Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj

Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj
Međunarodna teološka komisija
1700 godina od ekumenskog koncila u Niceji
325-2025

Međunarodna teološka komisija objavila je početkom travnja dokument u povodu 1700. obljetnice prvog ekumenskog koncila u Niceji. Glavni duhovni plod Nicejskog koncila bio je formuliranje nekih temeljnih istina kršćanske vjere u tzv. Nicejskom vjerovanju ili Nicejskom simbolu vjere. Ovo je Vjerovanje kasnije dopunjeno još nekim istinama vjere na ekumenskom koncilu u Carigradu (381) i od tada je poznato kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje. U njemu su sadržane glavne istine kršćanske vjere koju ispovijeda Crkva.

Obljetnica održavanja prvog ekumenskog koncila bila je, dakle, povod Međunarodnoj teološkoj komisiji da – uz odobrenje prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinala Viktora Manuela Fernandeza i autorizaciju pape Franje – osvijetli neke od glavnih istina kršćanske vjere sadržanih u Nicejskom vjerovanju. Radi se o teološki vrlo bogatom i duhovno poticajnom tekstu. U prvom dijelu dokumenta izlaže se doksologija i teologija nicejske dogme, potom se u drugom dijelu dokument bavi učincima Nicejskog vjerovanja na osobni život vjernika. Treći dio naslovljen je „Niceja kao teološki događaj i kao crkveni događaj“, a posljednji, četvrti: „Zadržati vjeru pristupačnom cijelom Božjem narodu“.

Ovom prigodom donosimo prijevod gotovo cijelog prvog poglavlja (Uvod je izostavljen), osim tri posljednja paragrafa u kojim se ističe ekumensko značenje Nicejskog koncila i izražava nada u zajednički datum slavljenja Uskrsa. Kasnije ćemo objaviti prijevode i ostalih poglavlja.

U prijevodu su izostavljene bilješke, jedino su uz citate u zagradi dodani kratki izvori. Bilješke su lako dostupne u originalnom tekstu na ovom linku.  

***

1. Poglavlje
Simbol vjere za spasenje:
doksologija i teologija nicejske dogme

7. Slavlje 1700-te godišnjice Nicejskog koncila znači prije svega divljenje Simbolu vjere koji nam je Koncil ostavio i diviti se ljepoti onoga što nam je Krist poklonio – Simbol vjere je nešto poput ikone u riječima. Našu studiju o Niceji započinjemo prolazeći kroz Simbol vjere kako bismo u njemu ponovno otkrili izvanrednu širinu trinitarne vjere, kristologije i soteriologije koju izražava, kao i njegove antropološke i ekleziološke implikacije, prije nego što završimo s njegovim ekumenskim značenjem. Radi se, da tako kažemo, o činu doksološke teologije. Ona ne cilja na produbljivanje svakog pojedinog aspekta ove sažete kršćanske vjere koju imamo u Vjerovanju — zadatak koji bi u okviru ove studije bio malo koristan i nemoguć — već nastoji iznijeti bogatstvo izričaja i istina koje Nicejsko vjerovanje nudi na dogmatskoj razini, posebno one koje su najvažnije i najplodonosnije za sadašnje doba u povijesti Crkve i svijeta, upravo dok slavimo obljetnicu Niceje.

1. Shvatiti neizmjernost triju božanskih osoba koje nas spašavaju: „Bog je (na nepojmljiv način) Ljubav“

8. Nicejsko-carigradsko vjerovanje ima svoju srž u potvrdi trinitarne vjere:

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno; […]
I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima […]

1.1. Uzvišenost Božjeg očinstva, Boga Oca, kao temelj uzvišenosti Sina i Duha Svetoga

9. Polazna točka Nicejskog vjerovanja nalazi se u potvrdi Božjeg jedinstva. Kršćanstvo je u svojoj biti monoteizam koji stoji u kontinuitetu s objavom Izraelu. Ispovijest vjere ne započinje jednostavno s „Bogom“ kao ni s božanskom naravi, nego s prvom božanskom hipostazom, koja je Otac. On kao „stvoritelj neba i zemlje“ (usp. Post 1,1; Neh 9,6; Otk 10,6), Otac je svega stvorenog. Krist nam, pak, objavljuje nevjerojatno unutarbožansko Božje očinstvo, koje je temelj za njegovo ad extra očinstvo. Ako je Krist na jedincat način Božji Sin, to implicira rađanje u Bogu: Bog Otac daje sve što on ima i sve što on jest. Bog nije neki siromašan i egoističan princip: On je sine invidia. Njegovo očinstvo kao i njegova moć kadra je darovati se u potpunosti. Ovaj dar očinskog davanja nije tek jedan aspekt među mnogim drugima, nego definira Oca koji je potpuno očinstvo. Bog je otac oduvijek i nikada nije bio „sam“ Bog. Ovo očinstvo jednoga Boga prvi je aspekt kršćanske vjere koji izaziva divljenje i čiju neizmjernost treba slaviti sada kada nakon 1700 godina ponovno otkrivamo Niceju. Riječ je, dakle, o osvjetljavanju implikacija za razumijevanje trinitarnog otajstva.

10. Vjera u Oca svjedoči o Božjoj izobilnoj punini. Prvi članak nije jednostavno definicija Boga, nego prije svega čašćenje koje se nalazi u židovskoj doksološkoj tradiciji i ranoj kršćanskoj liturgiji. „Svemogući (pantokratōr)“ Bog odzvanja različitim starozavjetnim izrazima, kao npr. „Bog Sabaoth“, koji se u Novom zavjetu preuzima u slici nebeskih liturgija (Otk 4,8; 11,17; 15,3; 16,14; 19,6).

11. Objava Božjeg očinstva u Kristu očituje također neizmjernost Sina i Duha. Ako Bog daje sve osim svoga očinstva, to znači da su Sin i Duh potpuno jednaki Ocu u svome božanstvu. U Vjerovanju je Sin „jedan“, on je „Gospodin“ (Kyrios, kako se tetragram prevodi u Septuaginti), „Božji Sin“, „Jedinorođeni“ (ho monogenēs) u intimnosti Očevoj, „Bog od Boga“, „svjetlo od svjetla“, „pravi Bog od pravoga Boga“, istobitan (homoousios)  s Ocem. Obratimo, primjerice, pažnju na činjenicu da se Sin u četvrtom evanđelju više puta naziva theos:  Iv 1,1; 5,18; 20,28. Sin je rođen „prije svih vjekova“, što u Vjerovanju znači da je on s Ocem isto-vječan (usp. Iv 1,1). Ovim se cilja na neke Arijeve stavove prema kojima je „postojalo vrijeme u kojem ga [Sina] nije bilo“ i da „nije postojao prije nego što je rođen“, i „nastao je iz onoga što nije bilo“ ili još: „Sin potječe iz ništa“ po Očevoj „volji i nakani“. Na temelju njegove isto-vječnosti može se Sina ispovijedati kao onoga „po kojem je [sve] stvoreno“ (usp. 1 Kor 8,6; Iv 1,3). Bog je toliko velik da je Otac kadar roditi jednog drugog koji mu je u božanstvu jednak. Bog nadilazi sve što mi možemo zamisliti i pojmiti o njemu, jer njegovo jedinstvo prima stvarnu pluralnost koja ne razara jedinstvo.

