Propovijed napuljskog kardinala protiv mafije

Donosimo propovijed nadbiskupa grada Napulja, kardinala Domenica Battagliae izgovorenu na misi slavljenoj prigodom proslave zaštitnika grada sv. Januarija, 19. rujna 2026. godine. Kardinal Battaglia je pred tisućama ljudi u katedrali i na trgu ispred katedrale otvoreno i jasno ustao protiv najvećeg problema s kojim se suočava ovaj grad i cijela regija, a to je organizirana mafijaška skupina Camorra čija tamna sjena prati živote tamošnjih ljudi. Kazao je da Camorra vodi rat protiv ljudi, da od krvi i strahova ljudi pravi novac te da joj se odlučno treba suprotstaviti. Osudio je camorristički mentalitet, nešto što bismo mogli nazvati mentalitetom u kojem korupcija i „grijeh struktura“ postaju normalna i općeprihvaćena norma društvenih odnosa.

***

(Camorristički mentalitet je stvarnost srasla i s našim svakodnevnim životom, a naviknuli smo se da glavne protagoniste – zna se tko je to – te normalnosti svesrdno podupiru i štite vjerske strukture – šutnjom uvijek, a pred izbore angažirano. A rijetki naši teolozi koji nastupaju poput napuljskog kardinala uglavnom su maknuti na marginu od crkvenih institucija te bivaju od dvorskih teologa, a u suštini apologetâ korumpiranog i zlog camorrističkog mentaliteta, difamirani da Radosnu vijest svode na društveni aktivizam. Smatramo važnim i potrebnim ukazati na propovijed kardinala Battagliae o blagdanu sv. Januarija zbog toga, dakle, što vjerski službenici kod nas gotovo nikako ne dotiču društvene teme, šute o korupciji i kriminalu, podržavaju političke elite – „velike ribe“ koje ne lovi mreža kaznenopravnog sustava, kako je govorio papa Franjo – koje pljačkaju javna dobra i eksploatiraju radnike, podržavaju kladionice kao da je to vitalni nacionalni interes, dodvoravaju se kriminalcima od kojih očekuju donacije itd. Na taj su se način i sami ugradili u mehanizam koji uništava život.)

***

Sestre i braćo,

ove bih godine želio zamoliti svetoga Januarija za jednu milost. Ali ne za danas, nego za sljedeću godinu. Znam, čudna je to milost. Možda čak i prevelika.

Ali sveci služe i tome: da nas podsjete kako postoje molitve za koje bi bilo kukavički ne imati hrabrosti izgovoriti ih. Januarije, ako se tvoja krv mora razliti, neka se opet razlije. Ali učini mi ovu milost: kada se sljedeće godine ponovno budemo vratili ovamo, učini da jedina krv o kojoj ćemo morati govoriti bude tvoja. Jedina prolivena krv. Jedina krv čije ćemo izlijevanje čekati da vidimo. Tvoja. Ničija druga. Jer više ne želim dolaziti ovamo, pred tvoju ampulu, i morati reći da tvoja krv nalikuje krvi ubijene djece.

Ne bih želio da više moram reći da se tvoja krv, u prenesenom smislu, miješa s krvlju nevinih žrtava. Ne želim više spominjati Palestinu. Ne želim više spominjati Ukrajinu. Ne želim više dodavati ime još jedne ranjene zemlje, još jednoga razorenog grada, još jedne majke koja u naručju grli tijelo malenog djeteta. Ne zato što ih želim zaboraviti. Nego zato što želim da više ne bude potrebe za tim. Umoran sam od čovječanstva koje najprije stvara žrtve, a zatim gradi spomenike kako bi oplakivalo žrtve. Umoran sam od naših savršenih komemoracija i mira koji se čini nedostižnim. Umoran sam gledati kako čovjek postaje izvanredno vješt u brojanju mrtvih, a užasno nesposoban prestati stvarati mrtve.

