Roberta Nikšić | Pjesme II

ŠTRAJK

U jedan dan
sasvim poseban
svi će štrajkati
počevši od radnika u tvornici oružja
dronovi će dobiti krila leptira i
ugodno ljenčariti u zlatnim mrežama nerada.
U taj dan, sasvim poseban
pribadačem za ekser obješene
cijevi će se od miline šutnje topiti
i biti sasvim solidarne sa šaržerima koji su prazni ostali.
Meci će prestati kao muhe zujati
i samo tišinu vode osluškivati.
I bit će to kao novo stvaranje.
U taj dan sasvim poseban
svi će na svijetu
od hrane štrajkati
kolektivno postiti
sve dok im se
od gladi
sve kosti ne provide i
nanovo poslože
DNA svakog stvorenja će poseban gen stvoriti
zvat će ga atipična mutacija
nešto što ljudski vijek produžava
markacija: antiratna
Slat će signale vlasniku
zbilja je ludo
ludo
ratovati
tako mahnitati.
I korporacije
će tek izgubiti
riječ profit
u rječnicima će
izumrijeti
neka nova,
u zadnjem lancu evolucije će je zamijeniti
možda
obilje za svako ljudsko stvorenje.
U tom neobičnom poretku
samo priroda neće mirovati
stabla će se zeleniti
oblaci ploviti.
U jednom danu četiri godišnja doba
promijeniti
tek da nas podsjeti
da život
juri, prolazi
kao lišće, kao pahulje
kao oblaci
i kiše će natapati potoke
rijeke u mora uvirati
oni u oceane
I bit će vidljivo,
tako posve ljudskom oku bjelodano
kako je sve povezano
I sve ovisi jedno o drugome
Samo je čovjek stvorenje od prirode iščašeno
nesretno i neslobodno
I tada, tada će odlučiti da ima smisla nastaviti
štrajkati ovaj život ubogi
koji se pretvorio u tvornicu oružja
Razvučen u žicu između rata i novih ratova.
I da je daleko bolje od gladi umrijeti
nego kraj punih lonaca
kraj svoj čekati
kao stvorenje koje nije znalo
štrajkati.

---

VRBE I NIKOLA

Za Miljenka Jergovića, jer nas je učio gledati pojedinačne sudbine

Zeleni plato ispred borova, hladna izvor voda Viškova, vijenac brda, mekota zelenila,
sve je to Nikola.
A gdje je Nikola, tu mu je kuća, domovina.
Vratio se jedini, i nigdje nikoga, osim njega samoga,
živi poput otoka.
On je tako morao, jer drugačije nitko bi postao.
Ovako, s platoa, jasno se vidi njegovo djetinjstvo,
vizure svemira iz sela Jankovca, i sve mu je to dovoljno.
Na potoku, prije no što Unom postane, zgodno je mjesto za ispirati rane, sve dok tijelo ne zaboravi sve ubode,
Tu se umije, i gleda ga lice djetinjstva, veselo i razigrano, bez nekog posebna razloga,
osim jer je sve mirisno i mekano, svježe i zeleno,
I dlanu se otvara svijet bezbrojnih mogućnosti, ruke su iznova lađe i vjedra, mogu se u daljine otisnuti.
Tu su i vrbe, što ih je sadio u mladosti, jer je volio priče o vrbama, jedna kad se usječe, oko nje nikne stotinu mladica.
Sadio i bježao od žrtvoslovlja rođenog naroda.
Pametnije se klanjati vrbama, i zakonu u prirodi, da sve, sve se obnavlja, kao vrbina mladica.
Sadio i bježao od zatrovana pamćenja, historije muke i bunkera.
Trčao tako brzo, da ga ništa nije pristizalo,
sve dok nije postao prvakom jugoslavije na hiljaduipetsto metara sa i bez prepona.
Trčao i trčao, kuću, imanje i blago usred šume njegovao, i onda ga je rat, kao i one što su mirovali, sustigao.
Humano ga preseliše u zemlju ravnice, od koje se i ne može pobjeći, jer nema skrovišta mislima.
Nikola na kuću mislio, na plato i vodu izvorsku, i kako će bršljan vremenom sva stabla pogušiti, neće im dati disati, i šuma će se sušiti, i kako bršljan bude stezao jele i borove, tako će i njega u prsima stezati, do smrti sigurno,
više nije bilo izbora ni čekanja
I Nikola se vratio
Iako su govorili da mu to nije baš pametno
A on je mislio, i dalje je brz toliko, sve će ih ispreskakati.
Šumu oslobodio bršljana, kuću prozračio,
s platoa svijet svoj gledao
i čekao smrt prirodnu.
Postoje smrti različite, ali nema gore od prinudne,
tu mu nude siledžije, kad mu kamenicama prozore razbijaju, noću puškaraju,
strahom da ga natjeraju tamo gdje je bio kao kost iščašena. Tamo nikad neće zarasti. Toj se smrti ne bi vraćao.
Nego puškom razgonio aveti prošlosti, četrdesete se prikradale iz šume, nekad iz zlobe, nekad iz obijesti, sve dok lovcima nije dosadila lovina koja nije uplašena.
I Nikola je živio, živio slobodno, više se nitko i ne sjeća, kad je ono otišao, i gdje su ga sahranili,
ili se ono Nikola kao potok sa Unom združio.

Nema više nikoga u svijetu Nikolinom, samo kormorani visoko u krošnjama borova, bdiju nad gnijezdima, a vjetar trči, preskače jele, vrbe i borove, oblake naganja sve do Plješevice.

