Sv. Toma Akvinski: Vjera i razum nisu međusobno suprotstavljeni

Danas slavimo spomendan velikog crkvenog sveca, teologa i crkvenog naučitelja sv. Tomu Akvinskog. Nepunih pedeset godina života i gotovo dvadeset i pet godina intenzivnog znanstvenog rada Tome Akvinskog padaju upravo usred 13. stoljeća: od 1225. do 1274. godine. On je skolastički filozof i teolog. Postao je dominikanac, iako su se njegovi rođaci bili protiv te njegove odluke. Teologiju i filozofiju studirao je samostanu Monte Casino. Bio je učenik Alberta Velikog u Kölnu. Umro je u samostanu Fossanova kod Teracina, na putu iz Napulja u Lyon. Bio je oštrouman i izvrstan predavač teologije. Djelovao je u Parizu, Rimu i Napulju.

Napisao je veliki broj teoloških i filozofskih djela. Izdvajaju se Summa theologica i Summa contra gentiles. Prva Summa je teološko-filozofska, za kršćansku vjeru, druga filozofsko-teološka protiv Arapa, “pogana”.

Toma Akvinski je integrirao grčkog filozofa Aristotela u nauk Katoličke crkve. Njegova filozofija i teologija postaju vrhuncem srednjovjekovne skolastičke misli i temeljem kršćanske dogmatike stoljećima poslije. Sv. Toma je naučavao da vjera i razum nisu međusobno suprotstavljeni, razum vodi prema vjeri, a vjera ga prosvjetljuje i usavršava (Milost ne ukida narav, nego je usavršava). Naučavao je da grijeh ranjava ljudsku narav, ali je Božja milost liječi i uzdiže. Bog uvijek prvi djeluje, ali čovjek, ukoliko to slobodno želi, surađuje. Milost i sloboda su u harmoniji.

Sv. Toma je bio ponizni tražitelj istine, u konačnici lica Božjeg objavljenog u Isusu Kristu, u svoj svojoj punini i istini. Istina je prisutna u čovjeku i u svijetu, a zadaća čovjeka kao duhovnog bića je da je traži i otkriva, razumom i vjerom koja prosvjetljuje razum. Možda bi hladna, analitička razumska istina bila da treba odustati pred moći i zlom koji se sručuju na čovjeka i svijet, ali vjerom prosvijetljeni razum ne pada u cinizam i beznađe, nego uvijek nalazi putove nade koji čovjeka pomiruju sa sobom i drugima. Razum prosvijetljen ljubavlju razmišlja o drugom čovjeku kao o bratu, a ne kao o prepreci, konkurenciji ili neprijatelju. Nadom prosvijetljen razum u svijetu oko sebe gleda životni prostor i za buduće generacije, a ne samo kako upotrijebiti razumsko znanje da se što više od zajedničkog blaga zgrne za sebe. Vjerom prosvijetljen razum oslobađa od strasti pohlepe.

Sv. Toma se nije se bojao pitanja, sumnji i traženja  Znao je da se Boga ne može svesti na definicije, nego ga se prima s vjerom u poniznosti. Pred kraj života, nakon snažnog mističnog doživljaja, izrekao je rečenicu: “Sve što sam napisao čini mi se kao slama u usporedbi s onim što mi je dano vidjeti.”

U nesigurnim vremenima, u buci, površnosti i brbljanju, u vremenu ideologija, sv. Toma ostaje svjedok da postoji drugačiji put, put uma prosvijetljenog vjerom, put ponizne misli i tihe molitve, put koji vodi Istini koja oslobađa.

Čovjek je biće u svijetu koje strši iznad svih drugih bića jer je njegov duh po prirodi stvari otvoren i srodan sa svim što postoji. I sv. Toma smatra da je ljudska spoznaja učinak istine, tj. predrefleksivne prirodne srodnosti uma s stvarnošću.

Dominkanac Tomo  Vereš, pišući o sv. Tomi Akvinkskom, kaže da svijet koji traži mir i jedinstvo mora uvažavati duh Tomina djela: duh sabiranja, a ne međusobnog izazivanja i suprostavljanja, duh sveobuhvatnosti, a ne isključivosti i netrepeljivosti.

Sigurno nam je svima dobro poznata pjesma/molitva Klanjam ti se smjerno, koju pjevao obično za vrijeme pričesti na misi. Njezin autor je upravo sv. Toma. Vrijedi nam je sada pročitati i o otajstvu Kristove prisutnosti u tišini razmišljati.

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
što pod prilikama tim se sakrivaš,
srce ti se moje cijelo predaje,
jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip okus varaju se tu,
al’ za čvrstu vjeru dosta je što čuh;
vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
istine nad ovom nema istinom.

Samo Bog na križu bješe oku skrit,
ovdje je i čovjek tajnom obavit;
vjerujem u oba, oba priznajem,
s razbojnikom isto skrušen vapijem.

Rana kao Toma ja ti ne vidim,
ipak Bogom svojim priznajem te s njim;
daj da vjera moja uvijek življe sja,
da se ufam u te, da te ljubim ja.

Uspomeno smrti Spasa premilog,
Živi kruše što si život puka svog:
daj da sveđ od tebe i moj živi duh,
do kraj žića budi najslađi mu kruh.

Pelikane nježni, Spasitelju moj,
blatna me u krvi peri presvetoj:
i kap njena može svijet da spasi cijel,
da bez ljage bude posve čist i bijel.

Isuse, kog sad mi krije veo taj,
žarku želju molim ti mi uslišaj:
daj da otkrito ti lice ugledam
i u slavi tvojoj blažen uživam.
Amen.

---

Josip Andrić, polis.ba

---