V. korizmena nedjelja | Odvalite kamen!

Iv 11,1-45: U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Ivanovo evanđelje, za razliku od ostala tri evanđelja (sinoptika) izvještava o sedam Isusovih čudesa ili kako Ivan Evanđelist govori o “znakovima”. Znakovi su, jer ta čudesa nisu sama sebi svrha, nema u njima zavodljivih “čarobnjačkih kretnji” (M. Zovkić), nego označavaju objavu Boga po Isusu, točnije proslavu Boga i samoobjavu Isusa kao Sina Očeva. Tako i posljednje sedmo čudo, uskrsnuće Lazara, i počinje najprije slanjem poruke sestara Marte i Marije Isusu da dođe, jer je nasmrt bolestan njegov prijatelj Lazar, onaj koga Isus ljubi. A Isus odgovara neočekivano: Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.

Svim sedmerim znakovima (čudesima) koje donosi Ivan Evanđelist (svadba u Kani, ozdravljanje sina kraljevskog službenika, ozdravljenje uzetoga, umnažanje kruha, hod po vodi, ozdravljenje slijepca od rođenja), pa tako i ovim sedmim, posljednjim i najuzvišenijim – uskrišenjem Lazara – Isus zahtijeva vjeru u sebe kao Mesiju i Sina Božjega. Uskrišenje Lazara, s druge strane, bit će prema Ivanovom evanđelju, jedan od najvažnijih uzroka Isusove osude na smrt, bit će dakle izraz posvemašnje tvrdoće, nemogućnosti vjere glavara svećeničkih, farizeja, pismoznanaca i starješina naroda.

Tumači ovoga odlomka (ovdje se oslanjamo posebno na brazilskog teologa C. Mestersa) govore da za Ivana Evanđelista i njegovu kršćansku zajednicu uskrišenje Lazara ima veće značenje od onoga što se tek površinski može primijetiti. Već izborom mjesta i svih imena. Betanija je maleno seoce u podnožju Maslinske gore, nedaleko od grada Jeruzalema. Prijateljska obitelj dviju sestara Marte i Marije i brata Lazara, gdje je Isus navraćao i boravio, ustvari je slika zajednice “učenika koga je Isus ljubio”, slika kršćanske zajednice Ivana Evanđelista, siromašne, progonjene i marginalizirane zajednice. Betanija znači “kuću siromašnih”, zajednicu siromašnih kršćana. Ime Marta označava “gospođu”, “gospodaricu”, “domaćicu”, onu koja upravlja kućom i uređuje odnose u zajednici. Marijino ime znači onu koja je ljubljena od Boga. Marija je idealna slika obraćene zajednice i uzor bezpridržajnog darivanja Božje milosti siromašnima i onima koji se vraćaju sa svoga grešnoga puta. Lazarovo ime znači Bog pomaže. Bog pomaže svim siromašnima. Obespravljenoj i iz glavnih tokova moći odstranjenoj zajednici Bog je jedini sigurni oslonac.

Nakon Lazarove smrti i ukopa mnogi dolaze u kuću Marte i Marije da izraze sućut, da pokažu solidarnost, da utješe sestre zbog gubitka njihova brata. Uobičajeno ljudsko djelo milosrđa. Isus međutim ne želi da ljudi ostanu samo na vanjskoj utjesi i prirodnim zakonima života i umiranja. On traži više, traži vjeru. Riječ je o tome da on, uskrsnućem Lazara, donosi “novi život”. Lazarova sestra Marta, što sačinjava jedan od najvažnijih značenjskih momenata u današnjem odlomku, u razgovoru s Isusom govori kako vjeruje u uskrsnuće, ali u posljednji dan. Tipična vjera ondašnjih vjernika, i farizeja i većine naroda. Isus, međutim, u tom sučeljavanju života i smrti želi naglasiti već u ovom životu pobjedu života nad smrću. Nije isto vjerovati u uskrsnuće u posljednji dan i vjerovati u novi, uskrsni život ovdje i sada nasuprot svim bolestima i smrtima, naglim i nenadanim, redovnim i nasilnim, nasuprot svim stradanjima i opasnostima nestanka. Tu je razlog i Isusova kašnjenja na poziv sestara da dođe njihovoj kući i ozdravi prijatelja. Zato je Isus rekao da ta Lazarova bolest nije na smrt, nego je sve za život, za novi život s Bogom. Bez sumnje, u prostoru smo vjere, a ne pukih empirijskih podataka i području “realne” politike. Novi život ne dolazi tek na “posljednjem sudu”, nego sada, s Isusom, s vjerom u njega kao uskrsnuće i život. Novi život, sjetimo se i kod prognanih i izbjeglih vjernika u prvom čitanju kod proroka Ezekijela, neće nastati na kraju vremena, na konačnom odlučivanju, nego će Bog udahnuti svoj duh, oživjeti suhe kosti još za ovoga života, ako se povjeruje i opredijeli praktično za život.

