Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Mala Gospa: malenost i vjera nasuprot oholosti i strahovima
Puno je straha od grešnosti, od nepredviđenoga, od mogućega promašaja, ustvari od darivanja i slobode, od toga da se sačuvamo čisti, nevini, bezgrešni. Da sačuvamo sliku rigoroznih čistunaca, mi se uskraćujemo drugima, ne darujemo se
Mih 5,1-4a; Mt 1,18-23
Sveci, a na svoj zaseban način i Blažena Djevica Marija, vjernicima su uzor u vjeri. I svaka generacija vjernika, pa tako i mi, iznova traži i prepoznaje što bi u njima, u Mariji, bilo važno za nas danas. Na osnovu današnjih čitanja mogli bismo za naše vrijeme prepoznati da Bog, Božja riječ, na Blagdan Marijina rođenja, na Malu Gospu, pred nas stavlja dvije vrednote koje bi, da budemo vjerodostojni kršćani, trebalo da ostvarujemo u svome životu. Radi se o malenosti kao lijeku oholoj veličini i vjeri kao oslobođenju od straha, strahova. Naime, u prvom čitanju iz Knjige proroka Miheja čitamo kako Bog izabire mali Davidov grad, Betlehem, da se u njemu rodi velika osoba, onaj koji je od iskona, od dana vječnih, Mesija – onaj koji će, piše dalje, rasprostrijeti vlast, ali ne onako kako mi ljudi mislimo vlast i širimo svoju vlast, strahom i silom, oružjem i uklanjanjem protivnika, nego će rasprostrijeti vlast mira do na kraj zemlje. On je knez mira, vlasnik mira, a silnik, vlastodržac i rušitelj.
U rodoslovlja Matejeva evanđelja čitamo da je Isus sin Abrahamov i da se rađa od Marije, žene Josipove. Tako na dan Marijina rođenja slušamo ništa drugo nego pripovijest o Josipu, o Josipovu snu, o njegovoj tjeskobi i strahu što da radi sa svojom zaručnicom koja je u sumnjivoj trudnoći. Božji mu glas u snu – a san je način Božje objave, mogućnost da se odbije kao iluzija i prihvati kao neponovljiva šansa – govori: Ne boj se Josipe uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Jer ona će roditi dijete, kojem će Josip dati ime Jehošua – Isus, Bog spašava, koji oslobađa narod od grijeha njegovih; bit će utjelovljeni Emanuel – Bog koji će u ljudskom tijelu ući u našu povijest i biti s nama, sa svakim čovjekom.
Mogli bismo uzeti i neka druga Marijina svojstva za razmišljanje, no za danas i za naše vrijeme, čini se, vrijedi razmisliti o malenosti i strahu, zapravo o Božjem odabiru malenih i o Božjem pozivu svakome da se ne boji, nego da vjeruje.
MALENOST. U nas ljudi sve je u takmičenju, u konkurenciji, u odmjeravanju i mjerenju veličina: tko je viši, tko je ljepši i bolji, tko spretniji i izvrsniji, tko je pobožniji. I to je posve ljudski. Ono, međutim, što slavimo na Malu Gospu – samo ime mala to kaže – čak i kad je častimo kao Veliku Gospu, jest Marijina malenost, neznatnost. Slavimo Božji pogled na naše veličine, Božje ponašanje, različito, suprotno našim mjerilima.
Mi se ljudi rado pokazujemo na vani(«prsimo se»), napuhujemo sebe i svoja značenja, dotle da možemo potrošiti život u stalnom odmjeravanju s drugima, čak do mjere da se izobličimo, da nas izjedne zavist. Bog gleda posve drukčije. On ima drukčije kriterije.
Izbor malenog, najmanjeg gradića Betlehema, o čemu piše Prorok Mihej da se u njemu rodi Mesija, pokazuje kako se Bog odnosi prema nama ljudima. I sve je tako u Božjoj objavi. Bog vidi ono maleno, skrovito, neznatno, stišano i suzdržano. A mi nikako da se na to naviknemo. Mi tražimo veliko, trošimo se dokazujući veličinu, koju, mislimo, nitko ne vidi. Ostarimo tužni pa i slomljeni od jurnjave za potvrdom, da dokažemo da vrijedimo više od drugih, da dokažemo da vrijedimo više nego što vrijedimo. Neki starimo s bolnim iskustvom da nismo shvaćeni, da drugi nisu primijetili našu iznimnost. I što sve ljudi ne čine i na što sve nisu spremni da se uzveličaju: lagati, laktašiti se, biti doušnici, pretvarati se, ulagivati se, hvastati, ucjenjivati, čak izgubiti osjećaj da griješe, samo zbog toga jer želja za moću, za značenjem, za vlašću posve oslijepi za moralnu osjetljivost.