12. Otac sve jednako predaje Duhu, kojeg se imenuje specifičnim i božanstvu prikladnim terminima: „Duh“, „Sveti“ i „Gospodin“ (ponovno aluzija na tetragram). Onako kako je Otac Stvoritelj i Sin Riječ po kojoj je Otac sve stvorio, tako se i Duha ispovijeda kao „Životvorca“. Kako je Sin rođen od Oca, tako „Duh izlazi od Oca“. Izričaji o Duhu namjerno su oblikovani da čine odjek članka o Sinu. Posljedično, Duh treba i mora biti čašćen zajedno s Ocem i Sinom – što potvrđuje doksološki karakter Vjerovanja.

13. Od presudne je važnosti zadržati božanstvo Duha kao „trećeg“ u Bogu te njegov odnos prema Ocu i Sinu. I danas još, doista, pričinja poteškoće promatrati ga kao samostalnu božansku osobu a ne neka puku božansku ili čak kozmičku silu. Ponekad se moli Ocu i Sinu a izostavlja se Duha, što je suprotno molitvi Crkve koja se upravlja Ocu uvijek po Sinu u Duhu Svetom. S pravom će se Euharistiji, Djevici Mariji ili Crkvi u potpunosti priznati njihova važnost, ali pritom ne uzimajući u obzir da su ove stvarnosti toliko dragocjene zato što ih Duh oživljuje. Drugi će, u suprotnom, Duhu Svetom dodijeliti središnje, ako ne ekskluzivno mjesto, stavljajući Oca i Sina u drugi plan, što paradoksalno završava u obliku pneumatološkog redukcionizma, budući da je on Očev i Sinov Duh (Gal 4,6; Rim 8,9). Neizmjerna veličina Svetog Duha, koja je izražena u Nicejskom vjerovanju, zaštita je od jednog takvog redukcionizma.

14. Tako iz izvorne punine božanskog očinstva proizlazi preobilna punina Boga Oca, Sina i Duha, semper major.  Očeva punina implicira tàxis (poredak) u životu trojednog Boga. Otac je izvor cijelog božanstva. Druga osoba je Bog i svjetlo, ali je to kao „Bog od Boga“, „svjetlo od svjetla“. Premda se Duh priznaje ravnopravnim sa Sinom i Ocem u božanstvu, često ga se prikazuje na način da se od njih razlikuje. Upravo smo vidjeli (pogledaj gore § 12) da ga se opisuje s božanskim svojstvima i da ga se mora častiti zajedno s Ocem i Sinom. Osim toga su i razlike u načinu izražavanja vrijedne pažnje: Ono što se za Oca i Sina kaže da su „jedno“ ili za Sina da je „istobitan“, ne ponavlja se u odnosu na Duha. Bez da se oduzima njegova su-božanskost, način na koji se Duh spominje u Vjerovanju naglašava njegovu osobnu razlikovnost. Tako suština Duha Svetog ističe jedinstvenost svake božanske osobe. „Hipostaza“ ili „osoba“ je u Bogu na neki način analogan pojam u smislu da ja svako od tri božanska „imena“ u potpunosti jedna osoba, ali na jedan jedinstven način. Ova jedinstvenost pokazuje također da jedinstvo s jedne te razlika i poredak s druge strane nisu međusobno proturječni. I ovo je također plod preobilja Očeva očinstva. Usvojiti Niceju znači usvojiti bogatstvo božanskog očinstva koje uspostavlja jednakost, ali i razliku i jedinstvenost.

1.2. Razmišljanja o primjeni izraza homoousios

15. Središnji doprinos Niceje je definicija Sinovljeva božanstva u terminima konsupstancijacije: Sin je „istobitan“ (homoousios) s Ocem, „rođen od Oca“, „to znači iz Očeve biti“. Sinovo rođenje se razlikuje od stvaranja, jer se radi o priopćenju jedinstvenog Očevog bića. Sin je ne samo u potpunosti Bog poput Oca, nego je također i „jedne biti“, numerički istovjetne biti s Očevom, jer u Bogu ne postoji nikakva podjela. Ponovimo: Otac Sinu daje sve, po logici božanskog života koji je agapē i koji uvijek ide iznad onoga što ljudski duh može pojmiti.

16. Po prvi put se u jednom službenom i normativnom crkvenom tekstu koriste pojmovi koji ne potječu iz Svetog pisma – na to ćemo se ponovno vratiti u III. i IV. poglavlju. Namjera koncilskih otaca nije bila pridodati neku novinu apostolskoj vjeri, nego je zaštititi razjašnjenjem onoga što „rađanje“ u Bogu doista jest. Iz toga razloga se u Vjerovanju iz 325. homoousios uvodi izrazom „to znači“ – grčka ontološka terminologija stoji u službi tradicionalnih biblijskih izraza. Izraz koji je bio svojstven gnostičkom učenju i koji je pokrajinska sinoda u Antiohiji (264-269) osudila, bit će često raspravljan u desetljećima nakon Niceje. Ali od 360-ih godina podrška mu je rasla sve do njegovog potpunog i mirnog potvrđivanja na koncilu u Carigradu (381). U to je vrijeme prepoznato njegovo značenje za objašnjenje i zaštitu vjere, kao što je bila prepoznata i stvaralačka sposobnost ljudskog razuma, filozofije i kulture da prihvate Objavu. Kao što je već istaknuto u slučaju Svetog pisma, da objava uključuje dijalog između Boga i čovjeka, dijalog koji se s obje strane vodi ljudskim riječima, koje su prilagođene konkretnoj situaciji, ograničene i stoga uvijek podložne interpretaciji. Ne samo božanski život koji se objavljuje kao izobilje, nego se i sama forma Objave, koja se izražava ljudskim riječima i potom brzo može prevesti na sve jezike, uvijek pokazuje kao semper major.

