Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj: Učiniti vjeru dostupnom cijelom Božjem narodu

---

Četvrto poglavlje dokumenta Međunarodne teološke komisije, pod naslovom Učiniti vjeru dostupnom cijelom Božjem narodu povodom 1700-te obljetnice prvog ekumenskog koncila u Niceji. Dokument je objavljen početkom travnja uz autorizaciju pape Franje.

---

Prvo poglavlje: Simbol vjere za spasenje: doksologija i teologija nicejske dogme

Drugo poglavlje: Nicejski simbol vjere u životu vjernika

Treće poglavlje: Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj: Niceja kao teološki događaj i kao crkveni događaj

---

Poglavlje 4

Učiniti vjeru dostupnom cijelom Božjem narodu

Uvod: Koncil u Niceji i temelj vjerodostojnosti kršćanske tajne

103. Glavna i ključna poruka Nicejskog koncila jest da se radi o dogmatskom koncilu koji je branio i razjasnio kristološki i trinitarni fides quae [sadržaj vjere, op. prev.]. U ovom posljednjem poglavlju objašnjava se kako je sam događaj koncila istovremeno uspostavio institucionalni okvir jedne Katoličke Crkve za rješavanje dogmatskog spora te stvorio okolnosti u kojima je donesena odluka mogla biti prihvaćena. Zato je potrebno da fundamentalno-teološko promišljanje nadopuni dogmatsko i povijesno istraživanje. Riječ je o fides quae, spasonosnoj istini koja rađa privrženost spasenju, odnosno o fides qua [čin vjerovanja, op. prev.]; međutim, u Niceji je upravo fides qua stavljen u službu prihvaćanja i razumijevanja fides quae. Promišljanje o fides qua, odnosno o načinu na koji se definira i prihvaća fides quae, otkriva narav i ulogu Crkve. Jasno je da se uspostava tog institucionalnog mehanizma odvijala postupno i da se nije pojavila odjednom potpuno oblikovana, poput Atene koja izlazi iz Zeusove glave. Ukratko, dogmatski pojam „Ekumenskog koncila“ nije mogao u potpunosti odgovarati samom događaju iz 325. godine. Kao što je već objašnjeno u drugom poglavlju, krštenje je posebno mjesto gdje se susreću fides qua i fides quae. Kroz krštenje pojedinac se uključuje u vjeru Crkve i prihvaća Crkvu kao svoju majku. U kontekstu krštenja i inicijacijske kateheze, drevna je Crkva oblikovala pravilo vjere kao najvažniju sintezu vjere. Zbog svoje važnosti, pravilo vjere služilo je za razlikovanje istine vjere od hereze (kao što su činili Irenej, Tertulijan i Origen). Zato pravilo vjere prethodi dogmatskom tumačenju Simbola vjere, koji se smatra sažetkom ključnih elemenata vjere. Svijest o normi (regula; kănōn) bila je prisutna u postupcima prednicejskih sinoda, koje su prepoznavale istinu vjere.

104. Polazeći od brojnih iskustava regionalnih i lokalnih sinoda u II. i III. stoljeću, može se iznijeti dogmatska teza da je određena ekleziološka istina smatrana operativnom a priori, bila je pozvana da razjasni problem trinitarne, kristološke i soteriološke istine koja je bila u opasnosti da bude izmijenjena, krivotvorena ili izgubljena. Procesi fides qua jasno otkrivaju narav Crkve. Riječ Božja, koja se utjelovila (usp. Iv 1,14), doista objavljuje Oca. Ta je spoznaja, snagom Duha Svetoga, povjerena Crkvi, kojoj je dano poslanje da je čuva i prenosi. Stoga ova misija znači da Crkva ima ovlast autoritativno tumačiti Sveto pismo. To također pokazuje da vjerovati u Crkvu – kako ispovijeda Simbol vjere – i priznati njezin autoritet u određivanju kristološkog i trinitarnog nauka počiva na samom činu vjere u Isusa Krista i Presveto Trojstvo, u obliku „mutua anteriorità“ [uzajamne prethodnosti, op. prev.], prema poznatoj tomističkoj formulaciji.[1] Na kraju, vrijedi posebno istaknuti i konačni cilj cijelog ovog crkvenog postupka. Postavljamo hipotezu da je koncilska procedura stavljena u službu malenih, odnosno vjere djece, koja su u očima Gospodina Isusa primjer vjere pravoga učenika, time ona istovremeno postaje sredstvo u naviještanju Evanđelja svim ljudima. To pojašnjava smisao učiteljstva Crkve, koje se pokazuje kroz zaštitničku ljubavi prema „najmanjemu“ među Kristovom braćom (usp. Mt 25,40).

1. Teologija u službi potpune spasenjske istine

1.1. Krist – istina koja ima eshatološku djelotvornost

105. Budući da Nicejski koncil iznosi istinu o spasenju i razlučuje je od zablude, njegov prvi izazov s gledišta fundamentalne teologije tiče se mjesta koje ta istina zauzima u soteriologiji. Ovo uvjerenje proizlazi prvenstveno iz same Objave, koja, dopuštajući da bude izražena riječima – u pisanome obliku, pokazuje da je dimenzija istine njezino neodvojivo obilježje. Kršćanska vjera počiva na uvjerenju da je Kristova istina postala dostupna njegovim učenicima. Doista, Spasitelj je sama istina: „Ja sam put, istina i život“ (Iv 14,6). U kršćanstvu, istina je utjelovljena u osobi. Istina nije više samo pitanje logike ili razuma, ne može se posjedovati niti odvojiti od ostalih obilježja Kristove osobe, kao što su dobrota, pravednost i ljubav. I dalje vrijedi činjenica da prianjanje uz Krista uvijek stavlja razum učenika pred izazov: „Credo ut intelligam“ [Vjerujem da bih razumio, op. prev.].[2] Doista, nije ni zamislivo ni dosljedno tvrditi da bi Bog, koji je stvorio čovjeka kao razumno i slobodno biće na svoju sliku i priliku (Post 1,26–27), mogao, kao Bog Spasitelj, ostati nezainteresiran za čovjekov spoznajni odnos prema njegovoj istini, odnosno istini koja spašava. Štoviše, ova spasenjska istina ima i zajednički, crkveni karakter. Niceja predstavlja zajednički čin očitovanja istine, s nakanom da se istina prenese cijeloj Crkvi. Upravo, nije ni zamislivo ni dosljedno misliti da bi Stvoritelj ljudske obitelji, a osobito njezine sposobnosti za međusobno razumijevanje putem jezika (usp. Post 11,1-9 – Babilonska kula i Dj 2,1-11 – Pedesetnica), mogao ne zanimati se za zajednički pristup svojoj istini, istini koja spašava. Stoga svako narušavanje jedinstva vjere umanjuje snagu i djelotvornost spasenja u Isusu Kristu.

