Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sv. Anto pustinjak: Susret sa sobom u samoći
Ovaj mir u srcu nije nešto što se može postići jednom za svagda, nego je više proces koji traje čitav život i stanje kome se može približiti, ali i od koga se može i udaljavati. Sv. Anto pustinjak izriče to ovako: „Tko sjedi u pustinji, pošteđen je tri bitke, bitke sa sluhom, bitke sa vidom i bitke sa jezikom. Ostaje mu još jedna bitka, ona sa vlastitim srcem“
Tko je bio prvi monah? Na ovo pitanje je nemoguće odgovoriti, iako se redovito u tom smislu spominje sv. Anto pustinjak, koga često nazivamo ocem monaštva. Danas pouzdano znamo da sv. Anto nije bio prvi, u njegovo je vrijeme već bilo ljudi koji su živjeli asketski u blizini naselja.
Život sv. Ante postaje poznat cijeloj Crkvi zahvaljujući sv. Atanaziju, patrijarhu Aleksandrijskom, koji je napisao životopis sv. Ante, nedugo nakon njegove smrti (Vita Antonii). Ta knjiga, ubrzo prevedena na mnoge jezike, uključujući latinski, u mnogome je obilježila kršćansku duhovnost sve do naših dana.
Ostaje međutim činjenica da je sv. Anto bio uzor prvim pustinjacima. Njegov život, ponašanje i pouke, postali su mjerodavni čitavim generacijama vjernika, osobito redovnika.
Sv. Anto se rodio oko 250. godine, u malom selu blizu Erakleopolisa, u Egiptu. U dobi od dvadeset godina ostao je bez roditelja, brinući se o mlađoj sestri.
Slušajući evanđelje u crkvi (Mt 19, 21), odlučio se u potpunosti posvetiti asketskom životu. Prodaje svoj posjed i dijeli sirotinji, ostavivši manji dio za sestrino uzdržavanje, koju povjerava brizi djevicâ. Isprva se nastanjuje u blizini rodnog sela, gdje je već živjelo nekoliko asketa, traži od njih savjete za svoj duhovni put, ali kasnije odlučuje povući se dublje u pustinju gdje ostaje sve do smrti (356), kako svjedoči Atanazije, u dobi od 105 godina.
Pustinja je oduvijek bila utočište raznim vrstama prestupnika i pobunjenika, ljudi koji su bježali zbog progona ili trpjeli zbog svojih uvjerenja. Izraelska povijest je puna takvih bjegova u pustinju: Hagara sa svojim sinom Išmaelom bježi u pustinju jer ne može podnositi Sarino maltretiranje; Mojsije bježi u pustinju od faraona; David bježi u Judejsku pustinju gdje se skriva od kralja Šaula; Ilija bježi u pustinju od kraljice Izabele… U normalno vrijeme grad pruža sigurnost i zaštitu, dok je pustinja mjesto smrti. Međutim, povremeno, život u gradu postaje nepodnošljiv, dok pustinja ostaje jedino mjesto gdje se može živjeti slobodno. Pustinja, dakle, postaje mjestom slobode.

Pustinja nudi i dragocjeno iskustvo Boga, budući da je svaki život u pustinji ravan malom čudu. Izrael se rađa u pustinji, i svoje preživljavanje duguje samo Bogu. Proroci govore o pustinji kao vremenu prve ljubavi. Pustinja uči da nijedan čovjek ne može preživjeti računajući samo na svoju snagu. Svaki puta kada se udalji od ovog temeljnog religijskog iskustva, proroci pozivaju Izrael da se vrati u pustinju.
Pustinja ima i svoju tamnu stranu. Pustinja je, kao i more, za stari svijet mjesto smrti, mjesto koje nije pogodno za život, u kojem se skriva mnoštvo opasnosti. Ukratko, mjesto u kojem je smrt prisutnija od života, ona je boravište demona i duhova, koji su smatrani glasnicima smrti.
Ovaj dvostruki karakter pustinje izražava često iskustvo da je moguće nadvladati kaos pustinje, štoviše, okrenuti ga u svoju vlastitu suprotnost, da od smrti postane mjesto života, mjesto slobode, samo kada se uzda u Boga i njegovo vodstvo i njegova obećanja.
Prvim kršćanskim anahoretima [grč. anakhōrētḗs: koji se povlači], pustinja se činila najprikladnijim izborom u njihovoj odluci da žive odvojeno od svijeta, jer je u pustinji bilo moguće živjeti suprotno od onoga kako se živjelo u naselju, gdje je sve teže ostvariti vrijednosti evanđelja.
