VII. uskrsna nedjelja: Kršćaninov život – proslava Boga

Iv 17,1-11a: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

Odlomak Ivanova evanđelja početak je Isusove molitve Bogu Ocu, molitve koja se naziva velikosvećeničkom. Isus upućuje molitvu Bogu u Maslinskom vrtu, na završetku svoga javnog djelovanja, u tjeskobnim trenucima, netom prije nego što će biti uhićen, suđen i raspet na križ.

Kao i svaki biblijski pisac, tako i Ivan donosi Isusovu molitvu ne samo da pokaže tko je Isus i što se točno dogodilo, nego da Isusovim učenicima, i nama danas, prenese poruku kakvi mi trebamo biti i kako trebamo moliti. I to kao testament – Isusova životna oporuka prije njegova odlaska od učenika.

Iz ove Isusove molitve najprije biva očita jedinstvena povezanost njega i Boga. Sve što je Isus govorio i radio svoj posljednji razlog ima u tom odnosu. I doista kako god se pokušalo razumjeti Isusa, kad god se čovjek upusti i krene preispitivati Isusove riječi, analizirati njegove postupke, posebno njegovu muku, smrt i uskrsnuće, mora doći do zaključka da Isus stoji u posebnoj vezi, posebnom odnosu s Bogom. I usprkos svim pokušajima da se Isusov život svede na uobičajeni ljudski život, ti pokušaji razbijaju se o nemoć i nedovoljnost. Da, Isus jest pravi čovjek, poput jednoga od nas, a ipak i posve drukčiji, iznenađujuće drukčiji – on dolazi od posve drugdje, od Boga.

U tom prvom momentu za nas je važno da sve svoje riječi i djela sumjerujemo u odnosu prema Bogu. I naša je zadaća, naše osobno poslanje ovdje na zemlji da se preko nas, kako Isus i moli Oca, on sam proslavi. A najteže je da se Bog preko nas proslavi u našim tjeskobama, patnjama, krivim optužbama, u našim križevima i smrtima.

Daljnji sadržaj Isusove molitve jest molitva za učenike. Isus moli Oca da oni koje mu je darovao upoznaju Boga kao Oca. U upoznavanju Boga, kaže Isus, nalazi se život vječni. Rekli bismo današnjim rječnikom, u upoznavanju Boga nalazi se smisao i sreća ljudskoga života. Ovo nam je ili tako samorazumljivo ili tako daleko. Samorazumljivo, jer mislimo da o Bogu već sve znamo, nema ništa novoga. Ili daleko, jer i Boga razumijevamo da je daleko, da je nedostupan, štoviše i da su Bog i čovjek u nekom konkurentskom odnosu, kao da je Bog smetnja čovjekovoj sreće, neki protivnički pa i neprijateljski suparnik.

U ovom leži sudbonosno pitanje i muka svakog čovjeka: upoznati Boga kao vjerna Prijatelja i Spasitelja, vrhunac je svake spoznaje. Pritom, naravno, nije dovoljno reći vjerujem u Boga, nego poput svakog našeg ljudskog odnosa, tako i odnos s Bogom nema završena puta. Što Boga više spoznajemo – upravo je to jedna od temeljnih poruka Isusa Krista prema Ivanovu evanđelju – to osjećamo da ga više trebamo ljubiti; i što ga više ljubimo, u nama se rađa sve veća čežnja da ga bolje upoznamo.

U daljnjem Isusov moli opet Oca za učenike: da se Bog proslavi preko učenika. Isus ne moli Oca da njegovi učenici imaju dobro zdravlje, da budu bogati, uspješni, da izgrade kuće, da namaknu puno prijatelja… Isus moli Oca da osnaži njegove prijatelje/učenike koje mu je dao da i oni u svojim životima, dakle što god budu činili, proslave Boga. I kao što je Isus objavio Božje ime ljudima, da tako i njegovi učenici objavljuju Božje ime dalje po svijetu.

