Julia Knop: Je li moguća znanost o vjeri? O ulozi i budućnosti akademske teologije

Kad se na državnim sveučilištima govori o teologiji, njezin se status odmah dovodi u pitanje. Teologija, barem djelomično, slijedi drukčija pravila od drugih humanističkih disciplina koje se bave usporedivim izvorima, fenomenima i diskursima. Ona ne istražuje samo konkretno vjerovanje, nego ga na određeni način i pretpostavlja.

Institucionalni uvjeti teološkog poučavanja i istraživanja na državnim sveučilištima uređeni su državno-crkvenim ugovorima. Oni pripadajućim vjerskim zajednicama, u slučaju kršćanskih teologija, kršćanskim Crkvama, omogućuju znatne mogućnosti oblikovanja odnosno prava pristupa.

Bez obzira na dodatna pravno-historijska utemeljenja, konfesionalno uvjetovana teologija na državnim sveučilištima, kao i konfesionalni vjeronauk, razumljiva je također kao posljedica korporativno pozitivno shvaćene slobode vjere: koordinirane obrazovne ponude i odgojni okviri pomažu u oblikovanju i organiziranju religijskog života. Država za to osigurava okvirne uvjete. I sama država ima interes da se religijski odgoj i izobrazba ostvaruju na visokokvalitetan način i da su povezani s javnim obrazovnim strukturama. Pritom, međutim, kao svjetonazorski neutralna instancija, ona unaprijed ne može određivati nastavne i obrazovne sadržaje.

Iz perspektive Crkava, sveučilišna teologija se ubraja u navjestiteljsko djelovanje i prvenstveno služi obrazovanju vjeroučitelja i elite crkvenih službenika. Zbog toga podliježe crkvenim standardima ortodoksije. Crkve do u detalje definiraju nastavne planove (kurikulume) i akademske stupnjeve te reguliraju pristup teološkim katedrama kvalificiranim znanstvenicama i znanstvenicima.

Akademski status quo s preprekama

Ovakav ustroj znatno ograničava znanstvenu slobodu teologinjama i teolozima i njihovu suverenost u vlastitom razumijevanju struke. Dovoljno je poznato koliko instrument Nihil obstat [crkveno dopuštenje da netko predaje vjeronauk ili teologiju] učinkovito može spriječiti istraživanje (crkveno)kritičkih tema i upropastiti znanstvene biografije. Zbog svoje crkvene, odnosno konfesionalne uvjetovanosti, u odnosu na druge sveučilišne discipline, teološki instituti i fakulteti istodobno su privilegirani, budući da njihov opstanak i ustroj kolegija nisu skopčani s opterećenjem ni sa znanstvenim Outputom.

Masovni gubitak povjerenja u Crkve postavlja pitanje društvenog učinka (Impact) religije, a time posredno i teologije, koji bi, za zajednički život, ojačao potrebni temelj vrednota. Sve manje mladih ljudi studira teologiju, jer se sve rjeđe odlučuju za crkvena zvanja, dok druga zvanja, kojima koristi teologija, nisu u interesu. Pitanje kakav je teolog potreban za budućnost ostaje otvoreno. Ono je predmet rasprave i zbog pitanja znanstvenosti konfesionalno određene teologije.

Teologija kao znanost o vjeri

Što teologija kao znanost o vjeri može pružiti? Može li se njezina konfesionalna uvjetovanost shvatiti drukčije nego kako se to tradicionalno shvaća, naime kao refleksija crkveno reguliranog ispovijedanja vjere, pri čemu vjera treba biti istodobno i predmet (znanost o vjeri) i pretpostavka, sredstvo spoznaje i razlikovno obilježje nasuprot teološki drugog religijskog istraživanja (znanost po vjeri)?

S obzirom na dinamične transformacije religioznog i društvenog, religijskog i političkog područja s obzirom na visoko školstvo u Njemačkoj, Vijeće za znanost formuliralo je prije petnaest godina «Preporuke za daljnji razvoj teologije i religijskih znanosti na njemačkim visokim školama» (Berlin/Köln 2010). Najavljene su «strukturne promjene u okviru postojeće državno-crkvene pravne regulative».

