Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Intervju s mitropolitom Grigorijem Durićem: Kod nas se kritika zabranjuje i strogo kažnjava
Uspješna škola je uvijek ona škola u kojoj čovjek nešto saznaje, ali i u kojoj se šire prijateljstva. Ovdje je to stvarno karakteristično. Sad sam sreo mlade studente sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, muslimane. Oni su mi se obratili sa: „Dobar dan zemljače“, i to je nešto što dira u dušu i pokazuje da su ovi susreti u Lovranu stvarno dobri
Grigorije Durić zamonašen je 1992. godine. Diplomirao je na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu u Beogradu 1994., a 1999. izabran je za episkopa Zahumsko-hercegovačkog i primorskog. Poslijediplomski studij pohađao je u Ateni, a doktorat je stekao 2014. godine na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu u Beogradu. Od 2018. godine obnaša službu nadležnog episkopa Srpske pravoslavne crkve u Njemačkoj kao poglavar Eparhije düsseldorfske i njemačke. Aktivno je uključen u ekumenski i međureligijski dijalog te je autor brojnih knjiga, među kojima je i Biti s Drugim – relaciona ontologija Jovana Zizjulasa.
Poštovani vladiko Grigorije, nalazimo se u Lovranu na Mediteranskim teološkim susretima, koji su i ove godine okupili velik broj studenata teoloških fakulteta iz različitih crkava i Islamske zajednice. Vi ste jedan od ovogodišnjih predavača na susretima. Najprije, kako gledate na ovu formu susreta studenata teologije iz naše regije, smatrate li da ovi susreti mogu doprinijeti izgradnji trajnog mira na našim područjima?
Čuo sam od prijatelja da je ovdje dobro i da se ljudi druže na pravi način i da je ovo jedna uspješna škola. Uspješna škola je uvijek ona škola u kojoj čovjek nešto saznaje, ali i u kojoj se šire prijateljstva. Ovdje je to stvarno karakteristično. Sad sam sreo mlade studente sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, muslimane. Oni su mi se obratili sa: „Dobar dan zemljače“, i to je nešto što dira u dušu i pokazuje da su ovi susreti u Lovranu stvarno dobri. Druženja poslije predavanja uveče i tokom dana su jednako važna, ako ne i važnija od samih predavanja. I mnogo je dobro, baš je dobro ovdje biti.
Vi ste danas održali jedno zaista upečatljivo predavanje. To se vidjelo i po reakciji studenata i po diskusiji koja se rodila nakon toga. Govorili ste o svome iskustvu rata i u jednom trenutku ste rekli kako iz njega niste izišli ogorčeni, nego kao zagovornik mira. Što je presudilo da iziđete iz rata s, recimo tako, logikom Evanđelja?
Da, dobro ste primijetili. Presudio je tihi, blagi učitelj, heroj koji je u nekoj mjeri i antiheroj u odnosu na sve heroje koje mi znamo, ali heroj koji ide do kraja u ljubavi, koji ide do kraja da potvrdi svaku svoju riječ svojim stradanjem. To je Gospod Isus Hristos. Jednostavno sam imao osjećaj da moram da se opredijelim, pogotovo u ratu između njega i svega ostalog što se nudi. Odlučio sam se za njega i to je ono što mislim da je najvažnije u tom našem samopoznanju i u bogopoznanju. U samopoznanju, u smislu da poznamo svoje slabosti, da vidimo koliko je čovjek slab, a to se u ratu može vidjeti i u strahovima i u tome šta ljudi sve mogu učiniti jedni drugima. S druge strane, u bogopoznanju vidiš da je Bog stvarno iznad svega toga. Iako mi hoćemo da ga umiješamo, da on ratuje na jednoj ili drugoj strani, da bude za ove protiv onih, on je i dalje Bog svih i prijatelj svima i to nas izbavlja od ozlojeđenosti i ogorčenosti.
Čini mi se, međutim, da naši narodi na ovom području, više pribjegavaju nekim drugim junacima, možda epskim junacima, nego blagom junaku Krista iz Evanđelja. Zašto je to tako?