A pred tobom, Januarije, danas želim reći da se ne želim naviknuti na sve to. Jer možda najveće zlo nije čak ni rat. Najveće je zlo naviknuti se na rat. Probuditi se ujutro, upaliti telefon, vidjeti grad kako gori i nastaviti doručkovati. Čuti broj mrtvih, a više ne vidjeti mrtve. Pedeset. Sto. Tisuću. Kao da nakon određene brojke bol prestaje imati ime. Kao da mrtvo dijete, nakon što ga pomnožimo stotinu puta, postaje statistika.

Ne. Krv nije statistika. Krv uvijek ima ime. Ima majku. Ima dom. Ima miris. Ima nekoga tko će te večeri i dalje postavljati jedno mjesto više za stolom, barem u mislima. I upravo me zato današnje Evanđelje plaši. Isus kaže: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas.” Svijet. Ne ova prekrasna zemlja. Ne muškarci i žene koje Bog ljubi. U Ivanovu Evanđelju „svijet” je također jedan mehanizam. To je nevidljivi sustav koji počinje djelovati svaki put kada čovjek odluči da život nekoga drugoga vrijedi manje od njegova vlastitog. Svijet počinje upravo ondje. Kada drugi postane prepreka. Kada drugi postane broj. Kada drugi postane meta. Kada drugi više nije brat, nego neprijatelj. I tada sve postaje moguće. Postaju moguće bombe. Odmazde. Pokolji. Masovne grobnice. Djeca pod ruševinama. Postaje moguće čak i izmišljati otmjene riječi kako stvari ne bismo nazvali njihovim pravim imenom. Ali majka koja izgubi dijete ne poznaje jezik geopolitike. Poznaje samo jednu riječ. Dijete. I ta bi riječ trebala biti dovoljna da zaustavi svijet. Zato bih danas, pred Januarijevom krvlju, želio da iz Napulja odjekne krik. Ne priopćenje. Ne oprezna izjava, nego krik.

Zaustavite se!

Zaustavite se vi koji u rukama držite oružje. Vi koji izdajete zapovijedi. Vi koji na kartama iscrtavate granice dok ih drugi obilježavaju krvlju. Vi koji mislite da se pobjeda još uvijek može nazvati pobjedom kada se gradi na tijelu djeteta.

Zaustavite se! Jer ne postoji dovoljno velika zastava koja bi mogla prekriti lijes nevinoga. Ne postoji razlog državnog interesa koji može vratiti sina njegovoj majci. Ne postoji vojna pobjeda koja krv djeteta može pretvoriti u nešto pravedno. Miru će zasigurno biti potrebna politika. Bit će mu potrebna diplomacija. Bit će mu potrebno pravo.

Ali prije svega bit će mu potrebno nešto mnogo jednostavnije i beskrajno teže: prepoznati u drugome čovjeka. Jedino čovjeka. I to bi trebalo biti dovoljno. Ali danas bi bilo previše lako gledati daleko, o Palestini, o Ukrajini, o ratovima po svijetu. Jer Evanđelje nam nikada ne dopušta da tuđu, daleku bol koristimo kako ne bismo vidjeli ono što se događa pred našim vratima.

I zato moram govoriti tebi, Napulju. Tebi, moj grade.

Jer i ti poznaješ krv. Poznaju je tvoje uličice. Poznaju je neke majke koje su naučile prepoznati zvuk pucnja. Poznaju je mladići kojima je netko prerano pokazao da pištolj može donijeti više poštovanja nego knjiga. Poznaju je obitelji koje obaraju pogled, trgovci koji se boje, muškarci i žene od kojih se traži da biraju između hrabrosti i preživljavanja.

Camorra je rat.

Rat bez objave. Bez uniformi. Bez mirovnih sporazuma. Ali rat je. Jer svaki put kada ulica vrbuje jednoga mladića, izgubili smo jednu bitku. Svaki put kada dijete odrasta misleći da je laki novac jedini mogući put, izgubili smo jednu bitku. Svaki put kada se majka boji da joj se sin neće vratiti kući, izgubili smo jednu bitku. Svaki put kada netko kupi šutnju jednoga kvarta, izgubili smo jednu bitku.

