treći broj. Tekst se bavi odnosom među crkvama i denominacijama, na tragu Isusove velikosvećeničke molitve u Ivanu 17, s naslovom „Neuslišana Isusova molitva?“.
Propovijedao sam u lokalnim crkvama – uz neprestanu sumnju u naše sposobnosti da govorimo o Bogu. (Dugo, predugo za ovaj tekst bi trajalo objašnjavanje kako sam nadišao te sumnje)
U ljeto 1980. napustio sam posao izvršnoga urednika Izvora te sam se preselio u Tübingen kako bih započeo doktorske studije s Moltmannom o teološkoj raspravi s filozofijom rada Karla Marxa. Nakon što sam izgubio godinu dana u vojnoj službi (od jeseni 1983. do jeseni 1984.), dovršio sam doktorat u Njemačkoj 1985. godine. Disertacija je objavljena u njemačkom izvorniku (1988.), a potom je prevedena na korejski i hrvatski jezik (Budućnost rada – rad budućnosti. Pojam rada u Karla Marxa i njegovo teološko vrednovanje, preveo Igor Mikecin, Biblioteka Filozofska istraživanja, 1991.).
Dok sam bio u Tübingenu, prvenstveno sam se posvetio akademskom radu, no ostao sam predan praktičnoj službi. Nisam smatrao neuskladivim hrvanje s Marxovim tekstom Grundrisse (njegovim kasnim i za života neobjavljenim rukopisom kojega je nazvao „grubim nacrtom“, o temeljima kritike političke ekonomije) i „popularno“ izlaganje Biblije. Kada mi je John Stott, kojega sam upoznao i kojemu sam se divio kao propovjedniku koji se posvetio izlaganju biblijskih tekstova, poslao svoju novoobjavljenu knjigu Vjerujem u propovijedanje (1982.), u mah sam je progutao. Na neki je način njegova Poruka Efežanima (1984.), poslužila kao model za ono što sam želio učiniti s popularnim tumačenjima biblijskih tekstova.
***
Kao što sam već napisao, a što je i očito iz ove knjige, između 1980. i 1990. vodio sam ono što je nalikovalo „dvostrukom životu“ – akademskog teologa i pastoralnoga pratitelja. No, kada sam otišao u Njemačku kako bih radio na svojoj habilitaciji (1989.-1991.), a napose nakon što sam se preselio u SAD kako bih predavao, prvo na Teološkom fakultetu Fuller (1991.-1998.), a potom na Teološkom fakultetu Sveučilišta Yale (od 1998. do danas), bavio sam se prvenstveno akademskim radom. I u SAD-u sam često pisao kolumne za popularni časopis The Christian Century (objavljene kao knjiga Against the Tide: Love in a Times of Petty Dreams and Persisting Enmities, 2010, prevedena i na talijanski jezik). No, još je važnije to što sam se i u akademskom radu prvenstveno posvetio mjestima na kojima se vjera ukrštava sa stvarnim životom. Od početka pa sve do danas, „akademsko“ i „pastoralno“ ostali su dva aspekta jednoga te istoga poziva.
Rani teološki tekstovi – oni koji nisu sadržani u cjelini „Mala ekleziologija“ – uglavnom predstavljaju pokušaj razmišljanja o problemima koji su bili povezani s prijelazom iz starog, „socijalističkog“ političkog i kulturnog okruženja. Tri teksta su popularna, a dva govore o resursima kršćanske vjere, točnije, protestantske tradicije glede demokratizacije društava. Dva preostala eseja tehničke su naravi. Jedan se bavi pitanjima o kojima se raspravljalo u drugoj polovici 20. stoljeća – o Marxovoj kritici religije. Usprotivio sam se stavu da Marxu kritika religija nije bila bitna za njegovu misao, već je bila uvjetovana konkretnim oblicima ugnjetavačke religioznosti toga vremena. Po meni, za Marxa, kao i za Feuerbacha, iako na drugačiji način, sloboda od religije bitan je element obuhvatnijega oslobođenja. Drugi tekst je kritika poimanja religije u djelu Đure Šušnjića kojega uz Željka Mardešića smatram najboljim sociologom u Jugoslaviji toga vremena. No, smatrao sam da je njegov nekognitivistički stav o religiji neuvjerljiv. Na određeni način, oba ova tehnička teksta predstavljaju pokušaj da se kritički misli o novoj otvorenosti prema religiji u vremenu u kojemu su napisani. Želio sam omogućiti da ta otvorenost predstavlja otvorenost nečemu stvarnome, a ne nekoj oslabljenoj verziji potonjega.
Dva teksta koja čine „Malu ekleziologiju“ strogo su teološki. Tekst „Communio sanctorum“ napisan je u proljeće 1985. prigodom početka Treće petogodišnjice rimokatoličko-pentekostalnog dijaloga na najvišoj razini (koji je završio privatnom audijencijom kod pape Ivana Pavla II. u papinome ljetnikovcu Castel Gandolfo). Peter Kuzmič je bio pozvan da predstavi pentekostalni stav te me, zbog svojih drugih obaveza, zamolio da mu pomognem u pisanju teksta. Na koncu, napisao sam gotovo cijeli tekst koji je ovdje, na hrvatskom jeziku, objavljen po prvi puta. U njemu se nalaze osnovne crte moje ekleziologije i soteriologije. U Rim sam došao kao gostujući predstavljač, no ostao sam član toga Dijaloga tijekom cijele Treće petogodišnjice, ali i prve četiri godine Četvrte petogodišnjice. Izvorni tekst što sam ga napisao, kao i uvidi koje sam zadobio tijekom devet godina dijaloga – od katoličkih stručnjaka kao što su Raniero Cantalamessa, pokojnog Heriberta Mühlena te nadasve Hervea Legranda s kojim sam se sprijateljio – vrhunili su u mojoj habilitaciji Trojstvo i zajednica: ekumenska ekleziologija (objavljena na njemačkom 1996., a potom i u engleskom, korejskom, mađarskom i ruskom prijevodu).