17. Ovaj izričaj, međutim, nije jedini koji se u Simbolu vjere koristi da bi se izrazila Sinovljeva spasenjska božanska narav. On je uklopljen u niz pojmova iz Pisma i liturgije: „pravi Bog od pravoga Boga“, „Bog od Boga“ i „svjetlo od svjetla“. Nijedan od ovih termina ne može sam iscrpiti izobilnu puninu Objave. Vjeri je potrebna artikulacija kroz biblijske, filozofske i liturgijske formulacije, kroz pojmove, slike i božanska imena (Otac, Sin, Duh Sveti) kako bi se ona izrazila na najprecizniji i najpotpuniji način. Načini izražavanja različitih Crkava ili crkvenih zajednica mogu se međusobno podupirati u ovom ponovnom otkrivanju, jer neke od njih jedan ili drugi izričaj ili aspekt snažnije naglašavaju: tako istočna tradicija stavlja naglasak na razumijevanje Krista kao „svjetlo od svjetla“. Raznolikost našeg rječnika sigurno pridonosi tomu da se vjera koja se njime izražava učini pristupačnom u različitim kulturama i prema forma mentis svakog čovjeka.

1.3. Jedinstvo povijesti spasenje

18. Da bi se značenje Nicejsko-carigradskog simbola vjere ispravno razumjelo, mora se shvatiti jedinstvo povijesno-spasenjskog konteksta u kojem se Vjerovanje oblikuje. Pripisivanje stvaranja ili „davanja života“ trima božanskim osobama naglašava jedinstvo između poretka stvaranja i poretka spasenja. Pobožanstvenjenje započinje već činom stvaranja, a povijest spasenja počinje već sa stvorenjem. Protiv marcionizma i drugih različitih oblika gnosticizma potrebno je zastupati stajalište da je isti Bog onaj koji stvara i onaj koji otkupljuje; ista stvorena stvarnost je dobra jer ju je Bog htio i ona se u otkupljenju ponovno obnavlja. Milost, dakle, ne nosi sa sobom raskid nego omogućava ispunjenje, jer je već na djelu u stvaranju koje je prema njoj usmjereno.

19. Isto tako, u Kristu dovršena ekonomija spasenja može se predstaviti u svom stvarnom i punom značenju samo ako se naglasi njezina vjernost objavi izraelskom narodu, jer bi inače vjera izražena u Niceji izgubila svoju legitimnost i puninu povijesne dimenzije. Razumljivo je što rabinska tradicija ne prihvaća trinitarnu i kristološku dimenziju Nicejskog vjerovanja, ali se ta dimenzija s kršćanskog stajališta razumije kao nešto bitno novo, a stoji ipak u kontinuitetu s objavom koja je bila povjerena Izabranom narodu. Nauk o Trojstvu sigurno ne znači relativiziranje nego produbljenje razumijevanja vjere u jednog i jedinog Boga Izraela. Već smo ukazali na to da su reference na „jednog“ Boga i „stvoritelja neba i zemlje“ odjek Staroga zavjeta, gdje se Bog objavljuje kao onaj koji stvara iz ljubavi, iz ljubavi stupa u odnos i poziva da se odgovori na njegovu ljubav. Bog Abrahama naziva svojim „prijateljem“, „kojeg on voli“ (Iz 41,8; 2 Ljet 20,7; Jak 2,23), i razgovara s Mojsijem „licem u lice, kao što čovjek govori s čovjekom“ (Izl 33,11). Jednako tako, izbor homoousiosa načinjen je upravo za to da bi se zaštitio monoteistički karakter kršćanske vjere: u Bogu ne postoji neka druga stvarnost od one božanske. Sin i Duh nisu ništa drugo doli Bog sam i ne postoji neko međubiće između Boga i svijeta ili puka stvorenja. Osim toga, Objava dana Izraelu svjedočanstvo je Gospodina kao Jednog i Jedinog, koji je djelatno prisutan u ljudskoj povijesti, daruje se i priopćava. Kršćanstvo razumijeva utjelovljenje kao nepojmljivu puninu spasenjskog plana Boga Izraelova – koji je sišao da bi se nastanio među ljudima – ostvarenu u Isusu: u sjedinjenju Sina Božjega s jednom jedinstvenom ljudskom naravi.

20. Osim toga, razvoj trinitarne vjere, kako je u Niceji izražen, ne odvija se odvojeno od židovske pozadine. Vjerovanje je strukturirano kroz trostruko ponavljanje: „Vjerujemo u jednoga Boga, Oca… i Gospodina Isusa Krista… i u Duha Svetoga“. Zapravo, nastajuća trinitarna vjera prvih stoljeća razvija jedinstvo Božjih imena – Oca, Sina i Duha – polazeći od monoteističke vjere Izraela izražene na početku Sch’ma Israel, „Jahve je Bog naš, Jahve je jedan“ (Pnz 6,4). To se čini ponavljanjem ove centralne židovske molitve tako što se atribut jedinstvo-jedinstvenost jednog Boga proširuje na Sina: „Vjerujem u jednoga Boga… i u jednoga Gospodina…“ To je već slučaj u novozavjetnim pristupima formuliranju trinitarne vjere: „Za nas postoji samo jedan Bog, Otac, od kojega sve dolazi i po kojem smo mi; i jedan Gospodin Isus Krist po kojem je sve i po kojem smo mi“ (1 Kor 8,6; naš kurziv). Ove „binitarne“ formule koegzistiraju s „trinitarnim“ formulama: „Jedno je tijelo i jedan duh […]; jedan je Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje; jedan je Bog i Otac sviju, koji je nad svima, sa svima i u svima“ (usp. Ef 4,4-6; usp. 1 Kor 12, 4-6). Očito da se sadržaj takvih formulacija razvijao brzo u pravcu koji rabinsko vjerovanje nije moglo prihvatiti, ali se upravo iz židovskih predispozicija i liturgijskih struktura razvija kršćanstvo. Osim toga, treba istaknuti slojevito bogatstvo Izraelovog monoteizma koji se otkrio u hebrejskoj Bibliji i u spisima iz vremena Drugog hrama. Postoji ideja o neizmjernom bogatstvu u Bogu koja nije proturječna njegovoj jedinstvenosti i jedinstvu. O tome svjedoči mnoštvo predodžbi o Bogu, poput, na neki način, „binitarne“ dimenzije, koju pojedini stručnjaci razabiru u dvojstvu između „Pradavnog“ i onoga koji je „kao Sin Čovječji“ (Dan 7,9-14). Ovo se bogatstvo pokazuje također u različitim oblicima Božjeg djelovanja u svijetu: Anđeo Gospodnji, Riječ (dābār), Duh (rûaḥ) i mudrost(ḥākmâ). Pojedini suvremeni egzegete zastupaju tezu da je u prvoj etapi kršćanskog ispovijedanja vjere postojala binitarna etapa, koja je samorazumljivo uključivala ispovijest vjere u Isusa iz Nazareta kao proslavljenog Kyriosa nakon smrti s pravim božanskim statusom, u kontinuitetu s monoteizmom izraženim u Bibliji. Iako je od iznimne važnosti ne projicirati trinitarnu vjeru natrag u  Stari zavjet, ipak je moguće između Starog i Novog zavjeta zamijetiti jedan, iako ne linearan, razvojni proces, neki oblik koncentriranja različitih zbilja u dvije figure: u Sinu-Logosu i Duhu. Kad se tvrdnja o dvjema drugim božanskim osobama promatra kao ekstrinzično pridruživanje Bogu tada se ne uvažava kršćanska ideja o intrinzičnoj plodnosti Oca unutar jedne i nedjeljive supstance triju istovječnih osoba.