106. Ova ključna uloga istine u spasenju proizlazi iz same naravi Crkve, koja je „nositeljice istine“ (alēthefora). Ona upućuje na drugoga izvan sebe – Krista, koji je istina – i bez njega ne bi bila ono što jest. Crkva je po svom izvornom poslanju mjesto gdje se istina, utjelovljena u Riječi, traži, otkriva, čuva i prenosi za dobrobit pojedinaca, Crkve i svih ljudi. Ona je također mjesto zajedništva sa životvornom snagom te istine, koja u Crkvi djeluje i nadahnjuje ljudsko traženje istine u svijetu, oblikuje njegovo razmišljanje i utječe na kulturu.[3]Životvorno prenošenje same spasonosne istine jedno je od najvažnijih značenja koje dogmatski pojam crkvene tradicije može imati.[4]

107. Središnja uloga istine objašnjava zašto Sveto pismo tako snažno odbacuje idolatriju. Svetac Izraela je Bog koji govori, za razliku od idola koji su nijemi. „Usta imaju, a ne govore“, govore psalmi (115,5 i 135,16), a slično se spominje i u 1Kor 12,2: „Znate kako ste se dok bijaste pogani, zavedeni, zanosili nijemim idolima.“ Prema Bibliji, Božja istina, moć, pravednost i svetost uvijek su povezane s njegovim naumom da donese pravedno i sveopće spasenje, dok idolatrijske prakse nude tek ograničene i lokalne dobrobiti. S druge strane, budući da ta osoba dolazi od Boga, a sama je Bog i Gospodin (usp. Iv 13,14), istina koja spašava dolazi kao dar koji se prima, dok idolatrija gradi božansko polazeći od ljudskog. Činjenica da se Bog ne može prikazati u obliku idola (usp. ironični prikaz u Mudr 13,11-19) upućuje na pojam Božje samoobjave, koji je u izravnoj suprotnosti s idejom samospoznaje, raširenom u mnogim religijskim prinosima, pa i u starijim praksama, takvo shvaćanje se očituje u gnosticizmu, koji Irenej s pravom osuđuje kao herezu i naziva „lažno nazvanom gnozom“. Gnoza „laže“ jer je protivna samoj ideji spasonosne istine, ona nije istina koja dolazi od Boga niti je prihvaćena slobodno i u ljubavi. Nasuprot tome, Božja Riječ, kroz svoje utjelovljenje, poziva na osobni i zajednički čin vjere. To znači prihvatiti spasonosna otajstva razumom i cijelim svojim bićem, uz pomoć Duha Svetoga: „Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova“ (Iv 4,22). Na kraju, Isus je Božja Riječ poslana u svijet kako bi donijela puninu istine, koja poziva čovjeka da tu istinu prihvati vjerom. Riječ je, dakle, o istini koja doista spašava i ima eshatološku snagu: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). Nicejski koncil odlučio je riječima izraziti potpunu istinu spasenja namijenjenu svima, koja se prihvaća vjerom, te time je ostao vjeran ne samo kristološkoj istini (fides quae), nego i osobnom činu vjere prema istini koja je sam Krist (fides qua).

1.2. Spasenje i put prema Božjem sinovstvu

108. Ovu soteriološku istinu treba razumjeti u njezinom temeljnom ontološkom smislu. Ne želeći dati potpuno objašnjenje koje bi umanjilo otajstvo spasenja kao otajstvo, ona ipak omogućuje da se približimo samoj istini o Božjem sinovstvu i Božjem očinstvu. Možemo reći da je Bog istine želio staviti ljude na kušnju pred nečuvenom tvrdnjom o sinovstvu svoga jedinorođenog Sina, Isusa. Objavljena istina o Bogu sažima se u istini o njegovom jedinorođenom „Sinu“. Ovaj pojam nije samo obična metafora ili analogija, jer ono što se čini metaforičnim ovdje zapravo otkriva ontološko značenje, poput symbolona, koji u punom značenju doista omogućuje pristup stvarnosti koju predstavlja. Svjedočanstvo koje je Otac dao Isusu potvrđuje ovu istinu: „Ako primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće. Jer ovo je svjedočanstvo Božje, kojim je svjedočio za Sina svoga“ (1 Iv 5,9). Autor dodaje: „Tko ne vjeruje Bogu, učinio ga je lašcem“ (1 Iv 5,10). Naši stari katekizmi pokušali su ovu duboku kršćansku vjeru izraziti jednostavnom i jasnom rečenicom: „Bog se ne može prevariti niti želi nas prevariti“,[5] u kojoj bi Toma Akvinski mogao prepoznati svoje vlastite formulacije.[6] Tako se objašnjava zašto je Nicejski koncil odabrao ontološki neologizma homooúsios, koji je imao za cilj produbiti i razjasniti biblijsku i himničku terminologiju. Potvrda ontološke istine o Božjem sinovstvu Isusa leži u tome što se, kao što smo vidjeli u prvom i trećem poglavlju, odnos između očinstva i sinovstva na tajanstven način mijenja na božanskoj i ljudskoj razini: ljudsko i zemaljsko očinstvo postalo je sekundarno i dobiva svoj pravi smisao tek u odnosu na svoj prototip – Boga Oca (usp. Ef 3,14; Mt 23,9). Upravo ta istina o Božjem sinovstvu, u koju je vjernik pozvan vjerom, temelj je istine o tome kako postajemo Božja djeca kroz krštenje.[7] Prema Isusovom evanđelju, spasenje znači primiti punu istinu o Božjem sinovstvu, koja je uključena u vječno sinovstvo Krista.

