SEDAM POSLJEDNJIH ISUSOVIH RIJEČI S KRIŽA

Različiti smo. Nema dva ista čovjeka. Različiti su i načini kako vjerujemo, ljubimo, kako poimamo Boga, Isusa, ljude. Imamo i različita evanđelja. Četiri su ona koja je Crkva prihvatila kao službena (ima ih i nekoliko neslužbenih). Četiri su slike o jednom te istom Isusu iz Nazareta. Svaki evanđelist – Matej, Marko, Luka i Ivan – ima svoje naglaske u razumijevanju Isusa, što ovisi i o zajednici u kojoj i kojoj piše, o vremenu i temeljnoj poruci koju želi prenijeti.

Slično je i s glavnim događajima iz Isusova života: s mukom i smrću, s Isusovim križem i uskrsnućem. Imamo četiri opisa Isusove muke. Sva četiri evanđelja neizravno kažu da je u Isusovu križu spasenje. Zdravo križu, nado jedina! – potvrđuje kršćanska tradicija na osnovu tih evanđelja. Ali svaki evanđelist na svoj način opisuje zadnje trenutke Isusova života. Tako i umjetnici, tako njihove slike, kipovi, predstavljaju različite križeve, ističu zasebne momente umiranja; tako čine knjige i filmovi, tako smo i svi mi različiti u poimanju Isusove muke. Svi imamo svoju sliku Isusa, svoj preferirani križ…

Isus u muci malo govori. Ne raspravlja se s velikim svećenicima. Ni oni njega nikada nisu slušali. Slali su doušnike da ga prate. Šutio je Herodu koji je bio radoznao da mu napravi kakvo čudo, na kraju ga je izrugao i zaodjenuo u košulju luđaka. Isus je teško razgovarao sa slavohlepnim kompromiserom i kolebljivcem Pilatom.

Ovdje ćemo razmatrati Isusovu muku kroz Isusove posljednje riječi na križu. U tim riječima, kao i u opisima Isusove muke, nema patetičnog spektakla, nema krvavoga nasilja, nema horora, nego je sve ozbiljno i trezveno. Sedam riječi, koje su od srednjeg vijeka (posebno preko franjevaca) ušle u kršćansku pobožnost, možemo razmatrati uz nebrojene slike raspeća ili uz muziku, npr. uz Josepha Haydna i njegovih Sedam posljednjih Kristovih riječi.

Svaki evanđelist ima svoje preferencije i svoje posljednje riječi. Marko, najstarije evanđelje, naglašava Isusovo čovještvo i mesijansku tajnu u ljudskoj drami križa. Kod Marka je onaj, svim ljudima blizak vapaj, krik psalmiste: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio! Vapaj kojim se Isus primiče svim patnicima i ljudima kojima je teško vjerovati u Boga.

Matej proširuje Marka i Isusovu muku podiže na eshatološku dramu. Isus je novi Mojsije. Završava prvi savez i stari svijet, rađa se novi, novi kult, «viša pravednost»; i hramska se zavjesa razdire, svemir se trese Isusovom smrću. U Mateja Isusova ljudska drama postaje kozmičkom dramom.

Lukin Isus, prisjetimo se, sve opravdava. Milosrdan je i prema učenicima koji spavaju u vrtu, prema Judi koji ga izdaje, Petru koji ga zatajuje. Luka naglašava Isusovu vjernost Ocu, njegovo pouzdanje i predanje. Prva riječ s križa je stoga opraštanje svima. I druga riječ je opraštanje – raskajanom razbojniku. Posljednja riječ po Luki je Isusovo izručenje svega sebe Ocu: Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj!

Ivan Evanđelist naglasak stavlja na slavu, ali ne na ljudsku, nego na Božju slavu koja se objavljuje u Isusovu času poniženja. Isus – kralj patnje – ispunjenje je Pisama. On se objavljuje kao vječna Riječ koja ima zadnju riječ. Taj poniženo-slavni Isus utemeljuje i novu zajednicu: darivanja majke učeniku i učenika majci. On je žedan, ljudski žedan da bude voljen i da ljubi. On uzvikuje da je sve dovršeno. Ostaje vjera da iza te sramote i poraza ipak postoji novi život – nada da će Bog spasiti svoga slugu.

