Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Cvjetnica: Ni nevjernost najbližih ne zaustavlja Isusovu ljubav
Bog ne ljubi zato što smo dobri i vjerni, već zato da bismo kroz njegovu ljubav mogli postati dobri i vjerni
Mt 26, 14-27.66
Judina izdaja
Tada jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski, pođe glavarima svećeničkim i reče: „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.“ A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka. Otada je tražio priliku da ga preda.
Pashalna večera
Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: „Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?“ On reče: „Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim Pashu sa svojim učenicima.’“ I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu.
Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali, reče: „Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.“ Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: „Da nisam ja, Gospodine?“ On odgovori: „Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.“ A Juda, izdajnik, prihvati i reče: „Da nisam ja, učitelju?“ Reče mu: „Ti kaza.“
Ustanovljenje euharistije – večere Gospodnje
I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!“ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: „Pijte iz nje svi! Što vam se čini?“ Oni odgovoriše: „Smrt zaslužuje!“
Evanđelje Cvjetnice otkriva nam dvije stvarnosti koje se provlače kroz cijelu povijest spasenja: ljudsku slabost i Božju vjernost. U središtu prizora nalazi se stol – mjesto zajedništva, ali i prostor u kojem se mogu dogoditi duboka razočaranja. Nitko ne može čovjeka toliko usrećiti kao onaj s kim dijeli svakodnevni kruh, ali istovremeno, nitko ga ne može toliko ražalostiti i povrijediti. Najdublje rane često dolaze upravo iz bliskosti.
Juda ne izdaje Isusa zato što je bio povrijeđen ili razočaran – da je tako, predao bi ga bez ikakve naknade. On ga izdaje iz vlasite koristi. Zloupotrebljava prijateljsku bliskost kako bi iz nje izvukao osobnu dobit – trideset srebrnjaka. Vrijednost istinskog prijateljstva zamjenjuje materijalnom dobiti, prodajući ono neprocjenjivo za ono što brzo gubi svaku vrijednost. Odabire zakon tržišta umjesto zakona ljubavi, prodajući ga za cijenu ubijenog roba ili tek obične prosiječe ovce.
Ono što slijedi krajnje je ovozemeljsko i u svojoj srži moguće, a ipak neizvodivo bez Božje pomoći: sjesti za stol s onim koji ti radi o glavi. Koliko smo samo puta pomislili: zašto nisi pred svima upro prstom u Judu i rekao mu: „Sram te bilo, izdaješ prijatelja!“
Ipak, Isus sjeda za stol s njim. Ne povlači se, ne razotkriva Judu pred drugima, ne prekida zajedništvo. Čini ono što nijedan “razuman” čovjek ne bi učinio: ostaje. Ide do kraja.Odabire put ljubavi, čak i kada zna da neće biti uzvraćena, kada će biti iskorištena i zloupotrijebljena. To je Božja logika, ona nadilazi našu ljudsku logiku pravde i pavičnosti. Bog ne ljubi zato što smo dobri i vjerni, već zato da bismo kroz njegovu ljubav mogli postati dobri i vjerni. Bog ne spašava ukidanjem čovjekove odgovornosti – Juda ostaje autor vlastitog čina.
U tom kontekstu, pitanje učenika: „Da nisam ja, Gospodine?“ postaje jedno od najdubljih pitanja evanđelja. Ono je istovremeno i molitva. Učenici prepoznaju svoju slabost i sumnjaju u vlastitu postojanost. Kao da žele reći: “Pomozi nam da te ne izdamo.” Već su iskusili kako, bez Gospodinove pomoći, lako mogu skrenuti s pravoga puta. To je glas čovjeka koji zna da nije cjelovit, koji nosi unutarnji razdor i koji, bez Božje pomoći, može pasti.
Isus je potpuno svjestan svoje sudbine i slobodno je prihvaća. Ipak, jasno upozorava: „Jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega.“ Predestinacija ne poništava slobodnu volju. Božji plan ostvaruje se unatoč ljudskom zlu, no to zlo time ne postaje opravdano. Riječi da bi za takva čovjeka bilo bolje da se nije rodio odražavaju tragičnost života koji se svjesno zatvara Božjoj milosti.
Juda, međutim, pita drukčije: „Da nisam ja, učitelju?“ Priznaje Isusov autoritet i znanje, ali ne priznaje vlastitu slabost. Pita kako bi provjerio je li razotkriven. Želi znati može li svoj plan privesti kraju. Isusov odgovor: „Ti kaza“, predstavlja posljednji poziv savjesti. Kao da mu je rekao: “Ti znaš što nosiš u sebi – razmisli.” No Juda ne traži da ga učitelj zaustavi, važno mu je samo da ga nitko ne omete.
I upravo u tom ozračju izdaje Isus čini nešto neočekivano: daruje samoga sebe. Ne čeka savršene učenike. Ne odgađa euharistiju za „bolja vremena“. Upravo tada, kada je izdaja već na djelu i kada duša najviše boli, lomi kruh i govori: „Ovo je tijelo moje.“ Kao da poručuje: “Ni vaša nevjernost ne može zaustaviti moju ljubav.”
Euharistija tako postaje odgovor na izdaju. Dok čovjek prisvaja i uzima za sebe, Bog se daruje. Dok čovjek u svemu traži računicu, Bog se lomi. To je otajstvo koje nadilazi ljudski razum: iz najveće tame rađa se najveći dar.
Na kraju, povik: „Smrt zaslužuje!“ razotkriva i našu vlastitu sklonost brzoj osudi. Lako je uočiti tuđu krivnju, a mnogo teže pogledati u vlastito srce. Pokazivanje prstom daje nam privid sigurnosti i moralne nadmoći. No iza te brzine suda često se skriva strah, strah od suočavanja s vlastitim slabostima, s vlastitim Judama, koji žive u dubinama našega srca.
Cvjetnica je dan onih koji su spremni zakoračiti u najstvarniji tjedan svoga života, noseći u srcu pitanje: „Da nisam ja, Gospodine?“, ali i nadu da On, unatoč svemu, i dalje za nas lomi kruh.
Predrag Mijić, polis.ba