Zastava na tiramolu, Stjepan Sirovina

---

Stjepan Sirovina, Zastava na tiramolu, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko (podružnica za njemačko govorno područje), München, 2024.

---

Nisam ni pjesnik ni književni kritičar niti netko tko pretendira da dobro poznaje poeziju, ali hoće se tako da sam u lipnju razgovarao s dvojicom pjesnika te pristao i obećao prikazati njihove nove zbirke poezije. Radilo se najprije o poznatom posavskom pjesniku Josi Živkoviću Soji sa zbirkom „Rast do dna“[i], a onda i o Stjepanu Sirovini sa zbirkom „Zastava na tiramolu“.

Na prvi pogled radilo se o dvije sasvim različite priče: kod Jose Živkovića o zaokruživanju dugogodišnjeg pjesničkog opusa nakon niza objavljenih knjiga; o pjesmama pisanih iz perspektive zrelog čovjeka i pjesnika, iz perspektive životne jeseni; konačno, o mom rođaku, čiji životni put dobro poznajem i kojega mnogo cijenim. Kod Stjepana Sirovine radi se o prvoj zbirki pjesama; radi se o pjesmama pisanih iz perspektive čovjeka četrdesetih godina, iz perspektive životnog ljeta, jedne od najproduktivnijih životnih dobi; radi se, konačno, o čovjeku za kojeg sam čuo, ali kojega do večeras nisam imao priliku osobno upoznati.

I onda sam prilikom iščitavanja ovih dviju zbirki poezije ostao iznenađen, zapanjen spoznajom kako se tu ipak ne radi o dva fundamentalno različita, nego o dva neočekivano slična opusa poezije. Razlozi za ovo leže u nekim neobičnim odlikama zbirke poezije Stjepana Sirovine. Iako se radi o njegovoj prvoj knjizi, ona zapanjujuće odiše ljudskom i pjesničkom zrelošću i sadrži toliko bogatstvo motiva i životnih iskustava, toliko kvalitetnih pjesama, da čovjek na prvo čitanje pomisli kako se radi o zaokruživanju dugogodišnjeg pjesničkog opusa. Neupućen čitatelj bi mogao pomisliti kako se radi o starijem pjesniku koji u životnoj jeseni zahvalno ubire sazrele plodove onoga što je cijeli život mukotrpno sijao i sadio, a ne o čovjeku srednjih godina koji objavljuje svoju prvu zbirku pjesama.

Prevario sam se i u trećoj pretpostavci, naime kako se radi o čovjeku čiji mi životni put nije poznat. Nakon iščitavanja zbirke pjesama Stjepana Sirovine imao sam osjećaj kao da tog čovjeka poznam od svog djetinjstva, kao najbliži rod. U malo riječi Stjepan je sjajno predstavio puninu svojih životnih iskustava i puteva, tako da ga svaki dovoljno senzibilan čitatelj može dobro upoznati preko njegovih stihova. Također, tu su mnoga životna iskustva, osjećaji, misli s kojima se mogu snažno identificirati jer sam i sam proživio i osjetio mnogo toga što je opisano u Stjepanovoj knjizi.

Zbirka poezije „Zastava na tiramolu“ je podijeljena u tri ciklusa koji zajedno čine smislenu i zaokruženu cjelinu. Prvi ciklus sadrži pjesme o djetinjstvu i mladosti kao „pjesmi u nastanku“, o najranijim pjesnikovim osjećajima, o odnosu s majkom, ocem, braćom, o prvim ljubavima. Ovdje pjesnik traga za izgubljenim vremenima, oživljava propuštene prilike, plete neobičnu tapiseriju od mnoštva niti najobičnijih svakodnevnih stvari. Jedna takva nit su šumske jagode oko kojih se u pjesmi „Fragaria vesca“ gradi nostalgija za zavičajem i idiličnim sjećanjima iz djetinjstva te oživljava čitava dinamika odnosa u obitelji. Jedna takva nit je i stajanje na autobusnom stajalištu u sjeni majke kao u sjeni srednjoeuropske katedrale veličanstvene i vječne u pjesmi „Uspavanka za moju majku“ – ima li ljepše slike za divljenje djeteta prema majci i osjećaj sigurnosti koji majka pruža djetetu? Jedna od niti ove tapiserije je i sjećanje na bolesnog oca, pri čemu stihovi „promatrajući ga vidim sliku vlastitog propadanja“ posreduju nostalgiju za izgubljenim vremenom i svijest o neumoljivosti vremena koje će nas na kraju sve prožvakati i pojesti.