Prva Isusova riječ s križa: «Oče, oprosti im jer ne znaju što čine» (Lk 23,34).

I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke (Lk 23,33-34).

Prikovani Isus na križu ne povlači se u sebe, u mrklu bezvoljnost, u gorku šutnju, u nepremostivu povrijeđenost, ne traži osvetu, ne jada se, nego oprašta. Prva Isusova riječ s križa je opraštanje. Nevjerojatno! I to oprašta grijeh neznanja. Isus svoj križ ne razumijeva kao zavist i mržnju, nego kao ljudsko neznanje i glupost, banalnost i nesvjesnost. Ljubi svoje neprijatelje, jer nisu svjesni što rade. Neshvatljivo.

Kako povjerovati da glavari svećenički, starješine naroda, Ana i Kajfa, Herod i Pilat nisu znali što rade. «Sve su oni znali», piše teolog Karl Rahner i nastavlja: «Samo sve nisu htjeli znati! A što ne želimo znati, to ipak znademo u nutrini srca. Ali, mi to mrzimo i ne damo da izroni na površinu svijesti. A ti kažeš, ne znaju što čine. Za jedno ipak nisu znali: za tvoju ljubav prema njima, jer za nju zna samo tko te i sam ljubi. Samo ljubav razumije poklanjanu ljubav» (Molitve života, 56).

Jesmo li i mi među Isusovim protivnicima koji razapinjemo Isusa u bližnjima i strancima? Koliko zla činimo iz gluposti, iz tupe ambicije, iz unutarnjih prisila?

Kako god, prije svega što čovjek započinje i radi, Bog već stoji kao onaj koji oprašta. «Opraštanje je prije razapinjanja. Opraštanje je prvo. To je sablazan evanđelja» (T. Radcliffe). Isus objavljuje savršenog Boga sveopćeg milosrđa. Teško nam je u to povjerovati, pa i Božjem milosrđu postavljamo uvjete. Tražimo od ljudi da se obrate, da se poprave pa ćemo im onda oprostiti, dati novu šansu. Isus, međutim, uvijek najprije oprašta, i najokorjelijim grešnicama, i onda ih poziva na obraćenje. Veli: Oprošteni su ti grijesi, idi i ne griješi više! Opraštanje je uvijek opraštanje neoprostivoga, inače, ako je nešto lagano za oprostiti, onda se i ne radi o nečemu teškom. Opraštanje je najosobniji i najveći čin vjere i ljudskosti. Na opraštanje nas nitko ne može privoljeti. Nitko, ni sam Bog ne može opraštati umjesto nas. Isus traži da 70 puta 7 puta opraštamo! Uvijek!

Juda je tragično završio jer nije povjerovao da mu može biti oprošteno neoprostivo. Petar, Stijena je zaplakao, pred bezgraničnim Božjim praštanjem.

Druga Isusova riječ s križa: «Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!» (Lk 23,43)

U ono vrijeme podrugivali se Isusu glavari s narodom govoreći: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!”

Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: “Ako si ti kralj židovski spasi sam sebe!” A bijaše i natpis ponad njega: “Ovo je kralj židovski.”

Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” A drugi ovoga prekoravaše: “Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.” Onda reče: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” A on će mu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (Lk 23,35-43).

I druga Isusova riječ s križa je opraštanje, opet ono najteže u čovjekovom životu. I ova je riječ iz Lukina evanđelja.

