FRANJO ASIŠKI – BRAT SVIMA

Ovu, 2026. godinu papa Leon proglasio je godinom Franje Asiškog. Nakana nam je da čitateljima predstavimo obljetnice nekih važnih događaja iz Franjina života koji nam mogu biti poticaj da i mi – u svojoj sredini – dosljednije slijedimo Isusa Krista.

Franjin susret sa sultanom 1219.

Usred V. križarske vojne Franjo se susreće s egipatskim sultanom Malikom El-Kamilom. Bilo je to u utvrdi Damietta, u delti Nila. Ne znamo točno je li Franjo išao da podnese mučeništvo ili da obraća saracene (od riječi shark – istok, u srednjem vijeku naziv za Arape i muslimane). Je li u susretu sa sultanom bilo ordalija – hodanja kroz vatru, da Bog presudi čija je vjera prava, također nemamo podatke. Uopće, nemamo pojedinosti susreta, ali je sigurno da se Franjo susreo sa sultanom i da se, čini se više izmijenio on, nego što je uspio obratiti one u muslimanskom taboru.

U našem vremenu isključivanja i strašnih ratova, pogotovo uzajamnog demoniziranja kršćana i muslimana, imamo jedinu alternativu: ili rat ili susret, ili mržnja ili dijalog. Franjo je izabrao susret i dijalog. Susresti «neprijatelja» oči u oči, gledati ga Božjim očima, kako traži Isus, jedini je pravi put. Aktivno mirotvorstvo, spremno i na nerazumijevanje, prezir i odbacivanje i od svojih, znači prelaziti etničke i konfesionalne granice, sve linije sukoba i ratova.

U Franjinu gradu Asizu papa Ivan Pavao II. sazvao je 1986. na molitveni susret za mir predstavnike svih religija svijeta. Organizirao je i Drugi Asiški susret 2002. i objavio jedinstvenu Asišku izjavu za mir. Papa Franjo je na 800. obljetnicu susreta Franje i sultana, 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju, zajedno sa šejhom kairskog sveučilišta Al-Azhar, Ahmedom el-Tayebom, potpisao dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, poznat kao Deklaracija iz Abu Dhabija. Slijedom toga Ujedinjene Nacije proglasile su 4. veljače Međunarodnim danom ljudskog bratstva.

Nadahnut Franjom Asiškim, papa Franjo objavio je socijalnu encikliku Fratelli tutti o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Potpisao ju je 3. listopada 2020. u Asizu na Franjinu grobu. Uz proglašenje ove godine Franjinom godinom papa Leon je napisao zagovornu molitvu sv. Franji s nakanom da i mi, poput Franje, pomireni s Bogom i ljudima, nenaoružani molimo za mir i budemo mirotvorci.

 

Franjine jaslice 1223.

Životopisci pišu da se nakon boravka na Istoku i susreta s muslimanima, Franjo promijenio. Tražio je da se javno najavljuju molitve Bogu. Zazivao je Boga s mnogo imena i pridjeva. Tražio je od braće još jače poštivanje Božjega imena i svih svetih spisa i onih koji pripadaju «poganima». Budući da vjerojatno nije uspio doći do Jeruzalema i drugih svetih mjesta, uprizorio je Betlehem, rođenje Isusovo, žive jaslice u Grecciu. Prvi je u povijesti kršćanstva pokazao da Betlehem može biti gdje god se ljudi susreću u Isusovo ime. Bog se utjelovljuje u malenim i perifernim mjestima i ljudima.

Iza Franjinih jaslica stoji njegova teologija, kristologija i antropologija. Franjo je svojom intuicijom, više nego doumljivanjem zadivljen zastajao sav uzet veličinom Božje ljubavi prema čovjeku. Božja ljubav je neshvatljiva. Neshvatljivo je da Bog postaje čovjekom. Utjelovljenje je najveća tajna. Franjo je vjerovao da bi se Bog utjelovio i da prvi čovjek nije zgriješio. Bog se nije utjelovio da bi samome sebi dao zadovoljštinu za grijehe ljudi. Isus iz ljubavi daruje svoj život. Dar je prije žrtve, milosrđe veće od pokore.

