Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Allahu akbar! Bog je veći od svih naših razlika
Da li smo svjesni naše odgovornosti za mir u ovim našim „lako zapaljivim“ društvima? „Neutralnih“ nema: Ili ćemo dodavati ulje na vatru ili ćemo skidati cigle sa zidova koji nas razdvajaju i ugrađivati ih u mostove, kako to čine mnogi pojedinci
Svi smo mi u prolazu. Kroz život idemo kao putnici ili kao hodočasnici koji su otkrili smisao putovanja. Ja sam ga pronašla u Bogu za kojeg vjerujem da je Ljubav, Ljubav koja daje smisao mojem životu. I otkad sam povjerovala u njega, Oca svih ljudi, svi su mi postali braća i sestre. Duboko su me dirnule riječi male sestre Magdalene, naše utemeljiteljice: „Nijednu rasu, nijedan narod, nijedno ljudsko biće tvoje srce ne smije isključiti, bilo ono iz najudaljenijih krajeva ili pak iz posve zatvorene i neprijateljske sredine“.
Upravo ta beskrajna širina Božje ljubavi privukla me u Bratstvo Isusovih malih sestara koje je nastalo 1939. godine u susretu male sestre Magdalene (Magdeleine Hutin) s nomadima alžirske Sahare. Budući da je zajednica osnovana u islamskoj sredini, od samog početka usmjerene smo na život s drugačijima, na svakodnevni „dijalog srca“ kako reče kardinal Duval i prije II. Vatikanskog koncila. A Charlesa de Foucaulda, našeg duhovnog utemeljitelja čijim je stopama krenula m.s. Magdalena, na osobni put vjere potaknula je molitva muslimana: „Islam je u meni izazvao duboku promjenu. Gledajući tu vjeru, te duše koje žive u neprestanoj Božjoj prisutnosti, naslutio sam nešto veće i smislenije od mondenih briga. Počeo sam proučavati islam, zatim Bibliju“.
Moje radikalno iskusto različitosti započelo je na Kosovu 1985. godine u jednom malom selu podno Šar Planine u kojem su živjeli Albanci većinom muslimanske i dijelom katoličke vjeroispovjesti. Učenje albanskog jezika s dvadeset i pet godina nije iziskivalo nekakav poseban napor, za razliku od svega ostalog. I dok sam se ja čudom čudila ovom i onom, ljudi iz sela čudili su se nama. Između ostaloga zato što smo zalazile ne samo kod katolika, nego i kod muslimana, odlazile na svadbe, pjevale narodne pjesme, vozile bicikl… Ubrzo sam shvatila koliko samu sebe i kulturu iz koje dolazim podsvjesno uzimam za mjerilo. Ono što „meni“ može biti najbolje, nikako ne znači da je u „sebi“ najbolje. Komparativ je zamka u koju lako upadamo i iz koje nas može izvući jedino svjesnost. „Pogledajte malo u svoju dubinu… U svakom ljudskom biću postoji jedan prikriveni rasizam čiji su korijeni duboko u ljudskom srcu. To si ne priznajemo lako, ali na svoga brata gledamo s izvjesnim kompleksom veće vrijednosti, a dokaz je to što ga osuđujemo“ (m.s. Magdalena). Kosovo je za mene bila prva i najvažnija škola različitosti za koju sam duboko zahvalna.
Moji roditelji u početku nisu dijelili moje oduševljenje prema Kosovu, sve dok nisu “došli i vidjeli”. Vidjeli srcem. Upoznali drage ljude albanske i srpske nacionalnosti, od kojih su neki na proputovanjima kroz Hrvatsku znali naići k njima. Jedne godine za „Prvi maj“ bile smo s prijateljima iz župe kod mojih roditelja u Županji i dva dana u našem susjedstvu sve se orilo od albanskih pjesama.
