XXVI. nedjelja kroz godinu | Od brige za sebe ne vidjeti drugoga

Lk 16,19-31

Vjerojatno ste čuli priču o dvojici prijatelja koji su jako voljeli nogomet. Jedan je bio napadač, a drugi golman. Tako su jednom prilikom komentirali kako bi u raju bilo baš dosadno ako gore na nebu ne bi bilo nogometa. Zato su se dogovorili da tko prvi umre javi ovome drugome koji je ostao, ima li ili nema na nebu nogometa. I tako je i bilo. Ovaj prvi, koji je bio napadač, razboli se i na kraju umre. Kako bi ispunio svoje obećanje javi se prijatelju u snu i kaže mu: „Imam dvije vijesti dobru i lošu. Dobra je da se i na nebu igra nogomet. Ekipa je super, a teren odličan. A loša vijest je da sam večeras gledao tablicu i vidio da si ti sljedeći tjedan na golu.“

Svakoga od nas čeka taj trenutak. Znamo da svi idemo prema kraju, iako rijetko znamo kada će taj kraj doći. Isus danas farizejima donosi prispodobu o kraju života koja progovara o dvjema različitim sudbinama. Jednom čovjeku koji je na kraju spašen i drugome koji je završio u teškim mukama. Da bismo razumjeli njihov kraj obratimo pozornost na ono što nam prispodoba otkriva o njihovu životu.

O prvome saznajemo da se zvao Lazar. Bio je siromah, izranjen i izgladnjen, čeznuo se nasititi mrvicama s bogataševa stola. Drugome ne znamo njegovo ime, ali saznajemo da je bio bogat i rastrošan i u jelu i u odijelu. Iz njegova razgovora s Abrahamom otkrivamo da ima petoro braće, za koje možemo pretpostaviti da žive slično kao što je on živio. Otkrivamo i da je poznavao Lazara, zna mu ime, kao i Abrahama, kojemu se također obraća imenom.

Čini mi se važnim primijetiti kako se bogataš obraća Abrahamu. Zove ga „oče Abrahame“, a Abraham se njemu obraća „sinko“. Ostaje nam dojam da je bogataš poznavao Abrahama od ranije. Možda mu se za života obraćao. Spominjao ga u svojim molitvama. Dok, iako prispodoba naglašava da iz mjesta muka vidi Lazara, njemu se ne obraća. S njim nema odnosa. Za života ga je poznavao, ali kao da s njim nikad nije razgovarao, nije se na njega obazirao. Zato i sada, kada traži njegovu pomoć, iako mu zna ime, njemu se ne obraća. S Lazarom nema odnosa.

Razmišljajući o sudbinama ove dvojice primijetimo Abrahamove riječi „Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.“ Izgleda da je važno tko je što primio, ali iz ostatka prispodobe vidimo da je važno i kako je s time upravljao. Za Lazara znamo da je za života primio zla i da je strpljivo podnosio svoju patnju i nevolju. Čak su i psi dolazili i lizali mu rane. Za bogataša znamo da je primio obilna dobra i da ih je koristio za sebe, ne mareći za one koji su oskudijevali. Čak i na kraju, kada se obraća Abrahamu, i dalje pokazuje brigu samo za sebe i za svoje.

Ova prispodoba pouka farizejima, ali i nama. Mi koji živimo u zapadnom svijetu, iako svatko od nas u životu susreće i zla, ipak smo uglavnom primili obilna dobra u svome životu. Zato ne zaboravimo da na koncu naš životni uspjeh ili propast, spasenje ili muka nisu određeni tek našim poznavanjem Abrahama i proroka. Nisu određeni samo poznavanjem različitih molitava ili toplinom riječi kojima se obraćamo Bogu i svetcima. Naša konačna sudbina određena je našim načinom života s bližnjima. Ako u bližnjima, posebice onima koji su izranjeni, na rubu i u potrebi, ne prepoznamo Isusa, ako dopustimo da nas od njih odijeli provalija brige samo za sebe, ignoriranja i nezainteresiranosti za njihov život, njihove boli i sudbinu, onda i nas nakon ovozemaljskog života čeka ista provalija. Ta provalija znak je promašenosti života. Života koji je sva svoja dobra prokockao trošeći samo na sebe. Sjemena koje je živeći za sebe odumrlo i nije donijelo nikakvog roda.

Na kraju Abraham odgovara bogatašu da se oni koji žive samo za sebe, koji se odijele od potrebitih, neće obratiti sve ako netko i od mrtvih ustane i dođe im. Ovo se odnosi i na naša slavlja euharistije. Isus je nakon tri dana uskrsnuo od mrtvih i pokazao se svojim učenicima. Iz događaja na putu u Emaus, kao i na svakoj svetoj misi otkrivamo da se Uskrslog prepoznaje u lomljenju i dijeljenju kruha. Da bismo ga vidjeli, nije dovoljna samo osobna pobožnost, nego moramo svoja dobra dijeliti s bližnjima, s onima u potrebi. To se ne odnosi samo na one koji su potrebni materijalnog, nego i na sve one koji su potrebni našeg suosjećanja, podrške, razumijevanja, ne osuđivanja. Ako živimo samo za sebe, ne mareći za ranjene i one u potrebi, time sami sebi onemogućujemo susret s Uskrslim, ma koliko god ga zazivali „Gospodine, Gospodine“.

Hrvoje Katušić