Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XVII. nedjelja kroz godinu | Za što vrijedi sve prodati?
Kraljevstvo Božje nije još jedna vrijednost koju ćemo dodati onome što već posjedujemo. Ono je otkriće koje mijenja mjerilo svih drugih vrijednosti. Tko ga doista pronađe, ne odriče se mrzovoljno i pod prisilom, nego radosno oslobađa život od svega što mu više ne dopušta biti slobodan, pravedan i čovječan
1Kr 3,5.7-12; Ps 119,57.72.76-77.127-130; Rim 8,28-30; Mt 13,44-52
Mt 13,44-52: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.
Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.
Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.
Jeste li sve ovo razumjeli? « Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«
Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.
Čovjekov se život sastoji od izbora. Svakim svojim „da“ nečemu drugome govorimo „ne“. Ne možemo istodobno krenuti svim putovima, zadržati sve mogućnosti i pripadati svim stranama. Katkad je tužno gledati osobe koje to pokušavaju. Ono što nam je doista vrijedno ne otkriva se toliko iz naših riječi koliko iz onoga čemu dajemo vrijeme, novac, snagu i srce.
Netko govori da mu je obitelj najvažnija, a za nju nikada nema vremena. Drugi tvrdi da mu je stalo do istine, ali šuti čim bi ga istina mogla stajati položaja ili ugleda. Treći se poziva na vjeru, a godinama odbija oprostiti, razgovarati ili priznati vlastitu pogrešku. Naše stvarno blago nije uvijek ono što javno nazivamo blagom. Ono se vidi iz odluka koje donosimo kada nešto moramo izgubiti.
Prvo čitanje govori o mladom kralju Salomonu. Bog mu u snu kaže: „Traži što da ti dadem.“ Gotovo nevjerojatna mogućnost. Salomon može tražiti dug život, bogatstvo, sigurnost, smrt neprijatelja ili učvršćenje vlasti. Ali on traži pronicavo, slušajuće srce, sposobno razlikovati dobro od zla i pravedno upravljati narodom.
Biblijska mudrost nije ponajprije inteligencija, obrazovanje ni sposobnost brzoga odgovaranja. Mudrost počinje slušanjem. Čovjek koji ne zna slušati može mnogo znati, imati vlast i govoriti uvjerljivo, a ipak nanositi veliku štetu. Osobito je opasno kada takav čovjek upravlja drugima.
Našemu svijetu ne nedostaje ljudi koji govore. Nedostaje onih koji slušaju. Imamo više mikrofona nego ušiju, više samouvjerenih odgovora nego poštenih pitanja. Politički i vjerski vođe često lakše čuju pljesak vlastitih pristaša nego vapaj onih koje su njihove odluke povrijedile. A vlast koja ne sluša prije ili poslije postaje nasilna, čak i kada svoje postupke opravdava domovinom, zakonom ili Bogom.
Salomon ne traži srce koje će mu omogućiti da uvijek pobijedi, nego srce koje će mu pomoći da razlikuje dobro od zla. To je možda i najpotrebnija molitva našega vremena: Gospodine, ne daj mi da uvijek imam spreman odgovor, daj mi srce koje sluša.
Današnje Evanđelje također govori o izboru i razlikovanju. Isus ne daje definiciju kraljevstva nebeskoga, nego ga uspoređuje s blagom skrivenim u polju, dragocjenim biserom i mrežom bačenom u more. Kraljevstvo nebesko nije drugo ime samo za život nakon smrti. Ono je Božji način vladanja koji već sada ulazi u ljudsku povijest. Prisutan je ondje gdje ljubav pobjeđuje sebičnost, gdje se čovjek ne žrtvuje radi sustava, gdje se siromašnoga ne prezire, stranca ne demonizira, slaboga ne iskorištava, a neprijatelja ne svodi na biće koje treba uništiti.
Prvi čovjek blago pronalazi neočekivano. Nije rečeno da ga je tražio. Jednostavno je naišao na njega. Drugi je trgovac koji dugo i strpljivo traži lijepe bisere. Jednome se kraljevstvo otkriva iznenada, drugome na kraju dugoga traganja. Bog dopušta da ga pronađu i oni koji ga nisu svjesno tražili i oni koji su čitav život proveli u potrazi.
Zato nitko ne može Boga pretvoriti u svoje vlasništvo. Ne pronalaze ga samo oni koji su odrasli u vjerničkim obiteljima, poznaju propise i redovito sudjeluju u obredima. Katkad ga neočekivano pronađe čovjek koji se smatrao nevjernikom, ali je izabrao milosrđe umjesto osvete, zaštitio progonjenoga ili odbio sudjelovati u nepravdi. A može se dogoditi da ga ne pronađe onaj koji o Bogu mnogo govori, jer je previše zauzet čuvanjem vlastite religiozne slike o sebi.
U prispodobi o blagu jedna je riječ osobito važna: radost. Čovjek „od radosti“ odlazi, prodaje sve što ima i kupuje polje. Ne prodaje zato što prezire svoj život i ono što posjeduje. Ne odriče se mrzovoljno, iz straha od kazne ili zato što mu je žrtvovanje samo po sebi drago. Pronašao je nešto što svemu ostalome daje novu vrijednost i pravo mjesto.