2. Posrednička uloga Crkve i promijenjeni dogmatski slijed: Trojstvo, kristologija, pneumatologija, ekleziologija

2.1. Posredovanja vjere i služba Crkve

109. Ta spasonosna i djelotvorna istina izražena je i prenesena u Niceji tako što se biblijski tekst tumačio riječima preuzetima iz crkvenih himana i filozofije, u svjetlu razumijevanja vjere. Uistinu, cijela povijest biblijske Objave svjedoči da se sigurnost glede kristološke istine nipošto ne smije tumačiti na fundamentalistički način, kao da se smisao svetopisamskih knjiga može razumjeti samo doslovno i bez tumačenja. Naime, crkvena predaja i teološka istraživanja pokazuju da se vjera prenosi preko mnogih posrednika. Prvi i najvažniji među njima jest jedinstveno i neponovljivo posredništvo čovještva Jedinorođenog Sina, koje je primio od Marije. Bog je htio približiti svoju neizmjernu božansku istinu ljudima kroz svoj utjelovljeni Logos: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17,5; usp. 3,17). Osim toga, različiti književni oblici biblijskih knjiga kojima se prenosi Objava, zahtijevaju različita hermeneutička tumačenja.[8] Simbol vjere, koji je nastao u liturgiji i koristi se u liturgijskom slavlju, pokazuje da tumačenje vjere nije samo objašnjavanje teksta, nego se ostvaruje kroz gestis verbisque [djela i riječi], tamo gdje se vjera stvarno živi u zajednici molitve i milosti.[9] U Lk 24 vidimo da se Uskrsli ne ograničava samo tumačenjem Zakona i proroka, nego svoju poruku potvrđuje osobnom prisutnošću te darivanjem sebe u euharistiji, kroz čin „lomljenja kruha“, kako to pojašnjava papa Benedikt XVI. u Verbum Domini:

„Riječ i Euharistija toliko su povezane da se ne mogu razumjeti odvojeno: Božja Riječ u euharistiji postaje stvarno prisutna i sakramentalno se očituje. Euharistija nam pomaže bolje razumjeti Sveto pismo, a Sveto pismo zauzvrat objašnjava i prosvjetljuje euharistijsku tajnu. Doista, bez priznavanja stvarne prisutnosti Gospodina u Euharistiji, naše razumijevanje Svetoga pisma ostaje nepotpuno.“[10]

110. Tako je u fundamentalnoj teologiji moguće smisleno promijeniti redoslijed otajstava, kako bi se jasnije pokazala njihova međusobna povezanost, onako kako je tumači dogmatika. Zbog otajstva Crkve „najtežeg za vjerovati“,[11] najprije se izlažu nečuvena otajstva kršćanske vjere, otajstva o kojima Crkva logički i ontološki ovisi. Naime, Crkvi je prije svega povjerena zadaća da utvrdi okvir u kojem put vjere ostaje vjerodostojan. Jasno je da u katoličkom nauku postoji „redoslijed, odnosno ‘hijerarhija’ istina, jer nisu sve jednako povezane s temeljem kršćanske vjere“.[12] Kristološki, trinitarni i soteriološki nauk sadržan u Simbolu vjere čini taj temelj. Međutim, unutar nexus mysteriorum [međusobna povezanost otajstava] dogmi,[13] način na koji ih tumači Koncil, pokazuje kako Crkva, prema svom posebnom mjestu i ulozi, sudjeluje u Božjem djelu spasenja.

2.2. Neslaganje i sinodalnost

111. Tumačiteljska uloga Crkve dolazi do izražaja u razlučivanju različitih mišljenja, posebno kada je potrebno prevesti Sveto pismo. Takozvani „Jeruzalemski koncil“ u Dj 15 prvi put svjedoči o neslaganju u nauku (odnos Kristovih učenika iz poganskih naroda prema Mojsijevu zakonu) i u praksi Crkve (obrezanje, idolopoklonstvo i nemoral). Ta su neslaganja izazivala sukobe a rješavana su zajedničkim razlučivanjem „apostola i starješina“ (Dj 15,6), koji su se okupili kako bi ponovno uspostavili jedinstvo Crkve. Pokreće se jasan postupak: najprije se saslušavaju pouzdana svjedočanstava (Petar, Pavao i Barnaba, Jakov) u međusobnom slušanju,[14] zatim se poziva na Mojsijev autoritet. Razlikuju se izaslanici s ovlaštenjem od onih koji su djelovali „bez naloga“ (usp. Dj 15,24), a na kraju se sastavlja pisani dokument s uputama, koji ovlašteni izaslanici službeno dostavljaju zajednici u Antiohiji (usp. Dj 15,30-31). Svi članovi zajednice bili su uključeni, jer je pitanje podneseno cijeloj jeruzalemskoj zajednici (usp. Dj 15,12), koja je bila prisutna tijekom rasprave i sudjelovala u donošenju konačne odluke (usp. Dj 15,22).[15] Znak zajedništva u Crkvi vidi se i u tome što su izaslanici poslani u paru (usp. Dj 15,27).

Za našu raspravu važno je istaknuti da Crkva, koju vodi Duh Sveti i koja djeluje sinodalno, oslanjajući se na sensus fidei fidelium [sposobnost svih vjernika da prepoznaju istinu vjere, op. prev.][16] te na posebnu vlast apostola, predstavlja živo i djelotvorno otajstvo u kojem se postupno razvilo doktrinarno razumijevanje razlika, u odnosu na Mojsijev zakon, između Kristovih učenika židovskog podrijetla i onih koji dolaze iz poganskih naroda. Razlučivanje u pitanju vjere, koje se odnosilo na Božju univerzalnu namjeru da i poganski narodi budu uključeni u otajstvo najprije objavljeno Izraelu, ostvarilo se kroz uzajamno djelovanje fides qua i fides quaeunutar otajstva žive Crkve.

112. Još prije utjelovljenja Riječi, izabrani narod suočavao se sa sličnim pitanjem: kako sačuvati Objavu i proširiti je među Židovima u dijaspori te među drugim narodima. Novi zavjet osobe poganskog podrijetla koje su prihvatile židovsku vjeru naziva „prozelitima“ (usp. Mt 23,15; Dj 2,11; 6,15), odnosno „bogobojaznima“ (usp. Dj 10,2). Radi se o temeljnoj odluci čije se stvarno podrijetlo s vremenom izgubilo i ispreplelo s različitim predajama i legendama (npr. Aristejini pismo ili Talmud-Soferim 1,7). Tom je odlukom dopušten prijevod Svetoga pisma izraelskog naroda s hebrejskog na grčki jezik, što je naposljetku dovelo do aleksandrijske verzije Septuaginte. Ti prijevodi, kao i kasnija upotreba neologizma homooúsios, zahtijevali su brojna jezična razlučivanja kako bi se izvorno značenje teksta, nastalog u semitskom jezičnom okruženju, što vjernije očuvalo pri prevođenju teksta na indoeuropski jezik.