Znanstvena teologija je, dakle, protulijek religijskom fundamentalizmu i to upravo tako da se tumačenje, refleksija i diskurs religioznog stava odvijaju na znanstvenoj razini i u akademskom kontekstu. To uključuje razlikovanje između nastanka i važenja, historizacije i relativizacije religijskih zahtjeva na istinu i normativnost

Teologija nije razmatrana samo u pogledu njezina doprinosa za važnost religije. Ona bi također «trebala biti osposobljena da pridonose prevladavanju novih društvenih izazova». Ključna bi pritom bila univerzitetska usidrenost teologije. Ona zacijelo omogućuje «da vjernici svoje faktički življeno vjerovanje svjesno artikuliraju, a da ono pritom može biti izvana promatrano kao povijesno kontingentno. Na taj se način, također, religijske zajednice suočavaju sa zadatkom da vlastitu vjeru moraju stalno iznova tumačiti u promjenjivim uvjetima i horizontima znanja. To se najbolje postiže u okvirima znanstvene komunikacije i produkcije znanja kakvi postoje na sveučilištima. Na taj način država i društvo sprečavaju jednostranost i fundamentalizam religijskih stavova.

Znanstvena teologija je, dakle, protulijek religijskom fundamentalizmu i to upravo tako da se tumačenje, refleksija i diskurs religioznog stava odvijaju na znanstvenoj razini i u akademskom kontekstu. To uključuje razlikovanje između nastanka i važenja, historizacije i relativizacije religijskih zahtjeva na istinu i normativnost.

Četrnaest godina kasnije Njemačka biskupska konferencija usvojila je tu ocjenu «Njemačkog Znanstvenog vijeća o nosivoj ulozi teologije na njemačkim visokim školama» i postavila je od pape Franje posuđeni naslov «Katolička teologija kao kulturalni laboratorij». U svojoj Izjavi o značenju katoličke teologije za znanost, društvo i Crkvu od 1. listopada 2024. biskupi „jednoglasno potvrđuju supstancijalan doprinos teološkog istraživanja i naučavanja za društvo“ i navode trostruki učinak akademske teologije na znanost, društvo i Crkvu.

Teologija je, prvo, samokritička refleksija vjere iz perspektive sudionika; to je njezina specifičnost među fakultetima. Drugo, Biskupska konferencija preuzima i dodatnu vrijednost prevencije fundamentalizma: «Shvaćena i provođena kao kritička samorefleksija kršćanske vjere, teologija djeluje protiv fundamentalističkih tendencija u Crkvi, religiji i društvu. Javno djelotvorna znanstvena teologija oduzima polarizirajućim tendencijama u politici i društvu [ne spominje se: u Crkvi; prim. J. K.] njihovu ideološku osnovu.» Međutim, zahtjev koordinirano upućen vjernicima – da se na znanstvenoj razini suoče s povijesnom kontingentnošću religijskih stavova i normativnosti – koji je formuliralo Znanstveno vijeće, uopće se ne spominje. Umjesto toga, to je treće, teologija se na državnim sveučilištima i dalje objašnjava kao «služba [sic!] za jedinstvo i poslanje Crkve».

Što konfesionalna teologija u tom okviru uopće može postići? Što znači prevencija od fundamentalizma ako sami religijski autoriteti određuju koja je interpretacija vjere fundamentalistička, a koja pravovjerna? Može li teologija uopće pridonijeti korekciji i razvoju religijskih uvjerenja i zahtjevima za istinom ako je okvir legitimnog teološkog naučavanja i istraživanja crkveno unaprijed zadan?

Ova su se pitanja pokazala posebno aktualnima u okviru Sinodalnog puta. Mnogi profesorice i profesori teologije sudjelovali su u njemu. To je Papu Franju u siječnju 2023. dovelo do ocjene u intervjuu za Associated Press da se radi o projektu intelektualne elite koja premalo uključuje Božji narod. Iskustva posljednjih godina pokazuju, međutim, da intenzivno vođene teološke debate gotovo nisu imale učinaka za Crkvu. Teologija je oblikovala diskurs i ponašanje većine biskupa mnogo manje nego vlastito samorazumijevanje – da moraju slijediti učiteljstvo Crkve (usp. https://www.feinschwarz.net/drei-jahre-synodaler-wege-eine-erste-bilanz/). Većina biskupa prihvatila je samo one tekstove koji su interpretirali autoritativne smjernice, a nisu postavljali nikakva temeljna pitanja. Dobar primjer je većinom prihvaćeni temeljni tekst Sinodalnog foruma 1 o moći i podjeli vlasti u Crkvi. On je pokazao da se sakramentalnost Crkve, u skladu s konstitucijom Drugog vatikanskog koncila Lumen Gentium (LG), može razumjeti i drugačije nego u Crkvi organiziranoj prema staležima, a ne prema karizmama; te da je moguća veća participacija vjernika nego dosad.