Malenost nije nikakva namještena skromnost. O malenosti zapravo i ne treba toliko misliti niti na nju grčevito paziti. Važno je biti prirodan, spontan, i paziti na druge da ih svojim riječima i ponašanjem ne uvrijedimo i oštetimo.
U govoru o malenosti važno je zapaziti jednu opasnu a skrivenu zamku i čuvati je se. Naime, riječ je oholost duhovnih ljudi, vjernika, koju se najmanje od njih očekuje, a koja je jedna od najgorih mana. Kod vjernika se oholost ugnijezdi i skriva u formi malenosti. Nije dakle samo riječ da se bahate i isprazno veličaju oni koji ne vjeruju, nego upravo oni koji se mole Boga, koji su pobožni, smatraju se duhovnima.
Danas ima posvuda praznih, napuhanih veličina, mnogo ohole površnosti, mnogo ljudi čak i mladih, na početku života i vjere, koji misle da nemaju što više primiti u svojoj vjeri. Oni su, poput Isusovih farizeja i pismoznanaca, uvjereni da su dostigli puninu, oni se samoopravdavaju.
Zar nije teško živjeti u obitelji s osobom koja si ne dopušta išta kazati, koja misli da je posve ispravna ili duhovnija, savršenija od drugih. Nema ništa teže za obraćenje nego duhovna oholost: ona je najgora mana savršenih. Takva se osoba moli Bogu, i puno, ali kao da joj Bog, stvarni Bog, ne njezin bog, ne treba. Ta «duhovna veličina» prezire malene ljude, grešne, slabe. Nadmeni u duhovnosti i pobožnosti s visoka gledaju malene u vjeri. To je ustvari nijekanje Božjega puta.
Doista je svakom od nas teško ako smo prezreni u svome identitetu i na svome duhovnom putu. Dijete nosi traumu ako je u školi bilo omalovaženo iz bilo kojeg razloga: zbog podrijetla, vjere, izgleda. A mi smo ljudi skloni prezrivom pogledu s visoka. U nas se preziru čitave skupine sunarodnjaka, čitavi se narodi i vjerske zajednice omalovažavaju, nipodaštavaju. To nije Božji način gledanja i postupanja s ljudima.
Malenost nije kukavičluk ni neko lažno ponižavanje sebe, neko glumljeno izmicanje od ljudi i hodanje uza zid da se tobože nikome ne smeta, a u stvari da se privuče pogled svih na sebe. Malenost nije nikakva namještena skromnost. O malenosti zapravo i ne treba toliko misliti niti na nju grčevito paziti. Važno je biti prirodan, spontan, i paziti na druge da ih svojim riječima i ponašanjem ne uvrijedimo i oštetimo.
Malenost po Marijinu primjeru znači pristati na Božji poziv, na Božji izbor, na naš unutarnji odnos s Bogom, na čistoću srca. Malenost je realno gledanje na sebe pred Božjim licem, a ne samo kakvi ćemo ispasti pred drugima. Dakle, uopće se ne treba opterećivati o veličini, nego se brinuti što Bog izabire i što Bog hoće, od mene.
Božja riječ nam preko proroka Miheja poručuje da je malenost Božji put objave. Bog dolazi u najmanje mjesto, u zadnju obitelj, dolazi čovjeku koji je čak prezren od drugih? Bog dolazi u neuvjetno i skrajnuto. Bog je na strani marginaliziranih i perifernih, neuglednih i obescjenjeni. Bog, međutim, ne dopušta da se čovjek uljuljava u samosažaljenju malenosti i uživa u prezrenosti od drugih, to nije Božji naum, nego da čovjek odgovori na Božji poziv. Odgovaranjem, ono maleno postaje realno, stvarno, dakle veliko, iznimno veliko, izvanredno! Stvarno Božje je uvijek izvanredno.
STRAH I VJERA. Druga osobina koju smo napomenuli da nam je važna da slijedimo kod Marije, majke Isusove i naše majke, od Male Gospe jest vjera. Vrijedi iznova dopustiti da u nama tiho i dugo odzvoni Božja riječ koju Božji glasnik priopćava Josipu u snu: Ne boj se, Josipe! Ne boj se, Josipe! A to je rekao i Mariji: Ne boj se, Marijo! Povijest Boga s ljudima povijest je otklanjanja straha i povijest odane vjere i vjernosti. Od Abrahama koji se boji, Jakova, Mojsija, proroka, preko Petra i apostola, Bog stalno govori: Ne boj se! i veli: Ja ću biti s tobom! Neću te napustiti! Osloni se na mene.