Nasuprot dualizmu onodobnih katara, Franjo ne prezire materijalni svijet. Nema zloga boga koji mrzi i unesrećuje ljude. Sve je stvorio dobri Bog. Zato je i Franjin Krist tako human, ljudski, povijestan, tjelesni čovjek od djeteta do križa i groba. Zato toliki naglasak na molitvi Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim otkupio svijet.Odatle i Franjin «euharistijski realizam»: Isusova prisutnost u materijalnim prilikama kruha i vina. Poštuje stoga i grešne, preljubničke i simonističke svećenike, jer, kaže Franjo, oni nam daruju jedino što od Gospodina imamo na ovoj zemlji: njegovo presveto tijelo i krv (ex opere operato).

Isus za Franju nije samo predmet štovanja, kulta, nije samo uzvišeni i proslavljeni, u visine podignuti i nepomični ikonički Pantokrator/Svevladar. Njegov Isus hoda po zemlji, s ljudima i među ljudima, nepoznat i stranac, prezren i radostan, osamljen i na gozbama. Prepoznajemo ga u riječima Pisma, u evanđelju, ali i u ljudima, naročito u gubavima i potrebnima, strancima i neprijateljima, u raspetima ljudskim zloćama. Slikari, poput Murilla, prikazuju Franju kako grli Isusa, odnosno Isus s križa grli Franju, Franjo hoće Isusa skinuti s križa da hodi s njime ovom zemljom.

 

Stigme na La Verni 1224.

Franjo se upućuje na brdo La Vernu da izvrši svoju drugu korizmu, od Gospojine do Miholjdana. Već je pobolijevao od raznih bolesti, naročito stomačnih, a približavalo se i potpuno sljepilo. Uz to, osjećao je umor, nerazumijevanje, u nekom smislu i razočaranje. Naime, njegovo bratstvo (fraternitas) sve je više postajalo veliki crkveni red. Od njih desetak iz 1210. broj sljedbenika se popeo na oko 3000. Franjo mnoge nije poznavao. Red je kretao svojim institucionalnim putem. Braća su Franju doduše poštivala, gotovo kao sveca, ali su voljeli da se makne, da ne zanovijeta i ne smeta. Našao se opet i opet pred istom životnom kušnjom: u krizi između evanđeoskog ideala i institucionalizacije bratstva i poslanja.

Na La Verni je imao izvjesni mistični doživljaj. Životopisci pišu da je zadobio pet biljega (stigme) raspetoga Isusa. Nema svjedoka samog događaja, a ni Franjo o tome nije pričao. Biljege/rane nikad nije pokazivao niti se njima hvastao. Viđene su tek nakon smrti. Prisjetimo se da i Apostol Pavao kaže: «Ja na svome tijelu biljege Isusove nosim» (Gal 6,17). U nesagledivoj literaturi o Franji razna su tumačenja njegovih «rana». Ono što je sigurno: Franjo se povukao u osamu La Verne nakon intenzivnog života. Tražio je utjehu od Boga. Našao se u situaciji svoje posljednje životne bitke, pred pitanjem smisla svoga života i značenja za braću, pred pitanjem suvišnosti i smetnje i ondje gdje se sav davao. Ništa toliko ne pojašnjava to stanje velikoga iskušenja kao Franjina priča o savršenom veselju. Jednom, naime, prilikom Franjo poučava svoga vjernog pratitelja fra Leona da savršeno veselje ne bi bilo u tome kad bi čak svi pariški profesori ili svi kraljevi i carevi postali franjevci, niti ako bi fratri činili čudesa, ozdravljali bolesne ili govorili sve jezike, niti u tome ako bi bili u stanju obratiti sve nevjernike na kršćanstvo. Savršeno veselje bilo bi ako bi mirno i ponizno, s praštanjem i ljubavlju, prihvatio drsku negostoljubivost, prezir i odbacivanje od strane vlastite braće. Kad bi on, brat Franjo, promrzao i gladan, žedan i umoran od puta i nevremena, pojavio se u samom srcu, u kolijevki franjevaštva, u najdražem mjestu njegova života, u Porcijunkuli (Mariji Anđeoskoj), a fratri ga otjerali s vrata da im ne smeta. I to ne slučajno, nego posve svjesno, ne zamjenjujući Franju s nekim prosjakom. To bi bilo savršeno veselje.