2. Shvatiti neizmjernost Krista, Spasitelja i njegovo djelo spasenja

21. U središtu drugog članka Nicejsko-carigradskog simbola vjere stoji ispovijedanje Sinovog utjelovljenja i djela spasenja. Nakon što ispovjedimo božanstvo Krista, Sina Božjega, ispovijedamo također:

[Vjerujemo u jednoga Gospodina Isusa Krista]
Koji je radi nas ljudi
i radi našega spasenja
sišao s nebesa.
I utjelovio se po Duhu Svetom
od Marije Djevice:
i postao čovjekom.
Raspet također za nas:
pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.
I uskrsnuo treći dan
po Svetom pismu.
I uzašao na nebo,
sjedi zdesna Ocu.
I opet će doći u slavi
suditi žive i mrtve,
i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

2.1. Vidjeti Krista u njegovoj potpunoj veličini

22. Niceja nam omogućava „vidjeti Krista u njegovoj potpunoj veličini“. Obje dimenzije koje ga čine posrednikom između Boga i ljudi označene su spominjanjem dvaju čimbenika utjelovljenja: „I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice.“ On je u potpunosti Bog koji dolazi od Djevice Marije po snazi Svetog Duha; on je u potpunosti čovjek koji je od žene rođen. On je homoousios s Ocem, ali također i s nama, prema kasnijoj dvostrukoj formulaciji iz Kalcedona, pri čemu valja imati na umu da pojam homoousios ne može imati univokan smisao kada označava odnos utjelovljenog Sina prema Ocu, odnosno prema ljudima. Riječ koja postaje tijelo ista je Božja riječ koja na jedinstven i nepovratan način uzima jedinstveno i konačno čovještvo. Budući da je Isus osobno (hipostatski) bio identičan s vječnim Sinom, mogao je, trpeći ljudsku smrt na tragičan način, ostati u živom odnosu s Ocem i promijeniti odvojenost od Boga, to jest smrt i grijeh (usp. Rim 6,23), u put pristupa Bogu (usp. 1 Kor 15,54-56; Iv 14,6b). Budući da je Isus bio pravi čovjek – „u svemu nam jednak osim u grijehu“ (Heb 4,15) – mogao je uzeti naše grijehe i sam proći kroz smrt. Ova dvostruka konsupstancijalnost razlog je za to da jedino Krist može spašavati. Samo on može prouzročiti spasenje. Samo on jest zajedništvo ljudi s Bogom. Samo je on spasitelj svih ljudi svih vremena. Ni jedno ljudsko biće ne može biti prije ili poslije njega. Nečuveno savršeno jedinstvo između Boga i ljudi ostvareno je u Kristu, onkraj svakog oblika ostvarenja koje bi čovjek sam mogao i zamisliti.

23. Ne smijemo previdjeti koliko je danas teško vjerovati u Kristovo potpuno božanstvo i potpuno čovještvo. U cijeloj kršćanskoj povijesti, a također i danas, postoji stvarni otpor priznanju punog Kristova božanstva. Može ga se lakše promatrati kao duhovnog učitelja i putokaz ili kao političkog Mesiju koji propovijeda pravednost, dok on, pak, u svom čovještvu živi vječni odnos s Ocem. Postoji, također, i velika poteškoća priznati Kristovo puno čovještvo, Krista koji može osjećati umor (Iv 4,6), tugu i napuštenosti (Iv 11,35; Getsemani), čak i bijes (Iv 2,14-17) te koji na tajanstven ali stvaran način određene stvari ne zna („Samo Otac poznaje čas…“ Mt 24,36). Vječni Sin je odlučio sve ono što je na temelju beskonačnosti božanske naravi, koja i dalje ne prestaje, živjeti u konačnosti i kroz konačnost svoje ljudske naravi.

24. Iako je dio Vjerovanja koji se bavi drugom osobom najdetaljniji, treba ipak imati na umu da je kristološka perspektiva sadržana u Nicejskom vjerovanju nužno trinitrana. Krist je semper major jer ondje gdje je on, uvijek je viši od njega: Otac ostaje Otac, „Svetac Izraelov“. Naravno, „tko je vidio [Krista], vidio je i Oca“ (Iv 14,19), ali, kako Isus kaže, „Otac je veći nego [on]“ (Iv 14,28). Sam je Arije ovo dobro prepoznao kada je citirao Evanđelje: „Samo je jedan dobar“ (Mt 19,17). Nadalje, Krista se ne može shvatiti bez Oca i Svetoga Duha: Prije nego što se o njemu promišlja kao o Bogočovjeku i Zaručniku, Novi zavjet ga prikazuje kao Sina Božjega i Pomazanika po Duhu. Jednako tako, on ne spašava ljude bez Oca, koji je izvor i cilj svega, jer je on kao Sin jedno s Ocem. On ne spašava ljude bez Duha, jer Duh ljudima daje da zazivaju „Abba, Oče“ (Rim 8,15) i čije unutarnje djelovanje omogućuje čovjeku preobraženje i aktivno stupanje na put koji ga vodi Ocu.

