Majka Tereza – Misionarka ljubavi

5. rujna, spomendan Sv. Terezija iz Kalkute († 1997.)

Možda je netko od čitatelja uživo sluša ili susreo Anjezë Gonxhe Bojaxhiu, poznatiju kao Svetu Majku Terezu iz Kalkute. Ona je naša suvremenica (1910-1997). I tek je deset godina kako ju je papa Franjo proglasio svetom. Mi volimo uz njezino ime pridodati podatak da je ona Albanka, da bismo se, iako svetost nije prelazna, nekako s njom familijarizirali, kazali da je „naša“. S njome smo dijelili zajedničku Crkvu, državu, a i ona je dolazila u naše krajeve. Usto, s njome i njezinim sestrama bio je povezan i hrvatski misionar u Bengalu, isusovac, otac Ante Gabrić. Majka Tereza je Albanka, iz Skopja. Otac joj je podrijetlom iz Skadra, majka iz Novog Sela, mjesta nedaleko od Đakovice, s Kosova.

S podatkom o albanskom podrijetlu Majke Tereze čini se da vrijedi započeti ovo razmišljanje. I neka to bude i prva predložena tema našeg razmišljanja. Naime, ova nas svetica poziva da preispitamo svoj odnos prema Albancima, a preko njih i prema drugim manjinama s kojima smo dijelili ili danas dijelimo zajednički prostor. U zajedničkim jugoslavenskim državama, kojima su idejni tvorci velikim dijelom bili Hrvati, nije bilo „omraženijeg“ naroda od Albanaca. Albanci su bili „državni neprijatelji“ broj jedan. Pitanje vlasništva Kosova i „srpskih svetinja“ na Kosovu ne mogu opravdati nesnošljivost i sumnjičavost prema čitavom kolektivu, kao ni često nepovjerenje prema drugima koje i danas prati Albance, narod okružen Slavenima.

Kršćanin, kako traži Isus, živi u svijetu, ali ne od svijeta. Njegov stav treba biti evanđeoski, što znači da je osjetljiv za sve koji su u manjini i slabiji, da se odnosi prema drugima osobno, a ne kolektivistički ni s predrasudama. Nažalost, nerijetko vjernici slijede politiku, a politika se redovito vodi silom brojnijih i moćnijih. Tako se nacionalne politike, a onda i crkve/religijske zajednice vodećih nacija, ne obaziru na manjinske narode i zajednice. Rijetke su iznimke. Manjine moraju učiti „službeni jezik“ većine i redovito su građani drugoga reda. U nas su baš rijetki učili albanski, slovenski, mađarski jezik, a tek ponetko znao je nešto o kulturi i povijesti manjinske zajednice. S druge strane, kad god bi se dogodio neki incident, neki lopovluk ili kriza, postajao je pretpostavljeni red krivaca, počinitelja, u kojem su Albanci bili na prvom mjestu, nerijetko i prije „Cigana“. Nažalost, kad se okolnosti promijene, kad manjinci postanu većina, ponašaju se kao da nikada nisu imali iskustvo prikraćenosti i stvarne ugroženosti. Što si brojniji i jači, to si tobože ugroženiji! To je prevladavajuća priča malih/velikih naroda i njihovih manjina. Nema zdravog suočavanja s prošlošću ni temeljitog ispita savjesti pred Bogom!

Ne znamo je li Majka Tereza iz nemogućnosti promjene nepravednih društvenih struktura napustila svoju domovinu i krenula na put daleko od zavičaja, ali je činjenica da je bila nemirna duha. Iako je bila vrlo religiozna, pobožna, za nju vjera, kako stoji u njezinim spisima, nije bila sigurna uvala, zavjetrina i bijeg od svojih i socijalnih problema svijeta, nego se, poput Male Terezije, suvremena svetice, čije je ime uzela, hrvala sa svojim nesnalaženjima, zahtjevima pravde i evanđelja, neuspjehom svojih molitva, duhovnom pustoši i Božjom šutnjom.

Majka Tereza, sitna žena snažna duha, nije se mirila sa sestarskom družbom (Irskim misionarkama) u kojoj je započela svoj redovnički život kao školska učiteljica, nego je, i ne bez protivljenja pretpostavljenih, nastavila tražiti svoj izvorni put, „poziv unutar poziva“. I našla ga je. Ima nešto uporno u njezinom nemiru. I uspjela je ne samo dobiti Nobelovu nagradu za mir (1979.), počasni doktorat i bezbrojne druge nagrade, nego osnovati Družbu sestara Misionarki ljubavi (1950.) i postati uzorom humanosti za sav svijet, bez obzira na vjeru i naciju, boju kože i kulturu.

Veliki ljudi, veliki životi sastavljeni su od velikih kušnji i tvrdih rizika. Na vani se to često slabo vidi ili uopće ne vidi. Tako je prošao život Majke Tereze. Osnovala je domove za siročad, za beskućnike, za umiruće, posebno u Kalkuti. Dobila je ime majka. I u relativnom kratkom vremenu za njom su pošle tisuće žena, posvuda u svijetu. Ima i muški ogranak misionara ljubavi, daleko ih je manje od sestara. Franjevcima i franjevkama može biti ne samo na čast da se Majka Tereza u svome poslanju stalno nadahnjivala Franjom Asiškim, nego su pozvani na preispitivanje vlastitog odnosa prema siromašnima i manjinama, drukčijima i migrantima, bolesnima i slabima.

Majka Tereza svetica je naših dana. Naša suvremenica. Poziva nas da prepoznamo i krenemo na put na koji nas Bog poziva i da od njega ne odustajemo usprkos krizama, nerazumijevanjima i samom Božjim otezanju. Ova nas svetica poziva da promijenimo svoj odnos prema manjinama u našim sredinama, da se nastojimo ponašati poput Isusa prema bolesnima i zalutalima, neuglednima i grešnima

Majka Tereza je suvremena svetica ljudske solidarnosti, humanitaraca i volontera, pomoćnica perifernih i odbačenih, gladnih i gubavih, slijepih i osakaćenih, ljudi bez zavičaja i doma, onih kojima je ostala samo ulica i „zatvoreno nebo“. Majka Tereza je jedan od modela kako vjerodostojno nasljedovati Isusa i ostvariti njegovo evanđelje u naše vrijeme.

U godini proglašenja blaženom (1997.  – Ivan Pavao II.) snimljen je film: Majka Tereza: U ime Božjih siromaha. Glavnu ulogu, Majku Terezu, glumila je Geraldine Chaplin, kći velikog Chaplina. Ne navodimo ovaj podatak tek onako, nego da potvrdimo kako ova kršćanska redovnica, Albanka, misionarka ljubavi, žena velikog nemira i traženja s ruba nemoći ateizma i nemoći tolikih Božjih siromaha, nasljednica siromašnoga Isusa i dalje nadahnjuje ljude, naročito žene, nerijetko snažnije one izvan Crkve, nego nas – osigurane u Crkvi. Ona je prepoznavala Isusa u licima suvremenih patnika i izgubljenih!

Fra Ivan Šarčević