Nedugo nakon mojeg povratka u Hrvatsku pjesme će zamijeniti vrisak i tutnjava oružja. Ratna 1991. godina, izlazak iz okruženog Aljmaša, širenje rata na Bosnu i Herzegovinu iz koje dolaze tisuće izbjeglica koji su, kao i mi, ostali bez ičega. U sveprisutnom osjećaju bespomoćnosti željele smo biti blizu onima koji su izgubili sve. Kupile smo staru kamp prikolicu i s jednom susestrom 1992. godine otišle živjeti u Izbjeglički centar u Gašinci kod Đakova u kojem su bili smješteni uglavnom Bošnjaci i nekolicina Hrvata i Srba. Zauvijek ću pamtiti ove četiri godine provedene u tom moru neizrecive ljudske patnje i neviđene solidarnosti. Dok sam brinula za bolesne i umiruće, prvi puta u životu vidjela sam osobu koja je izdahnula pred mojim očima. Bio je to jedan pobožni musliman, hadžija, i bilo je nezamislivo da ne odemo na tehvid u improviziranu džamiju. I nakon toga smo išle kad god bi umro netko od bliskih ljudi, zajedno smo žalovali i slavili. Za Božić i Uskrs u našoj kamp prikolici nekoliko dana bilo je pravo “opsadno stanje”, od ranog jutra do kasne večeri ljudi su nam dolazili čestitati pa često nismo stigle ni jesti, a za Bajrame nikada nismo stigle obići sve one koje smo željele.
Na sahranu jedne žene katolkinje čiji je muž bio musliman, uz suglasnost svećnika pozvale smo i imama koji je po završetku katoličkog obreda izrekao svoje molitve na arapskom. Usred hrvatsko-bošnjačkog sukoba. I nije bilo ništa neobično da nam na ponoćku dođu i muslimani, jedan dečko je čak s nama pjevao u improviziranom zboru dok su nam drugi pomagali pripremiti prostor za misu i dovesti na bogoslužje katolike koji su većinom bili stari i nemoćni.
Jedne godine nas je posjetio imam nakon povratka s hodočašća u Meku. Uz kavu i srdačan razgovor kojeg još uvijek pamtim, poklonio nam je dvije bočice ljekovitog eteričnog ulja. Neočekivani, dragocjeni dar!
Živeći u Alžiru, Libiji i Tunisu osjećala sam istinitost ovih riječi: ‘Kada dođete u neku sasvim drugačiju i nepoznatu sredinu, ne zaboravite da je Duh Sveti bio tamo prije nas’ (m.s.Magdalena). Da, daaavno prije nas! I govorio je tiho, poput lahora kroz brojne susrete. U glavnom gradu ili maloj oazi, nije tu bilo nikakve egzotike, živjele smo običnu svakodnevnicu protkanu radom, susretima i molitvom
Takve i mnoge druge geste ljudskosti hranile su moju vjeru i nadu. Riječi m.s. Magdalene sve više su se potvrđivale kroz moje vlastito iskustvo: „Željela bih da vjerujete da može postojati pravo prijateljstvo, duboka privrženost između bića koja nisu ni iste vjere, ni iste rase, ni iz iste sredine“. S nekim osobama, unatoč različitoj vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, imam puno više zajedničkog nego s mnogim sunarodnjacima katolicima. Očito da je ljudskost najdublja poveznica i zato neka od ovih dragocjenih prijateljstava traju sve do danas. „Ljubav je most između tebe i svega drugoga“ (Dželaludin Rumi).
Eksplozije u New Yorku 11. rujna 2001. godine odjeknule su duboko u meni, potresle me do dna duše. Priče o neizbježnom sukobu civilizacija postajale su sve glasnije, govor mržnje sve jači… Mislila sam na Gašince gdje smo, unatoč svemu, mogli živjeti zajedno i zamolila poglavare da me pošalju u neku islamsku zemlju. Krenula sam u potragu za onim što nas spaja, unatoč svemu. Živeći u Alžiru, Libiji i Tunisu osjećala sam istinitost ovih riječi: „Kada dođete u neku sasvim drugačiju i nepoznatu sredinu, ne zaboravite da je Duh Sveti bio tamo prije nas“ (m.s.Magdalena). Da, daaavno prije nas! I govorio je tiho, poput lahora kroz brojne susrete. U glavnom gradu ili maloj oazi, nije tu bilo nikakve egzotike, živjele smo običnu svakodnevnicu protkanu radom, susretima i molitvom. Ovaj puta učenje jezika bio je veliki izazov i još veće bogatstvo koje mi je odškrinulo vrata jedne sasvim drugačije kulture koja je kod nas, nažalost, tako malo poznata.