Ako bi «savršeno veselje» čak bila literarna invencija, ipak daje naslutiti da Franjo, «Božja luda», nije bio prilagodljiv i «normalan», nego «neugodan svetac» za svoje sljedbenike. Slijedom evanđelja i Isusova govora da je došao da ne bude služen, nego da služi, organizirao je svoju zajednicu poput Isusovih učenika, na familijarnom modelu jednakosti u služenju. I nije dopustio braći da nose ikakve titule nadmoći i vlasti (prior, superior, opat, velečasni, prepošt, monsinjor…), nego samo služenja i brige za druge (ministar, gvardijan, kustod). Nije se nazvao ni malim ni najmanjim, nego uvijek manjim (minor). Fratar/brat je uvijek u odnosu, u komparaciji s drugima manji, nikada prvi, nikada naj, ni u poniznosti, ni u duhovnosti, ni u pobožnosti.

 

Pjesma bratu suncu 1225./26.

S La Verne Franjo silazi izmijenjen. Našao je utjehu Raspetoga Isusa. Poručeno mu je da braća i red nisu njegovi, nego Božji. Fizički sve slabiji, ali duhovno snažniji i radosniji. Nije se zadržao u kontemplaciji osame, nije ostao izoliran ni pasivan, i nije se dao ugurati u «nišu svetosti» (G. G. Merlo), nego se vratio među svijet i braću. Krajnje fizički bolestan i slijep nastavlja svjedočiti svoj početni ideal. U dvije godine pred smrt sastavio je Oporuku, pisao razna pisma, pohvale/molitve Bogu i, povrh svega, spjevao je Pjesmu brata sunca (Pjesma stvorenja), nenadmašnu pohvalu Božjoj ljepoti u svemu stvorenom, himan radosti postojanja, pjesmu tako jednostavnu, a svečanu, i to kad je obnevidio i teško pobolijevao.

Pjesma stvorenja sastavljena je najprije od strofa u kojima hvali Boga s nebeskim svjetlilima (Sunce i Mjesec i zvijezde) i zračnim elementima (vjetar i oganj), zatim sa zemaljskim elementima: sestrom vodom i majkom zemljom. Zasebna je strofa ona o opraštanju koju je sastavio kad su u sablažnjivom sukobu bili biskup i načelnik Asiza. Poslao je braću da na trgu pjevaju tu pjesmu. I veli se da je uspio da se izmire. Posljednju strofu o smrti dodao je pred kraj života, u rujnu 1226. I smrt naziva sestrom te smatra da je od fizičke smrti daleko gora smrt u grijesima i nečovještvu.

Papa Ivan Pavo II. proglasio je Franju zaštitnikom prirode (ekologije). Papa Franjo, nadahnut Franjinim odnosom prema Božjim stvorenjima, objavio je encikliku o brizi za zajednički dom: Laudato sì, 2015. i njezinu nadopunu: pobudnicu o klimatskoj krizi Laudate Deum, 2023. Papa Franjo zahtijeva cjelovitu ekologiju, napuštanje sebičnog antropocentrizma. Papa Leon XIV. dio svojeg zalaganja za mir u svijetu temelji na mirotvorstvu Franje Asiškoga.

