Gospa od Karmela: Pogled odozgo

Blagdan Gospe od Karmela prilika je za sagledati načine na koje je Božja Riječ meandrirala kroz vremena, prostore i različite svete ljude, tri Terezije i jednog Ivana. Kako je inspirirala i ostavljala za sobom trag zelenila, znakove bujna života. U krajolicima koje je valjalo natapati, preoblikovati, nanovo oživjeti. Duhovne, Božje oaze, nastale su sve odreda u krizama, u vrijeme velikih lomova, ratova, inkvizicija, osuda, moralnih rigorizama, crkvene „farizejštine“. Preko svetih ljudi ponovno je uspostavljala kontinuitet, stvarala nešto novo, krijepila, tješila, obnavljala.

Na početku je brdo Karmel, u Palestini, i vrijeme križarskih ratova, što omogućava dolazak pustinjaka, koji se naseljavaju u prostore pune značenja, od sama imena, što znači Božji plodni vrt, do fascinacije osobom proroka Ilije, mjesta i poruka vezanih za njegov život, od špilje u kojoj je boravio do potoka Kerim gdje je tažio žeđ. Ima nešto u pustinjaštvu i isposništvu, divljini. Kad čovjek preboli materijalnu glad, i shvati da može živjeti i od skakavaca, ne vraća se starim lancima pripadanja. Takvi rasterećeni, oslobođeni, „žele stajati pred licem Božjim, i vršiti Njegovu volju“ (Edith Stein). Oni, gladni i žedni Boga, poput Ilije, kojeg hrani sam Bog, žele govoriti Božju istinu. Uz njega, zaštitnica je Marija, koja se prema predaji ukazala o. Simunu Stocku, predavši mu škapular kao vanjski znak pripadnosti njenoj majčinskoj zaštiti. Ima nešto u tome, pripadati onoj koja veliča Boga što staje uz neznatne.

Gubitkom svete zemlje u križarskim ratovima, pustinjaci koji su u međuvremenu dobili Pravila i postali strogi red karmelićana, vraćaju se u Europu. Isposnički je teže živjeti u Europi, negoli u Ilijinoj špilji i pustinji. Redu je potrebna reforma. I ona se događa preko jednog „ženskog vagabunda“ kako inkvizicija naziva Tereziju Avilsku. U vrijeme, dakle, inkvizicije, osuda, i strogoće, Terezijina riječna struja ruši barijere, i njeni je suvremenici već prepoznaju kao osobu s karizmom utemeljitelja, dominikanci i isusovci je potiču da zapisuje svoja mistična iskustva, što i čini. Taj „ženski vagabund“ zahvaljujući svojim „skitnjama“ i prijateljstvima reformira red, osniva nove samostane, kako ženske, tako i muške, otima se muškoj superviziji nad ženskim samostanima u liku ispovjednika, nego se sve prepušta osobi nadstojnice. A sve počinje, kad se ulaskom u samostan karmelićanki u Avili, više osjeća kao dvorkinja, sve isto tako počinje njenim pretjeranim „revnovanjem“ što je dovodi do bolesti, dubokih kriza, kad bježi od Boga, jer se ne osjeća dostojnom Božjeg prijateljstva… i tamo gdje se čini da je kraj, počinje se iznova.

Njeno je nasljeđe, osim književnih djela, po kojima je svijet prepoznaje, i pravilo života u zajednici. Umjesto uobičajene strogoće u prvom samostanu obnovljenih „bosonogih karmelićanki“ zaživjet će njen ideal blagosti.  Autoritet se gradi ljubavlju, a ne poslušnošću, uputa je sestrama u njenom Putu savršenstva. Put pak Bogu vodi preko molitve, koja da bi bila autentična, mora počivati na ljubavi prema bližnjemu, odvajanjem od sebe, poniznosti, i odlučnoj odlučnosti. Ima nešto u tome, uputa za redovničku zajednicu, ali i svaku drugu. Terezija je Božji rukopis na zemlji, i ne prestaje nadahnjivati. Njegujući duhovno prijateljstvo sa svetim Ivanom od Križa, s kojim zajedno reformira samostane, i koji je i ispovjednik samostana u Avili, odrazit će se i na njeno književno stvaralaštvo. U Unutarnjem zamku donosi vizije čovjeka kao dvorca, i put kroz odaje dvorca dovode nas do samog središta, u središtu je Bog. I što je osoba bliže Bogu, bliža je i shvaćanju same sebe. Susret s Bogom, susret je i sa samom sobom. Jer nije čovjek više nego iskra božanskoga u samom svom središtu, i u smrtnom tijelu. Povratak Bogu, povratak je suštini, i sebi. A on pak, sveti Ivan od Križa, i njegovo nasljeđe domeandrirat će sve do u dvadeseto stoljeće i inspirirati Salvadora Dalija. On slika Raspetog drugačije, iz Božje perspektive, iz Božjeg očišta. Mijenja se perspektiva, i pogled na patnju. Pogled odozgo otkriva povratak Svjetlosti, „smrt smrti“ (Tomaš Halik).

