XXIV. nedjelja kroz godinu: A vi, što vi kažete, tko sam ja?

Mk 8,27-35: U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.
I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«
Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«

Današnji tekst iz Markovog evanđelja se sastoji od tri kratka odlomka. Isus se sa svojim učenicima zaputio u sela blizu Cezareje Filipove, na podnožju brda Hermona nedaleko od izvora rijeke Jordana i to je bila najsjevernija točka do koje je stigao Isus kao putujući propovjednik. U prvom odlomku današnjeg evanđelja Isus pita učenike što ljudi govore o njemu i iz odgovora učenika saznajemo kako je – slično kao i danas – postojalo mnogo različitih mišljenja i tvrdnji o Isusu i različitih reakcija na njegovo javno djelovanje. Neki su brkali Isusa i Ivana Krstitelja. Drugi su smatrali kako je Isus reinkarnacija proroka Ilije, jer se za Iliju vjerovalo kako će se vratiti na zemlju u posljednja vremena i posvetiti se brizi za siromašne i ponižene, na što ih je podsjećalo Isusovo javno djelovanje. Treći su tvrdili kako je Isus jedan od proroka, prepoznavši u njemu, njegovim riječima, čudesnim djelima i postupanju s ljudima neke osobine starozavjetnih proroka. Ništa novoga u tome da ljudi osobe čije djelovanje ima velik odjek u javnosti uspoređuju sa svojim očekivanjima ili poznatim uzorima iz povijesti. Ono što učenici u svojim odgovorima ne spominju, a što možemo dopuniti na temelju drugih izvora i mjesta u evanđeljima: bilo je svakako i onih koji su odbacivali Isusa smatrajući ga izjelicom i pijanicom koji se druži s grešnicima, šarlatanom čija čuda moraju biti neka prijevara, te drznikom koji dovodi u pitanje židovske zakone. Nakon toga Isus postavlja učenicima i drugo pitanje, što oni misle o njemu, za koga ga oni drže.

Nakon što su na prvo pitanje odgovorili svi učenici, nastupaju šutnja i premišljanje, a prvi koji se odvažio progovoriti je Petar, koji Isusa naziva Pomazanikom, Mesijom, Kristom. Pojam Mesije je potjecao iz starozavjetnih proročanstava i u njemu su bili zgusnuti mnogi ideali, očekivanja i nadanja židovskog naroda, od budućeg mesije se očekivalo kako će oživjeti najslavnija vremena iz povijesti židovskog naroda i kako će imati osobine najslavnijih židovskih povijesnih ličnosti poput Davida, Mojsija, Ilije. Istodobno je pojam mesije bio politički jako opasan pojam, opterećen bremenom prošlosti u kojoj je bilo puno lažnih samoproglašenih mesija koji su narod poveli u velika stradanja u ustancima protiv Rima ili su se razotkrili kao marionete određenih religijskih, političkih i društvenih interesnih grupa.[i] Proglasiti nekoga mesijom bilo je u to vrijeme jako opasno, ne samo za dotičnu osobu nego i za njegove sljedbenike, ne samo zbog okrutnosti rimske okupacije koja je okrutno gušila svaki otpor u židovskom narodu i budno pazila da se ne pojavi neki novi mesija, nego i zbog židovskih religijskih i političkih autoriteta koji su zbog loših iskustava s lažnim mesijama prethodnih desetljeća bili spremni pogubiti ili izručiti rimskim vlastima svakoga tko bi bio proglašen mesijom, a da pri tom ne bi imao dovoljnu političku moć da izazove rimsku okupaciju. To objašnjava prvotnu nelagodu i šutnju učenika na Isusovo pitanje za koga ga oni drže. Učenici su bili fascinirani Isusovom osobom, ono što su vidjeli, čuli i doživjeli u vremenu provedenom s Isusom bilo je teško izraziti riječima. Naslućivali su kako je on nešto više od velikog proroka, iscjelitelja ili učitelja, više od svakog drugog čovjeka kojeg su dotada sreli. Petar probija led i kao glasnogovornik učenika hrabro sažima sve ono što su on i ostali učenici doživjeli s Isusom riječima „Ti si mesija!“.

Isus na to ne izriče očekivane riječi pohvale Petru, niti potvrđuje da je ovaj u pravu, nego upozorava učenike da o tome ne kazuju nikome, a za to ima dva razloga. Prvo, Isus ne želi postati neka vrsta influensera ili selebritija, koji će uživati nekritičku popularnost u narodu, on dok pita učenike o sebi nije motiviran taštinom ili praznom znatiželjom, niti očekuje laskanje učenika i klicanje naroda. Isusu je presudno da njegovi učenici i narod shvate sadržaj njegove poruke, a u drugom odlomku će se pokazati kako najuži krug njegovih učenika krivo shvaća narav njegovog mesijanstva i njegovog nauka, pa stoga Isus nikako ne želi da učenici svima govore kako je on mesija, a da pritom sami ne shvaćaju što to točno znači.

