Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Na ostacima franjevačkog samostana Sv. Marije u Zvorniku
Napustivši zvornički samostan uoči Gospina Uznesenja, franjevci su sa sobom ponijeli Gospinu sliku, nešto crkvenog pribora i koju knjigu
Prema prvom sačuvanom popisu franjevačke Bosanske vikarije, onom Bartola Pizanskoga iz 1380. godine, ova je prostrana franjevačka zajednica od Hrvatske do Crnoga mora imala osam kustodija. Kustodije su bile manje upravne jedinice s nekoliko mjesta (loca), vjerojatno samostana, u kojima su franjevci živjeli i radili. U ovakvoj su raspodjeli dočekali i osmansko osvajanje. Uz Bosansku kustodiju (Visoko, Sutjeska, Lašva i Olovo), koja je tvorila centar Vikarije, bile su Duvanjska, Grebenska, Usorska, Bugarska i Kovinska kustodija.
Bosanskoj vikariji pripadala je još jedna – Mačvanska kustodija. Riječ je o današnjem području sjeveroistočne Bosne, uz Drinu, s Alšanom, mjestom preko Save. Mačvanskoj kustodiji pripadala su franjevačka sjedišta u Bijeljeni, Zvo(r)niku, Mačvi, Labu, Teočaku, Vrhrkrupnju i Srebrenici. Vrlo snažna franjevačka i katolička prisutnost o kojoj danas znamo jedino po ostacima crkve sv. Marije u Srebrenici te po ostacima ostataka istoimene crkve u Zvorniku (vjerojatno: Sveta Marija u Polju) i po pojedinim nepotpunim i razbacanima podacima po raznim dokumentima.
U donjem toku Drine, na njenoj lijevoj obali, postojala je velika tvrđava Zvornik. U srednjem vijeku mjesto se zvalo Zvonik i sastojalo se od tvrđave i podgrađa (sub castro Suonichi, Subsuonich, subtus Suonich, sotto Suonich). Prvi put se spominje 1412. godine. U Zvorniku je, slično kao i u nedalekoj Srebrenici, bila dubrovačka kolonija i kolonija rudara Saksonaca, jer je u njemu bilo dosta zlata, srebra i olova. Izvoz srebra u Dubrovnik izričito se spominje 1428. godine. Od 1433. godine grad se nalazio sa cijelom okolinom u sastavu Srpske Despotovine do 1459. godine kada ponovno ulazi u sastav bosanske države. Inače, prostor Mačve je krajem 13. stoljeća pripadao srpskom despotu Stefanu Dragutinu koji je molio papu Nikolu IV. da pošalje franjevce u njegovu despotovinu. Ovaj je to učinio pa se dolazak prvih franjevaca u Srebrenicu 1291. smatra početnom godinom njihova sedmostoljetnog djelovanja u Bosni. U osmanlijske ruke 1460. godine pada Zvonik, zajedno sa Srebrenicom i Usorom. Ime Zvornik, a ne Zvonik, javlja se prvi put 1519. godine.
Zvornik je bio važno raskršće na putu iz Ugarske dolinom Drine u unutrašnjost Bosne. Još od davnina. O tome svjedoči i recentno otkriveno nalazište rimskoga municipija u Skelanima, 80-ak kilometara od Zvornika. Za vrijeme turske vladavine Zvornik je bio važna tvrđava i trgovačko mjesto, koje je često stradavalo u periodima austrijsko-turskih ratova. Godine 1688., u vrijeme velikoga Bečkoga rata, austrijski vojnici su zauzeli Zvornik na kraće vrijeme. Turci su ga držali kao važno strateško mjesto i u njemu držali posadu do 1878., kao što će kasnije i austro-ugarska uprava do 1918. godine.
U Zvorniku je postojao franjevački samostan koji se, osim u popisu Bartola Pizanskoga, spominje 21. travnja 1423. godine (Conventus fratrum minorum in Sotsuonich). Godine 1493. spominje se pod imenom Sv. Marije. Kroničar Franjevačkog reda Luka Wadding spominje ga 1506. pod imenom “S. Spiritus apud Zonicum” u Kustodiji sv. Nikole de Mili. Prigodom razdiobe Bosanske vikarije 1514. dodijeljen je Bosni Srebreničkoj.
Zbog neprestanih turskih nasrtaja, zvornički franjevci su napustili svoj samostan 1514. i razišli se po katoličkim selima i drugim samostanima, pošto su predali ključeve jednom katoliku u susjedstvu, koji je nadzirao samostan i lampu uz Gospinu sliku. Kasnije – vjerojatno 1519. – franjevci su se povratili u samostan, bilježi fra Berislav Gavranović u neobjavljenom rukopisu Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska.
