XXIII. nedjelja kroz godinu | Kušnja pristranosti i sloboda vjere

Jak 2, 1-5: Braćo moja, vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći i vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću te reknete: »Ti lijepo ovdje sjedni!«, a siromahu reknete: »Ti stani – ili sjedni – ondje, podno podnožja moga!«, niste li u sebi pristrano sudili te postali suci što naopako sude?

Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube?

Jedan od najstarijih novozavjetnih spisa je Jakovljeva poslanica. Više nego poslanica ili pismo, ovaj spis je skup nagovora, uputa za vjeru i ponašanje kršćanima koji su dolazili iz židovstva, raseljenima po grčkom svijetu. Poslanica je po svojim moralnim uputama slična starozavjetnim mudrosnim spisima. Svima nam je poznata tako često citirana rečenica iz ove poslanice: Vjera bez djela je mrtva koja može poslužiti kao ključ za cjelokupno razumijevanje Jakovljeva spisa.

Lutherovo i protestantsko radikaliziranje načela da se čovjek samo po vjeri spašava (sola fide), uslijed raznih zloporaba djela i trgovačkih zasluga za nebo, učinilo je to da je ova poslanica izostavljena u protestantskoj Bibliji. Jakovljeva poslanica, međutim, ne umanjuje vjeru odnosno istinu da je Bog onaj koji jedini spašava čovjeka, ali inzistira – baš kao i Isus u evanđelju – da u ovom životu nije dovoljno samo govoriti Gospodine, Gospodine, oslanjati se samo na čin vjere, nego da vjeru trebaju pratiti i praktična djela ljubavi. Zato Jakovljev spis opominje „lûda“ vjernika: Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru!

U današnjem odlomku Jakovljeve poslanice upozorava se na onu tako blisku ljudsku kušnju pristranosti. Naime, Jakov opominje kršćane da vjeru u Isusa Krista ne zamjenjuju s privilegiranjem onih koji su bogati. Radilo se vjerojatno onako kako se uvijek radi. Naime, na kršćanskom skupu, najvjerojatnije na euharistijskoj gozbi, oko oltara Isusa Krista, pravila se razlika između bogatih i siromašnih. Pisac piše kako na kršćanski sastanak dolazi čovjek „sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći“ i njemu se daje posebno privilegirano mjesto dok se siromaha gura u kraj. Jakov kritizira takve procjene i postupke i upozorava da Bog ima posve drukčija, obratna mjerila. Bog bira siromahe. Ima zato Jakov primjer upravo u Isusu Kristu koji dolazi iz poganske Galileje, iz neugledna grada Nazareta, od roditelja niskoga staleža. Čitava objava svjedoči da Bog uvijek bira malene, prezrene od ljudi, isključene, one koji nisu oholi u vjeri, nego otvoreni obraćenju i suradnji s Bogom.

Ovaj odlomak je posve jasan za razumjeti, ali u našoj vjerničkoj praksi nije jednostavno ostvariv. Čitava se života valja truditi da poput Isusa budemo slobodni ljudi od pristranosti. Naš svijet je prepun nametnutih podjela koje Bog ne dopušta: između bogatih i siromašnih, moćnih i beznačajnih, uglednih i neuglednih, učenih i neukih, između nas i njih, nas i naših neprijatelja. U Crkvi, a i drugdje, puno je ljudi s kompleksom manje vrijednosti koji sebe ili preziru ili precjenjuju pa onda jure za bogatima, za političarima, za moćnima i uglednima kako bi uz njih poraslo njihovo značenje.

Čak i oni koji na vani djeluju samostalni i uspravni, nerijetko skrivaju svoje strahove i svoju slabost i mizeriju. Jakov navodi ljudsku sklonost pristranosti s obzirom na imanje i bogatstvo, na pristranost s obzirom na vanjski izgled. I danas je bez sumnje aktualna ova Jakovljeva uputa jer mnogi miješaju vjeru u Isusa Krista s pristranošću, s prvim mjestima bogatih, s udvaranjima moćnima, s potkupljivošću. Ima i danas nas, biskupa, svećenika i vjerskih službenika koji isključujemo svoje dobre vjernike i pažnju posvećujemo samo uglednicima. Pristranost u naše odnose, pa i u kršćanske zajednice, redovito uvode upravo nesigurni, oni koji izvan vjere u Boga postavljaju svoje životno uporište i smisao života. Riječ je i o „duhovnim“ osobama kojima su Isus i evanđelje malo, kojima je bogatstvo, društvena moć i privilegij političara i moćnika potvrda njihova nesigurna identiteta u vjeri, njihove religijske nekompetencije i duhovne praznine.

Ovdje je važna još jedna napomena. Naime, uz bogataše, prema kojima je većina ljudi pristrana, naša kultura smatra da su intelektualci ljudi samostalni, nepristrani, da su oni zaštitnici pravde, odvjetnici ugroženih i siromašnih, potlačenih i marginaliziranih u društvu. To, međutim, nije baš tako. Povijest svjedoči da upravo intelektualci rado svoje usluge daju najgorim vlastodršcima. Oni su sluge grešnih struktura, loše vlasti i nepravednih institucija. Upravo intelektualci, a tu ubrajamo i biskupe i nas svećenike i teologe, često su vrlo pristrani. I kada ne idu toliko za bogatstvom, hlepe za čašću i društvenim ugledom. „Ne čine to oni samo radi pukog probitka [niti uvijek za novac] nego i poticani posebnim ‘užitkom’ u zemaljskoj moći, koji je jedan od najuspješnijih napitaka za zaborav krhkosti i smrtnosti ljudskoga bića” (Ž. Mardešić).

Najgora je ljudska a posebno vjernička kombinacija bogatstva i taštine, srebroljublja i častohleplja, jer te mane daju osjećaj nadmoći pa i božanske vječnosti. Intelektualci su redovito lakomiji na društveno značenje, taštiji na vlast od malenih i siromašnih. Rado se daju potkupiti, lakše rasprodaju svoju savjest i usluge ideologa rado „iznajmljuju“ lošim a bogatim poglavarima, nego neuki, siromašni i potlačeni. Povijest svjedoči da su intelektualci, uz bogate i moćne, više unesrećitelji malenih nego njihovi odvjetnici, više rušitelji ljudskoga zajedništva nego njegovi graditelji.

Jakov ne ulazi u raspravu o naobrazbi i intelektualcima, nego ostaje na razini bogatstva i siromaštva. Vrijedi pak ustvrditi da se pristranost odnosi i na pametne i moćne duhom. Da se bude vjernik, kršćanin, mudar čovjek, nije nužno završavati škole. Naravno, mudar čovjek ne prezire školu, niti odbacuje znanje ni pamet. Ako to čini, nije mudar, nego oholi pametnjaković i primitivni sveznadar. Ni pametan čovjek ne ponižava mudrost onih koji nisu išli u škole, jer znaju da „pusto“, veliko znanje može biti samo gola moć, kao i da se mudrost života stječe posebno u školi vjere, u bogobojaznosti, poštivanju dostojanstva i solidarnosti upravo s onima najprezrenijima.

Jakovljeva opomena je posve na tragu Isusovih upozorenja svima nama da se čuvamo svake pristranosti koja bi omalovažavala Božje siromahe, prve Božje izabranike.

Fra Ivan Šarčević