Drugi dio današnjeg evanđelja donosi raspravu o ispravnoj slici mesije. Petar je ispravno rekao da je Isus mesija, no nije ispravno razumio značenje njegovog mesijanstva. Njegova slika mesije je odgovarala prevladavajućim predodžbama o mesiji u židovskom narodu. Židovi su maštali o mesiji kao nacionalnom osloboditelju, snažnom političkom vođi koji će ujediniti narod, osloboditi ih od rimske okupacije, restaurirati moćno Davidovo kraljevstvo i donijeti pravedne zakone koji će čuvati narod od siromaštva, nepravde i patnje. Tadašnje židovske predodžbe o mesiji korespondiraju kasnijim pogrešnim predodžbama o Isusu koje su stoljećima gajili mnogi kršćani, a koje su kompromitirale kršćansku poruku i dovele do mnogih zloupotreba u povijesti Crkve, predodžbama o Isusu kao vladaru i predvodniku pobjedničke vojske pod čijim se barjakom uništava neprijatelje te ostvaruje zemaljske pobjede i svjetovnu i političku moć i vladavinu nad drugima. Ove židovske i kasnije kršćanske predodžbe o mesiji/Isusu kao nepobjedivom marvelovom superjunaku koji trijumfalno gazi neprijatelje i lakoćom svladava sve prepreke proturječe ne samo ljudskom iskustvu, nego krivotvore i biblijska proročanstva o mesiji.

Nakon Petrovog svjedočanstva vjere: šok. Isus naslućuje kako se njegovi učenici nisu odmakli od u narodu prevladavajućih krivih predodžbi o mesiji, te nastoji ispraviti te predodžbe i govori im o Sinu Čovječjem koji će biti prezren i odbačen od svećenika i pismoznanaca, koji će patiti, umrijeti i nakon tri dana uskrsnuti. Učenici očekuju Isusov uspon u krugove moći, pobjedu nad neprijateljima, a on govori o silasku u krugove pakla, odbačenosti i neprijateljima koji ga ubijaju! Petar je uznemiren, to ne može niti želi shvatiti, za njega je nemoguće i neprihvatljivo da židovski mesija nemoćno strada, pa reagira emotivno, pokušava ispraviti Isusa i skrenuti ga s tih misli i s tog puta. Ne radi se tu samo ni o teološkoj raspravi o naravi mesije; Petar isto tako ne želi da njegov učitelj i prijatelj pati i strada, a zajedno s ostalim učenicima se boji i za vlastitu sudbinu ako njegov učitelj doživi sudbinu koju opisuje.

Na Petrov postupak Isus nakratko napušta put strpljivog poučavanja i odgovara Petru oštro: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“, što su uz gestu izgona trgovaca iz hramskog predvorja najoštrije riječi koje Isus izgovara u evanđeljima. Nije li Isusova reakcija pretjerana? Pa nije Petar ništa tako strašno rekao, a i to što je rekao je rekao jer mu je stalo do Isusove sudbine, a Isus ga čak naziva Sotonom. Smatram kako se ovdje radi o stilskom postupku evanđelista, koji s jedne strane oštrim riječima želi izraziti kako se radi o nečemu jako važnom, čak ključnom za Isusovu poruku i identitet, a s druge strane izbor riječi Satan označava to da Petrove riječi iskušavaju Isusa i odvraćaju ga od Božjeg puta. Moguće i kako je evanđelist naslućivao i s ovom oštrom Isusovom reakcijom htio poručiti kako će iz krivih mesijanskih predodžbi i odbijanja da se prihvati slika mesije patnika na križu proizlaziti najgore zloupotrebe Isusovog nauka.

Slika mesije patnika nije važna samo za Isusov identitet, nego i za identitet svih onih koji se smatraju kršćanima. Mnogi kršćani danas kao da više nasljeduju Petrove predodžbe o tome kakav treba biti mesija nego Isusov nauk. Te predodžbe su usmjerene na političku moć, ugled, pobjedu nad neprijateljima, „čistu“ vjeru, iskorjenjivanje i kažnjavanje svega što smatraju nepravednim, tu nema mjesta za patnju, odbačenost i poraz. I sam govor o uskrsnuću se radije prikazuje kao trijumfalna pobjeda nad smrću, a ne kao posljedica predanja za ljude i dosljednog zalaganja za pravdu. Te pogrešne predodžbe nastaju tako što idoliziramo naše slike Isusa i njegov nauk „korigiramo“ našim željama, interesima, strastima, strahovima i projekcijama, što je upravo ono što Petar pokušava u današnjem evanđelju. S druge strane, jedan od glavnih Isusovih ciljeva je bio u razgovorima i susretima sa svojim suvremenicima protresti njihove pogrešne predodžbe, izazvati sve ono što su vjerovali i mislili da znaju o Bogu.

