Krštenje Gospodinovo: Isus ulazi u svakodnevne ljudske probleme, i tu spašava, govori i svjedoči o Božjoj blizini ljudima

Mt 3,13-17: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«

Vjernici uvijek zamišljaju Boga kao velikog i silnog. I to nije krivo: velik mora biti onaj koji je po našem uvjerenju stvorio svemir i sve u njemu, moćan i silan mora biti onaj koji svime time upravlja i sve uzdržava, a neizmjeran mora biti onaj kome na koncu pripada sva stvarnost i u kojemu će jednom naći svoje ispunjenje i dovršenje. Bog koji je u našoj takozvanoj povijesti spasenja učinio razna čuda mora biti nepojmljivo velik i snažan. Takav Bog je onda doista vladar i gospodar ovog svijeta, njegov sudac i dovršitelj. Božja veličina i njegova moć do izražaja osobito dolaze u sukobu sa zlom u ovom svijetu: on se kao sveti i moćni Bog zlu protivi i zlo pobjeđuje, on zlikovce kažnjava i osuđuje.

Od zamišljanja takvog velikog Boga mi za svoje ljudske potrebe također preuzimamo ideje veličine, moći i vladanja. I sve je dobro dok se u našem življenju i djelovanju očituje, dok u njemu prosijava tajna Božjeg života i njegova djelovanja. To znači Božja veličina ne prezire maleno, nego ga podržava i pridiže; Božja sila i moć ne satire nemoćno i slabo, nego ga štiti i pomaže mu. No prije ili kasnije nama Bog počne služiti samo kao pozornica, kao scena, a ne više kao beskrajna mjera i stalni izazov. To znači: pozivamo se na Boga da opravdamo svoju veličinu, a onda i oholost; pozivamo se na Boga da opravdamo svoju moć a onda i nasilje; pozivamo se na Boga da opravdamo svoje vladanje nad drugima, a onda i bezobzirnost i bezosjećajnost.

Mi se zovemo i jesmo kršćani, ljudi koji nose Isusovo ime nad svojim životom i djelovanjem, koji smo prihvatili nasljedovanje Isusa kao svoj životni put, koji smo uronjeni u Isusovu sudbinu povjerenja u Boga. U Isusu gledamo Boga i vidimo Boga. On sam kaže: tko vidi mene vidi i Oca. Što vidimo iz Isusova života: rođen u ljudskoj obitelji, koju od početka prate nevolje i muke, pitanja i sumnje, ali koja ne odustaje od pouzdanja u Boga; odrasta u ljudskoj obitelji u kojoj uči, raste i razvija se, ali i od koje se odvaja kad treba krenuti svojim putem; djeluje u narodu koji vjeruje u Boga i istodobno je narod nečistih usana i često samo formalnog izvršavanja Božje volje; naviješta Božju blizinu ljudima koji su pritisnuti svakovrsnom nevoljom i koji su strpljivi sa svojim Bogom; oslobađa od zla i nevolja ljude koji dopuste Bogu da ih pohodi u njihovoj bijedi, bolesti, grijehu i nevolji; okuplja oko sebe učenike koje postupno riječima i djelima uči da je Bog poput milosrdnog Oca koji nas čeka. Suočen s zaštitnicima Božje teške veličine, nasilne moći i strogog gospodarenja, ne odustaje od zahtjevnog povjerenja u Oca koji zna što nam treba i koji ne ostavlja.

Danas slavimo blagdan Isusova krštenja. U tom događaju Isus pokazuje tko je on i kakav je Bog u njegovu životu. S nama ljudima hoće biti kao ponizni Spasitelj, koji nas voli i sagiba se u svaku našu ljudsku situaciju. U njegovoj veličini se pokazuje istinska Božja veličina koja dopušta drugima da rastu i žive; u njegovoj snazi i moći očituje se Božja snaga koja ljude oslobađa zla i nevolje; u njegovom životu se potvrđuje povjerenje u Boga i onda kad izgleda da ljudski život s Bogom nema nikakve veze ili da nas je Bog ostavio. Isus je Spasitelj koji ne gospodari nego služi. On ne bježi od bolesnih i nemoćnih, već ih prihvaća i iscjeljuje. On ne bježi od uplakanih, nego ih tješi. On ne bježi od onih koji su satrveni nepravdom, već im obećava Božju pravednost. On ne ide onima koji su zdravi, pravedni i zadovoljni sa samim sobom, nego onima koji se muče i sa sobom i s bližnjima i s Bogom. Isus ulazi u kuće ljudskih života: ne u palače moćnika i silnika, nego u svakodnevne ljudske probleme. I tu spašava, govori i svjedoči o Božjoj blizini ljudima.

Nas Isus također poziva da manje budemo opijeni veličinom i moći, a više da budemo ponizni i služimo. Da ne mašemo Božjom veličinom i čudesima, nego da činimo mala dobra djela, i onda kad ne moramo – kako je to govorio papa Franjo. Isus nas poziva da vjerujemo u Boga koji voli sve ljude i da činimo dobro svakom čovjeku. Poziva nas da se i iz našeg života vidi u kakvog Boga vjerujemo i na kojeg smo Boga oslonili svoj život, u kojem je, biblijski rečeno, naša milina.

Miro Jelečević, polis.ba