I dopustite mi da to jasno kažem: u camorri nema ničega religioznog. Ničega. Nije dovoljna medaljica oko vrata. Nije dovoljna sveta slika na noćnom ormariću. Nije dovoljno nakloniti se pred kipom. Možeš zapaliti stotinu svijeća svetom Januariju: ako gasiš život svoga brata, te svijeće ne daju svjetlost. Možeš nositi Gospu na ramenima, ali ako si na ramena drugih natovario strah, ucjenu i nasilje, ta te procesija ne oslobađa krivnje. Možeš čak i izgovarati Božje ime. Ali Bog ne postaje sudionikom u zločinu samo zato što netko izgovara njegovo ime.

Camorra je bogohuljenje.

Bogohuljenje je jer uzima ono što je Bog stvorio slobodnim i pretvara ga u roba. Uzima mladića i krade mu budućnost. Uzima kvart i krade mu povjerenje. Uzima potrebu i od nje pravi trgovinu. Uzima strah i od njega pravi moć. Uzima krv i od nje pravi novac.

I zato, Januarije, i ovdje: učini nam milost. Oslobodi nas. Ali ne samo od pripadnika camorre. To bi bilo previše jednostavno. Oslobodi nas camorrističkog mentaliteta. Od traženja usluge umjesto ostvarivanja prava. Od veze i preporuke umjesto zasluga. Od šutnje kada bismo trebali govoriti. Od vlastitog interesa kada smo pred izborom. Od ideje da je bolje biti lukav nego pravedan. Od mišljenja: „To se mene ne tiče.” Jer upravo s milijunima „to se mene ne tiče” zlo gradi svoja kraljevstva.

A mučenik je, naprotiv, čovjek kojega se sve tiče. Januarije je ovdje zbog toga.

Ne zato da njegova krv bude spektakl. Nego da njegova krv bude spomen.

Jednoga je dana jedan čovjek radije izgubio život nego predao svoju savjest vlasti. To je mučenik. Onaj koji kaže svijetu: možeš uzeti moje tijelo, ali nećeš imati moju slobodu.

I možda nas upravo zato njegova krv i dalje uznemiruje. Jer mi dolazimo ovamo vidjeti hoće li se krv ukapljiti. Ali možda Januarije dolazi ovamo vidjeti jesmo li se mi promijenili. Je li se rastopila naša tvrdoća. Je li se rastopila naša ravnodušnost. Je li se rastopila ona strašna okorjelost koja nam omogućuje da sve znamo, a da više ništa ne osjećamo.

Ali ove godine, Januarije, želim od tebe tražiti više. Nije mi dovoljno moliti te da rastopiš naša srca. Tražim od tebe nešto gotovo nemoguće. I možda upravo zato to od tebe i tražim.

Učini mi milost za sljedeću godinu.

Daj da 19. rujna sljedeće godine možemo ući u ovu katedralu, a da ne moramo na popis dodati još jedan rat. Daj da nitko nije bombardirao neku kuću. Da nitko nije pucao na nekog mladića. Da nitko nije iskopao grob. Da nijedna majka nije morala prepoznati svoga sina po cipeli, po fotografiji, po komadiću odjeće.

Daj da moćnici napokon imaju hrabrosti biti veći od svojega oružja.
Daj da oni koji žive od rata otkriju sram.
Daj da oni koji žive od camorre otkriju da postoji drugačiji život.
Daj da onaj tko se boji pronađe nekoga tko je spreman hoditi uz njega.
Daj da Napulj više ne mora pokapati svoje mladiće.
Daj da djeca Palestine ponovno mogu jednostavno biti djeca.
Daj da djeca Ukrajine mogu naučiti zvuk noći, a da ne moraju razlikovati grmljavinu od projektila.
Daj da u svakoj zemlji riječ „sutra” ponovno počne nešto značiti.

