Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Papa Franjo u Papui Novoj Gvineji: Isus dolazi u periferne krajeve
Posebno se nadam da će prestati plemenska nasilja koja, nažalost, uzrokuju mnoge žrtve, ne dopuštaju da se živi u miru i koče razvoj. Stoga apeliram na osjećaj odgovornosti svih, kako bi se prekinula spirala nasilja i kako bi se odlučno krenulo putem koji vodi plodnoj suradnji, na dobrobit cijelog naroda u zemlji
Susret s vlastima, civilnim društvom i diplomatskim zborom
Govor svetog oca
„APEC Haus“ (Port Moresby, Papua Nova Gvineja)
Subota, 7. rujna 2024.
Gospodine Generalni guverneru,
Gospodine Predsjedniče Vlade,
Gospodo veleposlanici,
Gospođe i gospodo!
Drago mi je da danas mogu biti s vama i posjetiti Papuu Novu Gvineju. Zahvaljujem generalnom guverneru na srdačnim riječima dobrodošlice i zahvaljujem svima vama na toploj dobrodošlici. Svoj pozdrav usmjeravam narodu cijele države, uz želje za mirom i prosperitetom. I ovom prilikom izražavam zahvalnost vlastima koje podupiru aktivnosti Crkve u duhu obostrane suradnje za zajedničko dobro.
U vašoj domovini, arhipelagu sa stotinama otoka, govore se stotine jezika, što odgovara i tolikom broju etničkih grupa: ovo dokazuje izvanrednu kulturno i ljudsko bogatstvo; priznajem vam da me taj aspekt jako oduševljava i na duhovnom planu, jer zamišljam kako tolika različitost može biti izazov Duhu Svetome koji stvara sklad razlika.
Vaša država je, osim otoka i dijalekata, bogata kopnenim i vodenim resursima. Ova dobra su od Boga namijenjena cijeloj zajednici, premda je za njihovu eksploataciju potrebno uključiti veći broj stručnjaka i velike međunarodne tvrtke. Pravedno je da se pri raspodjeli prihoda i zapošljavanju radne snage vodi računa o potrebama lokalnog stanovništva, kako bi učinkovito došlo do poboljšanja njihovih životnih uvjeta.
Ovo ekološko i kulturno bogatstvo predstavlja ujedno i veliku odgovornost, jer obvezuje sve, guvernere zajedno s građanima, kako bi poduprli svaku inicijativu potrebnu za vrednovanje prirodnih i ljudskih resursa, da se tako omogući održiv i pravedan razvoj, koji promiče dobrobit svih, bez iznimke, kroz konkretne izvedive programe i kroz međunarodnu suradnju, uz uzajamno poštovanje i uz sporazume koji bi bili korisni za sve strane.
Nužan uvjet za postizanje takvih trajnih rezultata je stabilnost institucija, koju stimulira dogovor oko nekih bitnih točaka između različitih koncepcija i senzibilitetā prisutnih u društvu. Poboljšati institucionalnu stabilnost i izgraditi konsenzus oko temeljnih izbora, predstavlja neophodan uvjet za cjelovit i solidaran razvoj. To zahtijeva također dugoročnu viziju i klimu suradnje između svih, unatoč različitim pozicijama i razlici u mišljenjima.
Posebno se nadam da će prestati plemenska nasilja koja, nažalost, uzrokuju mnoge žrtve, ne dopuštaju da se živi u miru i koče razvoj. Stoga apeliram na osjećaj odgovornosti svih, kako bi se prekinula spirala nasilja i kako bi se odlučno krenulo putem koji vodi plodnoj suradnji, na dobrobit cijelog naroda u zemlji.
U klimi koju stvaraju ovakvi stavovi, pitanje statusa otoka Bougainville također će moći pronaći konačno rješenje, izbjegavajući ponovno raspirivanje starih napetosti.
Jačanjem dogovora o temeljima civilnog društva i uz spremnost svih da žrtvuju nešto od svojih pozicija za dobrobit svih, moći će se pokrenuti snage potrebne za poboljšanje infrastruktura i rješavanje zdravstvenih i obrazovnih potreba stanovništva i povećanje mogućnosti za dostojanstven rad.
Međutim, čak i ako to ponekad zaboravljamo, čovjeku je potrebna, osim onoga što je potrebno za goli život, velika nada u srcu, koja mu omogućuje dobar život, daje mu želju i hrabrost da poduzima velike projekte, da podigne svoj pogled prema gore i prema nepreglednim horizontima.
