Prijeći provaliju

Sjede iza svih nas, a ni nas nema puno. Nekako se podrazumijeva da su zadnja sjedala za njih rezervirana. Za nas ona prednja. Ukoliko to sami ne znaju, vozač će ih uputiti. Jednim pokretom ruke, kao da psa lutalicu od sebe potjera. Ovaj jutrošnji puno i ne govori. Daleko je uviđavniji. Iza leđa su mi, po mirisu mogu prepoznati gdje borave. U kućama koje zjape, u koje vjetar nepozvan ulazi, a dopodnevna se magla dimom razgoni. Oni nose na sebi miris moje majke kad iz sušnice izađe. Ponekad, pri kraju, doda grančicu najbolje jelovine, radi posebne arome. Tražim sad i udišem ne bih li pronašla taj miris jelovine. Nema ga, njegova je odsutnost tu da me podsjeti, između nas je duboka provalija. Miris njihove beskućnosti beskrajno nas razdvaja. Kako se prelazi ta udaljenost između nas i njih, vrijeme će pokazati. Ili sljedeća stanica. Polako svladavamo serpentine. Na ovom je potezu od Kladuše do Cazina zemlja zaigrana, penjemo se, pa joj opet skačemo u utrobu, pa nas opet, kao zaigran roditelj, u visinu izbaci.

Ulaze novi putnici. Biraju samo prednja mjesta slobodna. Sve dok se mini bus ne napuni. I jedno mjesto slobodno, iza leđa mi. Momak plav, Uzbekistan. Od umora ne spava, ili spava pomalo. Rastrzano. Nema ga ni u snu, niti među nama. Oni što stoje pogledom zaokruže, i odluče stajati. A onda ulazi djevojče, i nalakćuje se na sjedalo žene, baš u priči zauzete, čija torba na mjestu do prozora na krošnje pogledava, i stijene u mreže sapete, dok vlasnica sa sugovornicom pretresa radne aktivnosti žena u napuštenim selima. Ona pazi: „dvi tri babe“, i neda joj se sa djevojčetom zamajavati, neka ona izvoli na prazno sjedalo iza sjesti, jer: “ona mora sa ovom ženom pričati, tešku su joj njene babe i psihički i fizički..“ Rukom joj odmahne: „eno iza, nemoj me sad dirati da moram ustajati“. Djevojka zvjera u prazno sjedalo, u nas ostale: „ali… tamo su migranti…“ između ali i migranti opet je opasna provalija, jezik je mukotrpno prelazi. Žena kao iz zemlje  provali, ili je to bila njena torba, kojoj se neda micati od prozora: „ajde, ajde neće te pojesti… i on je dijete nečije. Eno ga spava.“ I djevojče, polako prilazi praznom sjedalu, kao na trapezu akrobata, jer što će ako krivi korak učini. Sjedne polako, i ravnomjerno otpuhuje. Veliku mu je milost učinila kad je samo nakratko pokraj njega zasjela. Uskoro izađe. Novi putnici ulaze, torba se ne miče od prozora, priča se nastavlja, novi putnici ostaju stajati. Jedno mjesto prazno. Uzbekistan je usamljena teritorija.

Gledam u njihove tenisice, sedam pari, iste marke, izlizane. Donacija neke organizacije. Kad se opet vrate umorni, poraženi, umornih, izlizanih tenisica, opet će ih organizacije obuti, obući, i oni će opet krenuti. Iz jedne okuke u drugu ulazimo, jedna još ne završi, a druga već počinje. U prirodi je sve kruženje, i zato se krug nikada ne zatvori.

Bihać je grad dovoljno velik da nam se putovi opet ukrste, i sad ih gledam u novoj odjeći, mirisnoj, gdje mijenjaju stare tenisice. Stari miris hlapi, je li se to provalija smanjuje? A onda izuvaju čarape, i gledam njihova stopala pred mojim očima. Ta je bliskost nepodnošljiva. Stopala kao krumpiri iz zemlje izvađeni, blatni, zemljani, kvrgavi, ranjavi i ranjivi. Još se Europa krumpira boji

Bihać je grad dovoljno velik da nam se putovi opet ukrste, i sad ih gledam u novoj odjeći, mirisnoj, gdje mijenjaju stare tenisice. Stari miris hlapi, je li se to provalija smanjuje? A onda izuvaju čarape, i gledam njihova stopala pred mojim očima. Ta je bliskost nepodnošljiva. Stopala kao krumpiri iz zemlje izvađeni, blatni, zemljani, kvrgavi, ranjavi i ranjivi. Još se Europa krumpira boji.

Odlaze u novim tenisicama. Neko mi je vrijeme miris majčine sušnice u nosnicama, trag kojim svoju provaliju prelazim. A onda, dva dana poslije, uz jednu kuću, kao brod uz granicu nasukan, stojim sa ženama, one u papučama, i jedna od njih mi govori: Vidiš li me? Vidiš li me kakva hodam? Dočeka me potpuno nespremnu.

Na nogama različite papuče, jedna od onih glomaznih otužnih kroksica, a druga muška, na pruge mornarska. Vidiš li me? Vidim da će u životu dobiti što poželi, i učas me podsjeti, vrati me jednoj takvoj, vrlo sličnoj, jakoj, posebnoj, koja je znala koliko su važni prvi dojmovi. Dostojanstvo koje ti nitko ne može ni uzeti ni dati. Tvoje je, posljednje i prvo što ti pripada. Nosi lijepu torbicu, preko ramena, jutros se na rijeci umila, kosa i čela blistava. Ona i moja baka dobro bi se razumjele. Isti ponos dostojanstveni, u bilo kojoj prilici. Kao i uvijek, kad ne znam sebi objasniti što ću i kako bi sa ljudima, prilazi mi sjećanje, samo od sebe. Bile smo ovako izbjeglice, u sličnoj jednoj kući, od rata uništenoj, pa svejedno znala je zaklon pružiti. Stotinjak nas u jednom dvorištu skupljeno, bučna obitelj vrabaca što živi od tuđe milošte. I naravno da su došle kamere. I odrpana je familija zaključila da pred kamere izađe osoba koja pristojno izgleda, i zna da govori u ime svih njih. Osoba koja ih neće osramotiti. Izabraše majku mi. S druge strane svijeta gledala je njena majka, i sve se ljutila i čudila, zar je ništa nije naučila? Zar se pred kamere bez frizure izlazi, s kosom u rep svezane? Zar je od jučer? Bona mama, ona joj se poslije pravdala, nisam imala vremena, bona mama, nije je slušala.

Sad mi prilazi to drago sjećanje, dok ih gledam ranjave i bosonoge, i baka dok govori: „ne treba ti od ljudi sažaljenja nego divljenja. Jer sažaljenje daje mrvice, a divljenje krupne zalogaje. Divljenje planinu premjesti.“ Gledam ih bosonoge i divim se. Možda se tako provalija prelazi. Usput ne bacaš mrvice.

Roberta Nikšić, polis.ba