Da, to je veliko pitanje na koje ne znam baš tačan odgovor. Mislim da se ljudi ustvari nekako udaljavaju ili bježe od Hrista, jer je problem sa ljudskom prirodom i sudbinom to što je ona uvijek nekako nedorečena. Mi smo ljudi skloni grijehu. Grijeh je, u onom izvornom smislu, nedolazak do cilja ili promašaj cilja, ali više možda čak nedolazak do cilja. Međutim, Isus nas hoće i govori nam: „Daj mi svoje srce da vidim jesi li moj.“ On neće naše riječi, naše manifestacije pobožnosti, naše rituale, ako tu nema srca. U tom smislu je ljudska nevolja to što mi ne idemo do kraja, do cilja. To je veliki problem nas hrišćana.
S druge strane, danas ima, naročito kod nas u Bosni i Hercegovini, dosta muslimana koji su vjernici i koji hoće da budu Božji ljudi. I meni su fascinantna ta saznanja kako njihovi pojedini učitelji vjere i propovjednici imaju iste probleme kao i mi. Jer mi u suštini jednako imamo osjećaj da ma koliko da ljudima nešto govorimo – oni u vjeri idu dokle se njima ide. „Ja ću“, recimo, „oče ili pope ili hodža, da uradim onoliko koliko ja mogu (tj. koliko im je lagodno)“ i s tim budu zadovoljni. Međutim, mislim da je to ustvari problem. Kad je sve nekako napola, nedovršeno i nedorečeno, onda imamo taj problem. A da se izjašnjavamo da smo sto posto vjernici, da smo kršćani, da smo Hrvati, Srbi, to nam nije nimalo teško.
U tom izjašnjavanju na neki način ulazimo u opasnost, kako ste u predavanju rekli, da vrlo često sakraliziramo svoju vlastitu poziciju, a s druge strane da često druge narode, kolektive ili pojedince demoniziramo?
Suština stvari je u sljedećem: da bih ja sebe sakralizovao, lakše mi je da tebe demonizujem. Ali, ako stvarno imamo želju za istinskom sakralizacijom, onda je to velik podvig u kome čovjek nikad ne bi imao vremena da se bavi drugim, da li je onaj drugi ovakav ili onakav. Ali pošto to ne možemo, a hoćemo da sakralizujemo sebe, onda je najlakše da drugog demonizujemo i tako u odnosu na njega ispadnemo sveti.
Ostat ćemo još malo na vašem predavanju. Upečatljiva je i Vaša kritika Srpske pravoslavne crkve, koja je zapravo i samokritika. Smatrate li da je samokritike danas premalo, ne samo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nego i u drugim crkvama i Islamskoj zajednici na našim područjima?
Da, mislim da je samokritika nešto što bi, u stvari, bilo najprirodnije da se u crkvi njeguje. Kao što je najprirodnije da čovjek koji hoće da postigne nešto veliko uvijek bude spreman da sluša kritiku. Bilo da je on šampion u nekom sportu, bilo da je naučnik, on mora stalno da sluša šta ne valja da bi mogao da napreduje. Međutim, kod nas, ne da se kritika ne njeguje, nego se zabranjuje i strogo se kažnjava što smatram da je strašno. Jer ako stavimo Hrista u centar svega, Hrista koji Petra što ga se triput odrekao zove i izričito kaže ženama mironosicama da kažu apostolima i Petru da dođu u Galileju. Dakle, Gospod izričito zove i njega, njega koji ga se odrekao. Znači, ne kritikuje ga.
Drugo, Hristos na svaku kritiku u evanđelju odgovara. On ne kaže, ti što si me sad iskritikovao, umri ili ćeš biti kažnjen. Naprotiv, kaže: „Ali pisano je, vi kažete ovo, a ja vama kažem ovako…“. On vodi dijalog sa kritičarima. Dakle, Hristos se ne plaši kritike.