Na taj način je tiramol zastava obitelji, zastava naših podsvijesti i povijesti. To je jedna od simbolika tiramola koja je važna za Stjepanovu zbirku poezije: izražavanje onog nevidljivog, unutarnjeg i intimnog svijeta njega i njegove obitelji, isticanje zastave njegove podsvijesti i povijesti, što je važna tema u brojnim njegovim pjesmama prvog i trećeg ciklusa zbirke.

Drugi ciklus zbirke je ples sjenki rata kao sveodređujućeg životnog iskustva ljudi s naših prostora, rata koji kod nas „traje kao rok na vojničkoj konzervi“, jer „na ovo tle jednom bačeno sjeme zla rađa sedmerostruko“. Glavne teme ovog ciklusa su iskustva egzila, nepripadanja, nepravde, nepripremljenosti za užas rata, a od mnoštva slika i stihova koji oživljavaju te teme mene su se najviše dojmili „džepovi puni ključeva koji više ne pristaju ni u jednu bravu“; „matematika genocida“ u kojoj rat ljude sabire, oduzima, dijeli, prebrojava i na kraju pomnoži sa ništa; nastavnica likovnog koja mašta o Americi i nada se kako se u nekom od njenih učenika krije novi Warhol, Rothko ili barem Liechtenstein, i koja umire „a da ameriku nikada nije vidjela ali taman na vrijeme da ne vidi ni kako se u svakome od nas krio po jedan hernan cortes john wayne gacy jr. ili barem charles manson“. U ovom ciklusu iz pjesnikovih stihova izbija kritika nepravde – npr. kritika ratnih profitera, „koji se pojaviše niotkuda i iznebuha, s osmijehom kojim bi bili u stanju zavesti belzebuba i uskrisivati mrtve lazare“, kritika čudovišta prerušenih u obične ljude, koji „legnu, utrnu svjetlo pa pokušavaju da zaspe brojeći umjesto ovčica desetke tisuća onih koje bi morali nositi na duši da je imaju“, kritika fragmentirane poratne stvarnosti gdje je put autobusom od Sarajeva do Banja Luke usporediv s Odisejevim putovanjem do Itake.

Posljednji ciklus zbirke je kronika susreta i odnosa s ljudima, mjestima, sjećanjima. Nekoliko pjesama se bavi prolaznošću vremena i ulaženjem u „godine kada mi se početak života čini daljim od njegova kraja i oči me polako izdaju, ali sve jasnije vidim“, nekoliko pjesama govori o samoći i „nasukanosti na arhipelagu usred ničega“. Osobno najdraža pjesma u posljednjem ciklusu mi je „u münchenskoj pivnici, jedne nedjelje u oktobru“, pjesma o susretu grupice prijatelja u kojoj se snažno iskazuje osjećaj nepripadanja u vremenu i prostoru, npr. u stihovima o „zemlji u kojoj smo rođeni a od koje su ostale samo ruševine i ostatci kao patrljci poslije amputacije i fantomska bol koja će te noću buditi do kraja života“, o „putovanju u malom gumenom čamcu tražeći svoj ararat“ (aluzija na Noinu arku), o „prošlosti koja nikada nije prestala i budućnosti koja nikada nije stigla“.

Za kraj, vraćam se na sam početak ove zbirke, na korice, na ulazna vrata na kojima čitatelje dočekuje naslov „Zastava na tiramolu“. Čini mi se kako je pjesnik inspiraciju za naslov možda pronašao u jednom tekstu Miljenka Jergovića iz 2019. Povod tom tekstu bila je odluka nekolicine mediteranskih gradova da zabrane tiramol, popularni način sušenja veša na otvorenom. U Jergovićevoj reakciji na ovu odluku nastao je jedan genijalan tekst koji je višestruko nadišao svoju prvotnu svrhu i koji je, direktno ili indirektno, inspirirao i Stjepana Sirovinu.[ii]

Riječ tiramol, šaljiva talijanska kovanica sastavljena od: tira (povuci) i mola (potegni), označava sušila za rublje koja su se prostirala po uskim gradskim uli(či)cama i zajedničkim dvorištima stiješnjenih dalmatinskih gradića. Jednostavan i praktičan izum: beskrajni štrik, kružni konopac, remen koji se pokreće preko dva kolotura, koji su u pravilu pričvršćeni na dvije kuće, na dvije strane ulice. Kako se rublje vješa, tako se pokreće dalje od prozora ili od balkona s kojeg se vješa, da bi se na kraju niz jastučnica, gaća, potkošulja i košulja pružio preko ulice, te susjedstvu predstavio izložbu onoga nevidljivog, unutarnjeg i intimnog svijeta jedne obitelji. Na taj način je tiramol zastava obitelji, zastava naših podsvijesti i povijesti. To je jedna od simbolika tiramola koja je važna za Stjepanovu zbirku poezije: izražavanje onog nevidljivog, unutarnjeg i intimnog svijeta njega i njegove obitelji, isticanje zastave njegove podsvijesti i povijesti, što je važna tema u brojnim njegovim pjesmama prvog i trećeg ciklusa zbirke.