 

Franjina smrt 1226.

Kad se približio odlazak, Franjo je tražio da umre ondje odakle je sve počelo: u maloj kapeli Marije Anđeoske, Porcijunkuli. I ondje su ga odnijeli. Poručio je rimskoj prijateljici Jakobi di Settesole da dođe, da donese sukno u koje će ga mrtva umotati i kolačiće koje je kod nje jeo još za prvoga boravka u Rimu. Umirući, tražio je od braće da ga polože na golu zemlju (gol da slijedi siromašnog Isusa), da mu čitaju izvještaj Isusove muke po Ivanu, od mjesta gdje se govori o posljednjoj večeri i Isusovu pranju nogu apostolima, zatim je sam započeo pjevati psalam Glasom svojim Gospodinu vapijem (Ps 142) i umro.

Autori znaju uspoređivati Franjinu smrt, zvanu tranzitus (prijelaz) i smrt pape Inocenta III., jednog od najvećih papa svih vremena. Ovaj je papa dao prvo dopuštenje Franji da bude pokornik i propovijeda evanđelje. Inocent III. je i sam bio redovnik, augustinac, svršenik pariškog univerziteta. Očevidac, Jakov Vitrijski, kasnije biskup Akke, koji se tih dana sredinom srpnja 1216. zadesio u Italiji, u gradu Peruđi, izvještava da je papa mrtav sam ležao u katedrali, opljačkan i od svojih slugu. «Ja sam pak ušao u crkvu i na očigled se uvjerio i spoznao kako je varljiva slava ovoga svijeta kratka i isprazna.» Moćni papa koji je spjevao duhovnu pjesmu o Preziru svijeta (De contemptu mundi) bio je ogoljen i sam. Franjo, koji nije bio ni svećenik ni monah, koji je promijenio društveni status te od plemića i bogatog trgovca prešao u društvo manjih, umirao je pomiren, okružen braćom i sestrama, s molitvom i pjesmom.

 

Franjin primjer

Kasniji tijek događanja i kasniji životopisci, a povrh svih sveti Bonaventura, umni teolog i mistik, koji je kao general Reda franjevaca nametnuo službeni životopis o sv. Franji, a sve na tragu papa i Rimske kurije, nastojali su posve hagiolatrizirati Franju, udaljiti ga od ljudi, učiniti ga svetim do mjere da ga se ne može nasljedovati. Stigme su postale najveći znak Franjine svetosti, potvrda da ga se čak može zvati «drugi Krist» (alter Christus). Upravo suprotno onome što je Franjo htio biti: nikakav stigmatizirani idol, nego uvijek manji brat, posve ljudski; i nikada, ni u snu da bi se uspoređivao s Gospodinom Isusom.

Kao što Franjo nije samo štovao Isusa Krista, nije od njega činio svetu ikonu za kult, nego ga je htio doslovno nasljedovati u njegovu čovještvu, zacijelo bi se pobunio, i to žestoko – jer znao je Franjo, uza svu nježnost, biti vrlo opor i strog – protiv iskrivljenja evanđelja, pogotovo protiv samohvalisanja i sebeljublja. Zasigurno ne bi podnio da ga se hvali, da ga se stavlja na kovanice, proglašava «pravim Talijanom», da se od njega pravi «drvenog sveca», da se izlažu njegove relikvije.

Franjo nije htio postati svetac, nego najobičniji Isusov sluga, glasnik Božjeg milosrđa, brat ljudima, mirotvorac, Isusov učenik, radosni propovjednik (ioculator) i izvršitelj evanđelja. I uvijek manji. Stalno je opominjao: Meni je ovako Gospodin dao da slijedim evanđelje, a ti poslušaj što tebi kaže!

---

Autor: Ivan Šarčević. Tekst je prvotno objavljen u časopisu Blagovest, br. 5, Beograd, maj 2026., str. 10-12.

---