Na jugu alžirske Sahare u oazi Beni Abbès radila sam u vrtu Charlesa de Foucaulda. Uz puno truda i malo vode, pustinja doslovno cvjeta! Jedne godine borili smo se s najezdom skakavaca koji su na koncu obrstili dobar dio našeg vrta, a većinu drugih kompletno uništili; ostale su samo koštice datulja i mirna lica njihovih vlasnika. Bilo je nešto zadivljujuće u tom predanju, ljudi su prihvaćali ono što nisu mogli promijeniti, za razliku od našeg europskog mentaliteta s tako izraženom potrebom kontrole. Živeći s njima, imam dojam da sam se i ja počela oslobađati te potrebe da sve konce držim u svojim rukama.
Neizbježna proturječja svakodnevnice koja nisam mogla promijeniti, a takvih je većina, sve više sam prepuštala Bogu kojem je nezaboravni Đorđe Balšević pjevao: „O Bože, ti valjda znaš šta radiš, ti imaš bolji pregled“. Naravno da nije poželjno da se u svakoj situaciji pasivno prepustimo životu koji na koncu može postati životarenje, niti da stvarnost u „zapadnjačkom maniri“ po svaku cijenu aktivno kontroliramo, sve do neuroze, nego da to nekako uskladimo, da jedni od drugih nešto naučimo.
Jedne godine kada se nekoliko osoba iz naše oaze vratilo s hadža iz Meke, moja učiteljica arapskog, čiji je djed poznavao Charlesa de Foucaulda, pozvala me da idemo k njima u posjetu po hodočasnički blagoslov. Pristala sam bez oklijevanja i ne mislim da je to na bilo koji način ugrozilo moj kršćanski identitet. Dapače. Isus je umro „da razasutu djecu Božju skupi u jedno“ (Iv 11, 51-52).
Libija je po svemu bila još posebnija od ostalih zemalja Magreba, baš kao i moje dvije sestre koje su u Tripoliju provele cijeli život i izgradile nevjerojatna prijateljstva. Arapski jezik za njih nije imao previše tajni, poznavale su gotovo pola grada, a „opsadno stanje“ povodom Božića tamo je trajalo do konca siječnja. Susjede su gotovo svakodnevno dolazile k nama na čaj, ljudi su nas vrlo često zvali na svadbe gdje smo bile jedine kršćanke među uzvanicama.
Za vrijeme prvog boravka u Libiji 2006. godine bila sam šokirana gledajući što se događalo s već tada vrlo brojnim afričkim migranatima koje se u Europi jedva spominjalo, sve dok Papa Franjo 2013. godine nije otišao na Lampeduzu na svoje prvo apostolsko putovanje i rekao: „Tko je odgovoran za krv ove braće i sestara? Kultura obilja učinila nas je neosjetljivima na krik drugih ljudi…dovela nas do ravnodušnosti, još gore, do globalizacije ravnodušnosti“. A Europska Unija već je godinama prije toga kao pomoć Libiji slala crne vreće za pokop utopljenika. Sahranjivali su ih na kršćanskom groblju u velike jame zazidane betonom, bez ikakve oznake. Bilo je grozno stajati na tom mjestu. I još groznije kada bih koncem ljeta, nakon mjesec dana provedenog u Europi, ponovno došla na nedjeljnu misu u polupraznu crkvu u kojoj više nema većine dragih lica s kojima smo pjevali i molili. Tek nekoliko preživjelih javilo bi se s druge obale franjevcima ili nekome od nas. Mediteran je odavno postao „grobnica naroda“.