Isto tako, tekst „Crkva kao proročka zajednica i znak nade“ je nastao tako što sam zamoljen da budem zamjena. Jürgen Moltmann nije mogao otići na konferenciju na Teološki fakultet južnih baptista u Louisvilleu u Kentuckyju, iako je prihvatio poziv, pa je poslao mene da ga zamijenim. Taj tekst, što sam ga napisao relativno brzo, bio je predugačak i preambiciozan – ali i pregust – za javno predavanje, no pružio mi je priliku da izreknem svoju viziju poslanja crkve. Ta dva teksta čine malu ekleziologiju.
U svojim tekstovima sam pokušavao ocrtati vjeran život u situacijama u kojima su se moji čitatelji nalazili – i dopustiti da Biblija progovori, Biblija koju je najbolje zamisliti u prstima Ivana Krstitelja koje je uperio na Isusa Krista
Tekstovi otisnuti u prvome dijelu sveska, pod naslovom „Biblijske meditacije“, pripadaju drugačijoj vrsti teksta. Svi oni su objavljeni u Izvorima, popularnom časopisu koji su čitali obični članovi crkve. Čitatelji Izvora uglavnom su bili jednostavni vjernici, uglavnom pentekostalci te određeni broj vjernika iz drugih protestantskih denominacija. Kao pisac tih tekstova, smatrao sam se „angažiranim, organskim intelektualcem“. Dobro sam poznavao publiku: mnogima od njih sam i propovijedao, a s nekima sam i blagovao u njihovom domu. Također, mnogi od njih su poznavali moje roditelje i znali su moju priču još od mojega rođenja. Tek nekolicina njih bila je obrazovana na sveučilištima. Neki uopće nisu imali nikakvo obrazovanje, no dobro su poznavali Bibliju – poput jednog nezaboravnog seljaka iz Slavonije kojega sam posjetio u njegovu domu. Otvorio je Bibliju na svom kuhinjskom stolu, a veliki broj tankih stranica Biblije veličanstveno je bio ukrašen prirodnim uljima njegovih prstiju što ih je svakodnevno nanosio. U svim tim tekstovima sam pokušavao ocrtati vjeran život u situacijama u kojima su se moji čitatelji nalazili – i dopustiti da Biblija progovori, Biblija koju je najbolje zamisliti u prstima Ivana Krstitelja koje je uperio na Isusa Krista.
Dok sam nakon četrdeset godina ponovno iščitavao biblijske meditacije s ciljem da ih se oživi u ovoj knjizi, shvatio sam da ih se može gledati kao na proširene praktične bilješke dvaju tekstova koji čine „Malu ekleziologiju“. „Mala ekleziologija“ predstavlja okvir za biblijske meditacije; biblijske meditacije objašnjavaju i biblijski ovjerovljuju razne aspekte oblika života kakav je sadržan u tom okviru.
***
Mnogi su omogućili objavu ove zbirke mojih ranih radova. Iznad svega sam zahvalan dr. Zoranu Grozdanovu. Uložio je veliku energiju, umješnost i posvećenost kako bi sabrao – a u nekim slučajevima i preveo – te tekstove, oblikovao ih u knjigu te je objavio. Matej Sakač i Julijana Tešija su uspjeli pronaći sve važne tekstove iz knjižnice Visokog evanđeoskog teološkog učilišta u Osijeku, uključujući i članak „Communio sanctorum“ kojega godinama nisam uspio pronaći te sam se pobojao da je izgubljen. Una Grozdanov je prepisala većinu tekstova iz Izvora. Dr. Lidija Matošević je uložila svoje vrijeme kako bi smjestila moje rane tekstove, napose one napisane u Izvorima, u kulturalni i politički kontekst posljednjega desetljeća socijalističke Jugoslavije. Kao što je to slučaj i s drugim knjigama u Izabranim djelima, Damir Bralić je opet na izvanredan način umjetnost pravljenja knjiga pretočio u prekrasne predmete. Svima njima sam duboko zahvalan.
Također, postoje i oni koji su omogućili samo pisanje izvornih tekstova. Pišući članovima crkve u Korintu koji su se željeli izdići iznad i nauštrb ostalih članova, apostol Pavao piše: „Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7). Što to u objavljenim tekstovima u ovome svesku nisam primio, što mi nije dano kao dar? Ne pronalazim ništa što je isključivo moje. U svemu vidim tragove drugih, a svi ti tragovi, tragovi su Drugoga.
Bilješka o autoru
Miroslav Volf (Osijek, 1956.) je protestantski teolog. Profesor je teologije na Sveučilištu Yale i direktor je Yale centra za vjeru i kulturu. Poznat je po radu na poljima sistematske teologije, etike, rješavanja konflikata i pomirenja. Studirao je na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, Fullerovom teološkom seminaru u Pasadeni (Kalifornija) i doktorirao je i habilitirao na Sveučilištu u Tübingenu (Njemačka) kod Jürgena Moltmanna. Njegovu knjigu Exclusion and Embrace (Isključenje i zagrljaj) američki časopis Christianity Today uvrstio je među 100 najboljih vjerskih knjiga 20. stoljeća. Osim te knjige u izdanju riječkog Ex librisa objavljene su Volfove knjige: Zrcalo sjećanja, Allah, Javna vjera, Pod istim krovom, Mostovi vjere: Biblijske meditacije i teološke studije.