Križ je u Isusovo vrijeme bila jedna od najsramotnijih pogibija za političke pobunjenike i zločince. Križ je mučilo, stratište, nikakva ljepota i ukras. Kada razmišljamo o Isusovom križu, ne zaboravimo da je Isus osuđen na ‘političku smrt’, da je gore prošao od ubojice Barabe, jer je bio optužen da se gradi kraljem i ugrožava rimskog cara, jer je hulio na Boga. Sve je krenulo od Galileje, od sinagoge i naviještanja Boga koji se brine za malene a ne za licemjerne pravednike, kojemu je čovjek u potrebi veći od propisa o čistoći, od subote i Hrama, koji traži djetinje pouzdanje i služenje bližnjima. Od bogohulitelja pretvorili su Isusa u političkog kralja koji buni narod protiv rimske vlasti. Od kralja nenasilja, pretvorili su ga u kralja revolucije; od mirotvorca u huškača. Opaki ljudi sve čine da dobre izokrenu u jednake sebi.

Kroz povijest bilo je raznih križeva. Ima križeva bez Isusa. Ima razbojničkih križeva. Na Golgoti su uz Isusa bila razapeta još dvojica ljudi. Jesmo li sigurni koji mi križ štujemo, kojem se klanjamo: razbojničkom ili Isusovom? Sjetimo se da Isusa pogrđuje čovjek razapet po pravdi. Ima ljudi koji ne priznaju svoje zlo, nego se rugaju nevinima.

Iz ponašanja razbojnika koji se ruga Isusu možemo zaključiti da patnja po sebi nije nešto dobro niti patnja svakoga čini boljim. U svojoj patnji ne prepoznaje svatko patnju i nedužnost drugoga. Ne kaju se svi ljudi na kraju života za svoje grijehe. Ljudi spavaju i umiru mirne savjesti. Opaki nemaju suosjećanja, naslađuju se patnji drugoga. Ima zločinaca koji se ne kaju za grijehe. Oni se rugaju nevinima. Strašno je trpjeti izrugivanja u nemoći. Isus – šuti na poruge razbojnika. Njegova šutnja je važna koliko i riječ obećanja raja raskajanom razbojniku. Ne kaže mu: Ti ćeš, zato što mi se rugaš, u pakao! Ostavlja mu mogućnost da se obrati. Dokle god čovjek živi, Bog mu nudi izlaz i iz najgoreg zla, iz huljenja na Boga i ubojstava ljudi.

Loša je ljudska osobina biti zluradi i uživati u tuđoj nesreći. Isus je prezren od moćnih, od Heroda, glavara i starješina, ali je ružno da je izrugivan od malenih, običnih ljudi (svjetine željne senzacija), od vojnika, slugu vlasti, od razapetog čovjeka. Ljudi ne podnose nemoć, vole silu i nasilje. Mnogi bi, mislimo, povjerovali u Isusa da je makar malo pokazao svoju božansku svemoć, da je sišao s križa, da je potukao svoje neprijatelje. Isus, međutim, očituje posvemašnju nemoć. Ostavlja slobodu da mu se vjeruje ili ne vjeruje.

Pri ovoj drugoj riječi postavlja nam se pitanje: Kako se odnosimo prema dobrim ljudima? Nemoćnima? Prema nevino stradalima? Žrtvama? Tuđim žrtvama? Nije li često i u Crkvi tako da se više spašavaju nasilnici i zlostavljači, nego stradalnici?

Prepoznajmo li se u likovima razbojnika? Jedan se ruga Isusu, traži čudo da spasi sebe i njih. Drugi je sačuvao temeljni odnos strahopoštovanja prema Bogu i ljudskom dostojanstvu. Iako razbojnik, svjestan je svoje grešnosti i upozorava bližnjega da se ne odnosi dobro i pravedno prema nevinome. Ako je grešnik, nije se izopačio. Moli za oproštenje. Sposoban je suosjećati. Raskajani razbojnik traži spasenje, oproštenje: Isuse, sjeti me se kad budeš u svome kraljevstvu! Jedini razgovor na križu završava Isusovim obećanjem: Bit ćeš sa mnom u raju! Koje snažne riječi! S tim uvjerenjem trebali bismo ispraćati ljude na onaj svijet. To je molitva nade.