U Tunisu sam radila kao bolnička „kapelanka“, podrška za bolesnike i njihove obitelji, u klinici Sveti Augustin u vlasništvu Crkve, koja je zbog pomanjkanja osoblja dana u najam tuniškim liječnicima. Bila sam jedina kršćanka među zaposlenima koji su me vrlo lijepo primili. U toj svakodnevici susretala sam puno patnje i puno ljudskosti. Djeca na kemoterapiji, adolescenti koji umiru, mladi libijski ranjenici koji nikada neće prohodati… U susretu s njima shvatila sam koliko smo svi isti, jednostavno ljudi. Pokraj umirućih imala sam osjećaj da se osoba na neki način odvaja od svog religioznog okvira koji ju je podržavao tijekom života, i da čovjek sâm, lišen svega, ide u susret svojem Stvoritelju. Ne umire musliman, niti kršćanin, umire čovjek. U tim trenucima pomišljala sam na Attara, islamskog mistika iz 12. stoljeća, koji u Razgovoru ptica piše: „Može li smrt postojati za nekoga čije je srce sjedinjeno s Bogom? Moje srce je sjedinjeno s Bogom, tako da vrijeme i smrt za mene više ne postoje. Jer smrt je prekid vremena, a vrijeme se rađa iz naše navezanosti za ono što prolazi“. Što ne znači da nemamo pravo plakati!? Dva puta se dogodilo da me je obitelj preminule mlade osobe pozvala na sahranu na kojoj sam opet bila jedina kršćanka za vrijeme bogoslužja, stojeći uz njih pokraj odra dragog pokojnika.
Jedna kolegica s posla znala mi je reći da imam “pravu muslimansku dušu” i da moli za mene kako bih postala muslimanka. S vremenom je shvatila da ja neću prijeći na islam, baš kao ni ona na kršćanstvo, ali da nam to ne smeta da se i dalje družimo, budući da obje imamo prije svega ljudsku dušu.
Naravno da nije bilo sve bajkovito. Zapadnjački imperijalizam i islamski fundamentalizam mijenjali su atmosferu u društvu. Za neke smo svi mi kršćani odjednom postali „Amerikanci“, neki su nas gledali s podozrenjem, optužujući nas za prozelitizam. U takvim situacijama Rumijeve riječi su pravi melem za dušu: „Ono što ti vidiš u meni, to nije moje, tvoje je. Ono što ja vidim u tebi, to je moje“. A mi smo jednostavno željele biti tamo, ne očekujući nikakve rezultate . Zajedno s našom mjesnom Crkvom vjerovale smo da se Kraljevstvo Božje gradi kroz zajedništvo ljudi s Bogom i međusobno, da je već prisutno po gostoprimstvu koje nam je darovano i po međusobnom uvažavanju naših različitih vjerskih tradicija koje u Abrahamu imaju zajednički korijen.
„Arapsko proljeće“ ubrzo se pretvorilo u zimu, a nasilje koje je uslijedilo nije imalo ništa zajedničkog s lijepim tekstovima naših vjerskih tradicija. Nije tu bilo ni Rumija ni Franje Asiškog… Unatoč rastućoj radikalizaciji vjere i sve većoj isključivosti i dalje smo odlazile kod dragih ljudi na žalovanja i slavlja; prava prijateljstva odolijevala su svim izazovima. Posebna radost bili su pozivi na iftar, prekid posta jer ta večera doista ima nešto vrlo svečano, rekla bih liturgijsko.
Nije samo dio muslimana gledao na našu prisutnost s podozrenjem, nisu je razumjeli ni mnogi kršćani s druge strane Mediterana. Pitanja u stilu: „Pa šta vi tamo radite? Koliko ste ih do sad krstili?“ i slično. Kao da smo mi nekakva multinacionalna kompanija koja očekuje profit!? U kojoj god sredini živjele, poput Isusa iz Nazareta i iz ljubavi prema njemu, želimo od običnog svakodnevnog života učiniti mjesto susreta s Bogom i s ljudima.