Obilje materijalnih dobara, bez ovoga mira duše, nije dovoljno da stvori vitalno i mirno, radišno i radosno društvo, naprotiv, tjera ga da se povuče u sebe. Sterilnost srca vodi do toga da izgubi orijentaciju i zaboravi pravu ljestvicu vrednota; oduzima mu poticaj i blokira ga do te mjere – kao što se događa u nekim raskošnim društvima – da gubi nadu u budućnost i više ne pronalazi razloge da dalje promiče život.
Zbog toga je potrebno usmjeriti duh prema većim stvarima; postupci trebaju biti podržani unutarnjom snagom koja ih štiti od opasnosti korupcije, kako ne bi usput izgubili sposobnost prepoznavanja važnosti svoga posla i kako bi ga obavljali s predanošću i dosljednošću.
Vrednote duha u znatnoj mjeri utječu na izgradnju ovozemaljskog svijeta i svih vremenitih zbilja, hrane dušu – tako reći -, nadahnjuju i jačaju svaki projekt. Na to nas podsjećaju logo i moto mog posjeta Papui Novoj Gvineji. Moto kaže sve jednom riječju: “Pray” – “Moliti”. Možda će se netko, tko se previše drži “političke korektnosti”, iznenaditi ovim izborom; ali u stvarnosti je u krivu, jer narod koji moli ima budućnost, crpeći snagu i nadu odozgo. Također i amblem rajske ptice, na logou putovanja, simbol je slobode: one slobode koju nitko i ništa ne može ugušiti jer je unutarnja, a čuva je Bog koji je ljubav i želi da su njegova djeca slobodna.
Za sve one koji se izjašnjavaju kršćanima – velika većina vašega naroda – žarko se nadam da se vjera nikada ne svede na obdržavanje rituala i propisa, nego da se sastoji u ljubavi, u ljubavi prema Isusu Kristu i njegovom nasljedovanju, da to postane kultura življenja, nadahnjujući umove i djela i postajući svjetionik koji osvjetljava put. Na taj će način vjera također moći pomoći društvu u cjelini kako bi raslo i pronašlo dobra i učinkovita rješenja za svoje velike izazove.
Poštovane dame i gospodo, došao sam ovamo ohrabriti katoličke vjernike kako bi nastavili svoj put i potkrijepiti ih u ispovijedanju vjere; došao sam se radovati s njima zbog napredaka koji postižu i podijeliti njihove poteškoće; ovdje sam, kako bi rekao sveti Pavao, kao “suradnik vaše radosti” (2 Kor 1,24).
Čestitam kršćanskim zajednicama na karitativnim djelima koja čine u zemlji i pozivam ih da uvijek traže suradnju s javnim institucijama i sa svim ljudima dobre volje, počevši od braće drugih kršćanskih vjeroispovijesti i drugih vjera, u korist općeg dobra svih građana Papue Nove Gvineje.
Veliko svjedočanstvo blaženog Pietra To Rota [1912.-1945.] – kako je rekao sveti Ivan Pavao II. tijekom mise za njegovu beatifikaciju – “uči nas da se velikodušno stavimo u službu drugima kako bismo jamčili da se društvo razvija u poštenju i pravdi, u skladu i solidarnosti” ( usp. Propovijed, Port Moresby, 17. siječnja 1995.). Neka vam njegov primjer, zajedno s primjerima blaženog Giovannija Mazzucconija [1826.-1885.], PIME-a [Papinski institut za inozemne misije] i svih misionara koji su naviještali evanđelje u ovoj vašoj zemlji, daju snagu i nadu.
Neka vas sveti arkanđeo Mihael, zaštitnik Papue Nove Gvineje, uvijek čuva i brani od svake opasnosti, štiti vlasti i sve ljude ove zemlje.
Vaša ekselencijo, govorili ste o ženama. Ne smijemo zaboraviti da su one te koje zemlji daju budućnost. Žene daju život, izgrađuju, doprinose rastu zemlju. Ne smijemo zaboraviti da su žene predvodnice ljudskog i duhovnog razvoja.
Vaša ekselencijo, dame i gospodo!