Treća Isusova riječ s križa: «Ženo, evo ti sina! Sinko, evo ti majke!» (Iv 19,26)

Uz križ Isusov stajahu majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika koga je ljubio, reče majci: “Ženo, evo ti sina!“ Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!“ I od toga časa uze je učenik k sebi (Iv 19,25-27).

Patnja nas zna toliko promijeniti, učiniti da se povučemo od drugih, da emigriramo od svijeta, da mislimo kako je naša bol najveća. Ili uzmemo vlasništvo nad patnjom i drugih, nad kolektivnom prošlošću stradanja, i tumačimo je po svome, onako kako nama i našim interesima odgovara. Ima ljudi koji se bogate na patnji drugih. Ima i onih koji zarađuju na Isusovu križu, kockaju se njegovim stradanjem.

Obraćanjem majci i učeniku Isus se ne zadržava na svojoj muci i smrti, nego hoće život, hoće da se život nastavi, da se ne tuguje, da nas patnja ne razboli, ne uništi, nego da je stvaralački podnosimo. Majka je izgubila sina (koliki su izgubili djecu), a učenik je izgubio učitelja (koliki su se izgubili bez učitelja i utekli se lažnim vođama, poglavarima, autokratima i diktatorima). Isus na križu nema ništa: nema moći, nema bogatstva, ali ima nešto darovati – odnose, on stvara nove odnose. Na Posljednjoj večeri kao testament ostavio je gozbeno zajedništvo učenicima da se sastaju u njegovo ime i da se spominju Božje ljubavi očitovane u njemu. S križa dariva i predlaže novi odnos s majkom i prijateljem. Majku i učenika daruje jedno drugom, daruje odnose nježnosti i brižnosti: Evo ti sina, evo ti majke.

Kao u Kani, sada kad je došao njegov čas, Isus majku opet naziva ženom. Poručuje da ne svodimo ženu samo na majku. Žena je metafora čovječanstva. Ivan predstavlja učenike i on je ljubljeni učenik. Biti vjeran učenik je poslanje života. Isus hoće da se odnosi zajedništva nastave. Marija, nova žena, nova Eva; Ivan, odani učenik, novi muškarac. Marija i Ivan, nova Božja zajednica – Crkva. Ne samo zajednica Petrova ‘vladanja’, nego zajednica ženske i majčinske, sinovske i učeničke brižnosti. Crkva je nova obitelj onih koji slušaju i izvršavaju njegovu riječ. Crkva koja bezuvjetno ljubi i Crkva s vjernošću djece prema majci, prema zajednici koja je zajednica grešnih ljudi. Crkva nije samo hijerarhijska, klerikalna zajednica, nego marijanska i ivanovska, majčinska i prijateljska zajednica.

«Biti kršćanin znači priznati da je podno križa rođena naša obitelj, iz koje nitko ne može biti isključen. Jedni drugima smo braća i sestre» (T. Radcliffe). Suvremeni kršćanski mučenik Helder Camara, nadbiskup u Brazilu, kad bi bio netko uhapšen, zovnuo bi policiju i kazao: Uhapsili ste moga brata! Oni bi se ispričavali. Došao bi po njega, a policajci bi mu nakon identifikacije rekli da nemaju isto prezime. On bi uzvratio da su svi siromasi njegova braća.

Na majčinsko-sinovskoj relaciji, na odnosu brižnosti i ljubavi jednih za druge stvara se i počiva Isusova zajednica – Crkva. Crkva se ne formira kao nacionalna ili politička institucija ni kao društvena grupacija istomišljenika protiv neprijatelja. Crkva je klica i znak Božjeg kraljevstva, novih odnosa među ljudima, sredstvo spasenja čovječanstvu, obitelj braće i sestara jednoga Oca i zajednica učenika jednoga Učitelja. Na križu se rađa sveopće bratstvo i socijalno prijateljstvo (Papa Franjo).