Pustinja lišava čovjeka svih komotnosti života, vanjske potpore, zabave i užitaka i u potpunosti ga okreće prema sebi samom i prema Bogu.
U pustinji i sv. Anto susreće prije svega samog sebe, otkriva vlastitu udaljenost od Boga i razumije da mora započeti naporni povratak Bogu. Pustinja tako postaje mjesto duhovne borbe, borbe protiv svega što se u čovjeku protivi jedinstvu s Bogom, u prvom redu protiv vlastitih mana i grijeha, i protiv zla u svijetu, ali počevši uvijek od vlastitog srca.
Pustinja postaje za Antu i mjesto posebne blizine Boga, koja dopušta stjecanje unutarnjeg mira i slobode od svake vrste rastresenosti i lutanja misli, navezanosti na mane i grijehe, sloboda od svega što čovjeka odvlači od njegovog istinskog poziva. Takav mir omogućuje da se osluškuje i čuje najdublje potrebe ljudskog srca za srećom i ljubavlju, što se može postići u intenzivnom odnosu s Bogom.
Ovaj mir u srcu nije nešto što se može postići jednom za svagda, nego je više proces koji traje čitav život i stanje kome se može približiti, ali i od koga se može i udaljavati. Sv. Anto pustinjak izriče to ovako: „Tko sjedi u pustinji, pošteđen je tri bitke, bitke sa sluhom, bitke sa vidom i bitke sa jezikom. Ostaje mu još jedna bitka, ona sa vlastitim srcem“. Napuštajući svijet, čovjek se oslobađa svega onoga što ga uvjetuje izvana i što bi ga moglo navesti na grijeh, ali to je tek početak, prava bitka tek predstoji, bitka sa samim sobom. U pustinji se čovjek mora suočiti sam sa sobom, sa svojim strahovima, svojim navikama, mislima.
Za većinu naših suvremenika, takva borba zvuči pomalo nerazumljivo, u najboljem slučaju ona se čini kao ostatak nekih davnih vremena, ali ako se ne potrudimo da je razumijemo, izgubit ćemo jedan važan dio kršćanske duhovnosti. I danas, da bi čovjek upoznao samog sebe, da bi se razumio i istumačio, potrebni su odgovarajući uvjeti koji omogućuju sabranost i koncentraciju. Potrebno je moći sići u vlastite dubine, susresti se sa sobom.

Samoća je u ovom procesu prvi uvjet. Ali ovdje trebamo biti oprezni, ne radi se o samoći u smislu izolacije od drugih, nego o samoći koja dopušta da se čovjek susretne sa samim sobom, gdje bi prisustvo drugih ometalo taj proces. Znamo svi iz iskustva koliko je teško ostati u samoći, sami sa sobom, bez dodatnih zvukova (televizora, glazbe…) jer tada se često pojavljuje strah, nelagoda, tjeskoba, uznemirenost. Od svakodnevne buke i uznemirenosti, prijeći u samoći, do poniranje u sebe nije nimalo lako niti je to nešto što se događa spontano, već traži napor i vježbu. Rastresenost nam se ustvari sviđa, buka u nama i oko nas čuva nas od nas samih, od razmišljanja koje nije uvijek ugodno.
Ako postoji prava samoća, može postojati i istinska tišina, kao sposobnost da se čuje vlastiti glas. Od same fizičke samoće i vanjske tišine ne bi bilo nikakve koristi ako nemamo tu tišinu u sebi. Duhovnom životu potrebna je tišina u kojoj bi čovjek mogao ponovno pronaći samog sebe, vratiti se sebi. To znači da redovito nismo kod sebe, da smo raspršeni, izgubljeni. Vanjska i unutarnja tišina pomažu povratku u sebe.
Samoća i tišina dopuštaju razvoj osobne slobode, preko sposobnosti kritičkog mišljenja koje je u stanju promatrati i sebe samoga, ono što se u nama događa, kao i promišljanje i vrednovanje svih ponuda koje se pojavljuju u životu. Sloboda je neophodna u duhovnom životu, jer je snaga inercije, iskušenja popuštanja i traženja lakšeg puta uvijek prisutna. Nema istinske slobode bez ove nutarnje slobode.
Neka nas sv. Anto pustinjak pouči kako se osloboditi naslaga „sala na srcu“, kako bi ono ponovno steklo osjećaj za Boga, za ljepotu stvorenoga svijeta i za patnje ljudi (Evagrije Pontski).
Marinko Pejić, polis.ba