XII. nedjelja kroz godinu | Strah od ljudi ili strahopoštovanje prema Bogu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima:
»Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.
Što vam govorim u tami, recite na svjetlu;
i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo,
ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ne prodaju li se dva vrapca za novčić?
Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju
bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi
sve izbrojene. Ne bojte se dakle!
Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«

Budući da nije bio nikakav osobenjak, Isus je sebi izabrao svoje nasljedovatelje, osobe koje će ići s njim i za njim, koje će od njega učiti tajne Božjeg kraljevstva i koje će, nakon njegove smrti i uskrsnuća, nastaviti njegovo djelo: drugima naviještati radosnu vijest i činiti im dobro. Te Isusove nasljedovatelje mi nazivamo Isusovim učenicima, apostolima.

U današnjem evanđeoskom odlomku iz Matejevog evanđelja Isus poučava svoje nasljedovatelje, učenike, što je to u životu važno, a što manje važno, odnosno nevažno, točnije što trebaju, a što ne trebaju raditi. Ne trebaju se – izričit je Isus – bojati ljudi. Drugim riječima, ne trebaju se bojati onih koji mogu ubiti tijelo i nakon toga ne mogu učiniti ništa više, ne mogu ubiti dušu. S druge strane, Isusovi učenici se trebaju bojati onoga koji može i tijelo i dušu pogubiti u paklu, a to je isključivo i samo Bog. Isus, dakle, govori o strahu, o lošem i dobrom strahu. Zašto mu je to toliko važno?

Zato što Isus vrlo dobro zna da je mnogo straha u životu svakog čovjeka. Čovjek se gotovo čitavog svog života nečega boji: od dječjih strahova od mraka i nepoznatoga pa sve do najvećeg straha, straha od smrti kojeg nije lišeno nijedno živo stvorenje. Među mnogobrojnim i raznovrsnim strahovima visoko mjesto na ljestvici strahova zauzima strah od ljudi. Bojimo se ljudi ne samo zbog toga što oni mogu ugroziti naš život ili živote naših bližnjih, nego nas je strah kakvi ćemo biti u njihovim očima, što će o nama misliti i govoriti, hoće li nas kuditi ili hvaliti, prihvatiti ili odbaciti itd.

Ni vjernici nisu lišeni strahova. Nikako. Ni straha od ljudi, premda se to ne bi odmah reklo. Naime, očekivalo bi se od vjernika da se više boje Boga nego ljudi, da više mare za dušu, nego za tijelo, no to baš i nije uvijek tako. Dovoljno je samo slušati o kakvim strahovima mi kršćani jedni drugima govorimo, za što se molimo ili na što upozoravamo jedni druge. Nisu li i među nama danas strahovi od stranaca, od pripadnika drugih vjera ili nevjera, strahovi od neimaštine, od gubitka pozicije ili radnog mjesta, od toga da u očima drugih ne ispadnemo slabi katolici ili Hrvati jači i prisutniji od bilo kakvih strahova za spasenje sebe ili svojih ili od straha od Boga? Nije li i kod nas jači strah da ne izgubimo automobil ili kuću od straha da ne izgubimo obraz? Ne bojimo li se i mi više toga što će drugi ljudi o nama misliti i govoriti nego kakvi smo pred Bogom, u njegovim, a ne u ljudskim očima? Nije li i nama često važnije da se svidimo drugima, nego da se svidimo Bogu?