Pitam se kako je došlo do toga da se plašimo kritike, a zovemo se njegovim učenicima i nasljednicima? To je zaista žalosno, a rezultat je jako vidljiv. Rezultat nije dobar. Jer, onda kad nemamo pravih rezultata, onda se, ovo mi je vrlo važno da kažem, pozivamo na masu. Kad nemamo kvalitet, onda počinjemo da pričamo o tome kako imamo kvantitet, pa kažemo „naše su crkve pune“. Ali, pune su ljudi koji kao da su obukli navijačke dresove i sad kao da kažu: „Dobro, mi smo navijači Partizana, dakle sve druge mrzimo“, samo što kažu „mi smo Crkva“. Ali, u suštini, Crkva nije isto što i neka navijačka grupa. Crkva znači da si unutra i da težiš ka savršenstvu i da si, naravno, svjestan svih svojih grešaka, da ih uviđaš, ispravljaš. Njima se baviš, a ne greškama ili nedostacima drugih.
Često se čuje s oltara miješanje Isusovog evanđeoskog govora s domoljubljem. Jesu li domoljublje i Isusova zapovijed ljubavi prema neprijateljima spojivi?
Meni je jako zanimljivo naše domoljublje u posljednjih nekoliko godina. Imamo fenomen da jedan od slavnih predsjednika u našoj regiji stalno naglašava kako voli svoju zemlju. I to je jako zanimljiv fenomen. To je kao kad bi čovjek svaki dan govorio: ja volim svoju djecu, ja najviše na svijetu volim svoju djecu. Ali, valjda je to nešto što se podrazumijeva, to se uopšte ne bi trebalo stalno govoriti. Normalno je da voliš svoj dom, svoju otadžbinu, svoju zemlju, svoj zavičaj.
Ali, i tu ima raznih paradoksa. Recimo, moj dom je u Federaciji BiH i kad kažem da sam iz Bosne i Hercegovine, meni odgovore: ne, ne, ti si iz Republike Srpske! Ali nisam! Sticajem okolnosti nisam iz Republike Srpske. Volim ljude koji kažu da su ili jesu iz Republike Srpske, ali ja nisam. Ja sam iz Planinice kod Vareša. A onda kažu oni: dobro, iz Planinice si, odakle si još, iz koje republike? A ja kažem da sam iz Evrope. To je moje najnovije izjašnjavanje. To je moja domovina. Ne mogu sad da budem toliko prepotentan pa da kažem da sam stanovnik svijeta. Mislim, stvarno ima dijelova svijeta u kojima nikad nisam bio, ali ja sam Planinica, ja sam Evropa, ja sam Trebinje, to mogu reći. Ostalo me baš puno ne interesuje, ali to Trebinje i tu Planinicu volim po prirodi stvari, jer sam tu jeo hljeb. Tu sam se grijao suncem, tu sam sreo stotine i stotine ljudi koje volim. I prirodno je da to volim. Ali da ja sad stalno ističem „Najviše na svijetu volim Planinicu i Trebinje“ – to mi zvuči nekako pogrešno i govori o tome da sa tom ljubavlju možda nešto nije u redu. A mi stalno slušamo: „Ja volim Srbiju“. Pa nećeš valjda da je mrziš, a glavni si u njoj i sve od tebe u njoj zavisi?! Dakle, suštinski, kad to stalno ističeš, tu postoji neki problem i to važi za sva ta naša prenaglašena isticanja da smo Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.
Dakle, ipak je domoljublje nama važnije od ljubavi prema Kristu?