113. Ta razlučivanja pokazuju narav Crkve i pomažu nam bolje razumjeti smisao njezina učiteljstva. Budući da je Crkva djelo milosti koje se ostvaruje u povijesti, oblikuje je i vodi Duh Sveti, isti onaj koji je djelovao u utjelovljenju Riječi a koji i danas djeluje, uključujući vjernike u mistično tijelo Kristovo te ih prateći u radostima, kušnjama i povijesnim izazovima. Njezina spasiteljska misija ostvaruje se ne samo propovijedanjem, naviještanjem Svetoga pisma i slavljem sakramenata, nego i kroz učiteljsku službu biskupa, nasljednika apostola, u zajedništvu s rimskim biskupom, nasljednikom Petra. To ne znači da je istina vjere povijesna i promjenjiva, nego da su prepoznavanje istine i njezino sve dublje razumijevanje povijesna zadaća jednoga subjekta – Crkve. Crkva, dakle, ne posjeduje istinu niti je može stvoriti, jer se u biti radi o samome Kristu; Crkva je prima, pamti i tumači. Vjerovati s Crkvom znači da svaka generacija, u zajedništvu s Crkvom, treba neprestano nastojati sve dublje i potpunije razumjeti vjeru. Obveza vjernosti ne svodi se na pasivnu poslušnost, nego podrazumijeva da svi učenici aktivno prihvate vjeru, uz potporu i vodstvo živoga učiteljstva zbora biskupa. Biskupi, kada se slože, imaju ovlast obvezujuće prosuditi je li neka teološka interpretacija vjerna ili nije svome izvoru – Kristu i apostolskoj tradiciji. Učiteljstvo ne dodaje ništa Objavi, koja je dovršena u Kristu i potvrđena u Svetom pismu, nego pojašnjava njezin dogmatski razvoj. Time Crkva ostvaruje svoju ulogu autentičnog tumača Božje Riječi kroz djela kreativne vjernosti Objavi:[17] „Tako, presudba o autentičnosti sensus fidelium u konačnici ne pripada ni samim vjernicima ni teologiji, nego učiteljstvu.“[18]Takozvano redovito učiteljstvo nasljednika apostola sastoji se u njihovu redovitom i trajnom poučavanju, koje neprestano proučava Predaju – koja je u Novom zavjetu već označena kao „zdrav nauk“ (2 Tim 4,3). U usporedbi s njim, izvanredno učiteljstvo rjeđe djeluje, ali se aktivira svaki put kada je potrebno donijeti odluku o doktrini koja se tiče cijele Crkve, osobito kada dio Crkve dovodi nešto u pitanje. To se najjasnije i najupečatljivije očitovalo na Ekumenskom koncilu u Niceji.

2.3. Ognjeni jezici Duha Svetoga koji jačaju i obnavljaju zajedništvo

114. U konačnici, osnovna zadaća Crkve može se shvatiti kao pneumatološka metafraza [grč. μετάϕρασις, izvedeno od μεταϕράζω „prenijeti na drugi jezik ili drugim riječima“, dakle „prevesti“, op. prev.]. Riječ je o djelatnosti prevođenja, slično kao kod Septuaginte i Targuma, koji nastoje ostati vjerni hebrejskom tekstu tako što njegovu poruku prenose na način razmišljanja i izražavanja karakterističan za grčki odnosno aramejski jezik. Možemo pretpostaviti da je isti postupak primijenjen i kod prevođenja Isusovih riječi, koje su izvorno izgovorene na aramejskom, na grčki jezik evanđelja. Riječ je i o egzegezi svetog teksta, koja je započela midrašima i spisima prvih crkvenih otaca. Bio je to dvostruki proces koji se razvijao kroz žive rasprave na Ekumenskom koncilu, sazvanom pod vodstvom Duha Pedesetnice, gdje su sudjelovali govornici iz sirijskog, grčkog, koptskog ili latinskog svijeta, a rasprave su dovele do definicija koje su se mogle prevesti na druge jezike i izraziti na različite načine. Ovdje vidimo dvostruku hrabrost nadahnutu Duhom Svetim. Prvo, to je hrabrost u produbljivanju i razumijevanju vjere koju su na Nicejskom koncilu ispovijedali oni koji je otvoreno i učinkovito naviještaju na dobrobit Božjeg naroda diljem svijeta; drugo, to je hrabrost u Duhu Svetom onih koji ovo naviještanje slušaju (auditus fidei) i primaju (obsequium fidei).[19] Ovaj proces pokazuje narav Crkve i identitet Duha istine, koji „podsjeća“ na Kristove riječi i uvodi u „svu istinu“ (usp. Iv 16,13; 14,26). Nije iznenađujuće što takva ekleziološka zadaća, koja podrazumijeva djelovanje treće božanske osobe, kroz povijest spasenja seže sve do izvornoga otajstva trinitarnih odnosa, od Božjeg djelovanja u povijesti spasenja prema samoj božanskoj ontologiji.

115. U toj zadaći „pneumatološke metafraze“, koja uvodi novi pojam homooúsios nepoznat Svetom pismu, biblijske priče i svetopisamske metafore nisu zanemarene niti potisnute teološkim tumačenjima; naprotiv, one sažimaju i razjašnjavaju njihovu bit. Dogmatsko razjašnjenje vrijedi samo ako ostaje ukorijenjeno u biblijskom humusu i zajedništvu liturgijske vjere, jer upravo to njegovo ukorijenjenje ga oživljuje. To se jasno očituje u tekstu Simbola vjere. U okolnostima poput arijanske krize, kada se činilo da Božja Riječ pruža dvosmislenu potporu očuvanju istine vjere (Lk 18,19: „Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, doli Bog jedini.“), postaje nužno da spekulativni izraz razriješi nastali egzegetski spor. Međutim, doktrinarni razvoj, koristeći se specifičnim resursima neologizama, treba služiti tome da razjasni istine koje su već sadržane u jeziku Objave, na isti način na koji je Krist ispričao svoju prispodobu o sijaču u Mt 13,3-9, a potom je protumačio u stihovima 18-23. U tom smislu ne treba zanemariti da su kroz povijest Crkve doktrinarni neologizmi nastajali prilično rijetko te su se gotovo uvijek odnosili na doista ključne točke kršćanskog otajstva. Tako se, primjerice, u kristologiji pojavljuju pojmovi poput „konsupstancijalnost“ i „hipostatsko sjedinjenje“, dok se u trinitarnoj teologiji koriste izrazi „subzistentnost u relaciji“ i „perihoreza“, kao i pojam „osoba“ (prosôpon i hypostasis), koji u trinitarnoj teologiji, kristologiji i antropologiji dobiva posebno, kršćansko značenje.