No tekst nije postavio sistemsko pitanje: Je li čvrsto samorazumijevanje Crkve, da je Crkva znak i sredstvo spasenja i zajedništva svih ljudi (LG 1), naočigled urušavanja vjerodostojnosti te Crkve, njezinih predstavnika i djelovanja, uopće još održivo; nije li zbog skandala zlostavljanja već zastarjelo, pa čak i opasno?

Autoritet umjesto argumenta, učiteljstvo umjesto teologije

Osnovni tekst Sinodalnog foruma 4 o nužnoj korekciji crkvenog seksualnog morala propao je zbog odbijanja manjine biskupa koja ga je blokirala. Tekst je ponudio upravo onu „kritičku samorefleksiju kršćanske vjere“ koju su biskupi 2024. proglasili glavnim zadatkom teologije. Osnovni tekst Sinodalnog foruma 3 o ženama u službama i ovlastima Crkve postigao je potreban kvorum biskupa samo zato što mu je, na inicijativu biskupa, uklonjen vrh Crkve. Ključno više nije bio argumentacijski tok teksta, da se biblijska i crkvena tradicija preispita u pogledu mogućnosti i povijesti krivnje glede rodne ravnopravnosti. Prvo se trebalo postaviti pitanje vrhovnom crkvenom autoritetu (Papi i Koncilu) je li učenje Ordinatio Sacerdotalis (1994.) uopće obvezujuće» (Br. 14). Tek tada bi se odlučivalo koje promjene u korist rodne ravnopravnosti uopće dolaze u obzir. To znači: autoritet umjesto argumenta, učiteljstvo umjesto teologije.

Slaba crkvena djelotvornost akademske teologije nije bila posljedica nedostatka kvalitete ili nezainteresiranosti sinodalne skupštine za povijest dogme, kako insinuira Michael Seewald (usp. HK, rujan 2025, 20–23). Presudnije je bilo široko prihvaćeno shvaćanje teologije kao konfesionalno uvjetovane znanosti, koja je legitimna samo unutar crkveno zadanog okvira.

Da je teologija trebala postavljati daljnja pitanja učiteljstvu, bilo je od početka zapravo jasno: Sinodalni put je 2019. započeo kao operativna posljedica suočavanja biskupa s nalazima MHG-studije iz 2018. [MHG studija je skraćenica za istraživanja seksualnog zlostavljanja maloljetnih u Katoličkoj crkvi koja su obuhvaćala tri grada Mannheim, Heidelberg i Giessen]. Sinodalni put je trebao obraditi i korigirati glavne faktore sistema koji pogoduju zlostavljanju – dakle specifično strukturne i ideološki djelatne faktore unutar učenja i života Crkve.

Današnji studenti često očekuju teološke odgovore na egzistencijalna pitanja i duhovne potrebe te se nadaju da će im studij pomoći da razviju stabilan religijski identitet u pluralnom svijetu. Bilo da je motivacija intelektualna, egzistencijalna ili religiozna – gotovo nitko ne započinje teološko obrazovanje bez osobnog odnosa

Iza toga stoji nešto više i drukčije od kritičke samorefleksije ili prevencije od fundamentalizma u korist društvenog mira i crkvenog jedinstva. Za pokretanje poboljšanja crkvenoga sistema nužno je uočiti inherentne dvoznačnosti (učiteljskog) sistema Crkve. Potrebno je priznati da zloupotreba moći nije tek puko pogrešno tumačenje crkvenog učenja o Crkvi, o službi u Crkvi, o ženama i seksualnosti, nego ranjiva implikacija tih učenja. To priznanje bilo je početna ObvezaSinodalnog puta, jasno izražena u dijelu I.2 osnovnog teksta o moći i podjeli vlasti pod naslovom: «Mi smo razumjeli!»

Kako se zadaci i mogućnosti akademske teologije u svjetlu tradicionalne konfesionalne određenosti trebaju u budućnosti primjereno definirati, ipak nije pitanje samo suodnosa Crkve i znanosti, učiteljstva i teologije, dogme i dogmatike. Ne radi se samo o crkveno-pravnom i visokoškolsko-političkom pitanju sudjelovanja institucije koja nije znanstvena u oblikovanju teološke znanosti.