Domoljublje je prirodna stvar, kao što je prirodna stvar da voliš svoje roditelje, svoju djecu. Ali vrlo lako prirodne stvari mogu, na žalost, da se izvitopere. I to vidimo u svijetu. Sa druge strane, ljubav prema Hristu je podvig, napor. To je ljubav prema Carstvu Božjem, a ono se, kako kaže Sveto Pismo, stiče sa naporom, i podvižnici ga zadobijaju. Tu moraš da napraviš iskorak. Iz čega? Iz onog prirodnog. Jer ne možeš da se sjediniš sa Bogom na prirodnoj osnovi, on nije naše prirode. On može da uzme na sebe našu prirodu, ali mi njegovu ne možemo jer bi se u tom slučaju naša priroda istopila, nestala bi. Ali, on hoće da se mi s njim sretnemo na ličnoj osnovi, a to podrazumjeva iskorak iz prirodnog. Zato je nenormalno da stojiš u crkvi i kažeš: „ja sam veliki Hrvat ili ja sam veliki Srbin ili veliki Bošnjak“. Ti bi trebalo da budeš prije svega velik u svom koračanju u susret Bogu. A kad kreneš u to koračanje, to podrazumijeva velike napore, veliku borbu, najčešće sa onim prirodnim u sebi.
Rekli ste na kraju Vašeg predavanja jednu zanimljivu stvar. Pitate se kakvu Crkvu ljudi očekuju od vas kao episkopa. Okrenuo bih malo pitanje: Kakve vjernike Crkva danas treba kako bi mogla biti istinski mirotvorna?
Dobro je i to pitanje, kao što nije loše ni ono moje. Mislim da treba da tražimo iskrene i pametne vjernike, razborite, koji neće kad nas vide padati u nesvijest od pobožnosti, ljubiti nam ruke, držati skute, nego vjernike koji će razumno, razborito reći: „Oče vladiko, oče Ivane, Petre, Pavle, daj da vidimo šta vi to propovijedate.” Drugo, ljudi danas mogu da čitaju Jevanđelje, mogu da ga čitaju sa različitim dostupnim mogućnostima tumačenja i da na razborit način o svemu tome promišljaju. To je jedna velika civilizacijska prednost koju mi, čini mi se, ne želimo u dovoljnoj mjeri da koristimo, nego nam je lakši sljedeći pristup: „Hajde da se mi držimo onoga što ja znam, a ti ne znaš.” Umjesto da vidimo šta ti znaš, pa potom šta ja znam, i da na kraju vidimo da li se to naše znanje može unaprijediti i da idemo zajedno u susret Bogu.
Meni, recimo, mnogo pomaže susretanje sa ljudima koji su uspješni u nauci, biznisu, sportu, književnosti, kulturi, umjetnosti. To su ljudi koji čine velike napore i stiču brojna iskustva. Oni takođe vrlo često vide da je pitanje Boga, postojanja, smisla, vrlo važno pitanje i kad oni dođu kod nas, nisu to naivni ljudi kojima može sad neki popa ili kaludjer da ispriča neku pričicu, pa da kažu: „Jao, što je on dobar.” Ne, sa ovim ljudima nema šale. Oni vas posmatraju, oni neće praznu riječ, oni hoće sadržaj. U onome što kažeš mora bit istinskog sadržaja, mora biti, kako se to kaže, sposobnosti da taj sadržaj bude napadnut, tj. doveden u pitanje i da bude odbranjen. Inače će ti reći da nemaš argumente. To je mnogo, mnogo važno.
Za kraj našeg razgovora, vratio bih se još malo na ovaj susret u Lovranu, na studente koji će se nakon ovog susreta vratiti svojim kućama. Što biste im poručili? Kakvi da budu? Kakvi da ostanu?
Podijelio bih s vama jedan životni događaj. Možda sam još uvijek bio student. Otišao sam kod jednog starca Josifa u manastir Vatoped. On je već bio star i živio je u keliji pored manastira. I kad sam odlazio, pitao sam ga: „Šta ja sad da ponesem kao pouku odavde?” On me uhvatio za ruku i rekao: „Nikad nemoj da izgubiš hrabrost i ljubav.” To je ono što bih uvijek poželio mladim ljudima, jer kako čovjek stari, on postaje lukav, sve više lukav, a sve manje hrabar. Postaje sve više proračunat, a sve manje onaj koji ljubi i koji čezne za ljubavlju. A to nipošto ne treba izgubiti.
Hvala Vam na ovom razgovoru. Zaista je bilo zadovoljstvo.
Hvala Vama i drago mi je da smo se upoznali.
Razgovarao: Ivan Tučić, polis.ba