Strah od ljudi može dovesti dotle da se zbog njega odričemo svoje vjere, odnosno Isusa. Tko se odrekne Isusa pred ljudima i njega će se Isus – nedvosmislen je današnji evanđeoski odlomak – odreći pred Bogom. Ozbiljno je to upozorenje, no ono se ne odnosi samo na to da se mi zbog straha (ili stida) pred drugima izričito odričemo Isusa, zaniječemo da smo vjernici, katolici, nego na puno širu stvarnost. Odreći se Isusa znači, između ostaloga, govoriti da se u njega vjeruje, izjašnjavati se kršćanima, a živjeti suprotno onomu kako on od nas traži, kako je on živio. Konkretno, odricanje od Isusa sastoji se i u ovome: živjeti usredotočen samo na sebe i svoje, pri čemu sam ja i moji uvijek bolji od drugih; pred drugima glumiti velike vjernike, a u svakodnevnom se životu uopće ne razlikovati od nevjernika; zaobilaziti istinu i govoriti laži pod izlikom da danas svi lažu; klevetati, ocrnjivati, etiketirati, linčovati i na pravdi Boga ustajati na druge samo zbog toga što su bolji od nas i što im zavidimo; drugima činiti nepravdu i ne ustajati protiv nepravde drugih opet pod izlikama da je to normalno i da se ne može drukčije; poricati i nepriznavati vlastite grijehe, osobne i zajedničke, dok se uporno upire prstom u iste grijehe drugih; veličati vlastite zločince i pompozno oplakivati svoje žrtve bez gotovo imalo suosjećanja za žrtve i stradanja drugih; više vjerovati vlastitim vođama, ljudskim autoritetima i idolima – i unutar vjere – nego Isusu i Bogu; širiti strah od drugih i raspirivati mržnju, osobito preko društvenih mreža, i najčešće anonimno, i pri tome misliti da ne činimo ništa posebno loše. Lista je daleko od svoga kraja, no sve su ovo nijekanja Isusa, zastrašujuća odricanja i od vjere i od Isusa, iz straha za sebe, iz straha od ljudi. O ovim i sličnim u nebo vapijućim grijesima se, istina, rijetko razmišlja, još rjeđe govori, a najrjeđe kaje i traži oproštenje – opet iz straha od ljudi, u ovom slučaju svojih!

Nasuprot za vjeru pogubnom strahu od ljudi, Isus od svojih nasljedovatelja, od nas, traži Božji strah. Strah od Boga je zapravo strahopoštovanje: straho-poštovanje, pri čemu je poštovanje kudikamo veće od straha. Ako prema Bogu imam strahopoštovanje, onda sam svjestan njegove veličine, zadivljen njegovom iznimnošću, svetošću, dobrotom i jedino čega se plašim jest da njega ne iznevjerim, da ne budem ono za što me on stvorio. U strahopoštovanju prema Bogu čovjek se ne plaši Boga, ne sumnja u njegovu ljubav, nego ga je strah sebe samoga: sumnja u svoju ljubav prema Bogu, a ne u Božju prema njemu, u svoju dosljednost i vjernost, a ne u Božja obećanja, plaši se da svojim grešnošću ne naruši Božju svetost. Slikovito govoreći, strahopoštovanje prema Bogu slično je našim osjećajima kada smo kao djeca dolazili pred svoje roditelje, osobito majke, nakon što smo nešto pogriješili, učinili neki belaj: nama je bilo više žao što smo ih povrijedili, nego što smo se bojali kazne ili batina; bilo nam je žalije što smo voljenim osobama nanijeli bol, nego što smo se bojali posljedica.

Takav strah, takvo strahopoštovanje pred Bogom Isus traži od nas. Tko njega ima, tko njega njeguje i u sebi razvija, taj ima sve manje straha od ljudi. Taj, u konačnici, ima i sve manje straha od smrti. Kaže se „samo se jednom živi“ – točnije bi bilo: „samo se jednom umire, a živi se svaki dan“. Važno je, veoma je važno, ne umrijeti prije smrti. Ne umrijeti kao čovjek! U svome odgovoru zašto su fratri u Jajcu ostali uza svoj narod u strašnom vihoru Drugog svjetskog rat, fra Josip Markušić odgovara poznatim riječima koje, mišljenja sam, ipak treba stalno ponavljati: „Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći?! Ali najprije – šta je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.“ Veća je, dakle, opasnost da se ne pokažeš čovjekom, nego da umreš. Veća je opasnost da iznevjeriš čovjeka u sebi, nego da prestaneš živjeti.

Stipo Kljajić