3. Čuvati predaju vjere kroz ljubav prema najmanjima

3.1. Jedinstvena vjera Božjeg naroda, namijenjena svim ljudima

116. Vjerovanje i kanoni koje je donio Nicejski koncil nisu tek crkveni akti tumačenja, prevođenja i metafore, nego imaju za cilj „čuvati“ ili „bdjeti nad“ (phȳlaxein) predajom vjere koju su prenijeli apostoli (1Tim 6,20). Ova zaštita posebno koristi onima koji su najranjiviji. Kao što je na razini fides quae – homooúsios – princip i temelj koinonia-e [zajedništva] u Kristu namijenjen svim ljudima, uključujući i najmanje, tako na razini fides quaodluka Koncila da se definira zajedničko ispovijedanje vjere štiti sve vjernike. Uistinu, jasnoća nauka jača vjeru da se odupre silama pretjeranog kulturnog regionalizma i geopolitičkih podjela, kao i herezi, koja je često povezana s oblikom elitističke oholosti.

117. Zadržimo se na ovom posljednjem aspektu. U IV. stoljeću, u razdoblju takozvanog „crkvenog mira“, kada je zbog brzog i općeg širenja kršćanstva postojala opasnost da oslabi kršćansko uvjerenje, pristaše antičkog poganstva nastojali su vratiti izgubljenu snagu svojoj religiji naglašavajući da su bogovi njegova panteona, kao i njihove vjerske prakse i običaji predaka, dostupni običnim smrtnicima. No, vjera koju je Isus naviještao jednostavnim ljudima nije banalno pojednostavljena vjera. Prispodobe i druge Isusove izreke, kao i neke Ivanove izjave, poput one znamenite: „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30), svjedoče o tome da je pristup Božjem otajstvu, barem djelomično, paradoksalan. Ni ono što će učenje kasnije nazvati Trojstvom, ni hipostatsko sjedinjenje proglašeno na Kalcedonskom koncilu, niti dinamički duotelitizam sačuvan u soteriologiji Maksima Ispovijedalca, ne mogu se smatrati jednostavnim tvrdnjama. Međutim, kršćanstvo se nikada nije shvaćalo kao tajno ili ezoterično učenje namijenjeno isključivo uskom krugu upućenih. Krist to jasno izriče u jednoj od temeljnih izjava: „Odgovori mu Isus: Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio“ (Iv 18,20–21). Čak ni mistagoška praksa takozvane discipline arkanuma u ranom kršćanstvu nije ljubomorno čuvala sakramentalne tajne, nego je nastojala očuvati ozbiljnost kršćanske inicijacije i poštivati njezine pojedine etape. S protjecanjem stoljeća jasno se vidi kako je kršćanska vjera u potpunosti poprimila svoj izrazito javni i pučki stil. U konačnici, svaki kršćanin, čineći znak križa, na prikladan i potpun način izražava srž trinitarne i uskrsne vjere.[20] Cijeli Božji narod trebao bi moći objasniti zašto vjeruje i zašto se nada (usp. 1 Pt 3,15): u tom smislu Božji narod može se smatrati „teologom“.[21]

118. Na isti način, vršenje crkvenog učiteljstva, kakvo je bilo na Nicejskom koncilu i koje daje nauku „katoličke“ Crkve stvarno javni i institucionalni karakter, time stavlja sve vjernike na istu razinu pred sadržajem vjere. Liturgijsko vjerovanje, koje ispovijedaju svi članovi mističnoga tijela kroz javnu i zajedničku liturgiju, služi kao svojevrsno mjerilo za contesseratio (vezu gostoprimstva) unutar crkvenog zajedništva, što je bilo posebno važno Tertulijanu.[22] Zajedničko dobro Objave doista je stavljeno „na raspolaganje“ svim vjernicima, što potvrđuje katoličko učenje o nezabludivosti krštenoga naroda u vjeri: „Cjelokupni narod vjernika, primivši Pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2,20.27), ne može se prevariti u vjerovanju.“[23] Biskupi imaju posebnu ulogu u definiranju vjere, ali je ne mogu vršiti bez crkvenog zajedništva s cijelim Božjim narodom.[24] U tom smislu, novi zakon Novoga zavjeta ima sličnosti sa Starim zakonom, čija se javna dimenzija često premalo cijeni: budući da je Zakon svečano objavljen, on je svima poznat kao Božji zakon. Tako su i poglavari, upravo zbog javnog karaktera zakona, obvezni pridržavati se njegovih odredbi. Čak i „osobni privilegiji“, koji se u Tori često osuđuju, ovdje se jasno i objektivno prepoznaju kao kršenje jednakog dostojanstva svih Božjih sinova (usp. Lev 19,5; Pnz 10,17; Dj 10,34; Rim 2,11).

3.2. Zaštita vjere pred političkom vlašću

119. Nicejski koncil, uz sve što duguje inicijativi cara Konstantina, svakako predstavlja važnu prekretnicu na dugom putu prema libertas Ecclesiae [slobodi Crkve], koja svugdje osigurava zaštitu vjere običnih i najranjivijih ljudi pred političkom vlašću. Bez sumnje, u isto vrijeme nastaje i drugi pokret koji teži onome što će se kasnije nazvati „cezaropapizmom“ i koji predstavlja stalnu prijetnju kršćanskim Crkvama. Treba li se na ovom Koncilu uočiti prve znakove crkvene zaštite slobode savjesti običnih ljudi, nasuprot pokušajima političke instrumentalizacije kršćanske vjere? Istina je da se danas često ističe politička briga cara Konstantina; naglašava se da je Nicejski koncil, između ostalog, imao za cilj proslaviti dvadesetu godišnjicu njegova vladanja, a ponekad se čak sugerira da je vjerovanje usvojeno na Niceji prvenstveno služilo obnavljanju jedinstva unutar carstva. Na sličan način se kritizira povezivanje pojma hereze s represivnom moći države koja nameće vjerske norme. Budući da nije moguće u okviru ovog dokumenta iscrpno obraditi ova vrlo složena pitanja, u našem slučaju možemo ipak razlikovati dvije vrste jedinstva i njihove ciljeve: jedinstvo vjere među kršćanima i jedinstvo građana. S jedne strane, nicejski trojstveni monoteizam, u svojoj dogmatskoj istini, zasigurno nije dopuštao prihvaćanje tvrdnje Basileusa – kakvu je zagovarao arijanizam — da je on istodobno državni i vjerski simbol rimskog jedinstva te temelj, u užem smislu, teološko-političkog poretka.[25] S druge strane, bez učiteljskog vodstva apostolske Crkve,

kojoj u suočavanju s herezama pomaže Duh Sveti, otajstva vjere – prenesena samoobjavom utjelovljene, raspetе i uskrsle Riječi – ne bi se mogla očuvati, nego bi se raspala u neslaganju različitih tumačenja.