U religioznom govoru redoslijed se često izvrne: najprije se moraš odreći, trpjeti, pokoravati se i žrtvovati, a možda ćeš jednom biti nagrađen. U Isusovoj prispodobi najprije dolazi otkriće, zatim radost, a tek potom odricanje. Čovjek koji nije pronašao blago vidjet će samo cijenu polja. Onaj koji ga je pronašao zna zašto sve prodaje.
Ako kršćanstvo doživljavamo samo kao teret, niz zabrana i stalno dokazivanje vlastite ispravnosti, možda još nismo pronašli blago. Susret s Evanđeljem ne čini čovjeka skučenijim, hladnijim i gorčim. Čini ga slobodnijim i radosnijim, sposobnijim za ljubav.
No „prodati sve“ ipak nije jeftina metafora. Evanđelje nešto košta. Katkad treba napustiti stvarnu sigurnost, položaj, novac ili pripadnost skupini koja nam daje zaštitu. Još češće moramo prodati potrebu da uvijek budemo u pravu, osvetu koju godinama čuvamo, predrasude koje smo naslijedili, privilegije na koje smo se naviknuli i sliku o sebi kao neupitno pravednima.
Mi već prodajemo mnogo toga, samo je pitanje za što. Prodajemo savjest radi položaja, istinu radi pripadnosti, prijateljstvo radi nasljedstva, mir radi nacionalnoga ponosa, Evanđelje radi političkoga utjecaja. Neki među nama znaju žrtvovati čovjeka da bi sačuvali ugled ustanove, obitelji, stranke ili Crkve. Isus nas pita postoji li nešto toliko vrijedno da bismo učinili suprotno: odrekli se moći kako bismo sačuvali čovjeka.
Trgovac iz druge prispodobe posjeduje mnoge bisere, ali kada pronađe jedan osobito dragocjen, svi drugi prestaju biti apsolutni. Tako se može dogoditi i u vjeri. Možemo skupljati pobožnosti, običaje, propise, titule i potvrde vlastite pravovjernosti, a previdjeti jedini biser: Boga koji se prepoznaje u ljubavi prema čovjeku.
Ne vrijede sve religiozne stvari jednako. Kada obrana običaja postane važnija od čovjekova dostojanstva, izgubili smo biser. Kada se propisom opravdava nemilosrđe, kada instituciju štitimo od žrtve, kada zbog „viših interesa“ prešućujemo nepravdu, tada možda posjedujemo mnogo religioznih predmeta, ali nemamo ono najdragocjenije.
Treća je slika mreža koja zahvaća svakovrsne ribe. Mreža ne bira prije nego što ih primi. To je slika zajednice u koju se pozivaju svi. Crkva nije zatvoreni akvarij navodno čistih i savršenih, nego mreža bačena u otvoreno more čovječanstva. Učenicima nije povjerena zadaća da unaprijed razvrstavaju ljude, da budu carinici Božje milosti i određuju tko smije biti dotaknut Evanđeljem.
Ipak, prihvaćanje svih ne znači da je svejedno kako živimo. Na obali se ribe ne razdvajaju prema podrijetlu, boji ili vrsti, nego prema tome jesu li dobre ili pokvarene. Tako ni konačno pitanje neće biti kojoj smo skupini pripadali, koje smo parole izgovarali i koliko smo glasno branili svoj identitet. Pitanje će biti: je li naš život druge hranio ili trovao? Jesmo li oko sebe širili život, pravdu i pomirenje ili strah, laž i mržnju?
Pavao kaže da „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“. To ne znači da je sve što se događa dobro niti da Bog šalje ratove, bolesti, zlostavljanja i nepravde kako bi nas nečemu poučio. Zlo ostaje zlo i treba mu se suprotstaviti. Pavlova je nada u tome da nijedna situacija nije toliko zatvorena da Bog u njoj, uz našu slobodnu suradnju, ne bi mogao otvoriti put prema dobru. Bog ne pretvara zločin u dobro, ali može učiniti da zločin ne dobije posljednju riječ nad žrtvom i ljudskom poviješću.
Na kraju Isus govori o pismoznancu koji iz svoje riznice iznosi „novo i staro“. Ne kaže najprije staro pa novo, nego novo pa staro. Novo Evanđelja postaje svjetlo u kojem se vrednuje naslijeđeno. Isus ne odbacuje tradiciju, ali joj ne dopušta da postane skladište mrtvih odgovora. Tradicija je živa samo kada iz nje nastaje novo dobro za današnjega čovjeka. Ono što ne može služiti životu, milosrđu i pomirenju ne može se opravdati samo time što je staro.
Kada bi nama Bog večeras rekao: „Traži što da ti dadem“, što bismo zatražili? Sigurnost, zdravlje, uspjeh, pobjedu nad protivnicima? Ili srce koje zna slušati i razlikovati? I što je naše blago? Ono što kažemo da nam je najvažnije ili ono zbog čega smo spremni zanemariti čovjeka?
Kraljevstvo Božje nije predmet koji ćemo spremiti u džep niti religiozni trofej kojim ćemo se razlikovati od drugih. Ono je život koji se više ne može živjeti samo za sebe. Tko je pronašao taj biser, ne postaje siromašniji zato što je sve prodao. Postaje slobodan jer je napokon pronašao ono što se ne može kupiti, oteti ni izgubiti: radost života u Bogu koja raste svaki put kada zbog nas nekomu drugom postane lakše živjeti.
Branko Jurić, polis.ba