XXXIII. nedjelja kroz godinu | Bog ropstva ili slobode

Tko će jednog dana odgovarati za boga koji je mnoge zarobio i njihov život držao pod kontrolom? Tko će na sebe preuzeti odgovornost propalih beživotnih lica, koji slijepo i bez slobode slijede ideju koja nikad nije postojala?

Od kad je svijeta i vijeka, traje čovjekova potraga za smislom, i nemirno je srce naše dok se s njime ne sastavi. Kao vrlo kompleksna bića a ipak jedinstvena, svaka naša priča isprepletena je bezbrojnim situacijama koja nas mogu odvesti u bilo kojem smjeru. U svakoj od njih Bog nas strpljivo čeka i želi nas prigrliti. Želi zajedno s nama graditi naš život, i po nama svijet u koji nas je poslao. Ali ponekad glasovi oko Njega za nas mogu biti mnogo glasniji i naizgled jasniji, a njihove posljedice mogu biti dalekosežne. Jedan od najprisutnijih takvih glasova je onaj o samodostatnom strogom bogu, čiju egzistenciju održava bezbroj ranjenih ljudi, koji se u strahu od svijeta zatvaraju u svoje zatvore svakodnevno u njih dovlačeći umorne i opterećene duše.

A svi smo mi ponekad te umorne i opterećene duše. Pod teretom svakodnevice i njezinih izazova, vrlo primamljivo zvuči imati formulu za nošenje s neredom oko nas. Formulu koja daje jasne uloge i ishode, koja ne ostavlja prostor slobodi. No kako s njom izgleda naš život i svijet u kojem ga živimo? Onemogućeni da se susretnemo s drugim, ostajemo zatvoreni u sebe, a naš fokus ima samo jednu vrlo egocentričnu percepciju. Sve što nisam ja i nije moje, nužno treba postati moje ili će me u suprotnom ugroziti. Polako postajemo ovisni o strahu koji nas neprestano drži u pokretu, a pritom imamo moćnog podupiratelja koji je na našoj strani, boga koji postoji jedino u našoj mašti. Živeći tako, izbjegavajući istinu, iskrivljujemo stvarnost do te mjere da je u samoj biti više i ne prepoznajemo.

Sveti pisac nam u današnjim čitanjima govori da život to nije, a posebno da sve atribute koje prišivamo Bogu, mogu se dodijeliti isključivo nama samima. Bog nije i nikad neće biti onaj koji te osuđuje i kažnjava. Ako ikad osjetiš takvu vrstu osude ona dolazi od tebe samog, i ona je prije svega prilika da se ponovno susretneš s Njim. Bog te nikad ne osuđuje nego te spašava. Također Bog te ne favorizira, kod njega nemaš i ne možeš imati posebno mjesto, njegova ljubav to nadvisuje, a po njoj tvoja vrijednost jednaka je vrijednosti svakog pojedinog čovjeka kojeg je u svojoj ljubavi stvorio. Kaos koji živimo i koji nas opterećuje nije došao od Boga, stvorili smo ga svojim zatvaranjem, i riješiti ga možemo samo i isključivo svojim otvaranjem. Sve ovisi o nama, od Njega smo smjerokaz već primili.

Ana Marčinko