S radošću započinjem svoj posjet među vama. Zahvaljujem Vam što ste mi otvorili vrata vaše prekrasne zemlje, tako daleko od Rima, a opet tako blizu srcu Katoličke Crkve. Jer u srcu Crkve nalazi se ljubav Isusa Krista koji je na križu zagrlio sve ljude. Njegovo evanđelje je za sve narode, nije vezano ni za jednu zemaljsku moć, nego je slobodno oploditi svaku kulturu i učiniti da kraljevstvo Božje raste u svijetu. Evanđelje se inkulturira a kulture treba evangelizirati. Neka kraljevstvo Božje bude potpuno prihvaćeno u ovoj zemlji, kako bi svi ljudi Papue Nove Gvineje, sa svojim različitim tradicijama, živjeli zajedno u skladu i dali svijetu primjer bratstva.
Puno vam hvala.
Prijevod: Predrag M., polis.ba; izvor:
***
Posjet djeci “Street Ministery” i “Callan Services”
Pozdrav svetog oca
“Caritas Technical Secondary School” (Port Moresby, Papua Nova Gvineja)
Subota, 7. rujna 2024.
Čestitam vam na lijepom pjevanju i plesu, lijepo je bilo!
Draga braćo i sestre, dobra večer!
Pozdravljam njezinu eminenciju, predstojnicu zajednice, i zahvaljujem na upućenim mi riječima. Pozdravljam ravnateljicu i sve prisutne, laike i posvećene osobe, a posebno vas djeco. Vi ste predivni!
Radujem se ovom susretu s vama i ovim zajedničkim srdačnim trenucima. Zahvaljujem đacima koji su mi postavili dva zanimljiva pitanja.
Jedan me je pitao: „Zašto ja nisam kao drugi?“ Na ovo mi pitanje doista dolazi samo jedan odgovor: „Zato što ni jedan od nas nije kao netko drugi: Svi smo jedinstveni pred Bogom!“ Stoga, ne samo da tvrdim da „postoji nada za sve“, kako sam bio rekao, nego dodajem da svatko od nas u svijetu ima zadaću i ulogu koju nitko drugi ne može ispuniti te da ta zadaća, i kada pričinja napor, donosi mnogo radosti, za svaku pojedinu osobu na različit način. Mir i radost su za sve.
Jasno je da svi imamo ograničenja, da postoje stvari koje radimo s lakoćom, ali i one oko kojih se mučimo ili ih nikad ne možemo uraditi, ali to nije ono što presudno određuje našu sreću, nego je to ljubav koju unosimo u sve što činimo, dajemo i primamo. Darivati ljubav, uvijek, i primati ljubav raširenih ruku od ljudi koji nam žele dobro je najljepša i najvažnija stvar našeg života, također i za papu, znate? Naša radost ne ovisi ni o čemu drugom nego samo o ljubavi!
Ovo nas vodi do drugog pitanja: „Kako možemo naš svijet učiniti ljepšim i sretnijim?“ Zasigurno s istim „receptom“: učeći dan za danom cijelim srcem ljubiti Boga i druge! I pokušati, također i u školi, sve učiti na takav način da dajemo najviše od sebe; učeći i angažirajući se maksimalno u svakoj prilici koja nam se nudi za rast i poboljšanje i daljnje razvijanje darova i sposobnosti.
Jeste li nekada vidjeli mačku kada se priprema napraviti veliki skok? Prvo se koncentrira i usmjerava svu snagu i mišiće u pravom smjeru. Možda to učini u jednom trenutku a da i ne primijetimo, ali ipak to učini. I mi također: Sabiremo sve naše snage prema cilju, a to je ljubav prema Isusu i u njemu prema svoj braći i sestrama, koje susrećemo na našem putu, tako da naša ljubav ispunja poletom sve i svakoga. U tom smislu nitko od nas nije „teret“, kako ste rekli, nego smo svi čudesni Božji darovi, blago jedni drugima!
Hvala vam, djeco, puno vam hvala na ovom susretu i hvala svima vama koji s ljubavlju ovdje radite. Držite uvijek upaljeno ovo svjetlo, koje je znak nade ne samo za vas, nego za sve koji vas susreću, ali i za naš svijet koji je toliko puta egoističan i zaokupljen nebitnim stvarima. Držite upaljenim ovo svjetlo ljubavi! I, molim vas, molite i za mene.