120. Briga za očuvanje vjere svih, kao i važnost osluškivanja glasa onih posljednjih i najmanje zastupljenih, očituje se u tome što Niceja nije krenula putem arijanizma. Doista, sveti Jeronim naglašava da su arijanci bili brojčano nadmoćniji, kao i to da se većina biskupa priklonila arijanizmu. Gledano iz povijesne perspektive, Jeronimovo tumačenje treba ublažiti, jer se većina biskupa i kršćana nije izravno opredijelila za arijanizam, nego je bila nesigurna zbog terminologije koja se ne pojavljuje u Novom zavjetu. Međutim, zbog pritiska političke vlasti, Koncil je odlučio očuvati sensus fidelium[26] koji je živio u Božjem narodu. U tom smislu može se reći da je nicejsko vjerovanje vjerni odjek Kristove radosti u životu Crkve, kako svjedoče njegove riječi: „U ono vrijeme reče Isus: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo“ (Mt 11,25-26).

Zaključak

Danas naviještati Isusa svima kao našega Spasitelja

121. Proslava 1700. obljetnice Nicejskog koncila snažan je poziv Crkvi da ponovno otkrije blago koje joj je povjereno, da iz njega crpi snagu te ga s radošću i obnovljenim žarom dijeli drugima, i to u „novom razdoblju evangelizacije“.[27] Naviještati Isusa, našeg Spasitelja, polazeći od vjere izražene u Niceji, odnosno u Nicejsko-carigradskom vjerovanju, znači prije svega dopustiti da nas Kristova veličina ispuni divljenjem, tako da svi budu zadivljeni njome, i da obnovimo plamen svoje ljubavi prema Gospodinu Isusu, kako bi svi mogli gorjeti ljubavlju prema njemu. Nitko i ništa nije ljepše, snažnije i potrebnije od njega. Dostojevski to snažno izražava: „U sebi čuvam ispovijest vjere u kojoj mi je sve jasno i sveto. Ta ispovijest vjere je vrlo jednostavna i glasi: Vjerujem da nema ničega ljepšeg, dubljeg, blagonaklonijeg, smislenijeg, hrabrijeg i savršenijeg od Krista.“[28] U Isusu, koji je homoousios s Ocem, sam Bog dolazi da nas spasi; sam se Bog trajno povezao s čovječanstvom kako bi ostvario naš poziv da u potpunosti postanemo ljudi. Kao Jedinorođeni Sin, on nas snagom Duha Svetoga suobličuje sebi kao sinove i kćeri koje Otac ljubi. Oni koji su vidjeli Kristovu slavu (doxă) mogu je hvaliti i dopustiti da se doksologija pretvori u velikodušno i bratsko naviještanje, to jest u kerigmu.

122. Naviještati Isusa našega Spasitelja, na temelju vjere izražene u Niceji, ne znači zanemariti ljudsku stvarnost. Ne okreće se od patnji i teškoća koje muče svijet, a danas se čine kao da ugrožavaju svaku nadu. Naprotiv, ona se suočava s tim teškoćama, priznajući jedino moguće spasenje, ono koje je ostvario onaj koji je u potpunosti iskusio nasilje grijeha i odbacivanja, osamu napuštenosti i smrt, a koji je iz dubine zla uskrsnuo da i nas povede u svoju pobjedu, sve do slave uskrsnuća. Ovo obnovljeno naviještanje ne zanemaruje kulturu ni različite kulture, nego ih s nadom i ljubavlju sluša i obogaćuje, istovremeno ih pozivajući na pročišćenje i uzdizanje. Ući u takvu nadu zasigurno zahtijeva obraćenje, i to prije svega od onoga tko Isusa naviješta životom i riječju, jer ta nada podrazumijeva obnavljanje našega gledanja i razmišljanja u skladu s Kristom.Niceja je rezultat promjene mišljenja koje je nastalo i postalo moguće događajem Isusa Krista. Slično tome, nova faza evangelizacije bit će moguća samo za one koji dopuste da ih ovaj događaj obnovi, za one koji se otvore slavnoj prisutnosti uvijek novoga Krista.

123. Naviještati Isusa, našeg Spasitelja, na temelju vjere izražene u Niceji, znači posebno paziti na najslabije i najranjivije među našom braćom i sestrama. Nova svjetlost koju Krist, – istobitni homooúsios Sin s Ocem, koji dijeli našu ljudsku narav – donosi bratstvu svih članova ljudske obitelji, posebno obasjava one kojima je najpotrebnija nada u milost. Povezani smo snažnom i neuništivom vezom sa svima koji pate i koji su odbačeni: svi smo pozvani djelovati kako bi spasenje došlo do njih, osobito do njih. Naviještati ovdje znači „dati jesti“, „dati piti“, „prihvatiti“, „odjenuti“ i „posjetiti“ (Mt 25,34-40), učiniti da ponizna slava vjere, nade i ljubavi zasja za onoga komu se ne vjeruje, u koga nitko ne polaže nadu i koji je odbačen od svijeta. Naviještati znači učiniti da ove teološke vrline zasjaje u poniznosti i patnji: to može doći samo od Krista, našeg Spasitelja, i stoga je riječ o svjedočenju Krista i omogućavanju susreta s njim. Ne smijemo se, međutim, zavaravati: oni koji su raspeti u povijesti zapravo su Krist među nama, u najdubljem mogućem smislu: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Raspeti i Uskrsli duboko poznaje njihovu patnju, a oni poznaju njegovu. Tako postaju apostoli, učitelji i navjestitelji bogatima i imućnima. Riječ je o tome da pomažemo siromašnima, ali prije svega da s njima uspostavimo odnos i živimo s njima kako bismo od njih učili. Oni bolje od svih razumiju neizmjerni dar homooúsios Sina, koji se dao sve do križa – kako je potvrđeno u Niceji. Oni nas mogu voditi prema nadi koja je jača od smrti i pokazati nam kako slijediti Božju Riječ, koja se među nama potpuno ponizila da bi nas uzdigla do najveće visine.[29]