Nakon turskog neuspjeha pod Kisegom, na sjeverozapadu Mađarske, 1532. godine, ozlojeđeni Turci progonili su i pljačkali kršćane i franjevce u Bosni. Od zvorničkih franjevaca tražili su velike globe, a kad ih ovi nisu mogli dati, navalili su 1533. na samostan, opljačkali ga, uhvatili vratara samostana brata fra Tadiju i ubili ga, ostale franjevce iz samostana istjerali i sve zgrade popalili, a crkvu pretvorili u džamiju, bilježi fra Martin Nedić u knjizi Stanje redodržave Bosne Srebrene. Dok Nedić bilježi kako su Turci porušili samostan 1523., dotle fra Mijo Vjenceslav Batinić u knjizi Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini… kaže da su franjevačke zgrade zapalili, a crkvu sv. Duha pretvorili u džamiju 1533. I Pavle Rovinjanin opisuje odlazak franjevaca iz Zvornika i stavlja taj događaj u 1533. godinu. Fojnička kronika, međutim, bilježi da je zvornički samostan porušen 1538. godine. To mišljenje zastupa i fra Julijan Jelenić u djelu Kultura i bosanski franjevci, s tim što se on ovdje ispravlja, navodeći Fermendžina, koji spominje poziv zvorničkom gvardijanu na franjevački kapitul 1539. iz čega bi proizlazilo da je samostan postojao sve do te godine.
Iz Zvornika franjevci su otišli u Gornju Tuzlu i tu se kod subraće nastanili u samostanu. Zvornički franjevci nisu ostali u Gornjoj Tuzli dugo vremena jer su i ovaj samostan franjevci pod pritiskom ubrzo morali napustiti.
Napustivši zvornički samostan uoči Gospina Uznesenja, franjevci su sa sobom ponijeli Gospinu sliku, nešto crkvenog pribora i koju knjigu. Na bijegu u Gornju Tuzlu, bilježi fra Filip Lastrić u djelu Pregled starina Bosanske provincije, presreo ih je neki Turčin na konju na obali Drine i kopljem udario Gospin lik na slici, ispod desnog oka. S tog mjesta je potekla krv koja se poslije nije dala ničim izbrisati. Nato je napadač pao s konjem u Drinu i nastradao. Oko sto godina kasnije mogao se onaj Turčin vidjeti uoči Gospinih svetkovina kako se s konjem i kopljem kotrlja po rijeci. On i konj, kako se govorilo, pretvorili su se u mramorni kip koji se mogao vidjeti kad voda opadne. Ovaj događaj ispitivao je biskup fra Jeronim Lučić, Brguljanin, i u svom Izvještaju o tome, pisanom u Sutjesci 29. rujna 1693., piše Propagandi u Rim da ovo čudo potvrđuju ne samo katolici, nego i pravoslavni i Turci. Pošto se vijest o čudu bila posvuda proširila, dolazili su mnogi uoči Gospinih svetkovina na ovo mjesto da očima vide ono što su čuli – “auditu incredibilia”. Ovaj događaj spominju domaći pisci i stari franjevački povjesničari kao Varadinac, Gonzaga i Greiderer.
Dr. Adem Handžić u svom radu u Godišnjaku društva istoričara BiH iz 1970. godine, pod naslovom Zvornik u drugoj polovini XV i u XVI vijeku, za koji je rad upotrijebio i turske izvore, govoreći o zvorničkoj crkvi, piše da je po popisu 1533. godine “crkva u blizini zvorničke tvrđave” bila evidentirana a posjedovala je tada i izvjesne zemlje. Plaćala je 150 akči godišnje zvorničkom kapidžiji, mustahfizu [pozadinski čuvar utvrde] Veliji iz Teočaka, u čiji su timar ti prihodi spadali. Franjevci su tada imali i jedan mlin, koji su nešto kasnije prodali tvrđavskom dizdaru, Evlija-agi. Ne ističe se, međutim, datum kada je ta kupoprodaja izvršena. Taj podatak o “mulkovnom mlinu, koji je Evlija-aga kupio od redovnika na osnovu kadijinog budžeta”, evidentiran je u popisu iz 1548., ali se vidi da se to dogodilo nešto ranije. Iz tog popisa razabiremo i o sudbini crkve; bila je dotada nestala i pretvorena u manju džamiju (mesdžid). Izričito se spominje “mesdžid od crkve”. Govor je, naime, kako piše Handžić, o porezu na “muslimanske vrtove kod mesdžida, koji je od crkve postao mesdžid, svega 20 akči godišnje, što je pripadalo timaru zvorničkog mustahfiza Saliha, sina Alijina”. Mesdžid je manja muslimanska bogomolja u kojoj nema minbera (a obično ni munare) i u kojoj se, uslijed toga, ne klanja petkom podnevna molitva tzv. džuma, niti se klanja bajram-namaz.
Handžić piše da je “osnovni razlog nestanka crkve i odlaska franjevaca iz Zvornika ležao u činjenici što je tu, stjecajem okolnosti, bilo uglavnom nestalo katoličkog stanovništva. To se, i prema turskim i domaćim izvorima, dogodilo, dakle, najvjerojatnije 1539. godine”. U to doba bio je veoma jak proces islamizacije. On misli, oslanjajući se na turske izvore, da franjevci nisu bili protjerani iz Zvornika na drastičan način. “Podatak o prodaji mlina govori da su oni bili odlučili da sele i da su tom prilikom, sigurno prodali i sve drugo što se dalo prodati”. Handžić zaključuje “da crkva sv. Marije nije arhitektonski predstavljala značajniju građevinu, inače bi bila pretvorena u džamiju a ne u mesdžid”.
Od crkve ili samostana imamo danas samo ostatke ostataka, zidove krpljene i lijepljene od staroga kamenja, i neku nespretnu novogradnju, garažu nad njima, da se, ako se bude tražilo, prostor što skuplje proda. Ostala je još i pokoja legenda, a većina toga je nažalost nestala u zaboravu.
Tomislav Brković, polis.ba