Jergović dalje piše kako se tiramoli u pravilu prostiru između prozora i balkona međusobno nepovezanih obitelji, koje često nemaju ni zajedničke poglede na svijet. Ne spaja ih ništa osim tiramola. Ali ta veza je obično čvršća od svih drugih veza. Tiramoli se ne prekidaju čak ni onda kada su između dviju strana ulice prekinute sve druge veze, kada se s okna na okno žene svađaju, kada se muški nađu u međusobno zaraćenim vojskama, kada jedna strana ulice progovori jednim, a druga drugim jezikom. To je druga simbolika tiramola koja označava čvrste, nevidljive veze, zajedničke teme i mentalitete među ljudima jednog podneblja unatoč svim njihovim povijesnim sukobima i razlikama, i tako je izbor tiramola u naslovu Stjepanove zbirke simbolična protuslika ratu kao conditio humana i svim apsurdnim podjelama i nepravdama koje je rat donio.

Svatko tko se upusti u čitanje Stjepanove poezije, neće samo doznati nešto novo o autorovom svijetu i biti zapanjen granicama do kojih se može protegnuti bogatstvo jezičnog izraza, nego će biti i potaknut na promišljanje o vlastitim zastavama i vešu koje vješamo i sušimo na tiramolu.

Tiramol stoji za sve ono općeljudsko, zajedničko što pjesnik nastoji oživjeti u svojim pjesmama. Ova simbolika je važna za drugi ciklus zbirke. Ona obuhvaća i socijalnu kritiku poratne nepravde; na našim prostorima danas vladaju ljudi koji zabranjuju tiramole jer ih vide kao višak u njihovoj idealnoj slici grada, ne shvaćajući da upravo taj višak sliku grada čini lijepom i privlačnom i da će uklanjanjem tog viška preostati samo ogoljena ružnoća grada; na sličan način su u ratu vladali ljudi koji su uklanjali druge ljude i njihove simbole jer su ih vidjeli kao višak u njihovoj idealnoj slici grada, ne shvaćajući da upravo taj „višak“ grad čini kompletnim i autentičnim i da će uklanjanjem tog „viška“ preostati samo lažna i ogoljena ružnoća.

Zastava na tiramolu Stjepana Sirovine je bogata i ljekovita utjeha i okrepa od svake lažne i ogoljene ružnoće; ova zbirka poezije predstavlja snažnu afirmaciju vrijednosti onoga što neki odbacuju kao višak, bilo da se radi o tiramolima ili poeziji, a sasvim je moguće da isti profil ljudi viškom smatra i tiramole i poeziju. Svatko tko se upusti u čitanje Stjepanove poezije, neće samo doznati nešto novo o autorovom svijetu i biti zapanjen granicama do kojih se može protegnuti bogatstvo jezičnog izraza, nego će biti i potaknut na promišljanje o vlastitim zastavama i vešu koje vješamo i sušimo na tiramolu.

_________________

[i] Prikaz zbirke pjesama “Rast do dna” će na Polisu biti objavljen u drugoj polovici studenog.

[ii] Ta pretpostavka se pokazala s jedne strane netočnom, jer mi je u kasnijem razgovoru Stjepan Sirovina otkrio kako je nadahnuće za naslov svoje zbirke pronašao u fotografiji tiramola riječkog fotografa Fernanda Soprana; s druge strane se moja pretpostavka pokazala kao dobar ključ za čitanje poezije Stjepana Sirovine, koji je rekao i kako se moje tumačenje simbolike Jergovićeg teksta u dobroj mjeri sadržajno podudara sa značenjima njegovih pjesama; s treće strane postoji mogućnost i da je Miljenko Jergović pri pisanju svog teksta o tiramolima bio djelomično inspiriran istom fotografijom Fernanda Soprana koja je nadahnula i Stjepana Sirovinu pri davanju naslova njegovoj zbirki poezije.

---

Marijan Oršolić

---