---

SKITNJE ZA PJESMAMA

Kao na starim katedralama
naša su nesavršenstva i greške u zidanju
pokazatelj vremena
sat sunčani.
Duge su sjene
kao čempresi
kasno je
dugo smo, odveć predugo
presijavali zlatne čestice
odvagivali sve riječi i susrete
zlatna je žila uzmicala.
I naši su kalendari, prosti i liturgijski
pomno bilježili protok čudaka, eremita, svetih skitnica
njima smo naivni kačili značku u albumu vječnosti.
Grešni svakako u računanju, sveto se miješalo sa profanim, kao voda boćata. Puna stvorenja ranjivih. Bez pjesama, kao ribe smo bez krljušti, čime se inače od ovog svijeta braniti.
Monasi za umjetnost,
nismo znali drugačije,
naši su zavičaji
ničiji i svačiji
i zato se nikad nismo skućili
bili svoji vlastiti krov i prozori, kreveti i stolovi
i sve što je potrebno
da bi se živjelo ugodno skrovito.
Živjeli smo u jedinoj mogućnosti, plodno skitalački
da bi misao putovala, tijelo se mora kretati.
Svakodnevlje je usidreno brodovlje
rutina voda otrovna
u njoj plivamo kao rijeke u koritu, mrtvo umorno,
kao slova zatvorena u redove bilježnice.
I vješali smo poeziju na drveće, u lišće
i bili stabla trešnjina, što se samoizlječuju
jantarom pjesama.
Slijedili mora i oblake i sve što nema granice.
Stati, značilo bi pustiti korijenje
u vlastite grobove.
Ovako tekli smo za riječima
U sliv svetih zabluda
Da smo par života poživjeli, a neke i spasili.

---

ČOVJEK JE MORE

More je, prema enciklopedijskoj natuknici: vodena masa, sličnog fizičko-kemijskog sastava, nošena vjetrovima.
Mora su usto i povezana, usidrena među kontinentima.
Otoci su pak, nastali od smrti mora.
A ljudska krv, po svom kemijskom sastavu, najsličnija je moru.
Čovjek je more.
Pridržava se za otoke, da ne potone u vlastite dubine.
Jer dolje se skrivaju raznovrsne nemani, morske zvijeri, i ribice što se između sebe tamane.
Nego, drži se drhtavo za skute otoka, da se ne bi survalo nad vlastiti pakao.
Zato more voli bonace, zagledano u svoje lijepe površine, skladno i zaglađeno, ne bi se mijenjalo, prirodno je sporo ploviti, prirodno se ne potopiti.
Jer kada zastruje vjetrovi, bučni i hiroviti, zvijeri se uznemire, i more sve drugo potopi, osim vlastite svoje zvijeradi.
Nestaju gradovi, luke i otoci
kada mu se najdublja dubina uznemiri.
Od smrti koralja izrast će novi otoci, turistički rizorti. A smrt se događa svakodnevno, i brzo će se i zaboraviti.
I tako, more se razapinje strujama i vjetrovima, i plovi gdje ga usmjere, jer ne poznaje svoje volje i slobode.
Ono svojoj zvijeradi sa dna robuje, svakodnevno je uljuljkava u valove, pjevuši uspavanke. Do nove erupcije.

---

POD DEBELIM SUNCEM ITALIJE

Javlja se Muhsin, s gradilišta
na glavi kaciga
u pozadini, fasade pune sunca
slutim Italija
miriše na limun i radost,
drugačije kako bi
samo oni njegovi dječji obrazi
lagano utonuli
previše ozbiljni
i pitam ga
kako je
“hvala Bogu dobro je,
dok imam za hrane i stanarine,
dobro, možda nije najbolje
ali hvala Bogu dobro je”
Nekad je Muhsin
dolazio svakodnevno
na porcije humanitarnosti
preko pruge, iz sivila,
i smještao se uz toplinu šporeta
dugo dugo sjedio
kao kornjača, s glavom među ramenima
grijao žutu jaknu pernatu
crveni skafander
rukavice bez prstiju
i još uvijek dječje obraščice
često se ispričavao na mirisu
brijao bradu i brkove u klozetu
prao stopala u lavabou
i živio slobodno
u napuštenom vodotornju
Na prvom katu miris mokraće
uz zavojite stube na drugoj platformi
izmijenjuju se skupine iz Kanzana, Kabula
uvijek poneko u šoku
netko se unezvjereno ogleda
gdje se to zapelo
i dalje stubama, do trećega,
tu su Muhsin i Abdi, u vunenim kapama,
kad dođemo, vrte ih pod prstima
vunica se raspreda sve do Fesa, grada prvog sveučilišta, “a vidi nas sad unazađene”,
dugo odolijevaju racijama
humanim preseljenjima po kampovima
nekad su arapi, nekad opet berberi, po potrebi
i zato su tako neodoljivi
u boji čađavih zidova cijela jedna jesen, i miholjsko ljeto, i zima, i snjegovi, i njihova krila sparušena
mala pećica, prozorče ostakljeno daskama, pogled na prugu i Plješevicu
Ptice u krletki, prozori otvoreni
kud da odlete
Jedne ih prilike zatičemo na spavanju
i njima je neugodno, jer sad tajnu dijelimo
Svakog im se dana baš i ne ustaje
nema osmijeha
kojim bi to prikrili
I onda ponovo dolaze
smlačuju se dani i rutine
grijanje, brijanje, čiste čarape
Krila im novo perje prekrije
I konačno, ptice na jug odlete
I gledam sad Muhsina
i to žuto sunce za leđima
sasvim dovoljno svjetlosti da sve mračne kutke izbijeli,
maglu iz kostiju isuši
smradove steriliše
Sasvim dovoljno svjetlosti da se više nikad ne vrati mjestima gdje je patio.
Samo, obrazi mu utanjiše pod debelim suncem Italije.

---

Roberta Nikšić, polis.ba

---

Roberta Nikšić | Pjesme

---