Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXX. nedjelja kroz godinu | Obojica mole, a samo jedan susreće sebe i Boga
Farizej, dakle, nije došao u Hram da Bogu prikaže sebe, nego svoju umišljenost i ispravnost. Njemu treba Bog samo utoliko da potvrdi, amenuje, njegovu pravednost i veliku vjeru. On nije svjestan stvarnoga sebe, on se ni pred svetim Bogom ne osjeća nimalo nesveto tj. grešno, on se ni pred savršenim Bogom ne priznaje svoju nesavršenost, on je i pred Bogom, a ne samo pred ljudima licemjeran tj. glumi
Lk 18,9-14: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: „Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“
Velika je navike moć. Uistinu velika. To znaju svi koji su pokušali osloboditi se neke od svojih loših navika: alkohola, cigareta, psovanja, laži, škrtosti, zavisti… Gotovo začuđujuće brzo čovjek postane robom neke navike. Lako se naviknemo i na dobre stvarnosti: na ljubav drugih, na to da nam pomažu i da su nam uvijek pri ruci. Ukratko, sve što se događa učestalo, što se ponavlja u sebi nosi opasnost da postane navikom. Tako je i s vjerskim, odnosno religioznim stvarnostima: sa sakramentima koje slavimo, s Božjom riječju koju čitamo ili slušamo, s molitvom u kojoj razgovaramo s Bogom…
Upravo je molitva povezana s ponavljanjem, na što ukazuje i sama etimologija: molitva dolazi od glagola mljeti. Ukoliko je molitva susret i razgovor s Bogom i sa samim sobom, onda njezina ponavljajuća dimenzija nije ništa loše, naprotiv. No, upravo zbog svoje učestalosti, zbog ponavljanja, molitvi prijeti ozbiljna opasnost da izgubi dimenzije susreta i razgovora i da postane negacija same sebe. Naime, i susret i razgovor pretpostavljaju uvažavanje, poštivanje, riječi kojima se nastoji samoizreći i slušanje u kojem se drugoga nastoji razumjeti. Moglo bi se reći da je umijeće znati se susreti i u susretu razgovarati. To osobito vrijedi za molitveni susret, za susret s Bogom, s Tajnom.
Da molitva može biti susret i razgovor s Bogom i sa samim sobom, ali i sve drugo samo ne to, Isus ilustrira prispodobom o molitvi farizeja i carinika u Hramu. Izvanjski gledano, obojica se mole, no samo jedan uspijeva susresti Boga i sebe, samo je jedan svjestan stvarne veličine sudionika susreta, Božje i svoje, samo se jedan doista moli.
Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu.
Isus govori o molitvi. I nakon što je primjerom uporne udovice i bezočnog i bezbožnog suca pokazao važnost ustrajnosti u molitvi, odnosno kada treba uvijek moliti i nikada ne sustati, Isus nastavlja o nutarnjem stavu molitelja, odnosno pojašnjava kakvi trebamo moliti. No, prije same prispodobe narator podcrtava kome je ona upućena: nekima, tj. onima koji se ne samo pouzdaju u sebe, nego se pouzdaju u svoju pravednost, koji se, drugim riječima, samoopravdavaju; takvi čine još jednu grešku/grijeh: druge podcjenjuju – što čovjek za sebe misli da je bolji, to mu drugi izgledaju gori.
Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik.
Lijep događaj: dvojica ljudi ne samo da odlaze u Hram na redovitu molitvu, nego odlaze pomoliti se. Oni uzlaze u Hram, jer su i Jeruzalem i Hramski plato na uzvišenom mjestu. No, oni nisu bilo koja dvojica, nego farizej i carinik, drugim riječima najbolji i najgori vjernik. Oni su, u doslovnom smislu, dva kontrastna lika: farizeji su bili Židovima primjer kakav vjernik treba biti, a carinici kakav ne treba biti; farizeji su za židovsku vjeru mjerodavni, a carinici izdajice i vjere i naroda, ukratko javni grešnici. I kako se mole najbolji i najgori vjernik?
Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’
I tjelesna impostacija farizeja govori da on zna tko je: moli se uspravan, gord; on i pred Bogom zna da vrijedi, odnosno da ga njegova pravednost i svetost čini dostojnim stajanja pred Bogom; on je uspravan da bude viđen… On se, u konačnici, oglušuje na Isusovo upozorenje da se ne bude kao hipokriti koji vole moliti uspravni u sinagogama (usp. Mt 6,5).