124. Naviještati Isusa našeg Spasitelja, prema vjeri izraženoj u Niceji, znači naviještati ga kao Crkva. To znači učiniti poznatima čuda po kojima je „jedna, sveta, katolička i apostolska“ Crkva „univerzalni sakrament spasenja“ i put prema novom životu: blago Svetoga pisma koje tumači Simbol vjere, bogatstvo molitve, liturgije i sakramenata koji potječu iz krštenja potvrđenog u Niceji, svjetlo učiteljstva koje je u službi zajedničke vjere. To blago, međutim, „imamo u glinenim posudama“ (2Kor 4,7). Sve ovo je točno, jer naviještanje može biti plodonosno jedino ako postoji sklad između načina na koji prenosimo poruku i njezina sadržaja, između prikaza Krista i načina evangelizacije. U današnjem svijetu posebno je važno imati na umu da je slava koju smo vidjeli slava Krista, koji je „krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29), i koji je objavio: „Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju“ (Mt 5,5). Raspeti i Uskrsli doista je pobjednik, no, ovdje se radi o pobjedi nad smrću i grijehom, a ne nad ljudskim protivnicima – u uskrsnoj tajni nema gubitnika, osim eshatološki poraženog, Sotone razdjelnika.[30] Naviještanje Isusa našega Spasitelja, nije borba, nego oblikovanje po Kristu, onomu koji je prema ljudima koje je susretao pokazivao ljubav i suosjećanje (usp. Mk 10,21; Mt 9,36) i dopuštao da ga vodi netko drugi, Duh Očev.[31] Naviještanje će biti plodonosno ako je Krist taj koji djeluje u nama:

Doista, dobro je prisjetiti se da je, kada je poslao svoje učenike na misionarsko putovanje, „Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“ (Mk 16,20). On je prisutan, djeluje, bori se i čini dobro zajedno s nama. Na tajanstven način njegova ljubav se očituje kroz našu službu; on sam govori svijetu jezikom za koji ponekad ne nalazimo riječi.[32]

___________

[1] Rousselot je smatrao da su određeni heuristički postupci svetoga Tome odgovarali „prioritetu i uzajamnoj prethodnosti“ dvaju neodvojivih načela, koja su međusobno usmjerena jedno na drugo: P. Rousselot, S. J., ‘Les Yeux de la foi’, Recherches de Science Religieuse, 1 (1910), str. 448.

[2] Usp. Augustin: „Crede ut intelligas“, Sermo 43, 7 i 9, tal. prijevod P. Bellini – F. Cruciani – V. Tarulli, Sv. Augustin, Discorsi, Città Nuova, Rim 2015., str. 757–761; Anselmo iz Aoste: „Credo ut intelligam“, Proslogion, 1, 100, tal. prijevod G. Sandri, Cedam, Padova 1959., str. 95.

[3] „Zar se samom Koncilu, i s pravom, nije htjelo dati pastoralno poslanje, potpuno usmjereno na uključivanje kršćanske poruke u tokove mišljenja, riječi, kulture, običaja i težnji čovječanstva, kakvo danas živi i djeluje na licu zemlje?“ Paolo VI, Enciklika Ecclesiam suam, 6. kolovoza 1964., br. 70.

[4] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Dei Verbum, 18. studenoga 1965., br. 7-8.

[5] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 156, s upućivanjem na Dogmatsku konstituciju Dei Filius Prvoga vatikanskog koncila, pogl. 3, DS 3008.

[6] «Hoc autem testimonium vel est hominis tantum: et istud non facit virtutem fidei, quia homo et fallere et falli potest. Vel istud testimonium est ex iudicio divino: et istud verissimum et firmissimum est, quia est ab ipsa veritate, quae nec fallere, nec falli potest. Et ideo dicit, ad Deum, ut scilicet assentiat his quae Deus dicit»: Sancti Thomae de Aquino Super Epistolam B. Pauli ad Hebraeos lectura [rep. vulgata], cap. 6, l. 1.

[7] Pojam koji se uobičajeno koristi je “sinovstvo”, no ovdje je riječ o naglašavanju početka sinovstva, o istom stanju kojim postajemo sinovi i kćeri Božje.

[8] “Da bi se ponovno uspostavila namjera svetih pisaca, valja, među ostalim, voditi računa i o književnim rodovima. Naime, istina se na različite načine iznosi i izražava u tekstovima prema različitim povijesnim, proročkim ili pjesničkim stilovima, odnosno prema drugim vrstama govora. […] Stoga se Sveto pismo mora čitati i tumačiti u istom Duhu u kojemu je napisano.“ Drugi vatikanski ekumenski koncil, dogmatska konstitucija Dei Verbum, 18. studenoga 1965., br. 12.

[9] „Ovaj projekt Objave ostvaruje se djelima i riječima (gestis verbisque), koji su međusobno nerazdvojno povezani, tako da djela koja Bog čini u povijesti spasenja očituju i potvrđuju nauk i stvarnosti označene riječima, a riječi objavljuju djela i tumače tajnu koja je u njima sadržana.“ Dei Verbum, 18. studenoga 1965., I, br. 2.

[10] Benedikt XVI., Apostolska pobudnica Verbum Domini o Božjoj Riječi u životu i poslanju Crkve, 30. rujna 2010., br. 55.

[11] „Otajstvo Crkve, još dublje, ako je moguće, i ‘teže za vjerovati’ od Kristova otajstva, kao što je ovo posljednje već bilo teže za vjerovati od Božjeg otajstva,“ u H. de Lubac, Kršćanstvo. Društveni aspekti dogme, Opera Omnia 7, prijevod U. Massi, Jaca Book, Milano 1978., str. 43.

[12] Drugi vatikanski ekumenski koncil, Dekret Unitatis redintegratio, 21. studenoga 1964., br. 11.

[13] Vidi tekst izvora L’interpretazione dei dogmi (1990), II, 3, § 3, u Međunarodnoj teološkoj komisiji, Dokumenti 1969–2004, drugo revidirano i ispravljeno izdanje, predgovor kard. W. J. Levada; uvod L. Ladaria, s.j., Edizioni Studio Domenicano, Bologna 2010, str. 403; usp. također Prvi vatikanski ekumenski koncil, dogmatska konstitucija Dei Filius, 24. travnja 1870., IV, DH 3016.