Važna tema Ivanova evanđelja je odnos Isusovih učenika i svijeta. Ivan razumijeva svijet kao ljude koji su neprijateljski raspoloženi prema Isusu i njegovoj poruci. Isus – u tjeskobi Maslinskoga vrta – sprema se umrijeti za poruku koju je donio svijetu, sprema se položiti život za odnos s Bogom Ocem i iz ljubavi prema prijateljima i da spasi svijet. On odlazi iz svijeta, a učenici ostaju u svijetu. Isus moli za njih da se ne pokolebaju. Biva nam jasnije što je svijet, ako imamo na umu drugo mjesto u istoj molitvi gdje Isus moli Oca da ne uzima učenike iz svijeta, ali da oni, iako ostaju u svijetu, u srcu svijeta, ne budu od svijeta, da ne djeluju kako svijet djeluje. Svijet bi u nekom smislu bili indolentni i ravnodušni ljudi za Božje dobro, oni koji su slijepi i gluhi za ono što nadilazi njihovo samoljublje, negostoljubivi, protivni pa i opaki i neprijateljski ljudi, koje ne dopuštaju širenje radosne vijesti, evanđelja. Isus ovim jasno govori da Isusov učenik mora računati na poteškoće i stradanja u svome poslanju. Ne može se biti Isusovim svjedokom bez muke.

Iako Isusov učenik živi u svijetu stalne kušnje i protivljenja Isusovu evanđelju, naglasak nije na tome da se kršćanin, Isusov učenik bavi kako pobijediti svijet, kako uništiti svoje protivnike, kako im “nasilu” nametnuti vjeru ili ih silom popraviti. Isus tako nije činio niti to traži od svojih učenika. Pobjeda nad svijetom o kojoj Isus govori u konačnici je ipak njegov poraz, krajnji neuspjeh, gledano očima tog istog svijeta. I tu leži najveća snaga evanđelja. I najgori poraz koji je pun ljubavi, nije poraz one vrste od kojeg stalno bježimo, nego istinska proslava Boga, neočekivano milosno uskrsnuće na novi život.

Ima još jedan bitni sadržaj Isusove molitve. Isus u molitvi stalno govori kako mu je Otac dao, darovao učenike, učenike koji nisu od svijeta, koji nisu protivni ni njemu ni njegovoj poruci o Bogu kao Ocu. Razumijevati druge ljude, graditi naše odnose u svijesti darovanosti, izniman je zadatak i pred današnjim Isusovim učenicima. Redovito mislimo kako nam drugi nisu dar nego trajna smetnja, protivnici i neprijatelji; ne blagoslov za naše poslanje, nego prokletstvo. I koga sve ne bismo uklonili od sebe i iz svoje sredine jer ga ne smatramo darom nego “samim zlom”. Potrebno je, međutim, promijeniti perspektivu, pitati se više ne jesu li drugi meni, nego nisam li ja teret bližnjima. Ako i nisam, ako su drugi nasilni, nesnošljivi ili drugi lažu da smo teret vrijedilo bi, po Isusovu primjeru, promijeniti mjesto i okolinu, napustiti opterećujuće odnose.

Treba izići iz atmosfere takmaca, lukavosti i politikantstva, forsiranih suprotstavljanja i neprijateljstava, kao i iz nejasne ljubavi koja tobože grli sve ljude, a najbliže ne podnosi. Isusov učenik nailazi na neprijateljstva i kada ih uopće ne traži, jer «ljudi svijeta» – ravnodušni, oportunisti, koristoljupci, opaki svih vrsta – žive od konflikta i sukoba, a Isusov učenik živi za proslavu Boga i za konkretizaciju ljubavi prema bližnjima. I time nije lišen ni patnje ni smrti. Nošen je jedino primjerom da je tako činio njegov Učitelj i Gospodin i da je u tome – smisao života. I da je tako molio i gradio svoj odnos s Bogom Ocem.

Fra Ivan Šarčević