Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XX. nedjelja kroz godinu | Kuća Mudrosti
Ima među nama ljudi i ljudi, koji djeluju iz Mudrosti, koji su se dali oblikovati, i stoga nas zanose svojom velikodušnošću, koja ne traži uzdarja, ljudi koji ne znaju nego praštati, ljudi koji jednostavno svijetle iznutra, unatoč godinama, ljudi koji su lijepi i elegantni u svojoj dobroti
Iv 6, 51-58: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«
Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«
Mudrost sazida sebi kuću i pozove goste, na bogatu gozbu, gdje ih poduči darovima razboritosti, i oni više nisu gosti, nego ukućani. I kad to učini, Mudrost se u njima nastani, kao u čvrstoj, solidnoj kući, na sedam stupova. I onda ti ljudi, kuća drugima, iznose pred druge, iz svoje ostave sve što su dobili kad su se dali podučiti, dok su zajedno blagovali sa Mudrosti. Dar razbora između dobra i zla, pa velikodušnosti, stvaralačke snage, strpljivosti, radosti, zahvalnosti, jer Mudrost daje od sebe, daje svoje osobine. Ona je odgojiteljica, učiteljica, vidarica, strpljiva i zahtjevna, blaga i prijekorna, ne klanja se velikima, a milje su joj neznatni i maleni.
Najveći dar od svih, mudrost najveća, za kršćane jeste prepoznati tko se daje u personificiranoj Mudrosti pod prilikama kruha i vina, kako nam govori evanđeoski odlomak. Upravo nas to prepoznavanje ne čini više gostima u kući Mudrosti, nego ukućanima, koji su sami kadri postati kuća i zaklon drugima i voljni sebe razdavati poput Onoga kojeg prepoznaju i sa kojim sustoluju.
Kuća mudrih ljudi počiva na sedam stupova, sedam tjelesnih ili duhovnih djela milosrđa, jer razdavati se drugima ne znači nužno davati se materijalno svojim bližnjima, nego i savjetima Mudrosti, razboritosti, ukora ili dobra primjera. Mudri ljudi daju se prijateljstvom, bliskošću, u srcu svog svakodnevnog života. I kroz tu kuću struji zrak vedrine i zahvalnosti.
Ima među nama ljudi i ljudi, koji djeluju iz Mudrosti, koji su se dali oblikovati, i stoga nas zanose svojom velikodušnošću, koja ne traži uzdarja, ljudi koji ne znaju nego praštati, ljudi koji jednostavno svijetle iznutra, unatoč godinama, ljudi koji su lijepi i elegantni u svojoj dobroti.
Bila je jedna takva, posebna, umrla je nedavno, u lijepim godinama, i sve do kraja bila je neumorna. Grehota mi se čini njenu priču ne zapisati i podijeliti, jer bila je dijete Mudrosti, i čini mi se, njeno je podučavati i kad nas više ne bude.
***
U njenoj su bašti i cvijeće i drveće i sve ono povrće što se u bosanski lonac pristavi. Jedno pored drugog dalije, neveni i maslačci, pa divlje bilje koje ne voli čupati, jer moglo bi za čaj ustrebati, pa uskraj šljive i jabuke, mlado stablo šaptelije, trešnja i višnja i smokva, s puta donesena. Posljednja, ogromna, velike krošnje i uroda. Kad se s njom mimoiđe, svaki put joj malo prigovori, draga moja, što si se razrasla, šta će pored tebe u bašti opstati. A opstaje sve, buja i raste, pa sve ni ne stiže. I svake se godine sebi zaklinje, da ta joj je posljednja, i da nema snage baštu obrađivati. Samo što, bašta je sklad, tu joj se duša odmara, a misli razabiru.
Uhvati se kako razmišlja da je čovjek imalo mudriji mogao bi na sasvim malo prostora sa svakim u miru živjeti. Kako samo biljke jedna drugoj hladovinu i zaklon naprave. Ljudi se potrude pa jedni drugima ne daju nit rasti nit disati. A tek drveće, negdje je čula, da stabla sustavom korijenja, ispod zemlje govore. A ljudi, jedni drugima korijenje kidaju i čupaju i sjeme zatiru. Hoda tako uz gredice i obilato zalijeva, jer i čovjek i blago se imaju gdje zakloniti, otpočinuti, okrijepiti se, za najvećih vrućina, a kud će se ovaj cvijet sa sobom od sunca sakriti. Nigdje da se zakloni nego gori pod kapom nebeskom. Da nema krošanja, sve bi izgorilo. Odmah se smokvi ispričava, neka si, neka si ti meni izrasla, dobra je tvoja sjena. I zalijeva, zalijeva, kišu im oponaša. Poslije sjedi na verandi. Treba joj vremena da odmori.
Kad iz omare izrone dječarci, njoj kao da su već poznati. Toliko ih uz njenu kućicu prolazi, čini joj se, već ih je vidjela. Tope se i gore majice na njima, a ona pomišlja, to je žrtva paljenica, njen miris ide sve do Boga. I koliko ta njihova Kalvarija ima postaja. Eno ih je vratilo, opet sa granice, a para očito nemaju, jer da imaju, već bi u taksiju sjedili, ne bi kraj njene kuće gacali. Kocku su gore bacili da bi odlučili što će sa njihovim novcima učiniti, hoće li ih spaliti ili sebi u džep staviti. Tek oni para nemaju, a kad promaknu cestom šljunčanom, na glavnu će izaći, asfalt je rijeka katrana, po suvom će dnu pregaziti. Nagledala se ovakvih prizora, i njihovih kosa i očiju. Kad je pitaju je li se boji ovako sama, skrajnuta živjeti, a oni stalno prolaze i prolaze, ona se smije i čudi. U njenim je se godinama samo smrti bojati. A i na tu se misao čovjek navikne, kao na reumu i bol u križima, pa živi mirnije.