Konfesionalna uvjetovanost nije tek izvanjski regulativ. Vjerovanje ponajprije prožima vlastitu percepciju sebe i svijeta. Ono usmjerava perspektive i prefigurira uvjerenja. Mnogi studenti započinju teološki studij, mnogi teologinje i teolozi profesionaliziraju se u tom poticani da dublje prodru u vlastitu vjeru, da je bolje razumiju i intenzivnije žive. Današnji studenti često očekuju teološke odgovore na egzistencijalna pitanja i duhovne potrebe te se nadaju da će im studij pomoći da razviju stabilan religijski identitet u pluralnom svijetu. Bilo da je motivacija intelektualna, egzistencijalna ili religiozna – gotovo nitko ne započinje teološko obrazovanje bez osobnog odnosa.

Odgovornost vjere pred razumom?

Ovo ima dugu tradiciju. Shvaćanje teologije kao akademske verzije intellectus fidei [razumijevanje vjere] posebno je povezano s Anselmom Canterburyjskim. Prije gotovo tisuću godina on je razmišljao o Bogu u interakciji vjere i refleksije. Želio je, vjerujući, razmišljati o zadivljujućoj Božjoj istini i bio je uvjeren: «Ako ne vjerujem, neću razumjeti – nisi credidero, non intelligam» (Proslogion, Pogl. 1). Anselmo prototipski predstavlja onu tradiciju teologije u kojoj su fides i intellectus usko jedno s drugim isprepleteni te postoji uvjerenje da teologija, nošena vjerom, može pružiti održive, čak istinite odgovore na velika pitanja života.

Napori da se intelektualno shvati i učini racionalno plauzibilnim ono što je u vjeri očito i smisleno, traje do moderne, uz referiranje na: «Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama» (1 Pt 3,15). Teologija je opisana kao odgovornost vjere pred razumom. Posebno se sustavna teologija vodila time i predložila je elaborirane (cjelovite) koncepte refleksije vjere. Važni pokretač bio je da se argumentirano pokaže da je religiozna egzistencija u kršćanskoj tradiciji čovjeku primjerena egzistencija. I da nije besmisleno, nego prilično logično razmatrati o Bogu i svijetu, životu i čovjeku onako kako to nudi Evanđelje. I da ima smisla prihvaćanje Kristove objave kao oslobođenja i spasenje.

Što postiže teologija koja se razumijeva kao intellectus fidei? Može se postaviti posve kritički prema crkvenim uredbama i pripremati razvoj nauka. Može ojačati širinu kršćanske tradicije, dati važnost marginaliziranim glasovima i provjeriti tumačenja vjere primjerena vremenu. K tomu, ona se zalaže za uvjerljivost boljeg argumenta i za kompatibilnost i komunikabilnost svojih refleksija u suvremenom interdisciplinarnom diskursu. U stanju je identificirati fundamentalizme i religijska suženja. Ali, kao konfesionalno uvjetovana znanost o vjeri, ona ostaje inner-circle-activity.

Teologija slijedi religiji unutarnje kriterije istinitog i lažnog, onoga što hoće Bog i što čini čovjek. Njezin cilj je produbljivanje, uvjerljivost i daljnji razvoj vjere, zatim traženje koherencije i suglasja između vjere i razuma, iskustva i razumijevanja. Teologija koja slijedi poticaj fides quaerens intellectum vjernike osnažuje, a ne zbunjuje.

Identificirati zbunjujuće dimenzije religioznog života

Zbunjujuće dimenzije religioznog života, kao što su dvoznačnosti religijskih učenja i ranjivosti religijskih sustava, nipošto se više ne mogu nijekati. Znanost, društvo i Crkva trebali bi biti zainteresirani da se te destruktivne implikacije religije prepoznaju i imenuju. Teologija u tome može pomoći. Da se tim dvoznačnostima ozbiljno pristupi i da im se se postane doista «opasnim» (usp. Doris Reisinger, Gefährliche Theologien. Wenn theologische Ansätze Machtmissbrauch legitimieren [Opasne teologije. Kada teološka načela legitimiraju zloporabu moći], Regensburg 2021), treba se kritička samorefleksija vjere primijeniti i na njezinu ortodoksnu jezgru.

