Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveti Josip | Ljubiti više nego što propisi traže
Bog ostvaruje svoje planove ne preko savršenih ljudi, nego preko onih koji mu dopuštaju da djeluje kroz njihove slabosti, strahove i nedoumice. Josip nije bio čovjek bez straha. Naprotiv. Njegova veličina nije u tome što se nije bojao, nego što nije dopustio da ga strah paralizira. On prihvaća stvarnost kakva jest, ne kakvu je zamišljao. I upravo u toj „pukotini“ – u toj odluci da izabere milosrđe – Bog ulazi u njegov život. To je duboka istina: Bog ne ulazi tamo gdje je sve savršeno posloženo, nego tamo gdje čovjek ima hrabrosti ljubiti više nego što propisi traže
Mt 1,16.18-21.24a ili Lk 2,41-51a
O Josipu iz Nazareta u evanđeljima nema velikih govora, nema zapisanih rečenica, nema čuda koja bi nosila njegovo ime. Ipak, bez njega bi priča o Isusu, ljudski gledano, bila nezamisliva. Bog, koji može sve sam, odlučuje se osloniti na jednog od ljudi – i to na čovjeka koji ne govori, nego sluša, koji ne istupa, nego štiti, koji ne traži svoje mjesto, nego ga prepušta drugima.
Ime Josip znači: „Neka Gospodin pridoda.“ I doista, Bog po njemu „pridodaje“ životu ono što čovjek sam ne može dati: nadasve utjelovljenje Sina Božjega, a potom i put u neizvjesnostima te budućnost ondje gdje prijeti prekid. Josip je čovjek kroz kojega Bog tiho, ali stvarno djeluje.
Evanđelja o njemu govore vrlo štedljivo. Kao da žele reći: ono najvažnije ne odvija se na površini, nego u nutrini. Možda je upravo to poruka za nas danas, u vremenu u kojemu se sve mora vidjeti, objaviti, komentirati. Josip nas uči da najveće odluke života dozrijevaju u tišini, daleko od pogleda drugih, tamo gdje se čovjek susreće s Bogom i sa samim sobom.
On je nazvan „pravednikom“, no njegova pravednost nije hladna, zakonska, nego živa, milosrdna. Kada se suočio s činjenicom koja je mogla razoriti njegov život – trudnoćom Marije – našao se pred izborom: zakon ili ljubav. I upravo tu se događa preokret. On ne odbacuje zakon, ali ga nadilazi milosrđem. Ne traži kaznu, nego spas. Ne traži pravdu koja osuđuje, nego pravdu koja spašava.
Koliko je to aktualno za nas danas! Živimo u svijetu brzih osuda, etiketa, presuda bez procesa. Dovoljna je jedna informacija, jedan komentar, i čovjek je „osuđen“. A Josip pokazuje drugi put: put koji ne ide za tim da razotkrije, nego da zaštiti, ne da povrijedi, nego da sačuva dostojanstvo drugoga. I upravo u toj „pukotini“ – u toj odluci da izabere milosrđe – Bog ulazi u njegov život. To je duboka istina: Bog ne ulazi tamo gdje je sve savršeno posloženo, nego tamo gdje čovjek ima hrabrosti ljubiti više nego što propisi traže.
Josip tada postaje čovjek koji sluša. U snovima prima smjer, i bez oklijevanja ustaje i čini. Uzima Mariju k sebi. Bježi u Egipat. Vraća se u Nazaret. Njegov život nije spektakularan, ali je odlučan. I upravo u toj odlučnosti, u toj svakodnevnoj vjernosti, skriva se svetost.
Danas, kada se često traže jaki, dominantni likovi, Josip nam pokazuje drugačiji model muškarca i oca: ne onoga koji vlada, nego onoga koji služi; ne onoga koji nameće, nego onoga koji osluškuje; ne onoga koji se dokazuje, nego onoga koji čuva.