Ibn Rušd, islamski filozof iz 12. stoljeća kaže da ‘nepoznavanje vodi do straha, strah do mržnje, a mržnja do nasilja’. A jedna francuska knjiga o međureligijskom dijalogu ima vrlo znakovit naslov: ‘Poznam ja tebe! Ni ja tebe!’ Doista, kako ćemo se voljeti ako se ne poznajemo? A ono što poznajemo nerjetko je karikatura drugoga. Srećom, za tu bolest postoji lijek, zove se SUSRET
Već sedam godina ovu običnu svakodnevnicu živim u Zagrebu s dubokom zahvalnošću što sam mogla upoznati jedan toliko dugačiji svijet sa svim njegovim slabostima i problemima, kao i s njegovim izvanrednim bogatstvom. Iznad svega i unatoč svemu, veže nas ljudskost koja nam otvara mogućnost za „dijalog srca“ i onda kada su politički i međureligijski dijalog u krizi. Mato Zovkić, moj rođak iz Sarajeva, od početka mojeg redovništva ohrabrivao me u svakom izlasku iz našeg „katoličkog dvorišta“ preko kojega je Bog „proširivao kolčiće moga šatora“ (Iz 54). Mato je godinama odvajao svoje vrijeme za „radna druženja“ odgovarajući na moja brojna pitanja u vezi međureligijskog dijaloga i suživota. Njegova dragocjena podrška ostavila je neizbrisivi trag na mojem putu.
Očito je da s nekim vjerskim zajednicama dijelimo gotovo isti sadržaj vjere, a od drugih nas razdvajaju pravi teološki ponori koje ne treba zatrpavati ni ravnati, nego premostiti. Premostiti ljudskošću…Trebamo izabrati da li ćemo u razlikama vidjeti prijetnju ili od Boga darovani izazov. Sekularno društvo od kojega mnogi vjernici, ne znam zašto, toliko zaziru, upravo nam takvo društvo omogućuje ravnopravnost. Ali vjerujem da Bog od nas očekuje nešto više od tolerantne ravnopravnosti: zajedništvo i prijateljstvo. A toga nema bez praštanja.
Ibn Rušd, islamski filozof iz 12. stoljeća kaže da „nepoznavanje vodi do straha, strah do mržnje, a mržnja do nasilja“. A jedna francuska knjiga o međureligijskom dijalogu ima vrlo znakovit naslov: „Poznam ja tebe! Ni ja tebe!“ Doista, kako ćemo se voljeti ako se ne poznajemo? A ono što poznajemo nerjetko je karikatura drugoga. Srećom, za tu bolest postoji lijek, zove se SUSRET. Trebalo bi ga davati na recept, besplatno! Pružajući gostoprimstvo neznancima, Abraham je ugostio Boga… Alžirski biskupi u jednom dokumentu govore o „sakramentu susreta“, a francuski svećenik Henry Verger, ubijen u Alžiru 1993. godine, kaže: „Svaki susret je susret s Bogom. Molim ga da ih promašim što je manje moguće“.
Pridružujem se njegovoj molitvi… Zahvaljujući susretu naš pogled se može mijenjati, predrasude mogu nestati ili se barem smanjiti. Zato je presudan naš stav: Da li se postavljamo kao oni koji posjeduju Istinu ili oni koji je zajedno s drugima traže? Odnosno, da li smo bogoposjednici ili bogotražitelji? Henri Lacordaire, svećenik iz 19. stoljeća kaže: „Ne idem za tim da drugoga uvjerim da sam ja u pravu, nego se s njime nastojim naći u jednoj višoj istini“. Višoj, ne jačoj. Ne mojoj. Mistici, uronjeni u Boga, nemaju tih problema!?
A i mi bi ih imali znatno manje kada bismo shvatili da u konačnici nijedna religija ne iscrpljuje otajstvo Boga. Na to me podsjeća i molitveni zaziv muslimana Allahu Akbar kojeg obično prevode s „Bog je najveći“, ali akbar je zapravo komparativ: Bog je veći. Od čega ? Od svega! Pa i od vlastite Objave. Ono malo što mi o Bogu znamo, bolje rečeno slutimo, upravo to nas često razdvaja, a najviše nas spaja upravo ono što o Bogu ne znamo. Jer nitko od nas nije na cilju, svi smo na putu prema Bogu.