On svoju molitvu započinje zahvalom Bogu: Bože, hvala ti. Lijepo, uistinu lijepo, hvalevrijedno. Bilo bi još ljepše da se na tome zaustavio, da je samo zahvalio Bogu, jer je vrlo problematično to za što on Bogu zahvaljuje, a zahvaljuje mu: što nije kao ostali ljudi, pa čak neke i navodi (grabežljivci, nepravednici, preljubnici) ili kao ovaj carinik – što je po svemu sudeći pejorativni izraz. Farizejeva zahvala tako zapravo i nije zahvala nego samohvala i umišljenost, ona je, štoviše, uzurpiranje božanske pozicije prosuđivanja i presuđivanja drugih. On zna da nije kao ostali ljudi – samo Bog zna ostale ljude; on Bogu zahvaljuje što nije kao drugi, kao da je životni cilj ne biti kao drugi. On ovime zapravo glasno izražava opće poimanje onodobnih farizeja: smatrali su se odvojenim (i samo ime farizeji tj. perušim, zapravo znači odijeljeni, odvojeni) od drugih, odvojenim u smislu svoje superiornosti i elitizma.
Na osnovu čega farizej izriče, i to pred Bogom, ovako smion sud: na osnovu toga što posti dvaput u tjednu i daje desetinu od svega. Zapovjeđeni post onodobnog židovstva bio je jedanput godišnje, a desetina se davala od zarede ili plodova zemlje. Farizeji su činili mnogo više od propisanoga: postili dvaputa tjedno i davali desetinu od svega, čak i od onoga od čega nije trebalo davati, poput metvice, kopra i kima, što im Isus u svojim jao vama farizeji izričito i prigovara (usp. Mt 23,23). Radili su to prvenstveno da budu viđeni, da drugima pokažu koliko im je stalo do Boga i vjere, da druge, moglo bi se slobodno reći, ponize svojom pobožnošću i revnošću za Boga.
Farizej, dakle, nije došao u Hram da Bogu prikaže sebe, nego svoju umišljenost i ispravnost. Njemu treba Bog samo utoliko da potvrdi, amenuje, njegovu pravednost i veliku vjeru. On nije svjestan stvarnoga sebe, on se ni pred svetim Bogom ne osjeća nimalo nesveto tj. grešno, on se ni pred savršenim Bogom ne priznaje svoju nesavršenost, on je i pred Bogom, a ne samo pred ljudima licemjeran tj. glumi, fingira. On jednostavno u molitvi ne susreće ni sebe, stvarnoga sebe, ni Boga. Ako se ovako moli nominalno najbolji u vjeri, kako se onda moli javni grešnik?
A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’
Farizej je uspravan, a carinik izdaleka; farizej nabraja što je sve učinio više od propisanoga (opera supererogatoria, djela povrh dužnosti), a carinik se ne usuđuje ni očiju podići k nebu – čest biblijski motiv kada se susreće Boga, odnosno Božje glasnike. Carinik se, za razliku od farizeja, udara u prsa, što je znak (po)kajanja, priznavanja grijeha i traženja oproštenja. To čini i riječima moleći Boga da, njemu grešniku, bude milostiv, odnosno da se smiluje njemu grešniku.
Za razliku od farizeja, carinik, tretiran kao javni grešnik, je samosvjestan i bogosvjetan: on pred Bogom ne glumi, nego mu priznaje svoje stvarno stanje; priznaje i moli ga za milost, za smilovanje, svjestan da je s Bogom uvijek u minusu, odnosno da nije zaslužio, naradio i namolio, oprost tj. smilovanje.
Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“
Budući da je u molitvi susreo Boga i stvarnoga sebe, budući da je imao ono što i današnjim vjernicima nasušno nedostaje – sposobnost priznavanja vlastitih grijeha, carinik je sišao opravdan svoj kući – opravdan je takozvani teološki ili božanski pasiv, što znači da ga je Bog opravdao. Farizej je pred Bogom opravdavao samoga sebe i zato je sišao kući neopravdan.
Prispodoba ili primjer farizeja i carinika na molitvi u Hramu se ne odnosi samo na njih dvojicu ili na farizeje i carinike uopće nego upravo na sve, jer: svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.
Stipo Kljajić