Teologiji koja želi postati opasna po opasnosti religijskoga života potrebna je i unutarnja sloboda njezinih aktera da se distanciraju od duboko ukorijenjenih, možda i dragih, u svakom slučaju samorazumljivih religijskih obrazaca. Potrebna joj je hrabrost, pristanak na rizik da prekine s vlastitom religioznom socijalizacijom i pripadanjem

Dokle god teologija ne smije preispitivati istinitost struktura i ideja koje legitimiraju (učiteljski) sistem Crkve, ona ostaje bezopasna. Sistemski učinkoviti faktori koji omogućuju zloupotrebu moći ostaju neprepoznati i nedirnuti sve dok se ne postavi pitanje samoga sistema. Sve dok postoji jezgra obvezujućih pozicija, npr. o „pravom“ shvaćanju crkvene službe, koja je načelno izuzeta od kritike i rasprave. Sve dok je odobrenje za teologinje i teologe uvjet i granica njihova teološkog rada. Tada se ostaje crkveno, ali i teološki pri naivnoj i opasnoj predodžbi koja glasi: ako bi svi svećenici ispravno vršili svoju službu Crkva bi bila prostor bez nasilja. Tada bi teologija praktično samo stabilizira crkveni sistem.

Teologija koja želi učinkovito pridonijeti preradbi povijesnih grijeha svoje religijske zajednice mora htjeti i mora smjeti dovesti u pitanje «prekarnu normalnost» (Julia Knop, u Lebenedige Seelsorge 74 [3/2023] 198-203) i normativnosti svoje tradicije, uključujući mizogine i klerikalne neuravnoteženosti, te «hidden patterns» [skrivene obrasce] (Ute Leimgruber) crkvene zloupotrebe moći (usp. https://missbrauchsmuster.de/). Mora ih najprije moći prepoznati.

Za to joj je potrebno dvoje: distanca i sloboda. Distanca od zastarjele predodžbe prema kojoj je teologija samo tada (dobra) teologija, a ne religijska i kulturna znanost, ako religijski zahtjevi za istinom istodobno služe kao znanstveni kriterij i ako religiozni fenomeni nisu samo predmet istraživanja, nego je religioznost istraživača teološko sredstvo spoznaje.

Teologiji koja želi postati opasna po opasnosti religijskoga života potrebna je i unutarnja sloboda njezinih aktera da se distanciraju od duboko ukorijenjenih, možda i dragih, u svakom slučaju samorazumljivih religijskih obrazaca. Potrebna joj je hrabrost, pristanak na rizik da prekine s vlastitom religioznom socijalizacijom i pripadanjem. Potrebna joj je i trezvenost da se znanstvena teologija prakticira iz znanstvenog interesa, a ne – ili barem ne najprije – radi produbljivanja i potvrđivanja vlastite vjere.

Dodatna institucionalna i individualna pitanja

Pitanja koja se nadovezuju na gornje uvide nameću se sama od sebe. Ona su institucionalne i individualne naravi te su ponajprije upućena samim teologinjama i teolozima, a potom i Crkvama i sveučilištima. Vrijedi ih ozbiljno postaviti i otvoreno raspraviti: Kako ubuduće želimo prakticirati teologiju i s kojim ciljem? Kakav bi učinak naša teologija trebala imati – i to izvan okvira religijskih tema i crkvenih očekivanja? Što nam je za to potrebno – metodološki, u pogledu znanstvenoga habitusa i institucionalno?

Jesu li, primjerice, struktura teoloških disciplina i kurikulumi teoloških studija još uvijek primjereni vremenu kako bi studente pripremili za zvanja u Crkvi, školi i društvu? Doprinose li religijskom istraživanju koje ne potvrđuje samo potencijal religijskih uvjerenja, nego imenuje i kritički obrađuje njihove ambivalentnosti?

Što znanstvena zajednica smije, a što društvo u cjelini može s pravom očekivati od znanstvene teologije? Koji je oblik njezina konfesionalnog karaktera ubuduće smislen? Ima li uopće još opravdano staro, u određenom smislu umjetno razlikovanje između teologije i religijskih odnosno kulturnih znanosti? Pod kojim uvjetima teologija zadovoljava znanstvenost? Kako bi sveučilišta ubuduće mogla organizirati istraživanja vezana uz religiju?

---

Julia Knop (1977.) od 2017 predaje dogmatiku na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Erfurtu. Članica je glavne skupštine Sinodalnoga puta i Sinodalnog foruma «Moć i podjela vlasti» te članica Siondalnog odbora.

Izvornik: Julia Knop, «Eine Glaubenswissenschaft? Zur Rolle und Zukunft der akademischen Theologie, u: Herder Korrespondenz 79 (2025) 11,13-16. Prev. Ivan Š.

---