I treći odlomak današnjeg evanđelja je podjednako izazovan i šokantan, kako za ondašnje, tako i za današnje Isusove učenike. U ovom zaključnom odlomku evanđelja Isus saziva narod i učenike i poručuje im sljedeće: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ Posebno šokantno je ovdje Isusovo spominjanje križa, tj. zahtjev da svatko uzme svoj križ i nasljeduje ga. Danas je nositi svoj križ za mnoge postala otrcana fraza preko koje se olako prelazi, bez ozbiljnog promišljanja njenog značenja. Ali za ljude Isusovog vremena je predodžba o križu – najgoroj spravi za mučenje, koju su Rimljani preuzeli od Kartažana i na kojoj su ubijali samo robove i državne neprijatelje – bila nešto najstrašnije, jer u tom vremenu su razapinjanja na križ bila česta i predstavljala su najgore što se nekome može desiti, najstrašniju smrt i sramotu.[ii] Tko god olako kaže „da“ križu a da se ne pobuni, taj zapravo nije ozbiljno promislio i ne shvaća što Isus traži od svojih učenika.

Kako onda shvatiti ove teške i zahtjevne Isusove riječi? Prije svega, ovdje se ne radi o nekakvom samopreziru, mržnji prema životu, ljubavi prema smrti ili zelotskom ili islamističkom samoubilačkom žrtvovanju vlastitog života kako bi se potvrdilo vlastitu i pobijedilo neprijateljsku ideologiju. Ovdje se radi o predanju za druge, aktivnoj ljubavi prema bližnjemu, pa čak i prema neprijatelju, kako bi se izgradio pravedniji i bolji svijet. Ovdje se radi o samoodricanju, spoznaji kako mi nismo centar svijeta, samoograničavanju i žrtvovanju kako bismo stekli novu i veću slobodu i novu i veću kvalitetu života. Ovdje se radi i o zalaganju za istinu i pravednost koji često vode do sukoba s nepravednim sustavima i strukturama moći koje stvaraju patnje i neslobode, a dosljednost na tom putu često vodi i do odbačenosti pa i do stradanja. Tko želi svoj život sačuvati tako što će pokušati izbjeći svaki bol, kružiti samo oko svoje sreće i slobode, taj će ga izgubiti jer gubi ljubav i čovječnost, sve ono što nas čini živima i što čini život smislenim, a što između ostalog zrije i kroz bol i patnju. Onaj tko je spreman izgubiti život u predanju za druge, taj će zadobiti novu dubinu i kvalitetu života, čak i sam novi život kao što je to bilo s uskrslim Kristom.

_________

[i] Samo u 3.g.pr.Kr., dakle neposredno uoči Isusovog rođenja, dvojicu samoproglašenih mesija, Šimuna iz Pereje i Athronga, pogubili su Rimljani, a neki od najpoznatijih kasnijih samoproglašenih mesija bili su Šimon bar Kohba, vođa posljednjeg velikog ustanka protiv Rima koji je završio katastrofalnim stradanjem i progonom židovskog naroda, Sabbatai Zevi, sin trgovca peradi koji je po uzoru na proroka Hošee oženio prostitutku iz Livorna, okupio brojne sljedbenike, da bi na kraju prešao na islam i umro u crnogorskom Ulcinju, te poljska Židovka Eve Frank, jedina žena u povijesti samoproglašenih mesija, kći još jednog lažnog mesije Jacoba Franka.

[ii] „Ideja križa nikad ne smije doći blizu tijela rimskih građana“, govorio je Ciceron; „nikad ne smije proći njihovim mislima, očima ili ušima“. Za Rimljane je razapinjanje na križ bilo najokrutniji oblik smrtne kazne, rezerviran za ubojstvo, pobunu robova i druge gnusne zločine. Rimskim su građanima odrubili glavu, ali ih nisu razapinjali. Židovi su dijelili njihovu odbojnost prema križu – „jer je obješeni prokletstvo Božje“, kako stoji u Ponovljenom zakonu – pa su radije kamenovali kad su imali vlast da izvrše pogubljenje. Kasnija Isusova smrt na križu bila je za onodobne Židove odlučan dokaz protiv njegova mesijanstva; razapinjanje je ispunilo kletvu zakona.

Marijan Oršolić