Pod križem Isusovim povjeravamo se jedni drugima, pod križem uzimamo odgovornost jedni za druge, ulazimo u brak, postajemo Isusovi svećenici i redovnici, obvezujemo se na vjernost, služenje i na prijateljstvo, pod križem radimo i darivamo se, pod križem odlazimo s ovoga svijeta.

Četvrta Isusova riječ s križa: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!» (Mk 15,34; Mt 27,46)

A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: “Eloi, Eloi, lama sabahtani?“ To znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ A neki od nazočnih čuvši to govorahu: “Gle, Iliju zove.“ (Mk 15,33-35; usp. Mt 27,46).

«Bliži se smrt. Nije to kraj tjelesnog života, koji je izbavljenje i smirenje, nego smrt koja je zadnji ponor, nezamisliva snaga razaranja i patnje. Primiče se smrt, praznina, užasna nemoć, razorna pustoš. Kad sve izmiče, sve bježi, gdje nema ničega osim napuštenosti što ujedno žeže i neizrecivo je mrtva. U toj noći duha i sjetila, u toj pustoši srca u kome je sve spaljeno, tvoja je duša još uvijek u molitvi; ta stravična pustoš bolju poharana srca pretvara se u jedinstven zov Boga. O molitvo bola, molitvo osame, molitvo bezdane nemoći, molitvo napuštena Boga, klanjamo ti se. Ako ti, Isuse, tako moliš, u takvoj tjeskobi moliš, gdje je onda još ikakav ponor iz kojeg se ne bi smjelo zazvati tvoga Oca? Gdje je očaj koji sam ne bi u okrilju tvoje napuštenosti postao molitvom? Gdje još zanijemiti od muke, a da se ne zna da se i takav nijemi vapaj još čuje usred nebeskog klicanja?» (K. Rahner, Molitve života, 60).

Isus na križu vapije riječima Psalama 22, moli Boga na svetom jeziku svojih predaka. Iskustvo napuštenosti od Boga. Iskustvo besmisla – urušilo se sve.

Možda se mi nismo ni primaknuli takvom stanju. Možda nemamo iskustva krajnjeg očaja. I bolje je ako ga nemamo. Možda smo obdareni srećom života. Možda nas je sam Bog poštedio tog iskustva. A možda smo, ipak, nekad u ratu, u neizlječivoj bolesti, možda u svome grijehu ili grijehu drugoga, u porazu i gubitku, u najžarčoj molitvi nemoći, osjetili da Boga nema ili je daleko.

U iskustvu sveopće samoće ne zaziva Isus Boga s oče, nego s Bože; kao da ima neka distanca, kao da je Bog zauzeo razmak od svoga najljubljenijeg sina. Puna je povijest iskustava Božje odsutnosti. Koliki su ljudi po raznim logorima i stratištima uzaludno vapili Bogu, neki čak s Bogom se svađali, proklinjali ga, psovali što je tako nijem, neki se poraženi utapali u gorku šutnju sveopće tajne mraka i smrti…

Molitva zbog napuštenosti, Isusova je najljudskija, najhumanija riječ. Molitva odlazi u pustoš. Neki ne mogu ni moliti. Ovdje se Isus primiče svakom ljudskom iskustvu, i onome koje nazivamo da nije vjerničko, ateističko. Ovim je Isus blizak svim ljudima koji su u očaju, u tjeskobi, u ponoru bezizlazja. Božja šutnja je nekima izvor, razlog odlaženja od Boga, prekid s vjerom i vjerničkom zajednicom, razlog ateizma. Neki se bojimo postaviti pitanje Božje djelotvorne prisutnosti. Više vjerujemo da moćni i zli ljudi vladaju našom poviješću, nego dobri Bog. Ili, radije okrivljujemo druge ili sebe za zlo koje nas je snašlo. Neki svaljuju krivnju na nedužne kao da su sami uzrokovali svoju nesreću. Kao da Bog nema nikakve odgovornosti.

