Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
VI. uskrsna nedjelja | Kršćanstvo – buka religioznih riječi ili kvaliteta odnosa?
Ljudi ponekad odlaze iz Crkve ne zato što ne traže Boga, nego zato što su susreli hladnoću, ogovaranje, zavist, osjećaj da nisu dobrodošli. Koliko je ljudi otišlo iz naših župa ranjeno riječima onih koji redovito mole! A Isus govori upravo suprotno: „Po ovome će svi znati da ste moji učenici – ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Kršćanstvo se ne prepoznaje po buci religioznih riječi, nego po kvaliteti odnosa
Iv 14,15-21: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«
Postoje rečenice u Evanđelju koje čovjek ne zaboravlja. Ne zato što su dramatične ili uzvišene, nego zato što diraju onu najdublju ljudsku čežnju: čežnju da ne budemo sami. Jedna od takvih rečenica jest ova Isusova iz današnjeg Evanđelja: „Neću vas ostaviti kao siročad“.
To nisu riječi nekoga tko govori iz sigurnosti i moći. Isus ih izgovara uoči svoje muke, nekoliko sati prije nego će biti izdan, napušten i razapet. Učenici osjećaju da se nešto događa, osjećaju strah, nesigurnost i prazninu koja dolazi. I upravo tada Isus ne govori o osveti, ne govori o sili, ne daje strategije za preživljavanje. Govori o prisutnosti. O Duhu. O ljubavi koja ostaje.
Možda je upravo osjećaj „kao siročad“ jedan od najvećih osjećaja suvremenog čovjeka. Ljudi imaju mnogo informacija, mnogo mogućnosti, mnogo virtualnih povezanosti, ali malo stvarne blizine. Mnogi žive okruženi ljudima, a duboko usamljeni. Toliko je onih koji više ne vjeruju da ih netko vidi, razumije ili nosi u srcu. A Isus govori: „Neću vas ostaviti same.“ To je srce kršćanske vjere. Bog nije daleki vladar koji povremeno intervenira. On je prisutnost koja prebiva u čovjeku.
U Evanđelju Isus kaže: „Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi.“ Na prvi pogled to može zvučati kao uvjet: ako me volite, onda morate nešto izvršavati. Ali Ivanovo Evanđelje nikada ne govori jezikom prisile. Isus ne traži poslušnost iz straha. On ne želi podanike, već ljude sposobne ljubiti. Zato je važno primijetiti da Isus ne govori o „zapovijedima“ u množini kao o nekom teškom religioznom teretu. U cijelom Ivanovu Evanđelju Isus zapravo ostavlja jednu jedinu zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. To nije zakon koji dolazi izvana, već životna energija koja raste iznutra.
Religija često odgaja ljude u strahu: što se smije, što se ne smije, gdje je granica, kolika je kazna. Isus ne ide tim putem. Njega ne zanima čovjek koji mehanički izvršava propise, a srce mu ostaje hladno. Njega zanima čovjek koji postaje sposoban za ljubav. Zato Isus obećava „drugoga Branitelja“, Parakleta. To je riječ koju nije lako prevesti. Branitelj, Tješitelj, Zagovornik, Pomoćnik – sve je to sadržano u toj riječi, ali ništa je do kraja ne iscrpljuje. U grčkom jeziku Paraklet je onaj koji dolazi uz čovjeka kada čovjek više ne može sam. Koliko je to važno! Isus ne kaže učenicima da će im Duh Sveti dolaziti samo povremeno, u izvanrednim trenucima. Ne kaže da će ga dobiti samo najpobožniji ili najsavršeniji. Kaže da će ostati s njima zauvijek.
To znači da Božja ljubav ne dolazi tek kada čovjek dotakne dno. Ona mu prethodi. Duh Sveti nije hitna služba koja dolazi samo kada ga pozovemo. On je trajna Božja prisutnost u čovjekovu životu. Zato kršćanin ne živi iz straha nego iz povjerenja. Nije sam ni onda kada prolazi kroz tamu. Nije napušten ni onda kada ga drugi odbace. Nije siroče ni onda kada izgubi ljudske oslonce.
U prvoj Crkvi, o kojoj slušamo u Djelima apostolskim, upravo se to događa. Filip dolazi u Samariju, mjesto koje je bio prezreno i odbačeno od službene religije. I ondje se događa nešto nevjerojatno: ljudi slušaju Riječ, ozdravljaju, oslobađaju se i „nastade velika radost u onome gradu“. To je uvijek znak prisutnosti Duha. Gdje Bog djeluje, ondje raste radost. Ne strah. Ne tjeskoba. Ne osjećaj krivnje. Radost. Često smo kroz povijest stvorili sliku vjere kao teškog tereta. Kao da je svetost sinonim za ozbiljnost bez osmijeha. Kao da je Bog zadovoljan tek kada je čovjek slomljen i prestrašen. A Evanđelje govori suprotno: kada Duh djeluje, čovjek ponovno diše.
U Samariji ljudi nisu najprije naučili sve propise. Nisu prvo položili ispit iz religije. Najprije su osjetili da ih Bog prihvaća. I tek iz toga rađa se novi život. To je važno i za naše zajednice. Ljudi ponekad odlaze iz Crkve ne zato što ne traže Boga, nego zato što nisu osjetili ljubav. Susreli su hladnoću, ogovaranje, zavist, osjećaj da nisu dobrodošli. Koliko je ljudi otišlo iz naših župa ranjeno riječima onih koji redovito mole! Koliko ih je izgubilo vjeru ne zbog Evanđelja, nego zbog lošeg svjedočanstva vjernika! A Isus govori upravo suprotno: „Po ovome će svi znati da ste moji učenici – ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Kršćanstvo se ne prepoznaje po buci religioznih riječi, nego po kvaliteti odnosa.