I u naše vrijeme odzvanjaju Isusove riječi: Odvalite kamen! Poziv je to i nama, kršćanima, i našim suvremenicima. Odvalite kamen s vaše nevjere i bezosjećajnosti, s vašega kolebanja da nasljedujete Isusa i s vašega oslanjanja na svjetovne projekte koje vas sve više unesrećuju i odvode u duhovnu i stvarnu smrt. Isus nam poručuje: Oni koji su u grobovima pripadaju vama i vašem životu, pripadaju u konačnici proslavi Boga – Oca svih ljudi i Isusu Kristu začetniku novoga života ovdje i sada

Nema nikakve sumnje, teško je u to povjerovati. Ne radi se o znanju, o potrebi nekih silnih dokaza, nego u radikalnom skoku, iskoraku, izručenju. Tu se prelama naša vjera. Očituje se to i u trećem razgovoru Marte i Isusa u današnjem evanđelju. Naime, na Isusovo traženje pred Lazarovim grobom: Odvalite kamen, Marta, koja je već priznala Isusa Mesijom/Kristom i Sinom Božjim, odgovara Isusa da to ne čini, jer ona slijedi normalne, fizikalne zakone, tȁ tijelo već zaudara, jer četvrti je dan od Lazarove smrti – smrt je konačni odgovor svemu. Isus, međutim, opet poziva Martu da povjeruje u njega kao u novi život na koji nijedna smrt nema definitivni utjecaj ni moć. Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju? – jasan je Isus.

Čitavo vrijeme – tipično za Ivana Evanđelista – Isus je uzvišena, otajstvena objava Boga Oca, objava novoga života za što od strane vjernika treba radikalni čin vjere, predanja i oslanjanja a da se ne zna ishod, a da se ne zna hoće li se pobrati uspjeh. Istodobno Isus Ivana Evanđelista je brižan i nježan sa sestrama u nevolji i trenucima gubitka najbližega. On je sućutan sa zajednicom siromašnih u Betaniji, blizak, posve prijateljski. On je potresen, on plače za prijateljem Lazarom. On se “spušta” iz svojih uzvišenosti među ljude. Izraz je to one vjere koja se ne servira samo s nebesa, onako kako mi to olako i površno znamo tješiti jedni druge riječima: Samo vjeruj! Da, nužna je vjera, ali ona je i ljudska, posve ljudska vjera. Vjere nema bez praktične solidarnosti, one solidarnosti koja je, kao i kod Isusa, skopčana s rizikom kamenovanja od strane njegovih neprijatelja.

Isus pokazuje ljudsku sućut i solidarnost u smrti siromašnih i obespravljenih, i ne samo svojih, nego svih onih koje poriče ili zaboravlja vladajuća kasta, koje je proglasila da su čak na drugoj, “neprijateljskoj” strani i da za njima ne treba žaliti niti s njima biti solidaran, jer oni ništa ne znače, oni kao da i nisu ljudi. Svojom ljudskom i mesijanskom sućuti Isus ne dopušta dehumanizaciju (i depersonalizaciju) mrtvih i pokojnih, bez obzira na njihove kolektivne identitete. Oni su Božja djeca i njima pripada punina života. Mrtvi su sastavni dio nas, obiteljskog, narodnog, vjerskog i života svijeta. Smrt drugoga zalog je (i propovijed) za život cijelog čovječanstva.

I u naše vrijeme odzvanjaju Isusove riječi: Odvalite kamen! Poziv je to i nama, kršćanima, i našim suvremenicima. Odvalite kamen s vaše nevjere i bezosjećajnosti, s vašega kolebanja da nasljedujete Isusa i s vašega oslanjanja na svjetovne projekte koje vas sve više unesrećuju i odvode u duhovnu i stvarnu smrt. Isus nam poručuje: Oni koji su u grobovima pripadaju vama i vašem životu, pripadaju u konačnici proslavi Boga – Oca svih ljudi i Isusu Kristu začetniku novoga života ovdje i sada.

Isus poziva pojedince, obitelji, čitave zajednice, Crkvu, narod, sve male betanije raspršene po bosanskim i drugim gorama i periferijama svijeta da odvale kamen tvrdoće i zatvorenosti, straha i skrivanja, da se odlučuju za život, da u bolestima i smrtima svojih bližnjih i sebe samih otvore se vjeri u Isusa i njegovom životnom putu, da budu solidarni s gubitnicima i prikraćenima.

Vjerovati u uskrsnuće, u život samo poslije groba, tek je slaba i polovična vjera – vjera je to u smrt, a ne u život, kako neki s pravom i označavaju našu civilizaciju pa i kršćansku kulturu. Vjera da je Isus uskrsnuće i život, mijenja smisao naših napora i gubitaka, naši složnih i polomljenih odnosa, naših bolesti i smrti; stvara novi život usred “suhih kostiju”, otvara perspektive i novu angažiranu solidarnost prema siromašnima i obespravljenima.

Fra Ivan Šarčević