2.2. Neizmjernost spasenjskog djela: njegova ukorijenjenost u povijesti

25. Spasiteljeva veličina se otkriva također u izobilnoj punoći božanskog plana spasenja. Niceja riječima izražava realizam djela otkupljenja. Bog nas spašava u Kristu tako što on stupa u povijest. On ne šalje anđela ili nekog ljudskog junaka, nego sam ulazi u ljudsku povijest tako što ga rađa žena, Marija, u židovskom narodu („od žene rođen, Zakonu podložan“, Gal 4,4), i umire u određenom povijesnom trenutku, „pod Poncijem Pilatom“ (usp. 1 Tim 6,13; usp. Dj 3,13). Stupanjem samog Boga u povijest, povijest spasenja postala je mjesto njegove objave: Krist u povijesti vjerodostojno objavljuje Oca i Duha i omogućava potpuni pristup Ocu u Duhu. Božji ulazak u povijest ne označava tek jedno učenje koje bi trebalo primijeniti u praksi, kao u marcionizmu ili „pseudo“ gnozi, nego stvarno Božje djelovanje. Povijest spasenja bit će mjesto na kojem se događa Božje djelo spasenja. Ispovijedamo da je jedan povijesni događaj radikalno promijenio situaciju svih ljudi. Ispovijedamo da se transcendentna istina ugradila u povijest i da u njoj djeluje. Stoga se Isusova poruka ne može odvojiti od njegove osobe: On jest za sve „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6), a ne jedan učitelj mudrosti među mnogima.

26. Unatoč naglasku na povijesti, u Vjerovanju se veliki dio sadržaja Staroga zavjeta, a osobito izabranje i povijest Izraela, ne spominje niti izričito navodi. Jasno je da Simbol vjere nema nakanu da bude iscrpan, zato valja naglasiti da ova šutnja ni u kojem slučaju ne poništava izabranje naroda Starog saveza. Ono što hebrejska Biblija objavljuje nije tek priprema, nego je već povijest spasenja koja se u Kristu nastavlja i dovršuje: „Kristova Crkva prepoznaje, naime, da se prema Božjem otajstvu spasenja počeci njezine vjere (initia) i njezino izabranje nalaze već kod patrijarha, kod Mojsija i kod prorokâ“ (Nostra aetate, 4). Bog Isusa Krista je „Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev“, on je „Bog Izraelov“. Osim toga, Simbol vjere diskretno naglašava kontinuitet između židovskog naroda i naroda novog saveza spominjanjem „Djevice Marije“, čime se Mesija smješta u okvir židovske obitelji i židovskog naroda i u kojem starozavjetni tekst nalazi svoj odjek (Iz 7,14 LXX). Ovo stvara most između obećanjâ Starog i Novog zavjeta kao što se to dalje čini u nastavku članka s izričajem „treći dan je uskrsnuo po Pismima“, pri čemu se „Pismima“ misli na Stari zavjet (usp. 1 Kor 15,4). Kontinuitet Starog i Novog zavjeta ponovno se pokazuje očitim kada članak o Duhu kaže da „je govorio po prorocima“, što možda pokazuje antimarcionistički smjer djelovanja. U svakom slučaju, ovaj simbol vjere, koji je nastao iz liturgije, može se u svom punom značenju razumjeti jedino kada se u liturgiji naviješta i povezuje s čitanjem cijelog Svetog pisma, Starog i Novog zavjeta. Time se kršćanska vjera stavlja u okvir ekonomije spasenja koja uključuje izabrani narod i njegovu povijest na izvoran i strukturalan način.

2.3 Veličina djela spasenje: pashalni misterij

27. Stvarnost i trinitarna dimenzija spasenja u Kristu dostižu svoj vrhunac u pashalnom misteriju. Sin, Božje svjetlo i pravi Bog, postaje tijelo, trpi, umire, silazi u šeol i uskrsava. I ovdje se radi o jednoj neizrecivoj novosti. Arijeva poteškoća nije se odnosila samo na Božje jedinstvo, koje mu je s rođenjem Sina nespojivo, nego i na razumijevanje njegova božanstva koje je nespojivo s Kristovom patnjom. Ali, pak, upravo u Kristu i samo u Kristu razumijemo ono što je sam Bog kadar – onkraj svih granica naših unaprijed stvorenih predodžbi. Radi se o tome da se ozbiljno shvati Isusov krik, koji je kao krik Sina Božjega izražen u znoju pomiješanom s krvlju i strahom: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež“ (Mt 26,39b). Sama riječ homoousios pomaže shvatiti nezamislivost kenoze: Samo ispovijedanje Sina, koji je „istobitan“ Ocu, dopušta prepoznati radikalnost i dubinu onoga na što je Sin pristao prihvaćajući ljudsko postojanje. Moglo bi se, u određenom smislu, kazati da je Sin semper major, uistinu postaje minor,  i da Svevišnji silazi u njegovu najveću dubinu (usp. Fil 2,5-11). Iako je samo Krist rođen, podnio muku i umro, možemo reći da „unus de Trinitate passus est“ Ivan Pavao II, Pismo: Olim quidem). Cijelo je Trojstvo – svaka osoba na vlastiti način – uključeno u Kristovu spasenjsku muku. Na taj nam način muka otkriva stvarno značenje božanske „svemoći“. Svemoć trojednog Boga je identična sa samopredanjem i ljubavlju. Raspeti Otkupitelj stoga nije prikrivanje, nego objava Očeve svemoći.

28. Punina Kristovog djela otkupljenja pokazuje se u potpunosti tek njegovim uskrsnućem, dovršenjem spasenja u kojem potvrdu nalaze svi aspekti novog stvorenja. Uskrsnuće svjedoči puno Kristovo božanstvo, koje je jedino u stanju proći kroz smrt i pobijediti je, svjedoči također i njegovo čovještvo, jer je to isto čovještvo, numerički identično onom iz njegova zemaljskog života, koje je proslavljeno i prožeto slavom. Ovdje nije riječ o simbolu ili metafori: Krist je uskrsnuo u svom čovještvu i u svome tijelu. Uskrsnuće transcendira povijest, ali se zbilo u središtu ljudske povijesti i povijesti čovjeka Isusa. Štoviše, ono je duboko trinitarno: Otac je njegov izvor, Duh mu je životvorni dah, a proslavljeni Krist živi – još uvijek u svom čovještvu – usred božanske slave i nepokolebljivog zajedništva s Ocem i Duhom. Primjećujemo da Kristovo uskrsnuće, „prvorođenca od mrtvih“ (Kol 1,18: usp. Rim 8,29), objavljuje vječno Sinovo rođenje, „prvorođenca svakog stvorenja“ (Kol 1,15). Tako, očinstvo i sinovstvo u Bogu nisu prvenstveno proširenja ljudskih modela, iako se izražavaju u kulturalno uvjetovanim ljudskim riječima, nego su stvarnosti sui generis božanskog života.

