Enver Kazaz: Rat je stvorio novu Bosnu, gotovo potpuno suprotnu franjevačkoj Bosni

Enver Kazaz književni je kritičar, pjesnik i profesor iz Sarajeva, jedan od istaknutijih društvenih intelektualaca u Bosni i Hercegovini. Osim književnošću, bavi se identitetom, nacionalizmom i društvenim proturječnostima bosanskohercegovačkog prostora. Poznaje povijest bosanskih franjevaca, a njihovu važnost ne promatra samo kroz vjersku pripadnost nego i kroz njihov kulturni, književni i humanistički doprinos. U razgovoru povodom 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga govori o Franjinoj poruci u svijetu obilježenom krizama, ratovima i strahom od drugoga, o franjevačkoj Bosni kao prostoru susreta i zajedništva te o tome što je od te ideje ostalo u današnjoj Bosni i Hercegovini.

O Franji Asiškom ne govorimo samo iz perspektive vjere i Crkve, jer on je svojim životom plijenio pažnju književnika, umjetnika, raznih intelektualca. Vi ste osoba  koja dobro poznaje povijest franjevačke Bosne. Što je za Vas sveti Franjo, što u njegovoj osobi i poruci još uvijek može biti važno čovjeku našega vremena?

Naše vrijeme obilježava postupna promjene ekonomske, ideološke, ali i kulturne pradigme. Jedan oblik civilizacije, onaj kojeg je porodio neoliberalizam, urušava se, prije svega na Zapadu koji je bio hegemonijski centar moći, naročito u SAD-u, a drugi niče. Taj drugi je policentrična civilizacija obilježena ekonomskim nacionalizmom i surovim tržišnim borbama. Taj multipolarni svijet je istodobno i svijet velikih kriza, klimatske, privredne, ekonomske, kulturne, svijet, također, krvavih ratova i surove kapitalističke borbe za resurse. Pored toga, svijet sveopće paranoje i fobije od drugih. One rezultiraju širenjem mržnje, ksenofobije, čak rasizam.

Franjo Asiški svojim naukom i djelom može biti jedna od inspiracija za potragu koja bi čovječanstvo vodila ka mirnom izlazu iz kriza. Živjeti s drugima, preći preko svih razlika, na koncu težiti univerzalnom humanizmu – nije li ideal kojem možemo težiti na nasljeđu Franje iz Asiza. Ali, daj Bože, da se ljubavlju može ukrotiti surova ekonomska i vojna moć, mrzilačka ideologija i autoritarni oblik politike. No, usprkos toj skepsi, Sveti Franjo nam može postati drag i blizak, naročito stoga što se iz našeg vremena daju naslutiti horizonti beznađa koji prijete nestanku čovjeka i čovječanstva. U tom beznađu antropocentrizam bi se morao redefinirati i otvarati prema biocentrizmu. Drugi tada neće biti samo ljudi, nego i sav živi, ali i neživi svijet, bilje i onaj kamen, naš najudaljeniji brat, rekao bi Antun Branko Šimić.

Bosanski franjevci stoljećima su bili ne samo čuvari vjere, nego su bili i kroničari, pisci, učitelji, posrednici među ljudima i svojevrsni svjedoci bosanske povijesti. Što za Vas kao književnika, intelektualca, ali i običnog čovjeka, predstavljaju bosanski franjevci?

Oni su, da parafraziram velikog Ivana Lovrenovića, sama so naše nesretne zemlje. Od svoje misionarske misije stvorili su pojedince koji su samoosvijestili bosanskohercegovački kulturni hibrid, kao Ivan Frano Jukić, npr., ili sačuvali katoličku vjeru i hrvatski narod, kao fra Anđeo Zvizdović, npr., a o maestralnom Sarajevskom dnevniku, danas potpuno skrajnutom, gotovo zaboravljenom, fra Ljube Lucića nužno je govoriti kao jednom od najznačajnijih književnih, ali povijesnih ostvarenja nastalih u vrijeme ratnog užasa 1992 – 1995. O franjevcima sam učio od genijalnih stranica Ivana Lovrenovića i Ive Andrića. So zemlje tu se pretočila u suštu so najbolje naše književnosti. Tako su bosanski veliki, ali i oni obični redovnici postali ne samo povijesni fenomen nego veličanstvena vizija u kozmosu književnosti.

Vi ste osobno poznavali i danas poznajete mnoge franjevce, neki su Vam inspiracija, koji su na neki način nosili ideju Bosne kao zajedničkog prostora različitih ljudi i religija. Danas se, međutim, i među franjevcima mogu čuti snažniji nacionalni i politički tonovi, a ponekad i svojevrsno povlačenje u vlastiti nacionalni prostor. Što se, po Vašem mišljenju, dogodilo s onom starom franjevačkom idejom Bosne?

Sve manje, ili čak gotovo nikako, postoji ideja franjevačke Bosne kao zajedničke zemlje harmonije razlika. Sve više u praksi živi BiH kao zemlja nepremostivih razlika s jasno izraženim i kulturnim i vjerskim, i ideološkim, i političkim i nizom drugih granica. Rat je stvorio novu Bosnu, gotovo potpuno suprotnu franjevačkoj viziji. U skladu s tim, ideološka i politička moć destruirale su franjevačku Bosnu. Bezdan granica, religijskih, nacionalnih, kulturnih itd. uspostavljenih u ratu, a naročito u surovoj političkoj borbi nakon njega morao je zarobiti lijepu i tihu Bosnu, kako bi rekao Andrić, ali je i zdrobiti u žrvnju svoje moći. No, što je taj žrvanj jači, jače je i moje sjećanje na tu humanističku franjevačku Bosnu. Ako ne može u stvarnosti, neka živi u spisateljskim vizijama. Otud se možda jednom vrati u stvarnost, lijepa, obnovljena.

Ako biste danas jednom bosanskom franjevcu, manjem bratu, kako i Vi nekad koristite to Franjino ime, mogli postaviti pitanje u duhu svetoga Franje, pitanje koje bi ga natjeralo da zastane i razmisli o tome tko je i čemu služi, što biste ga pitali?

Mnogo je pitanja, pa bi to bio dijalog o ljubavi za čovjeka i planet koji nastanjujemo, a nije samo naš, nego pripada svemu što se kreće i što se ne miče, krivcu čovjeku i nevinom bilju.

Razgovarao: Ivan Tučić