I na tom putu ne trebamo obraćati “one druge”, nego sebe. Živeći u Alžiru, Charles de Foucauld je želio biti brat svakom čovjeku i bilo mu je drago kada su njegovu kuću prozvali bratstvo. Na početku se nadao da će obratiti muslimane, a onda je shvatio: „Nisam tu da ih obraćam, nego da ih ljubim, zato što ih Bog ljubim“. A ljubav se drugom raduje, raduje se vrijednostima koje živi i to priznavanje onih koji vjeruju drugačije, kao i onih koji nisu vjernici, liječi nas od kompleksa više vrijednosti. Ako druge zasipamo našim dogmama, nećemo daleko stići, ali ako ih poštujemo i volimo, taj jezik mogu svi razumjeti. Baš kao i posljednju encikliku Pape Franje „Fratelli tutti“ u kojoj Papa citira velikog imama Al Azhara Ahmeda Al-Tayeba, a za koju predsjednik Odbora za ljudsko bratstvo Muhammed Abdellatif kaže da potpisuje svaku riječ. Eto, može se i drugačije!?
Zapravo, moramo drugačije! Iako smo mi „narod tvrde šije“, zarobljen u ranama prošlosti kojeg epidemija korona virusa brutalno vraća u sadašnjost, razotkrivajući svu našu krhkost i duboku međuovisnost. Papa Franjo nas podsjeća „da smo svi na istom brodu i da se nitko ne spašava sam“, a m.s. Magelena nas poziva na bratsku i sveopću ljubav, koja je božanska u svom izvoru, a ljudska u svojem izričaju.
A ta ljubav podrazumijeva svjesnost i odgovornost za svijet i društvo u kojem živimo. Isus kaže: „Budni budite.“ A Dželaludin Rumi: „Svjesnost je plod duha. Što si svjesniji, to si duhovniji“. Da li smo svjesni naše odgovornosti za mir u ovim našim „lako zapaljivim“ društvima? „Neutralnih“ nema: Ili ćemo dodavati ulje na vatru ili ćemo skidati cigle sa zidova koji nas razdvajaju i ugrađivati ih u mostove, kako to čine mnogi pojedinci. Židovi kao naša starija braća, islamski mistici, kršćani drugih denominacija kao i svi čovjekoljubci bez vjere, svi oni na različite načine proširuju moje unutranje vidike, hrane moju vjeru i nadu.
Ako budemo nastojali ići ovim putem susreta, očito da nam neće svi pljeskati, najblaže rečeno. Francuski isusovac Francois Varillon primjećuje: „Ako vaše kršćanstvo ne izaziva one koji vas okružuju, postoji velika vjerojatnost da nije vjerodostojno; da je, kako kaže Henri Simon, bez kofeina“.
Naša različitost može nam smetati i izazivati strah, ali nam isto tako može pomoći da propitujemo i produbljujemo svoj vlastiti identitet. Izbor je na svakome od nas. Pa iako me stvarnost uporno demantira, ja još upornije vjerujem u sakrament susreta, vjerujem u mogućnost zajedničkog života na ovoj našoj planeti. Jer u mnogo čemu se razlikujemo, dosta toga nas dijeli, ali nas ništa, doista ništa ne suprotstavlja.
Allahu akbar! Bog je veći od svih naših razlika.
m.s. Vesna Zovkić
Tekst je prvotno objavljen u Zborniku radova Drama gostoprimstva, ur. Alen Kristić, Centar za mirovno obrazovanje, Sarajevo 2022. godine, povodom 800. obljetnice susreta Svetog Franje Asiškog i Sultana Malika al-Kamila, pod naslovom “U cjeloživotnoj školi različitosti”, str. 397-407. Uz suglasnost autorice tekst pod naslovom “Allahu akbar! Bog je veći od svih naših razlika”, objavljujemo na Polisu.