A koliko je samo raznih strahova u nas danas: strah da ćemo ostati anonimni, strah da nećemo biti dovoljno voljeni pa nas ambicije i dokazivanja potrošiše, strah da se nećemo svidjeti drugima, da nećemo biti prihvaćeni od javnosti ili poglavara pa što sve ne radimo – od fotošopiranja do predstavljanja sebe i svojima da smo ono što mi nismo; pa strah da ćemo ostati sami, napušteni, nerazumljeni, da ćemo – poput Josipa – biti ismijani od sela, od drugih, od većine, ili onaj grčeviti strah da nećemo biti originalni pa se tvrdoglavo i prkosno držimo svoga da nam nitko ništa ne može.
Koliko je samo straha od slobode, i da nam drugi oduzmu slobodu, pa se zatvaramo, njegujemo samo svoje naume i svoje slobodno vrijeme, bježimo od ljudi; koliko je zapravo straha od ljubavi, od darivanja, od budućnosti. Danas je prisutan i velik strah od donošenja konačnih, životnih odluka. Da, mnogi ljudi se boje izabrati duhovna zvanja, biti svećenici, franjevci, redovnice, jer se straše životne odluke. Znaju da su slabi, straše se svoje grešnosti, jer i sami a i drugih ih uče kako su posebni, jedincati, posebno Bogu posvećeni, pa se onda lome, obolijevaju, jer ne mogu biti na toj visini; dok neki, jer osjećaju slabost i nedostojnost, dižu ruke od svega, i od sebe, ostaju gdje jesu, ali postaju ljenčine i loši ljudi, služe se svim i svačim što ne dolikuje tome zvanju; veli takav čovjek: Ako ne mogu biti bolji u dobru, mogu barem u lošem biti poseban!
Veliki je, dakle, strah («rizik») od životnih odluka, od potpunoga darivanja, zapravo od razočaranja i poraza. Zato se neki ljudi boje da neće moći izdržati biti vjerni u braku čitava život, pa se ne žene ni udaju; a neki sumnjaju u drugoga, sumnjaju u onoga koga «ljube», u partnera da neće moći izdržati vjerno ih voljeti čitav život.
Vjernost je uvijek na ispitu. Ona se uvijek visoko cijeni i onda kada je se prezire ili ponaša nevjerno. Može se doduše vjerovati, a ne biti vjeran. Ima ljudi koji vjeruju u Boga, vrlo su pobožni, mnogo mole, ali nisu vjerni Bogu, nije ima vjera život, nego sam na usnama; ili vjeruju u ljude ali im nisu vjerni; ili uopće nemaju povjerenja u ljude, pa se lišavaju ljudske dobrote i ljubavi, lišavaju se radosti zajedništva.
Ostavljamo po strani one mnoge koji su u nekim stvarima lakovjerni, a u bitnim sumnjičavi. Vratimo se strahu. Puno je straha od grešnosti, od nepredviđenoga, od mogućega promašaja, ustvari od darivanja i slobode, od toga da se sačuvamo čisti, nevini, bezgrešni. Da sačuvamo sliku rigoroznih čistunaca, mi se uskraćujemo drugima, ne darujemo se. Sjetimo se da se Josip boji da će biti narušena njegova slika pred svijetom ako uzme Mariju za ženu, pa smišlja kako da je potajno otpusti. Sjetimo se i Marijinoga straha. Marija se strašila Božjega zadatka, jer se, kako i jest, smatrala neznatnom, da nije vrijedna, da je nedostojna.
Mala Gospa je svjedok vjere u Boga, Boga koji od malenoga čini veliko, a strah pretvara u rađanje, u novi život. Marija rađa Isusa, povijesno utjelovljenje Boga koji spašava ljude od svih opakih veličina i od svakoga straha.
Kod nas ljudi je često drukčije. Ima onih koji se smatraju vrijednima i gdje to nisu. Ima onih koji misle da je Bog morao baš njih izabrati, pa da njih nije ne bi bilo ni vjere, da ne kažemo Boga. Pogledajmo koliko je bahatih i drskih ljudi za oltarom, koliko svećenika, biskupa, poglavara koji blebeću svašta i ponašaju se kao da oni dirigiraju i Bogom i vjerom vjernika.
Razmislimo koji su naši strahovi! Imamo li straha da ne budemo voljeni, straha od nemanja, od kredita, straha od ljudi i onoga najtežega, straha od smrti?
Kako se oslobađamo strahova: kojim osiguranjima, zgrtanjem materijalnoga, kontrolom, kamerama, novcem, karijerom, voljom za moću, lažima, mafijaškim vezama, oružjem, silom, prijetnjama, kažnjavanjem…?
