Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Daljine nestaju u izmaglici
Ivo Lučić je i u ovoj knjizi i novinar, i aktivist, i karstolog, i pisac pjesničke naracije, i još ponešto što se otkriva u hodu za stadima i planištarima. Možda najviše čovjek što se raznježi nad janjetom koje mu zaspe pod koljenima. Mjerom planinskoga hoda, i on postaje, kao i svaki planištar, planina ispresijecana putovima, vrtačama, udubinama, provalijama, izvorima koji se otkrivaju samo dobrim ljudima
Ivo Lučić, Humski put, Sarajevo – Zagreb, 2024.
Ivo Lučić renesansna je osoba, tako u nedostatku boljeg opisa, jer je sve ono što radi posao institucija, ureda, instituta, ministarstava. Žalosne li i sretne zemlje kad ima takve posvećene pojedince, jer i ovo malo čega se sjećamo, u zaborav bi otišlo. Humski put, knjiga o transhumantnom stočarstvu, pamćenje je planine, čovjeka i blaga, u međusobnim i međuosobnim odnosima suradnje, podrške, brige i nježnosti. Čitala sam je s pogledom na Plješevicu i obronke Grmeča, i pitala se isto što se i pisac pitao: Što je to uopće planina? I koji nas sve to putovi vode da se bavimo baš ovakvim, a ne drugim temama? Polazište je uvijek zavičaj, pogled unatrag, i evo nas na stazama, hitamo mu u zagrljaj. Ivin je Ravno, Popovo polje, i začudan i magičan svijet krša i ponornica.
Ova knjiga o planinama i transhumantnom stočarstvu prirodan je nastavak prijašnjeg istraživanja o posebnostima krša, i kako je suživot čovjeka i prirode oblikovao kulturne pojave. U ovoj knjizi konkretnije, kako su stočarski putevi s krajnjeg juga Pelješca, preko Dubrovačkog primorja pa sve do hercegovačkih planina Zelengore, Treskavice, Lelije oblikovali prostore današnje Bosne i Hercegovine. Sam idući tim putom susreće nekadašnje planištare, ljude koje su prateći ritam prirode, izmjenjivost plodnih pašnjaka i plodnih razdoblja svoje stoke bivali dijelom stada i planine. Bilježi njihova pamćenja, njihov jezik, uspomene, i sreću jer imaju s kim podijeliti jedan svijet na umoru. Mnogi od njih na kraju su svog životnog puta, i svojevrsni metuzalemi; u njima sabrano je svo znanje planine. Bio je tako u Primorju, kod Humljaka, ili kako sebe sami zovu Umljaka, onih što su svoje blago vodili pješice u izdig na planine na ljetne trave, do Zelengore, i kod Gornjaša, stanovnika planinskih područja. Bilježi razgovorni jezik kakv jest, bez intervencija, živ, kućni, ljepotu rijetkih susreta, suodnose koji su oblikovali način života, kumstva, gostoprimstvo, i taj isti jezik, posvuda, tešku ijekavicu (đekavski), amalgiranu turcizmima.
Nakon potrage za planištarima, ide put planine, s posljednjim obiteljima koje se bave transhumantnim stočarstvom, hoda s Dobranićima, pomaže, bilježi, snima, fotografira, živi životom planištara, postaje dijelom stada, upija ljepotu i surovost planine, nježnost odnosa između članova obitelji, međusobnu podršku. Do prvih katuna na Zelengori. S planine se spušta s drugom obitelji, Vrtikapama. Izgon i spuštanje značajno su kraći u odnosu na raniji Humski put, većina današnjih planištara kamionima prevozi ovce, rijetki poput Dobranića i Vrtikapa taj put prelaze pješice sa stadima. Ljudi su to koji su zbog društveno ekonomskog kraha zaključili da im ovaj vid stočarstva daje priliku da budu samostalni. Na teže načine, pa ipak samostalni. Planini se dive, uvažavaju je, i planina je njihov stvarni zavičaj, uvijek mu se iznova vraćaju. Bilježi usput kamene gromade, nekropole stećaka koje su nastajale uz stočarske putove i tako davale kulturni biljeg zajedničkom prostoru. Danas je taj široki areal razmjene i suradnje usitnjen do mjera bogomolja čuvarica plošnog nacionalnog bića, zatupljen hegemonijom nacionalnoga. Bilježi tako među ljudima sljepilo za kič nacionalnoga, ali i predivnu zatravljenost planinom i beskrajnu nježnost prema stadima.
Nekropole stećaka, zapuštene i nakrivljene, kao i ljudi koje susreće na planini, prepušteni sami sebi, kao ambalaža koju je nacionalistička politika jednom upotrijebila u svoju svrhu, i sad su odbačena plastika na udaljenoj deponiji.
Na planini razotkriva i raskrinkava apetite lokalnih moćnika u ruhu elektroprivrede, što u privatne interese iskorištavaju prirodne resurse, uzurpirajući ljudske živote i imovinu, i praveći trajni ožiljak u cijelom ekosustavu planine i krškog krajolika. Navodi i primjer čovjeka, osamljenika u borbi protiv iskvarenog sistema, Petra Govedaricu i njegovu ljubav prema svom zavičaju. S planine se bolje vidi u kakvom svijetu živimo. Utilitarnom, gdje profit određuje granice moralnosti, do te mjere pa su uvijek pomične, i sve je dopušteno, ako služi svrsi profita. Planina i planištari pamte drugačije odnose, brige i suradnje, u ritmu prirode. I dalje smo, dio prirode, njen nastavak, i svako osakaćivanje radi profita, odsijecanje je vlastitih udova. U tom smislu, Ivo je neumoran da stručno znanje učini dostupnim široj javnosti.