Raduje je gledati prirodu dok buja i napreduje, pa i kad je ne bude, isti će svijet ostati. Dalije će cvjetati, pčele zujati, neko će već neke bašte obrađivati. Njenu će divlje trave preuzeti. Tu vidi more stolisnika. A i to je ljepota neka posebna. Eto čega će se bojati. Njih. Pa oni su ko srnice uplašene. Vidi ih kad su najranjiviji. Slabušni i mršavi, na svojim tankim nožicama. Obuće što je imala, sve im je razdala, pa i one što je nosi samo oko kuće, kad negdje poleti, i opanke i čizme za bašte. Ponekad sve misli, kad nema ništa u rukama, šta dati čovjeku koji je navikao na svake grubosti. Onda ih grli, jer njima sigurno fali nježnosti. Fale im sigurno njihovi. Fali im neko da mu se na ruke mogu skljokati i plakati. Eto njoj bi to falilo. Svojim ih čvornatim rukama grli i ponavlja, šta vrijedi i plakati.
Njena je kuća među granicama, pa navrate i novinari, i znatiželjna mlađarija što sebe zove aktivistima, pa ih zanima otkud joj tolika empatija, ili zasigurno i ona od te situacije profitira, u smislu, ne da se uvrijedi, ali sigurno se osjeća moćno i samoj sebi raste na vrijednosti. Ne zna je li je to ljuti ili žalosti, i sebe prekori, ako joj je imalo stalo do toga. Nisu oni naš život živjeli, nisu bijedu ni okusili. Bijeda te nauči drukčijoj dobroti. A kako da toj mladosti to i prispodobi. Njihove su misli urice drugačije podešene, oni su eto tako naučili. Da besplatno se ništa ne može ni dati ni dobiti. I ne zna bi li i Boga u tu priču uvlačila, nisu li je učili da se Bog svima razdaje, kao kruh drobi do zadnje mrvice. I da ga ima viška za svakoga. Ma sve se misli, nije opet u redu preko Njega račune ravnati, sebe pravdati. Nego, priča im o svojoj ostavi i zimnici.
Svake jeseni, zimnicu iz svoje bašte pripremi, pekmeze od šljive, pekmez od smokve, te unuci vole najviše, pa od šaptelije, nju snahe u kolače stavljaju, pa turšije, ajvare, pinđure, slatko od ruže, sok od kupine. Na sve teglice stavlja etikete s imenima, ova je za ovoga, za ovu, pa kad joj dođu njezini, da ne odu prazne ruke. I tako eto, svake godine. Samo što u zadnje vrijeme otvaram teglice za djecu što mi preko šume dolaze. Na njihovim nema naljepnica. I mojim zbog toga nije uzmanjkalo nikada.
I sad, mislim, tolike sam godine svoju djecu hranila, i djecu njihovu, pa me nitko nije pitao zašto se i toliko razdajem, nitko mi nije govorio da pretjerujem, iako oni imaju, i ne treba im, eto to je tako, više domaća hrana. Svejedno nikoga nije čudilo. A kad malo dam i ovim mojim nevoljnicima, sviju to začuđava. I oni su djeca, nečija, a kad su gladni kraj nas, onda su svačija. Pitam se otkad se to hrana mora zaslužiti ičim osim gladi.
***
Eto tako, svašta je pitaju, ima dana kad stalno neko navraća, a ima dana pa je mir. Nikom još nije vrata zalupila, iako bi i ona svog mira da ima. A neko mora i govoriti. Putnici putuju, a mi ostali što ostajemo, gledamo. Oči se svega nagledale. Kad je pitaju, je li vidjela rane, jeste, je li ih stvarno tuku. Tuku. Prođu nekada bez udaraca, a ima dana, kad bi oči zaklopila, pa da ne vidi. A vidi. Opominje je, On valjda, da treba s krovova vikati, pa eto nek Mu bude, koliko može, ona viče. Je li vidjela otiske elektrošokera, jeste. I nastavi, u nas su nekada lovci kuje lovačke strujnim udarima „liječili“ ne bi li bolje u lovu bile.
Čovjek sebi svašta dopušta kad je u pitanju životinja. A kad drugog čovjeka ne doživljava čovjekom, onda se prema njemu ponaša kao prema životinji, i sve, sve mu je dopušteno. Eto to je žalosno. Kasnije, dok puči grašak razmišlja, što im još nije rekla, pa ja, da se zapitaju koliko vrijedi čovjek bez dokumenata, jer bez pasoša kao da se ne radi o ljudima. Drugi će put to spomenuti, nek o tome razmisle. Što nas to čini ljudima. Bit će već prilike. Nešto zadrži ipak za sebe. Što dati čovjeku koji tešku žegu podnosi, i žeđ, vrijeđanja i pljuvanja. Što dati kad joj se učini da to Isus iz šume izlazi.
Roberta Nikšić, polis.ba