I tu dolazimo do poruke koja odjekuje i u crkvenom nauku našega vremena: Bog ostvaruje svoje planove ne preko savršenih ljudi, nego preko onih koji mu dopuštaju da djeluje kroz njihove slabosti, strahove i nedoumice. Josip nije bio čovjek bez straha. Naprotiv. Ali njegova veličina nije u tome što se nije bojao, nego što nije dopustio da ga strah paralizira. On prihvaća stvarnost kakva jest, ne kakvu je zamišljao. Njegovi planovi o obitelji sigurno su bili drugačiji. Ali ne bježi od razočaranja. Prihvaća život koji mu je darovan, a ne onaj koji je zamišljao. I upravo tu postaje suradnik Božjeg plana.
Koliko je to važno danas. Koliko osoba među nama živi zarobljeno između onoga što su planirali i onoga što im se stvarno dogodilo. Koliko razočaranja, koliko slomljenih očekivanja. Josip nas uči da svetost ne počinje kada se stvari odvijaju po našem planu, nego onda kada prihvatimo život i u njemu prepoznamo Božju prisutnost.
On štiti život koji nije njegov, ali mu je povjeren. Prihvaća dijete koje nije „njegovo“ u biološkom smislu, ali postaje njegov pravi otac po ljubavi. Time pokazuje da očinstvo nije stvar posjedovanja, nego darivanja. Nije stvar krvi, nego srca. U svijetu u kojemu se često gubi osjećaj odgovornosti – gdje je lakše otići nego ostati, lakše odustati nego ustrajati – Josip stoji kao snažan znak vjernosti. On ostaje, nosi, štiti.
On spašava svoju obitelj. Poput starozavjetnog Josipa, i ovaj nazaretski tesar postaje čuvar života u vremenu prijetnje. Bježi pred nasiljem, traži sigurnost, vraća se kada opasnost prođe. Njegova obitelj je izbjeglička obitelj. I zato nas njegova priča posebno pogađa danas, kada gledamo tolike obitelji na putu, bez doma, bez sigurnosti. U svakom djetetu koje bježi, u svakoj obitelji koja traži zaklon, odjekuje ista priča.
I danas, dok promatramo Josipa kako u noći ustaje, uzima dijete i njegovu majku i bježi da ih spasi, ne možemo ne vidjeti pred sobom bezbrojne očeve i majke našega vremena. Njegova žurna odluka, njegov strah, njegova odgovornost – to više nije samo evanđeoska slika, to je slika svijeta u kojem živimo. U Ukrajini, u Iranu, u Isusovoj Palestini i na tolikim drugim mjestima, obitelji danas žive istu dramu: noći bez sna, odluke donesene u strahu, putovi bez sigurnosti. Koliko je danas „Josipa“ koji ne razumiju sve što se događa, ali znaju jedno – da ne smiju izdati one koji su im povjereni. Koliko je onih koji ne biraju okolnosti, već biraju ljubav, koji ne mogu zaustaviti rat, ali mogu zagrliti dijete, koji ne mogu promijeniti svijet, ali mogu spasiti mali svijet svoje obitelji. Josip nas uči da svetost nije bijeg od stvarnosti, nego ulazak u nju sa srcem koje ne odustaje. I dok se povijest često piše snagom moćnih, Bog i dalje djeluje po tihim, nepoznatim čuvarima života: po ljudima koji, poput njega, u najmračnijoj noći ustaju i biraju zaštititi život po svaku cijenu.
Josip nas također uči da Bog djeluje u skrovitosti, u svakodnevici. Uči nas da milosrđe ima prednost pred osudom, da hrabrost znači ostati, i da ljubav znači preuzeti odgovornost.
Možda nitko neće upamtiti naše „velike riječi“. Možda naš život neće biti zabilježen u knjigama. Ali ako, poput Josipa, budemo znali slušati Boga, štititi povjerene nam ljude i birati milosrđe onda kada je najteže – tada će i po nama Bog „pridodati“ život ovome svijetu. I to je svetost koja mijenja svijet.
Branko Jurić