Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Veliki petak | Baraba ili Isus – car ili Bog?
Neki ljudi uvijek i ‘nepogrešivo’ se odlučuju za ‘barabe’. Ta odluka je uvijek najlakša, najjednostavnija, najbrža, i pokazuje se, tobože, najrealnija, a ustvari je obmana, krajnja negacija realnosti, avantura u nesagledivu katastrofu i propast, povrh svega negacije je vjere u Boga oca svih ljudi
Isusova osuda po Ivanovu evanđelju
Izvještaj Ivana Evanđelista o Isusovom sudskom procesu, osudi i smrti na križu, koji čitamo na Veliki petak, razlikuje se od izvještaja ostalih triju evanđelja. Mogli bismo Ivanov izvještaj muke čitati s aspekta odnosa sile i nenasilja, s jedne, te dobrote i milosrđa, s druge strane; odnosno s aspekta izbora koji se postavlja pred svakog Isusova učenika: hoćemo li se odlučiti za Isusov put ljubavi ili put isključivosti, put moći sile i oružja ili put mirotvorstva. Ni Ivanov izvještaj ne dopušta nikakvo spiritualiziranje Isusove muke, nikakvo nehistorijsko, od života i stvarnih, ljudi od krvi odijeljeno razumijevanje Isusove muke. Jer još u vrtu, u koji dolazi Juda, učenik izdajnik s četom i slugama svećeničkih glavara i farizeja da Isusa uhapse, događa se da Šimun Petar, Isusov prvi učenik i uzor kršćana, povlači mač, a Isus mu naređuje da vrati mač u korice.
Ako s aspekta temeljenog izbora – između nasilja i nenasilja – čitamo dalje Ivanov izvještaj Isusova procesa, naići ćemo scene u kojima se taj izbor stalno postavlja kao presudni životni izbor pojedinca i naroda. Naime, nakon što su Isusa razvlačili i šikanirali po dvorovima velikih svećenika, Ane i Kajfe, i nakon što su uobličili krivu optužbu da se gradi kraljem židovskim da ga treba ubiti, dovukli su ga Pilatu, rimskom upravitelju koji je jedini imao vlast pogubljenja (ius gladii). I potrajat će – prema Ivanu – Pilatovo kolebanje, razgovaranje s Isusom, njegovo izlaženje iz dvora i rasprave s glavarima svećeničkim, prvacima naroda i svjetinom.
U prvom Pilatovom razgovoru s Isusom raspravlja se oko pitanja je li Isus doista kralj i kakvog je karaktera njegovo kraljevstvo. Isus jest kralj, ali njegovo kraljevstvo nije “od ovoga svijeta”, nije vezano za vojsku, oružje i nasilje, nego za istinu. Isus nema sluge, vojsku, navijače. On je sam. I sve što je govorio i radio, činio je to javno. No, Pilata ne zanima takvo kraljevstvo, takvo ponašanje i takva istina. Želi se riješiti suvišnih religijskih pitanja. Rimsko carstvo kojega je on predstavnik i čuvar nije bilo ugroženo religijama, nego je bilo važno da nitko ne ugrožava rimski poredak i cara. A upravo na to igraju glavari svećenički i starješine naroda. S razine vjere oni su optužbu na Isusa preusmjerili na razinu zemaljske vlasti: Isus sad ne podriva vjeru, nego rimsku vlast, ugrožava rimskog cara a time i Pilata, jer se proglašava kraljem židovskim.
Njima Isus nije oduzimao vlast, stolice i upravljačke pozicije, nego ih je radikalno dovodio u pitanje, jer te svoje službe nisu obavljali ni po Božjem ni po ljudskom zakonu. On je bio, kako kaže knjiga Mudrosti, onaj koji se protivi lošem ponašanju, on je “ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu”.
Pilat nazrijeva smišljenu opakost tužitelja, ali je ne imenuje jasno niti što poduzima da je raskrinka. Kao svaki vlastodržac više brine za svoju poziciju nego za istinu. Stalo mu je više hoće li pokazati svoju moć, nego hoće li se odlučiti za istinu. Pokušava nekim tobožnjim polurješenjima završiti stvar. Izlazi s prijedlogom o amnestiji. Bio je, naime, običaj da za svetkovinu Pashe oslobodi nekoga od uznika. Ovi se, umjesto Isusa odlučuju za Barabu. Nije dokraja rasvijetljen lik Barabe. Spominju ga sva evanđelja. Nazivaju ga pobunjenikom, čak vođom pobunjenika, razbojnikom, zločincem, ubojicom. Neki stari spisi govore da se zvao također Isus (Ješua), a imenu Baraba pridaju dva značenja: Bar-Rabas, sin učiteljev i Bar-Abbas, sin očev (Origen), što još usložnjava značenje izbora. Kako god bilo, između dvojice ponuđenih, glavari svećenički, vođe naroda i skupljena gomila odlučuju se za Barabu, a za Isusa traže da se smakne, razapne. Dilema je razriješena, izbor je završen. Odlučili su se. Za njih je uznik Baraba, premda zločinac, nacionalni heroj, a Isus krivovjernik i nacionalni izdajnik.
