Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXIX. nedjelja kroz godinu | Briga o drugima kroz iskrenu molitvu
Učimo se u molitvi zahvaliti Bogu i na ovom danu, miru i stabilosti koji živimo drugačije od ugnjetavanih osoba, zahvalimo i na svakodnevnom kruhu i brizi dragih ljudi, na našim obiteljima, prijateljima, jer kad Sin čovječji dođe da može naći vjere na zemlji. Sa mnom i s tobom
Razmišljajući o današnjim misnim čitanjima i odlomku iz evanđelja po Luki svatko se može zapitati kolika je i kakva je njegova molitva. Uglavnom se molitva shvaća površno i to u onom smislu riječi kako smo sve naučili, kako smo o svemu poučeni, a ondje negdje u dnu svoje osobnosti i duše znamo kako molimo samo radi reda, mnogo naučenih formula, prošnji i zavjeta. I uglavnom svatko ima svoj odnos s Bogom, dosta umjetan i glumački. Mi Bogu molitve, a on nama ono što mi sami želimo.
U molitvi pa i raznim molitvenim prostorima mnogi se ljudi mole iz svoje potrebe, a za razliku od nekih, uz svakodnevne obaveze, poslove, obiteljske žrtve pa i naše usamljenosti, molitva se zna izreći i u osamljenom obiteljskom domu. Nažalost su molitva, duhovni koncerti, različiti oblici misionarenja postali u javnom prostoru ono što to ona upravo nije. Otprilike ćemo znati moliti za Ukrajinu, za ljude koje gledamo preko malih ekrana, a ondje gdje tebamo drugačije moliti i praktično pokazati svoju vjeru i ljudskost postajemo samo ljudi i vjernici kojima se svatko razuman može samo smijati. I to je upravo ono Isusovo što i danas uporno govori: niti brinu o ljudima niti se Boga boje.
Molitva i odnos s Bogom je zahtjevna stvar. Ona traži žrtvovanje i napor i želi biti sastavni dio svakog pojedinca u običnom življenju. Molitvom se ne treba uzdizati i pokazivati drugima kako smo jači i nadmoćniji jer molitva je ona najobičnija potreba preko koje možemo promijenjeni i milosrdniji susresti svakog uz sebe.
Mladi ljudi dok sazrijevaju u ljudskosti i vjeri sve napamet naučene molitvene fraze izblijede. Jer molitva nije ništa materijalno, ona je paradoks materijalnom, a opet ono od čega sve postoji. I iz toga dolazi život, naš život gdje smo nagrađeni da u tišini i samoći razgovaramo s onim Nevidljivim koji je daleko od nas a tako prisutan u svima nama. Zato je molitva mistična, ona nije formula i naučeno znanje, ona je prostor za lijepo, drugačije, kao i ljubav koja ne traži ništa naučeno.
Pitamo se kako moliti? Molitva razgovora, ali ne pregovara s Bogom zbog naših prohtijeva. U molitvi se biva bliži Bogu a ne nekomu komu moramo zbog životnih okolnosti biti blizu. Ona je čežnja, kontemplacija, ispunjena najjednostavnijim riječima koja ne taži svoje ostvarenje pod svodovima bilo koje bazilike ili katedrale.
U molitvi nije važno biti pametan i riječit jer Bog shvaća našu molitvu kao i moltvu udovice koja stoji pred nepravednim sudcem kojem danonoćno dodijava. Molitva je polet, ali onog bića koji kao mali čovjek stoji pred Bogom. A dobra djela su molitva koja su najizvrsniji oblik razgovora s Bogom.
I razmišljajući o molitvi, evanđelje po Luki se i naziva evanđeljem „za žene“, jer Luka jedini najviše progovara o brizi za ženu, onu koja je nepravedno ostavljena i koja se brani od svojih tužitelja, bolje kazano brani se i utječe Bogu od svih onih koji je negdje u životu iskorištavaju i materijalno, životno i tjelesno.
Svi mi živimo u jako čudnim vremenima koja najbolje pokazuju femicid. Prije nekoliko dana je ubijena žena u Bihaću, a u cijeloj prošloj godini ih je ubijeno 21. I u petak su žene u cijeloj našoj državi Bosni i Hercegovini organizirale proteste i podigle svoj glas. Jer svi šute i nitko ih skoro i ne spominje.
Zato je mnogo paradoksa danas. Nikada više nije bilo ljudi koji su se izjašnjavali kao vjernici, a kao da su zaboravili osnovne postulate svoje vjere i ljudskosti. I oko nas je poput udovice iz današnjeg evanđelja mnogo sudaca koji misle samo na sebe kako to i opisuje sveti Luka u svom evanđelju. Onih koji se Boga ne boje i za ljude ne mare. Ta gordost je jedan od teških grijeha, a gordosti se suprostavlja poniznost kojom se trebamo svi učiti. Svi se trebamo učiti poniznosti i ondje gdje možemo i želimo biti moćni i veliki. Papa Franjo definira poniznost kao onu krepost svetaca i onih ljudi koji se daju ispuniti Bogom i nadodaje što važniji postaju u očima drugih to prije shvate da su ništa i ne mogu učiniti ništa osim Božje milosti.
Zato se svi zajedno molimo žrtve, za one žene poput udovice iz Lukina evanđelja, koje su i naše majke i sestre, kćeri. I učimo se u molitvi zahvaliti Bogu i na ovom danu, miru i stabilosti koji živimo drugačije od ugnjetavanih osoba, zahvalimo i na svakodnevnom kruhu i brizi dragih ljudi, na našim obiteljima, prijateljima, jer kad Sin čovječji dođe da može naći vjere na zemlji. Sa mnom i s tobom.
Ivan Pilić