29. Vjerovanje naglašava da se uskrsnuće Isusa Krista proteže do kraja vremena, kada će Krist „doći u slavi suditi žive i mrtve; i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“. Uskrsnućem je pobjeda konačno izvojevana, ali se ona mora u potpunosti ostvariti tek u parusiji. Kršćanska nada je sveobuhvatna: ona se ne temelji samo na ephapax [ἐφάπαξ – jednom i zauvijek, op. prev.] muke i uskrsnuća, niti na sadašnjem daru milosti, nego i na budućnosti Kristovog slavnog ponovnog dolaska i slavnog dolaska njegova kraljevstva. Treba napomenuti da se ovaj aspekt Nicejskog vjerovanja bolje razumije i dobiva veću snagu kada ga se čita u kontekstu u kojem Crkva osluškuju Stari zavjet i vjeru današnjeg židovskog naroda. Mesijansko očekivanje izraelskog naroda baca svjetlo na cjelokupna mesijanska obećanja mira na cijeloj Zemlji i pravednost za sve u jednom potpuno obnovljenom svijetu (Iz 2,4; 61,1–2; Mih 4,1–3), kojeg kršćani očekuju s parusijom. To može i treba probuditi kršćansku nadu na povratak Uskrsloga, jer će tek onda njegovo djelo otkupljenja biti u potpunosti vidljivo.

3. Shvatiti neizmjernost čovjeku ponuđenog spasenja i veličinu našeg ljudskog poziva

Slaviti Niceju ne znači samo ostati zadivljen pred izobilnom puninom Boga i Krista, Otkupitelja, nego i pred izobilnom veličinom dara koji se ljudima ovdje nudi te ljudskom pozivu koji se u njemu otkriva. Otajstvo Boga u njegovoj neizmjernosti objava je istine o čovjeku koji je isto semper major. Ovdje se radi o razradi soterioloških i antropoloških implikacija trinitarnih i kristološki iskaza Nicejskog vjerovanja, ali i uzimanju u obzir razvijeno učenje o Duhu Svetom na kraju trećeg članka, koji Crkvu i spasenje predstavlja kao premet vjere:

[Vjerujemo]u jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.
Ispovijedamo jedno krštenje za oproštenje grijeha;
Iščekujemo uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Amen.

3.1 Veličina otkupljenja: pristup u Božji život

31. Budući da nas Krist spašava, Nicejsko vjerovanje ispovijeda „oproštenje grijeha“ i „uskrsnuće mrtvih“. Vjerovanje spominje grijehe zato što moramo znati od kakvog smo zla otkupljeni. U strogom teološkom smislu, grijeh nije samo porok ili krivnja, koji vrijeđaju plan Stvoritelja u stvorenju (usp. Rim 2,14-15), nego je grijeh svjesni raskid s Bogom unutar odnosa koji je on uspostavio prema sebi. U ovom punom smislu, grešnik postaje svjestan svoga grijeha u svjetlu milosrdne Božje ljubavi: grijeh se mora sam „razotkriti“ kroz djelo milosti kako bi milost mogla obratiti srca. Tako, otkrivanje grijeha je prvi korak otkupljenja i kao takvoga se mora ispovjediti.

32. Tvrdnjom o uskrsnuću mrtvih, Nicejsko vjerovanje ispovijeda da je otkupljenje potpuno i sveobuhvatno. Čovjek se oslobađa svih zala, uključujući „posljednjeg neprijatelja“, kojeg Krist mora uništiti da bi sve podložio Bogu (usp. 1 Kor 15, 25-26). Vjera u uskrsnuće ne uključuje jednostavno nastavak života duše, nego pobjedu nad smrću. Štoviše, ne spašava se samo čovjekova duša, nego cijeli čovjek u svojoj tjelesnosti. Ništa što čini identitet i čovještvo čovjeka ne ostaje izvan novog stvorenja kojeg Krist daruje. Na kraju će se ovaj dar zauvijek steći, budući da se razvija u „životu budućeg svijeta“, u potpuno ostvarenom eshatonu. Nakon uskrsnuća grijeh nema više moć rastaviti grešnika od Boga – barem ako on primi ruku raspetog Uskrslog, koja seže do najdubljeg ponora kako bi darovala izgubljene ovce: „Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,38-39).

33. Budući da nas je Krist kao pravi Bog spasio, uskrsnuće za nas znači pristup u božanski život, istovremeno istinsko počovječenje i pobožanstvenjenje, kako svjedoči Isusovo tumačenje Psalma 81,6 u Ivanovu evanđelju 10,14: „Vi ste bogovi.“ I jer nas spašava kao Sin, koji je rođen od Oca, ovo pobožanstvenjenje je posinjenje i suobličenje s Kristom; on je pristup u Očev život po Duhu Svetom. Mi smo ljubljeni i obnovljeni onom istom ljubavlju kojom Otac Sina vječno ljubi i rađa. Ovo je soteriološka implikacija Božjeg očinstva koju je potvrdila Niceja. I konačno, budući da nas Krist kao Sin zajedno s Ocem u Svetom Duhu otkupljuje, to sinovstvo predstavlja istinsko uranjanje u trinitarne odnose. Zato Vjerovanje nastaje iz trinitarne krsne ispovijesti, a krštenje se vrši „u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“. Neizmjernost tako objavljenog dara ostvaruje se u misteriju Kristova uzašašća: „Uzašao je na nebo“, pri čemu postaje jasno da je sam Krist „naše nebo“ ( J. Ratzinger, Isus iz Nazareta). Uzvišeni Sin će poslati obećani Božji dar, Duha Pedesetnice. Nijedan skučeni pogled na otkupljenje ne bi uistinu mogao biti kršćanski.

3.2. Neizmjernost ljudskog poziva na božansku ljubav

34. Sve gore rečeno ne može ostati bez posljedica na kršćansko razumijevanje ljudskog bića. I čovjek se također objavljuje u izobilnosti svoga poziva kao homo semper major.  Nicejsko vjerovanje ne sadrži ni jedan antropološki članak u užem smislu, ali bi se moglo čovjeka u njegovom pozivu na božansko sinovstvo u Isusu označiti kao predmet vjere. Prema Svetom pismu čovjekov istinski identitet se objavljuje kroz Kristovo otajstvo i otajstvo otkupljenja kao otajstvo u užem smislu, koje je analogno Božjem i Kristovom otajstvu, iako ga oni [otajstva] neusporedivo nadilaze.