Bog u Bibliji svojim vjernicima stalno govori: Ne boj se, samo vjeruj! Ja sam s tobom! Isus na mnogo mjesta veli: Ne boj se, samo vjeruj! A što govorimo mi ljudi jedni drugima kad smo u strahu? Zar ne obratno: Ako želiš otjerati strah od sebe, bogati se, snalazi se, mrzi, naoružaj se, osveti se, prijeti, utjeraj strah drugima, učini da te se ljudi boje… Doista, ima ljudi koji žive da utjeruju strah, koji zadaju strahove drugima, čitavim narodima, i svojim najbližima, najdražima. Ljudi vladaju strahom. Nekim svećenicima religija služi da utjeruju strah u ljude. Sjetimo se kad je Herod prezreo Isusa: onda kada je – a veli se da ga je toliko htio vidjeti – osjetio da je Isus za njegove mjere krajnji slabić, nejak, da nema vojsku ni silu, ni novac ni ikakve veze da zavlada. Isusa se nema što plašiti. Doista, Isus nikoga nije plašio, niti Bog kojeg je Isus propovijedao i očitovao nije Bog koji plaši.
Dok ljudi, i oni pobožni, vladaju drugima prijeteći im raznim silama, strahom i paklom, od kojih će ih oni zaštititi, Isus veli: Ne boj se, samo vjeruj! Vjeri zacijelo nije suprotnost sumnja, nego strah.
Velimo s pravom da su u strahu velike oči. Ljudi u strahu svašta vide, boje se svega i svačega, i onoga čega nema i onoga što ne zadaje strah. Ima, nažalost, ljudi koji kažu da vjeruju u Boga, i pobožni su, ali imaju silni strah, i misle da su ugroženi sa svih strana. Strah postoji, veliko je i raznovrsno zlo u svijetu, nisu nimalo nejake čovjeku neprijateljske sile. Ali neki od nas koncentrirani su jedino na strah, na neprijatelje, na urote i zavjere. Neki ljudi u Crkvi oko sebe vide samo zlo i neprijatelje vjere, Crkve, Boga!
Sjetimo se straha Isusova učenika, Petra, Stijene, koji se inače junačio svojom vjerom, dok je hodao Isusu po vodi. Mogao je «hodati po vodi» dok je gledao Isusa. Čim je razrogačio oči, imao velike oči koje su vidjele svašta, i više je gledao u oluju, u bijesne valove i vjetar sa strane, u neprijatelje, počeo je tonuti. Nisu rijetki duhovnici koji određuju drugima što je vjera a puni su strahova i gdje nema tolike opasnosti: strahova od ljudi druge vjere, od ljudi drugoga mišljenja, od ljudi druge boje kože, od migranata, od stranca, od žena, od znanosti, od knjige…. Uvijek su, izgleda, ljudi više vjerovali «zlim» silama, snazi đavla i neprijatelja, nego što vjeruju Boga. To je ljudski. Strahovi postoje, ali je važno kako ih treba rješavati.
Poruka današnjeg blagdana, poruka Male Gospe, poruka svetaca je ona Isusova iz evanđelja: Ne boj se, samo vjeruj! Vjeruj u Boga, gledaj u Isusa, pođi za Isusom! Današnji papa Franjo često napominje da se u Svetom pismo 365 puta spominje strah, odnosno Božji poziv da se čovjek ne boji nego da vjeruje da će Bog biti s njime. Imamo poziv ohrabrenja za svaki dan u godini!
Vjera koja nas oslobađa straha očitovana je u Mariji, pokazana u Josipu, posvjedočena od tolikih naših predaka, vjernika kroz povijest, ali i vjernika danas, ovdje, među vama. Ta ovdje – u ovom malenom mjestu srca Bosne, u Brestovskom, u ovom povijesnom kraju susreta malenoga franjevca Zvizdovića i moćnoga sultana Osvajača, nije nas održalo osiguranje silom, nikakvo oružje ni ljudska moć, niti oholost o našoj veličini niti strahovi, nego pouzdanje u Boga, oslonac na Isusa, na njegovo evanđelje, dakle snažna vjera, pošten i radin život u darivanju i ljubav, i najteža ljubav, ljubav prema neprijateljima.
Mala Gospa je svjedok vjere u Boga, Boga koji od malenoga čini veliko, a strah pretvara u rađanje, u novi život. Marija rađa Isusa, povijesno utjelovljenje Boga koji spašava ljude od svih opakih veličina i od svakoga straha.
Fra Ivan Šarčević, na Malu Gospu u Brestovskom, 2024.