Zato apostol Petar u drugom čitanju kaže: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem.“ Vjera se ne nameće agresijom. Ne brani se vikom. Ne prenosi se ponižavanjem drugih.
Koliko je danas u javnom prostoru kršćana koji djeluju kao da je ljutnja znak pravovjerja! Kao da je grubost dokaz vjernosti Bogu! A Petar govori o blagosti i poštovanju. To nije slabost. To je snaga Duha. Duh Sveti ne proizvodi nasilne i bahate ljude. On stvara ljude koji znaju slušati, razumjeti i nositi druge. Ljude koji ne moraju pobijediti u svakoj raspravi da bi ostali vjerni istini.
Kada slušamo govor moćnika današnjega svijeta, često se čini da su bahatost, prijetnja i poniženje drugih postali normalan način komunikacije. Kao da je glasniji uvijek u pravu. A Isus ne šalje Duha agresije, nego Duha istine, blagosti i mira. Kršćanin ne može hraniti mržnju i istodobno se pozivati na Evanđelje.
Isus kaže: „Svijet ga ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje.“ U Ivanovu Evanđelju „svijet“ nije stvorenje, nego sustav koji se zatvara ljubavi. To je svijet interesa, moći i sebičnosti. Takav svijet ne može razumjeti Duha jer Duh uvijek vodi prema darivanju sebe. Današnja kultura često čovjeku govori: misli na sebe, zaštiti sebe i svoju zemlju, uzmi što više možeš. Evanđelje govori drukčije: čovjek postaje živ tek kada postane dar. Postoji biološki život koji se troši i prolazi. Ali postoji i drugi život – onaj koji raste kada čovjek ljubi, prašta, dijeli i služi. Taj život ne može uništiti ni smrt. Zato su najveći ljudi u povijesti često bili oni koji su znali dati sebe drugima. Majka koja se troši za dijete. Liječnik koji ostaje uz bolesnika. Svećenik koji sluša čovjeka u njegovoj boli. Radnik koji pošteno nosi teret dana. Čovjek koji ne živi samo za sebe. Papa Franjo je u jednoj homiliji zahvalio osobito onima koje društvo jedva primjećuje: čistačima ulica, ljudima koji odvoze smeće, onima koji rade tihe i nevidljive poslove. Rekao je da su njihovi životi znak služenja bez kojega društvo ne može preživjeti. To je Evanđelje na djelu. Ljubav koja ne traži pozornicu.
Na našim prostorima mnogi danas žive s bolnim osjećajem praznine. Sve je više zatvorenih kuća i sela u kojima se tišina čuje više nego dječji glasovi. Posebno to osjećaju mnoge katoličke obitelji koje se pitaju ima li smisla ostajati, čuvati vjeru, običaje i uspomene dok toliki odlaze. Ponekad čovjeku dođe da pomisli kako je zaboravljen. A upravo tada Isus govori: „Neću vas ostaviti kao siročad.“ To znači da vjernik nikada nije posljednji ostatak nekog poraženog naroda, nego sjeme koje Bog čuva. Kršćanstvo je kroz povijest mnogo puta živjelo kao malo stado, ali upravo tada najviše je svijetlilo. Bog ne mjeri snagom brojeva, nego snagom vjernosti. Možda su danas upravo oni koji ostaju pozvani biti tihi čuvari nade: ljudi koji još pohađaju svoje crkve, koji otvaraju vrata susjedu, koji čuvaju grobove svojih predaka i koji unatoč svemu vjeruju da ljubav, dobrota i molitva nisu uzaludni, da će „isklijati mladica iz panja Jišajeva“.
Na kraju Isus izgovara jednu od najljepših rečenica cijelog Evanđelja: „Vi u meni i ja u vama.“ Zato je svaki čovjek pozvan postati hram Božje prisutnosti. Mjesto gdje drugi mogu osjetiti nježnost, milosrđe i dobrotu Boga. Možda bi bilo dobro danas se zapitati: osjećaju li ljudi nakon susreta s nama više straha ili više nade? Jesmo li drugima teret ili ohrabrenje? Ostavljamo li iza sebe hladnoću ili mir? Jer Duh Sveti ne dolazi da čovjeka učini religiozno superiornim. Dolazi da ga učini više čovjekom. I možda upravo zato Isus kaže: „Neću vas ostaviti kao siročad.“ Jer čovjek koji živi od ljubavi više nikada nije sam. On nosi u sebi Božju prisutnost koja ga pretvara u dom za druge. A to je možda i definicija Crkve: zajednica ljudi koji, unatoč vlastitim slabostima, nastoje jedni drugima biti životni znak da nas Bog nije napustio. I zato, usred svijeta koji često djeluje hladno, grubo i umorno, kršćanin je pozvan prepustiti Duhu da još uvijek djeluje: u blagosti, u služenju, u oprostu, u tihoj vjernosti i u ljubavi koja ne odustaje. Jer Krist nije otišao. On je promijenio način svoje prisutnosti. I sada želi biti prisutan – po nama.
Branko Jurić, polis.ba