35. Ovo veliko otajstvo ponajprije je povezano s trojednim Bogom i Kristom. Objava Božjeg očinstva je objava tajne očinstva uopće: „Prigibam koljena pred Ocem, od koga svako očinstvo na nebu i na zemlji ima svoje ime“ (Ef 3,14). Objava jedinorođenog Sina, posebno u Ivanovom evanđelju, očitovanje je sinovstva u pravom smislu koje ontološki proizlazi iz Prvog Rođenja i pripada otajstvu samog Trojstva. U svojevrsnom obratu odnosa analogije trinitarno očinstvo i sinovstvo osvjetljava i čisti kulturalno uvjetovane i grijehom obilježene ljudske odnose očinstva, majčinstva, sinovstva i bratstva. Božje očinstvo ponajprije pokazuje da je sinovstvo najdublja čovjekova osobina: Čovjek je sebi dan kao dar od Boga, Oca, i pozvan je da prima sebe od Boga i u Bogu, od drugih i od stvorenog svijeta koji ga okružuje kako bi uvijek više postajao ono što jest. Zbog toga se čovjekov identitet i njegov poziv posebno objavljuju u Kristu, utjelovljenom Sinu, „savršenom čovjeku“, koji „u samoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samome i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv“ (Gaudium et spes, 22). S druge strane, ljudi su također pozvani sudjelovati u otajstvo očinstva tako što su tjelesni ili duhovni očevi i majke. Po uzoru na božansko očinstvo, ljudsko očinstvo i majčinstvo uključuje sebedarje, punu jednakost između roditelja i djece, između onih koji daju i onih koji primaju, ali također razliku i taxis (poredak) među njima. I konačno, ne postoji prava kršćanska antropologija koja ne bila pneumatološka. Samo Duh, „koji oživljuje“, u potpunosti počovječuje čovjeka, čini ga sinom i kćeri, ocem i majkom. Analogno tome, može se bez sumnje govoriti o nekom obliku co-spiratio Duha ili zajedničkom nadahnuću, jer su naša djela i riječi najplodniji onda kada surađuju sa Svetim Duhom, koji po njima tješi, podiže i vodi. Stoga se moraju otkriti istina i značenje ljudskog očinstva, sinovstva i plodnosti, jer to nisu samo prirodne ili kulturalne datosti, nego sudjelovanje u načinu postojanja trojednog Boga. Bez Objave ih se ne bi moglo u dubini shvatiti i, jednako tako, bez milosti ih se ne bi moglo vršiti. Ovo je dobra vijest koju treba danas ponovno otkriti u svjetlu Niceje.

36. U određenom smislu sam pojam homoousios može imati antropološko značenje. Jedan je čovjek omogućio pristup Bogu. Jasno, Krist na jedinstven i njemu svojstven način, na temelju otajstva hipostatskog sjedinjenja, kaže: „Tko vidi mene, vidio je Oca“ (Iv 14,9). Ovo, pak, jedinstveno sjedinjenje u njemu stoji u suglasju s otajstvom čovjeka, stvorenog „na sliku i sličnost Božju“ (Post 1,27). U ovom smislu svako ljudsko biće doista odražava Boga, daje ga upoznati i omogućuje pristup njemu. Papa Pavao VI. izražava ovaj paradoks tako što, s jedne strane, naglašava da se „za upoznati čovjeka, istinskog čovjeka, cjelovitog čovjeka, […] [mora] upoznati Boga“, i, s druge strane, da „bi se upoznalo Boga, […] [mora] se upoznati čovjeka“ (Završni govor na zatvaranju Drugog vatikanskog koncila, 7. 12. 1965.). Ove tvrdnje se moraju shvatiti doslovno: Ne samo da svaki čovjek odražava sliku Božju, nego nije moguće ni Boga spoznati ukoliko se ne ide kroz ljudsko biće. Nadalje, Crkva će posegnuti, kao što smo gore vidjeli (§ 22), za izričajem homoousios kako bi izrazila narav Krista kao pravog čovjeka, „rođenog od žene“ (Gal 4,4), Djevice Marije. Obje strane ove dvostruke „konsupstancijalnosti“ utjelovljenog Sina međusobno se ojačavaju da bi na dubok i učinkovit način utemeljile ljudsko bratstvo. Mi smo u određenom smislu Kristova braća i sestre po jedinstvu jednake ljudske naravi: „Morao je u svemu postati sličan braći“ (Heb 2,17; usp. 2,11-12). Ova povezanost u čovještvu omogućuje Kristu, koji je istobitan Ocu, da nas uključi u sinovstvo s Ocem te da nas u jednom novom, radikalnom i neuništivom smislu učini djecom Božjom, svojom braćom i sestrama, a time braćom i sestrama jednih prema drugima.

37. Otajstvo čovjeka u veličini njegova dostojanstva blista u eshatološkoj dimenziji Nicejskog vjerovanja. Vjera u „uskrsnuće mrtvih“, izražena i kao „uskrsnuće tijela“, potvrđuje ljepotu tijela i ljepotu onoga što živi u svijetu po tijelu, usprkos ljudskim slabostima i granicama. Ona potvrđuje vrijednost konkretnog osobnog tijela, koje uskrsava, preobražava se, ali će ostati numerički isto. Vjera time ističe etički zahtjev: Ako su čini prave ljubavi, koji se u ovom životu ostvaruju u i po tijelu, u određenom smislu prvi koraci vječnoga života, onda poštivanje tijela znači da se sve što se na njega odnosi živi u pravednosti i čistoći. Primjećujemo da kristologije koje ne polaze od punog Kristova čovještva riskiraju nametnuti shvaćanje spasenja kao bijeg od tijela i svijeta, umjesto pune čovjekove humanizacije. Ova usidrenost u tijelu i svijetu koji su dobro stvoreni i kroz novo stvaranje dovršeni jest jedno od obilježja kršćanstva. Ovdje ponovno pronalazimo duboku povezanost između stvorenja i otkupljenja: sve Isusove ljudske osobine, koje je primio od majke Marije, radosna su vijest i pozivaju svakog čovjeka da ono što čini njegovo vlastito čovještvo promatra kao radosnu vijest.