S planine se bolje vidi u kakvom svijetu živimo. Utilitarnom, gdje profit određuje granice moralnosti, do te mjere pa su uvijek pomične, i sve je dopušteno, ako služi svrsi profita. Planina i planištari pamte drugačije odnose, brige i suradnje, u ritmu prirode. I dalje smo, dio prirode, njen nastavak, i svako osakaćivanje radi profita, odsijecanje je vlastitih udova. U tom smislu, Ivo je neumoran da stručno znanje učini dostupnim široj javnosti
I na kraju, na najvišem vrhu Zelengore, nakon što je proširio granice svoje pripadnosti, a to je da pripada i stadu i planini i ljudima s kojima u planini surađuje, proširuje i granice svoga zavičaja. Oko ga zahvaća s Bregoča, vidi sve do svetog Ilije na kraju Pelješca. Vidi cijeli Humski put kao svoj zavičaj. Isto što su i transhumanci gledali u dalekoj prošlosti, i sijali stećke uz njega, kao vječne kuće uz put kojima su sa stadima prolazili. I tako je sveto i profano obitavalo u harmoniji s prirodom.
Zbog likovnog oblikovanja Josipa Lovrenovića, popratnih fotografija samog autora, i poetskih podjela cjelina: zimske trave, sa stadima, na planinama, zasvrbe vas tabani, i nađete se kako prebirete mape i atlase i sanjate planine.
Ivo Lučić je i u ovoj knjizi i novinar, i aktivist, i karstolog, i pisac pjesničke naracije, i još ponešto što se otkriva u hodu za stadima i planištarima. Možda najviše čovjek što se raznježi nad janjetom koje mu zaspe pod koljenima. Mjerom planinskoga hoda, i on postaje, kao i svaki planištar, planina ispresijecana putovima, vrtačama, udubinama, provalijama, izvorima koji se otkrivaju samo dobrim ljudima. Mimo ovog mog sažetog nabrajanja dojmova, valjalo bi pustit planištare i Ivu da svojim jezikom i jezikom planine progovore:
„Morine su jako čudna planina… Ali imaju neki mir. Kad dođemo u šestom mjesecu gore, u tim vrtačama ima snijega, a okolo je puno sitnog cvijeća“. (kazivala Nada čitalica, u planini je čitala s ovcama).
Današnji planištari o tome zašto im je priroda toliko privlačna:
„To ti se ne more opisati. To kad ti dođe miris onije cvjetova, ti ne moreš, bolan, proć od tije mirisa, staneš, udišeš, to je ljepota jedna…“ (Gordan Kosjerina)
Ivini dojmovi i pjesnički pasaži sa izdiga u planine:
„Nas petoro, tri psa, dva konja, i oko 650 ovaca, svi kao da smo postali jedno stado“.
„Razgovor teče spokojno, kao da će se nakon svake druge rečenice ugasiti.“
„Domaće koze zure u nas kao da su ljudi u kozjim mješinama.“
„Šuma je titrala pod mjesečinom, zvijezde su se nadimale.“
„Na vjetru se blistalo srebro kovilja.“
„Tako je Petar Govedarica, nakon stoljeća velikih ratova, u kojima je ovdašnja čeljad ginula za fetišiziranu sliku zemlje i domovine, istinski primjer borca za obranu stvarne domovine, livada s potocima uz rijeku, čiji su ga minerali izgradili.“
„Osvanulo je jutro puno neba. Ono je pojačavalo plavu neba i zelenu pašnjaka“.
I na koncu, pogled s planine na državu: „Država postoji samo kao sustav kontrole i moći, i javnih resursa koje plijene elite.“
Bilježi i pamti tako knjiga cijelu jednu topografiju lica, i lokalne hagiografije, i ljude samosvojne i prekaljene, i neke lijepe riječi: zimske trave, vrtoloma, pitomina, pratidžije, Umljaci, sveti Pantelija, i svaka je uhu poezija.
Neke su riječi kao bljesak, kao munja što načas rasvijetli nešto zbog čega čovjek počinje dug dijalog s knjigom u rukama, ili se to sam sebi objašnjava. Na Humskom putu to je pitomina.
Otvara se u uhu kao snimka unutarnjeg svemira, pogled u njegovu prošlost. Moj did imao je njivu. I bila je pitomina. On sam mirisao je na tu svoju pitominu, na majčinu dušicu, i zemlju, zrele šljive i izvore, i bio cijeli hodajuća pitomina. Did je bio ta njiva. I ta je njiva bila taman koliko čovjeku treba zavičaja. A onda je ta njiva postala svačija i ničija. Izmigoljila se, kao kad zmija čuvarica kuću napušta. Gubitak zavičaja nepodnošljiva je praznina, dijete koje ne prestaje plakati. Knjige su tad postale remedij, uspavanka za jezu da zavičaj nije nešto za što se možeš čvrsto držati. S gubitkom zavičaja izmiču sve druge sigurnosti. Knjige su sidrište. Vremenom su od utjehe postale sredstvo za pripitomljavanje, sve dok pitomina zavičaja ne preraste samog čovjeka i svaku poznatu geografiju, pa na koncu svaka pitomina na umoru postane njegova vlastita. Tako su knjige zmije čuvarice i bez knjiga čovjek je bezkućan. Bez ijednog uporišta. U svijetu u kojem brzo rastu nemani, knjige bi nas mogle spasiti. I kakav bi nam tek svijet bio da nismo čitali, ili kakav bi bio da Ivo Lučić o vlastitim sredstvima i za svoj ćar nije na Humski put krenuo? Ako ne pamtimo odnose suradnje i nježnosti, kako ćemo nove izgraditi?
Puno toga ova knjiga otvara. Velika, i do kraja nepojmljiva, kao i planina.
Roberta Nikšić, polis.ba