[14] Može se zamisliti ideja „razgovora u Duhu Svetom“, usp. Franjo, „Uvodni govor XVI. sjednice Sinode biskupa“, 4. listopada 2023.: „Crkva, jedinstvena harmonija glasova, ima različite glasove, potaknute Duhom Svetim: tako trebamo shvaćati Crkvu.“

[15] Usp. Međunarodna teološka komisija, Sinodalnost u životu i poslanju Crkve, 19–21.

[16] Usp. Međunarodna teološka komisija, „Sensus fidei“ u životu Crkve, 2014., str. 67–86.”

[17] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Dei Verbum, II, br. 10.

[18] Međunarodna teološka komisija, Sensus fidei i sensus fidelium u životu Crkve, 5. ožujka 2014., III, br. 77.

[19] Drugi vatikanski ekumenski koncil, Dekret Ad Gentes, 7. prosinca 1965., stavak 15.

[20] „Cijela moja vjera nalazi se u najsvakidašnjijem znaku križa, i kada izgovaram ‘Oče naš’, u njega sam uključio sve što će mi biti dano spoznati jedino u otkrivenju slave.”:  Y. Congar, La tradizione e le tradizioni, Saggio teologico, vol. 2, Paoline, Rim 1965., str. 356.

[21] Međunarodna teološka komisija, Teologija danas: perspektive, principi i kriteriji, 2012., 33: „Subjekt vjere je cijeli Božji narod, koji u moći Duha potvrđuje Riječ Božju. Iz tog razloga Koncil proglašava da cjelokupni narod Božji sudjeluje u proročkom služenju Isusa i da, imajući pomazanje koje dolazi od Duha Svetoga (1 Iv 2, 20.27), „ne može pogriješiti u vjerovanju“.

[22] Tertulijan, Liber de praescriptionibus adversus haereticos, XX, 8-9, tal. prijev. I. Giordani, Tertulliano, L’apologetico. La prescrizione contro gli eretici, Città Nuova, Roma 1967, str. 188.

[23] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 21. studenoga 1964, br. 12.

[24] Ibid., na kraju broja 24, i broj 25

[25] „Takav političko-teološki propagandni koncept usvojila je Crkva tijekom svog širenja u Rimskom Carstvu. On se zatim susreće s pojmom političke teologije pogana, prema kojem božanski monarh zasigurno vlada, ali nacionalni bogovi zapravo upravljaju. Kako bi se mogla suočiti s ovom poganskom teologijom, krojenom po mjeri Rimskog Carstva, kršćanska strana sada je tvrdila da nacionalni bogovi nikako ne mogu vladati, jer je s Rimskim Carstvom poništen nacionalni pluralizam. [….] No kršćanski govor o trojedinom Bogu postavlja se iznad židovstva i poganstva, jer tajna Trojstva postoji samo u samoj božanskoj naravi, a ne u ljudskom stvorenju. Također, mir kojeg kršćanin traži ne jamči nijedan car, već je to isključivo dar onoga koji je ‘više od svakog razuma’.“ E. Peterson, Il monoteismo come problema politico, tal. prijev. di F. Della Salda Melloni – H. Ulianich, Queriniana, Brescia 1983, str. 71-72.

[26] Međunarodna teološka komisija, “Sensus fidei” u životu Crkve: u članku 26., o Newmanu i kriteriju sensus fidei fidelium nasuprot neslaganjima biskupa u IV. stoljeću; u članku 34., o obnovljenom shvaćanju u XIX. stoljeću glede aktivnog, a ne samo pasivnog karaktera sensus fidei fidelium; u člancima 113. i 118., o odnosu između sensus fidei i prevladavajućeg javnog mišljenja, unutar i izvan Crkve.

[27] Franjo, Apostolska pobudnica Veritatis gaudium, 8. prosinca 2017., točka 3.

[28] Pismo 61, «A Natalia Dmitrievna Fonvizina, fine gennaio – fine febbraio 1854, Omsk», u F. Dostoevskij, Lettere, a cura di A. Farina, uredio A. Farina, prijev. di G. De Florio, A. Farina, E. Freda Piredda, Il Saggiatore, Milano 2020, str. 220-221.

[29]„[Siromašni] imaju mnogo toga čemu nas mogu naučiti. Osim što sudjeluju u sensus fidei, svojim vlastitim patnjama poznaju Krista koji pati. Potrebno je da svi dopustimo da nas oni evangeliziraju. Nova evangelizacija je poziv da prepoznamo spasonosnu snagu njihovih života i stavimo ih u središte puta Crkve. Pozvani smo otkriti Krista u njima, posuditi im naš glas u njihovim potrebama, ali i biti im prijatelji, slušati ih, razumjeti ih i primiti tajanstvenu mudrost koju nam Bog želi prenijeti preko njih.“ Papa Franjo, Apostolska pobudnica Radost Evanđelja, 24. studenoga 2013., br. 198.

[30]Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 540: „Krist je pobijedio Napasnika za nas.“ Vidi također 394, 677.

[31] „Poučeni riječju i primjerom Krista (Christi verbo et exemplo edocti), Apostoli su slijedili isti put. Od samih početaka Crkve, Kristovi učenici radili su na tome da ljudi ispovijedaju Krista Gospodina, ne prisilom niti lukavstvima nedostojnima evanđelja, nego prije svega snagom Božje riječi. S gorljivošću su svima naviještali Božji naum spasenja, ‘koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine’ (1Tim 2,4); a u isto vrijeme poštivali su slabije, čak i ako su bili u zabludi, pokazujući tako kako ‘svatko će od nas dakle za sebe Bogu dati račun’ (Rim 14,12), i da je svatko dužan slušati samo svoju savjest. Poput Krista, Apostoli su se uvijek posvećivali svjedočenju Božje istine, hrabro se usuđujući naviještati ‘Riječ Božju smjelo’ (Dj 4,31) pred narodom i vladarima.“ Drugi vatikanski koncil, Deklaracija Dignitatis humanae, 7. prosinca 1965., br. 11.

[32]Franjo, Pismo enciklika Dilexit nos, 24. listopada 2024., br. 214.

---

Prijevod s talijanskog: Predrag Mijić, polis.ba

---