38. Nadalje, nada u uskrsnuće  kao i nada u „vječni život budućega svijeta“ svjedoči o izuzetnoj vrijednosti pojedinačne osobe kojoj nije određeno da iščezne u ničemu ili u svemu, nego je pozvana na vječni odnos s onim Bogom koji je svakoga izabrao prije postanka svijeta (usp. Ef 1,14). Već izabranje Abrahama, Izaka i Jakova i neopozivi savez s izraelskim narodom obznanjuju savez koji Bog želi sklopiti sa svim narodima i sa svakim čovjekom u neraskidivoj vjernosti. Jednako tako, utjelovljenje vječnog Sina u pojedinačnom ljudskom biću potvrđuje, utemeljuje i dovršava neotuđivo dostojanstvo osobe kao brata i sestre Isusa Krista.

39. Naš svijet danas ima ogromnu potrebu ponovno otkriti one aspekte otajstva čovjeka koji ga pokazuju u njegovoj veličini, a da se pritom ne ignorira njegova mizerija: „Čovjek beskrajno nadilazi čovjeka“, kazao je Blaise Pascal. Ovo se kršćansko uvjerenje suprotstavlja svim oblicima antropološkog redukcionizma. Vjera u očinstvo, sinovstvo i plodonosno („pneumatsko“) nadahnuće ljudske osobe utemeljuje i vodi svaku autentičnu predodžbu o autonomiji, slobodi i kreativnosti čovjeka. Ove nalaze svoj iskon u Bogu Ocu, Sinu i Svetom Duhu za koje su svemoć, mudrost i ljubav jedno u sebedarju. U suprotnom, gubitak vjere u uskrsnuće i vječni život prometnut će se u odbijanje priznanja zasluženog mjesta koje tijelo ima i sakralne vrijednosti svakog pojedinca u njegovoj jedinstvenosti i transcendenciji. Stvoritelj nam je, pak, objavio svoje nakane: „Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni“ (Ps 8,6).

3.3. Ljepota dara Crkve i krštenja

40. Različite niti koje su se do sada ispreplele povezuju se u ekleziološkim i sakramentalnim izričajima Vjerovanja. Vjera Nicejskog koncila također znači vjerovati u Crkvu koja je „jedna, sveta, katolička i apostolska“ te vjerovati u krštenje „na oproštenje grijeha“. Crkva i krštenje trebaju se slaviti kao darovi koji su također semper majora. Budući da potvrđuju i očituju izobilnu puninu svega onoga što je izloženo u ostatku Vjerovanja, oni su paradoksalni predmeti vjere: u njima je potrebno prepoznati daleko više od onoga što se može vidjeti. Crkva je jedna unatoč svojim vidljivim podjelama, sveta unatoč grijesima svojih članova i pogreškama svojih institucionalnih struktura, katolička i apostolska unatoč identitetskim i kulturnim zatvaranjima i stalnim doktrinarnim i etičkim previranjima koja je neprestano muče. U tom smislu, potrebno je izbjegavati kako ekleziološki „monofizitizam“ tako i ekleziološki „arijanizam“: prvi podcjenjuje, a ponekad čak i zanemaruje ljudsku dimenziju Crkve, dok drugi zanemaruje božansku dimenziju Crkve u korist čisto sociološkog i funkcionalnog pogleda. Slično tomu, u vjeri se krštenje shvaća kao izvor novoga života i čišćenja od grijeha, koje nadilazi ono što je vidljivo u nesavršenom i ponekad od Boga udaljenom životu samih krštenika. Krštenje razvija i uzdiže neotuđivo dostojanstvo svakog čovjeka, suobličujući ga Kristu, svećeniku, proroku i kralju.

41. „Vjerovati“ u Crkvu i „ispovijedati“ jedno krštenje znači primiti dar vjere koji omogućuje prepoznati usred njihove ljudske i krhke dimenzije djelatnu i posvećujuću prisutnost Duha Svetoga. Duh Sveti čini Crkvu jednom, svetom, katoličkom i apostolskom te daje učinkovitost krštenju. „Vjerovati“ u Crkvu i krštenje također znači prepoznati u njima i po njima Kristovo spasenjsko djelovanje. Kao što je Krist temeljni sakrament Boga, njegova stvarna i djelatna prisutnost u realnom simbolu njegova čovještva, tako je i Crkva „univerzalni sakrament spasenja“ (Lumen gentium, 48). Na kraju, „vjerovati u Crkvu“ i „u krštenje“ znači prepoznati u njima prisutnost trojstvenog Boga. Crkva je semper major, jer svoj izvor i temelj ima u trojednom Bogu, i u njoj žive Otac, utjelovljeni Sin i Duh Sveti. U njoj se naviješta i slavi vjera Niceje — kroz krštenje i druge sakramente: „Slava Tebi, Oče i Sine sa Svetim Duhom u svetoj Crkvi“ (Hipolit Rimski, Traditio Apostolica, 6,).

42. U dodirnoj točci između soteriologije i antropologije, vjera u Crkvu i ispovijedanje jednoga krštenja potvrđuje i razvija neizmjernost spasenja i otajstva ljudskoga bića. Spasenje nije tek individualni, već zajednički i nadnaravni proces, primljeno zahvaljujući suradnji drugih muškaraca i žena koji su nam bližnji, donoseći duhovni plod za druge koji su nam također bližnji. To baca svjetlo na čovjekovu narav; on nije izolirana monada, već društveno biće uključeno u obitelj, narod, zajednicu vjere i čitavo čovječanstvo. Slijedom toga, vjera u Crkvu i krštenje podrazumijeva da je otkupljenje ugrađeno u vidljiva djela i strukture koje su povezane s tjelesnom dimenzijom pojedinca i društvenim ustrojem, a koji se razvijaju u povijesti. Ovo su mjesta životvornog i nadahnjujućeg Duha, koji djeluje unutar njihovih granica i izvan njih kako bi dosegao svako ljudsko biće. Svjedočeći povezanost pojedinca i cjeline, tjelesnosti i utemeljenosti u povijesti, Crkva se uključuje u Kristovo djelo koje „čovjeku potpuno otkriva čovjeka“ (Gaudium er spes, 22). Posebno, kao „sakrament jedinstva“ (Lumen gentium, 1), Crkva koju ispovijeda vjera Niceje, znak je i oruđe jedinstva svih tih aspekata čovještva i čitavoga ljudskog roda: kršćanski pogled na čovjeka razbija uska ograničenja onih redukcionizama koji ili odbacuju zajednicu u korist pojedinca ili pojedinca u korist kolektiva, i koji ne teže jedinstvu.

---

Nastavit će se…

---

Prijevod: Jozo Š., polis.ba

---