Kao ispovjednik, sveti Ivan od Križa, vizijom i skicom Raspetoga iz perspektive Božanskog Oca nudi jedan od načina kako se suočiti s patnjom nedužnih. Od spisa svetog Ivana njegov Uspon na goru Karmel govori o tome kako susresti Boga na svojim putovima. Kojim god putom krenuli, Boga će susresti oni koji se liše svega što nije Bog. Kao da nam govori iz ovog našeg vremena, a ne šesnaestog stoljeća. Njegovo je nasljeđe, ono što je nadahnuto Bogom, uvijek je bistro i aktualno.

Kada je redu nanovo potrebna obnova, u vrijeme moralnih rigorizama devetnaestog stoljeća, još je jedna Terezija, ona malena, od Djeteta Isusa, posebno voljena zbog malenosti, zaigranosti, jednostavnosti.  Sve što radi, piše da radi iz ljubavi, ne važe svoja dobra djela, ne vodi, kako kaže, knjigovodstva, i osuđuje svaku „farizejštinu“, naročito moralnu strogoću. Također aktualno. Osim toga, još je nešto važno u njenom nasljeđu, naime, u noćima svojih muka i bolesti, kad je napušta vjera i nada, i dok stoji nad prazninom, kao Raspeti, ostavljen od Boga, priznaje da ostaje bez vjere, ali ljubav ostaje. Ima nešto u tome, značajno, i onda kada vjera blijedi, nestaje, odlazi, u vremenima muke, iskušenja, bolesti, neizmjerne patnje, ne prekida se veza između Boga i čovjeka, jer ljubav ostaje. Tu ljubav skicira sveti Ivan od Križa, i slika je Salvador Dali. Nitko nije ostavljen ni u „najtamnijoj noći“. I noć je povratak Svjetlosti.

I na koncu, treća Terezija, u vječnoj potrazi za istinom, i načinom njena priopćavanja, a naposljetku i suživljavanja sa Istinom. Edith Stein, filozofkinja, nadahnuta Terezijama, uzima to ime za redovničko i postaje karmelićanka. Na koncu, postaje svjedokinjom Istine, zbog istine i umire. Kada je nizozemska crkva osudila nacističke zločine, uslijedila je osveta nacista. Skončala je u plinskoj komori. Uz najneznatnije. Onako kao je mislila, pisala i živjela – suživjeti se sa Raspetim znači kao i On trpjeti. Njeno je nasljeđe potraga za istinom.

Tako, ovaj je pregled tek poneka mrvica iz bogate povijesti Karmela. Nekad su i mrvice dovoljne za povratak kući, ili da se vrapci nasite.

Još neko vrijeme stojim nad riječima proroka Izaije iz današnjeg čitanja na Gospu od Karmela:

Zatrudnjeli smo, u mukama bijasmo, kao da rađamo, nismo donijeli duha spasenja zemlji, nit se rodiše stanovnici svijeta … (Iz, 26,7-9.12.16-19)

Jedno od mjerila života, ukoliko se tako damo ili želimo izmjeriti, jest i što rađamo u drugima, svojim životom, riječima, djelima. Je li naše nasljeđe život koji smo u drugima njegovali, kao vrtlari svoje vrtove, ili suha i beživotna zemlja, pustinja. Na koncu, svi smo mi korita kroz koja bujica Božje riječi prolazi. Oaze koje stvaramo konture su Božjeg kraljevstva.

Roberta Nikšić