XXXIV. nedjelja kroz godinu – Krist Kralj | Žar skriven ispod pepela

Slikom iz naslova rado je Crkvu opisivao Karl Rahner. Istu sliku spominje kardinal Martini u svom posljednjem intervjuu, pitajući se kako žeravicu osloboditi od pepela. Nerijetko su i sami nazivi naših blagdana i svetkovina takvi da su u ovom vremenu nerazumljivi, jer su nakupili toliko naslaga patine, toliko taloga vremena, da nije lako prepoznati izvornu evanđeosku poruku koja je ispod njih skrivena. Katkad je potrebno pravo pastoralno rudarenje kako bi se ljudima našeg doba ponovno ukazao biser koji se skriva ispod stoljetnih i tisućljetnih naslaga. Propovjednik mora pritom biti minuciozan poput restauratora dragocjenih umjetnina, ali nužno i radikalan u otklanjanju nakupina i izbacivanju pepela. Tri su temeljna oruđa kojima se pritom može poslužiti, tri puta koja vode do izvorne poruke evanđelja: križ, susret i solidarnost.

Slika Krista kralja kao da oponira slici Krista na križu. Ovu prvu je nedvojbeno lakše prihvatiti, nasljedovati i identificirati se s njome. No, križ mora biti mjerilo svake druge slike. Nema Krista i nema kršćanina bez križa. Krist kraljuje prije svega na križu i s križa. Slika vladanja s križa je subverzivna, ruga se svakom autoritetu sile i nadmoći. Ruga se i našoj kulturi blagostanja, koja čezne za vječnom mladosti, za trajnom bezbrižnosti, trči uvijek za novim trendovima i zahtjeva samodostatnost. Krist, bogočovjek i uzor našeg čovještva, ostvario je svoje ispunjenje na križu. Nemoćan, napušten i optužen, svjedoči da je vrhunac moći u odricanju od moći. Svoje kraljevsko žezlo on ne koristi kako bi naređivao drugima što da čine, već se sam zauzeo za one koji su zbog ondašnjih grijeha struktura patili. Daje svoj život kako bi drugima osigurao bolji, dostojanstveniji, ispunjeniji život. Bog će, uskrisivši ga od mrtvih, učiniti od njegovog puta mjerilo puta svakog čovjeka, odnosno put spasenja za čovječanstvo.

Danas o kraljevima, kao i o drugim celebrityjima, najčešće čitamo kroz skandale i senzacionalističke priče. U njima su oni najviše zaokupljeni osnaživanjem vlastitog bogatstva i moći, nerijetko nauštrb drugih. Poruka koju nam prenose je važnost snalažljivosti, nužnost nametljivosti, blagoslov bogatstva. No, promiču ujedno i frustraciju jer u usporedbi s njima ostajemo uvijek siromašni, prisiljeni na prokletstvo rada i na dosadu uobičajene egzistencije. Kraljevi i danas, iako su uglavnom razvlašteni, fasciniraju i privlače. Može li nam i Krist kralj biti fascinantan i privlačan? Bit naše vjere je susret s njime, razvijanje odnosa prijateljstva i ljubavi koje onda mijenja naš život, naše vrednote i perspektive. Svaki vjerski motiv koji nas potiče na susret s Kristom treba pozitivno vrednovati, i svaki mora biti tumačen na način da vodi k susretu. Susret s ovim Kraljem otrežnjuje, jer on u jednoj ruci drži križ. No, taj susret ujedno daje nadu, ispunjava povjerenjem i optimizmom, jer u drugoj ruci on drži čitav svemir, čitavu povijest i budućnost, čitavu vječnost. U vjerovanju ispovijedamo da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. On neće trijumfirati na način da nadmudri i sebi podvrgne druge kraljeve, već tako da križeve pretvori u uskrsnuća. S tim Kraljem se možemo susresti jedino kroz naše slabosti, nedorečenosti, tragedije. On je Kralj napuštenih, zaboravljenih, trpećih.

Posljednja zemaljska kraljevina u kojoj smo na ovim prostorima živjeli, Kraljevina Jugoslavija, imala je geslo ‟Jedan narod, jedan kralj, jedna država”. I mnogi su drugi narodi u kraljevima vidjeli temelj svog jedinstva, nacionalnog identiteta, ali i odvojenosti od drugih. U iste je svrhe nerijetko korišten i Krist. Simone Weil piše na jednom mjestu: ‟Bojim se patriotizma Crkve koji postoji u katoličkoj kulturi”. Ako bi išta trebalo biti jasno kod tog Kralja, to je da njegova jurisdikcija i mandat nisu ograničeni na jedan narod, naciju ili državu. To je Kralj koji sastavlja, a ne koji dijeli. Taj univerzalni Kralj potiče Crkvu da bude univerzalna, prilagodljiva i osjetljiva na potrebe svih ljudi. Tome Kralju ne može biti prihvatljiva Crkva koja samodopadno nudi svoj program, prihvaćali ga ljudi ili ne. Crkva ne može arogantno otpisati većinu vjernika koji više u crkve ne dolaze, kao da oni pripadaju nekom drugom kraljevstvu. Ona ne može napraviti kompromis s križem, nema ga pravo ukloniti iz svoga nauka, ali ne smije si dozvoliti da antagonizira ljude sa sobom, jer im uskraćuje Krista, a na to nema pravo. Krist nije patriotski kralj, on ne podnosi autoreferencijalnost i sektaški mentalitet Crkve, već je želi otvorenu, ukorak s vremenom, solidarnu sa svima. Krist nije poput zemaljskih kraljeva koji i danas u mnogim zemljama nude tašto zadovoljstvo nostalgičarima za starim vremenima. On nije autoritet koji će lagodno živjeti od troška poreznih obveznika, samo zato jer se tako od pamtivijeka činilo. Krist kraljuje da bi drugi mogli živjeti puninu života.

Stanko Perica