Vjerujemo da nas Bog ljubi i vodi naše pojedinačne i zajedničku povijest, ali treba izdržati njegovu odsutnost zajedno s njime. Treba izdržati razgovor s Bogom. Vapaj je još uvijek molitva. Isus ovim vapajem ne kaže da Boga nema, nego da ga je ostavio, napustio, udaljio se, nekamo se izmaknuo. Treba imati mnogo strpljivosti, osobito u mraku života sa sobom, s drugima, s Bogom. Bog se redovito ne objavljuje odmah, nego naknadno. I ne ispunja naše želje nego svoja obećanja (D. Bonhoeffer), obećanje da će biti s nama i kada mi to ne znamo. Uskrsnuće je objava Boga novog života nakon križa poraza i samoće.

Isusov vapaj je izraz gole, potpune vjere, kada nemamo nikakvih pomagala, ni obreda ni ljudi, ni tamjana ni klanjanja. To je posljednji čin vjere prikovanoga za ljudsko zlo, nad kojim zlo trijumfira, a on vjeruje u Boga i kada dodiruje najmračnije dubine poraza i osjeća da nikoga nema, da ni Boga nema. Molitva Bogu zašto ga djelotvornog nema, milost je koja nadilazi sve uvjetovanosti. Molitva je najhrabrija riječ iznad svih riječi i šutnji. Ona je izraz neuništive nade da Bog čuje i da će nas uslišiti. Uskrs će doći, ne znamo kada, ali će doći!

Peta Isusova riječ s križa: «Žedan sam!» (Iv 19,28)

Nakon toga, znajući da je sve dovršeno, Isus reče, da bi se ispunilo pismo: “Žedan sam.“ A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima (Iv 19,28-29).

Prema Ivanovu evanđelju Isus je žedan i traži vodu. Kao od Samarijanke na Jakovljevu zdencu. Kao prosjak. Nije ga stid. Svoju potrebu podastire pred ljude, i Boga. Nas redovito uče da ne smijemo reći što je naša žeđ, što mi to doista želimo. Kao što se može «umirati od žeđi» za vodom, može se «poludjeti» i od žeđi za ljubavlju, pravdom ili poludjeti od podivljalih želja. Neki su, međutim, preponosni u svojoj patnji i neće drugima reći da im išta treba, da su žedni. Nije sramota požaliti se, zavapiti, zaplakati, pojadati se zbog žeđi. Nije sramota izreći svoju potrebu. Tko to ne zna, pitanje je zna li i hoće li čuti, osjetiti nevolju i žeđ drugoga, osjetiti poziv na solidarnost.

Kako odgovaramo na žeđ ljudi oko nas? Za čim ljudi žeđaju: za slušanjem, lijepom riječi, pravednošću, blizinom…? Što pružamo drugima? Darivamo li drugima dužnu istinu, poštovanje? Ili spužvu našeg octa i gorčina; trujemo li malene i slabe svojim zloćama?

A za čim mi žeđamo? I tko nas i čime napaja?

Prema Ivanovu evanđelju Isus uzima ponuđenu spužvu s octem, izgovara zadnju riječ: Dovršeno je, i umire. Prema Matejevu evanđelju on odbija spužvu s octom, jer ga je ocat trebao odvesti u stanje neznanja. Isus odbacuje ‘morfij’. Želi dokraja ostati svjestan, svjesno završiti svoje poslanje.

Povezane su tjelesna i duhovna žeđ. Nekada nas žeđ i glad za pićem i hranom odaju da čeznemo za nečim višim. A malo ljudi čezne za višim, neki se umore, razočaraju, a većinom svodimo život na biološke potrebe, na lakši put. Ispravno shvaćene potrebe i želje mogu dovesti do Boga, do duhovne žeđi kao Samarijanku. Duhovna žeđ je ustvari neutaživa čežnja za višim, za Bogom. Nerijetko neutaživu čežnju zatomljujemo surogatima. Neki nadobudni duhovni gurui lažni su učitelji, napajaju žedne ljude krivim slikama Boga i razbolijevaju ih.