I dopusti mi, Januarije, da ti povjerim i jednu želju. Želju koju bih htio pretvoriti u obećanje. Volio bih da sljedeće godine, kada se ponovno vratimo ovamo proslaviti tvoj blagdan, možemo stati pred tebe ne samo da te nešto zamolimo, nego da ti zahvalimo za nešto što se dogodilo u našem gradu. Volio bih da ti mogu reći: hvala ti, Januarije, jer je Napulj napokon odlučio brinuti se za svoju djecu i svoje mlade. Jer smo naučili ne primjećivati ih tek kada izbije tragedija, kada mladić pogine, kada periferija postane lice rane koju smo trebali vidjeti ranije. Hvala ti što smo naučili brinuti se na vrijeme, prije nego što teškoća postane napuštenost, krhkost postane bijes, samoća postane nasilje, a mladić prestane vjerovati da ima svoje mjesto u svijetu.

Volio bih ti zahvaliti jer smo imali hrabrosti doista staviti najmanje u središte. Ne u središte govora, nego odluka, u središte politike, cijele zajednice, našega grada. Jer Napulj ne može biti velik samo po svojim trgovima, svojim spomenicima, svojoj ljepoti i sposobnosti da privuče svijet. Grad je doista velik kada se zna brinuti za ljude koji u toj ljepoti žive, osobito za one najranjivije.

A sljedeće godine volio bih ti zahvaliti i za još jedno čudo: za čudo grada koji je naučio udružiti svoje snage. Jer Napulj ima toliko energije, toliko velikodušnih ljudi, toliko stvarnosti koje se svakoga dana daju drugima. Ali moramo naučiti hoditi zajedno, biti povezani.

Prava povezanost: ne fotografija na kojoj svi zajedno stoje jedan dan, nego uzajamna odgovornost. Znati da, ako jedan posrne, drugi ga drži. Da uspon ne pripada najjačemu, nego svima. Da, ako želimo ići više, moramo svoj život povezati sa životima drugih.

Između institucija i građana. Između škole i obitelji. Između Crkve i lokalne zajednice. Između udruga i službi. Između onih koji imaju javne odgovornosti i onih koji svakoga dana žive na periferijama. Između onih koji posjeduju znanje i stručnost i onih koji na svojim ramenima nose konkretno iskustvo rana. Povezanost u kojoj nitko ne misli da sve može učiniti sam. I u kojoj se nitko ne osjeća pozvanim reći: „To nije moj posao.”

I zato, sveti Januarije, ako se sljedeće godine budemo mogli vratiti ovamo i reći ti da je Napulj doista počeo živjeti tako, želio bih ti zahvaliti. Ne zato što ćemo sve riješiti, niti zato što ćemo postati savršen grad. Nego zato što ćemo izabrati smjer: stati uz najmlađe, udružiti svoje snage, ne ostaviti nikoga za sobom.

I zato, da, Januarije. Sljedeće godine vratit ćemo se. Otvorit ćemo onaj ormarić. Uzet ćemo ampulu.

Ponovno ćemo je podignuti pred ovim gradom. I netko će upitati: „Je li se krv ukapljila?“

A ja bih želio moći odgovoriti: „Da. Ukapljila se. I to je jedina. Jedina prolivena krv koje se danas spominjemo. Jedina krv koju smo čekali. Jedina krv koja teče pred našim očima. Jer izvan ove Katedrale nijedan čovjek nije prolio krv svoga brata.“

E, to bi bilo čudo. Ne samo krv mučenika koja ponovno postaje tekuća, nego čovječanstvo koje napokon prestaje prolijevati krv svoje djece. I grad koji postaje povezan u bratstvu. Zato te danas to molim. Kao sin ovoga grada. Kao biskup. Kao čovjek.

Januarije, ako se tvoja krv želi ukapljiti, neka se još jednom ukaplji. Ali onda dosta krvi.

Dosta ubijenih mladića. Dosta djece pod ruševinama. Dosta majki bez djece. Dosta ljudi uvjerenih da je ubijanje rješenje. Dosta mafije. Dosta camorre. Dosta ratova.

Učini mi ovu milost, Januarije. Daj da, kada se za godinu dana ponovno vratimo ovamo, jedina krv koju budemo vidjeli kako teče bude tvoja. Samo tvoja. I možda ćemo tada shvatiti da se čudo napokon nije dogodilo u ampuli. Dogodilo se u svijetu.

---

Izvor:chiesadinapoli.it; prijevod: polis.ba

---