Prijevod: Jozo Š., polis.ba; izvor: vatican.va
***
Propovijed svetog oca
Stadion „Sir John Guise“ (Port Moresby, Papua Nova Gvineja)
Nedjelja, 8. rujna 2024.
Prva riječ koju nam Gospodin danas upućuje je: „Hrabro, ne bojte se!“ (Iz 35,4). Prorok Izaija to govori svima koji su izgubljena srca, ohrabrujući na taj način narod i pozivajući ga, iako se nalazi u teškoćama i patnjama, da upravi pogled prema gore, prema obzoru nade i budućnosti: Bog nas dolazi spasiti, on će doći i tada će se „otvoriti oči slijepima i gluhi će čuti“ (Iz 35,5).
Ovo se proroštvo ostvaruje u Isusu. U govoru Svetog Marka ističu se prvenstveno dvije stvari: udaljenost gluhonijemog i Isusova blizina.
Udaljenost gluhonijemog. Ovaj se čovjek nalazi u geografskom području koje bi današnjim jezikom nazvali periferija. Teritorij Dekapolisa nalazi se s onu stranu Jordana, daleko od religijskog centra, Jeruzalema. Ali ovaj gluhonijemi čovjek živi i neki drugi oblik udaljenosti; on je udaljen od Boga i daleko je od ljudi jer nema mogućnosti komuniciranja: gluh je i ne može druge slušati, nijem je i ne može pričati s drugima. Odsječen je od svijeta, izoliran je, zatočenik gluhoće i nijemosti te se kao takav ne može otvoriti drugima i komunicirati.
Možemo potom čitati uvjete u kojima se nalazi gluhonijemi čovjek i u jednom drugom smislu, jer se može dogoditi da budemo odsječeni od zajedništva i prijateljstva s Bogom i braćom i to onda kada nam je, više nego uši i jezik, blokirano srce. Postoje nutarnja gluhoća i nijemost srca koje ovise o svemu onome što nas zatvara u nas same, što nas zatvara Bogu i drugima, a to su: egoizam, indiferentnost, strah od rizika i izloženosti, ogorčenje, mržnja…, popis bi se mogao nastaviti. Sve što nas udaljuje od Boga, od braće i nas samih, udaljuje nas i od radosti življenja.
Na ovu udaljenost, braćo i sestre, Bog odgovara nečim suprotnim, odgovara Isusovom blizinom. U svome Sinu, Bog želi prije svega pokazati da je on Bog koji je blizu, da je Bog koji suosjeća, koji se brine za naš život, koji nadvladava sve distance. U evanđeoskom odlomku vidimo Isusa kako se zapućuje u ove periferne krajeve, izlazeći iz Galileje ide susresti pogane (usp. Mk 7, 31).
Isusova blizina ozdravlja, ozdravlja gluhoću ljudskog srca. Kada se doista osjećamo udaljenima, štoviše kada biramo biti na distanci – distanci prema Bogu, braći, onima koji su različiti od nas – onda se zatvaramo, zabarikadiramo se sami u sebe, kružimo samo oko svoga ega, gluhi na riječ Božju i na krik bližnjega i stoga nesposobni razgovarati s Bogom i bližnjima. I vi, braćo i sestre, koji nastanjujete ovu tako udaljenu zemlju, možda se nekada osjećate odsječenima, odsječenima od Boga i od ljudi; ali to nije tako: vi ste ujedinjeni, ujedinjeni u Duhu Svetom, ujedinjeni u Gospodinu! Gospodin govori svakome od vas: „Otvori se!“ Ovo je najvažnije: otvoriti se Bogu, otvoriti se braći, otvoriti se Evanđelju i učiniti ga orijentirom svoga života.
I vama također Gospodin govori: „Hrabro, ne boj se, narode papuanski! Otvori se radosti Evanđelja, otvori se susretu s Bogom, otvori se bratskoj ljubavi“ Neka nitko od nas ne ostane gluh i nijem na ovaj poziv. Neka vas na ovom putu prati blaženi Giovanni Mazzucconi. Usred tolikih nevolja i neprijateljstava, on vam je donio Krista, kako nitko ne bi ostao gluh pred Radosnom viješću spasenja te kako bi se svima mogao razvezati jezik da bi se pjevao Božjoj ljubavi. Neka bude tako i danas za vas!
Prijevod: Jozo Š., polis.ba; izvor: vatican.va