U ovom vidimo trajnu dilemu, trajni izbor kroz povijest. Vođe i njihov narod odlučuju se za zločince, za nasilje, za sukobe, za rat, za krvavo rješenje. Neki ljudi uvijek i ‘nepogrešivo’ se odlučuju za ‘barabe’. Ta odluka je uvijek najlakša, najjednostavnija, najbrža, i pokazuje se, tobože, najrealnija, a ustvari je obmana, krajnja negacija realnosti, avantura u nesagledivu katastrofu i propast, povrh svega negacije je vjere u Boga oca svih ljudi. Njihova odluka za Barabu, za ubojicu, kao i prije u povijesti, na primjer za vrijeme proroka Jeremije, kulminirat će nesagledivom nesrećom za sav narod, onim strašnim ratom s Rimljanima, rušenjem Hrama, nacionalnom katastrofom i progonom (od 66. do 70. godine).
S druge strane, Isus nije radio za Rimljane niti je bio politički nerealan i nerazborit. Bio je mirotvorac, tražio je istinu, socijalnu pravednost, obraćenje kroz praktičnu ljubav i prema neprijateljima. Ustvari, ako bi se bolje sagledalo, Isus je bio veći “neprijatelj” Rimljanima nego što to glavari svećenički i starješine mogu i zamisliti. Nema teže kritike zle vlasti kao otpor bez nasilja, otpor u ljubavi, kako kritika u milosrđu. Pa to je židovskim prvacima uostalom i najviše smetalo. Njima Isus nije oduzimao vlast, stolice i upravljačke pozicije, nego ih je radikalno dovodio u pitanje, jer te svoje službe nisu obavljali ni po Božjem ni po ljudskom zakonu. On je bio, kako kaže knjiga Mudrosti, onaj koji se protivi lošem ponašanju, on je “ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu”.
Pilat i dalje pokušava da nekako izvrda svu ovu blamažu. Daje vojnicima da Isusa izrugaju, da ga izbičuju, okrune trnjem, ispljuju ga. Opakim tužiteljima to nije dosta. Rulja, razjarena huškačima, govori Pilatu da se Isus gradio Sinom Božjim, a to je titula rimskog cara. Znaju pokvarenjaci i zlobnici gdje je Pilat najslabiji. Ako tko ugrožava višega, ako tko ugrožava cara, onoga tko je Pilata postavio na tu službu, i njemu se onda drma stolica. Isus, pak, govori Pilatu da nije to tako kako ga optužuju niti onako kako Pilat, sav zaslijepljen zemaljskom vlašću, misli: Isusova moć ne dolazi od ljudi, nego da sve, i Pilatova vlast, dolazi odozgor, kao i da je od Pilatova grijeha veći grijeh onih koji su ga predali njemu, onih koji stoje i skrivaju se iza Isusove osude.
Izjava glavara svećenički da nemaju drugog kralja osim cara, najlicemjernija je izjava u povijesti čovječanstva. Ona je – koliko god se pokušala ublažavati okolnostima i ljudskim slabostima – negacija same vjere, praktični ateizam: zamjena Boga, Božjega kraljevstva, Mesije sa zemaljskim državama i vladarima.
Pilat ga tada kani pustiti, ali poglavari s ruljom bacaju zadnju kartu. Stavljaju nesigurnoga Pilata pred opasnu alternativu: Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko god se pravi kraljem, protivi se caru. Tada Pilat pokušava da sve to ismije, da preokrene proces: postavlja Isusa na svoju, sudačku stolicu. Od drame želi napraviti komediju. Govori ironično svjetini: Evo kralja vašega. Zar da njega razapnem. A glavari svećenički – treba dobro ponoviti – glavari svećenički, odgovaraju Pilatu: Mi nemamo kralja osim cara! Ni Bog im tada nije veći od rimskoga cara. I “tada” – piše Ivan – Pilat “im ga preda da se razapne.”
Pilat nije imao izbora. Tko se upusti u zlo i da s njime drugi upravljaju, ne može misliti svojom glavom. Povratak je vezan uz radikalno obraćenje. Priznanje od strane Židova, i to ne od naroda niti od bilo kojih Židova, nego od onih koji imaju duhovnu, religioznu moć i vlast u narodu, dakle od glavara svećeničkih da poštuju cara i to samo njega, rimskoga cara, za Pilata je ostvarenje smisla njegove vlasti i njegova postojanja. Njemu ne preostaje niti se on usuđuje išta drugo učiniti osim onoga što ovi traže. Time se potvrđuje i njegova moć i vlast.
S druge strane, ta izjava glavara svećenički da nemaju drugog kralja osim cara, najlicemjernija je izjava u povijesti čovječanstva. Ona je – koliko god se pokušala ublažavati okolnostima i ljudskim slabostima – negacija same vjere, praktični ateizam: zamjena Boga, Božjega kraljevstva, Mesije sa zemaljskim državama (entitetima) i zemaljskim vladarima.
Povijest izbora i odluka traje i danas, i u naše vrijeme i u našem narodu i društvu, i među najbližima, u obitelji, između muža i žene, roditelja i djece, između prijatelja: odluka između nasilja i mirotvorstva, između Barabe i Isusa, nacionalnih heroja i nacionalnih “izdajnika”. Traje i danas odluka između zemaljskoga cara (poglavnika i stožernika) i Boga, njegova kraljevstva i Isusa Krista. I danas se svatko od nas osobno odlučuje. Neki uvijek i ‘nepogrešivo’ staju na stranu baraba!
Fra Ivan Šarčević