Odgoj u vjeri je prepoznavanje i pomnjivo ustrajavanje na žeđi za Bogom, na neugasivoj čežnji za Bogom. Jer čitava života tražimo Boga i njegovo lice: »Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne Bože za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga, o kada ću doći i Božje lice gledati…» (Ps 42); «O Bože ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim, tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha žedna bezvodna» (Ps 63).

Isus poručuje u evanđelju: «Ako je tko žedan, neka dođe k meni. Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’» (Iv 7,37-38). Vojnik je prema evanđelju kopljem probo Isusov bok i potekli su krv i voda (Iv 19,34). Krv je svjedočanstvo Isusove ljubavi, a voda utaženje žeđi za pravednošću, ali tako da i mi obdarujemo druge, da smo mi drugima pomoć u njihovim oskudicama, u njihovoj žeđi za gostoprimstvom, za razumijevanjem i potvrdom, za prijateljstvom i zagrljajem, da smo suosjećajni za njih i od pomoći.

Vrlo je važno čitava života izdržati svoju žeđ za onim najvišim: istinom, pravdom, dobrotom, Bogom; ne zavaravati svoju čežnju za punom srećom i radošću surogatima. Isus je umro, žedan… žedan ljudske dobrote, žedan ljudske pažnje, razumijevanja, žedan ljubavi za svakim čovjekom… u čežnji za Bogom… umirati od čežnje za Bogom…

Šesta Isusova riječ s križa: «Dovršeno je!» (Iv 19,30)

A ondje stajaše posuda puna octa. I natakoše na trsku spužvu natopljenu octom, pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: “Dovršeno je!” I naklonivši glavu, preda duh (Iv 19,29-30).

Sve se završilo. To je prema Ivanu Evanđelistu zadnja Isusova riječ! Je li se sve dogodilo po Božjem naumu, po Pismima ili po ljudskim planovima? Čega je smrt na križu izraz: potvrda ljubavi ili pobjeda opakosti? Sve je smisleno ili je sve fijasko?

«Zapravo si rekao: dovršeno je. Da, Gospodine, došao je tvoj kraj. Kraj tvoga života. Kraj tvoje časti, tvoga ljudskog nadanja, kraj tvoje borbe i tvoga rada. Sve je prošlo, minulo. Sve je postalo prazno. I tvoj život je protekao. Beznadno i nemoćno. Ali taj kraj je tvoje dovršenje. Jer kraj u vjernosti i ljubavi je dovršenje. I tvoj poraz je tvoja pobjeda» (K. Rahner, Molitve života, 62).

Isusov kraj, kao i njegov život, nudi nam se na izbor. Birali su i Isusovi suvremenici. Malo ih je povjerovalo. Za najveću većinu, Pavao je to precizno kazao, Isusov križ je sablazan ili ludost. Za «velike» i «moćne» vjernike Isusov križ je nepodnošljiva sablazan, ravna bogohuljenju, jer kakav je to Bog ako je slab, ako nije najjači. Zato ti veliki i moćni vjernici pretvaraju Isusov križ poraza i praštanja u svjetovni znak pobjede, u magijsko oruđe protiv demona, nečistih sila i neprijatelja svih boja. S druge strane, za «umne» Isusov križ je nepodnošljiva ludost i besmilica, protivnost zdravom razumu. Kako netko uman (točnije, cinično lukav i prepreden!) može dopustiti toliku nemoć da bude razapet? Takvi smatraju da treba voljeti sebe, misliti na sebe i uživati. Ludost je i glupost darivati život za prijatelje! Isusov križ je zabluda i obmana!

Učenicima, kršćanima Isus je put života. A to je put pšenična zrna koje umire da bi rodilo novi život. Umirući Isus donosi plod. Smrt je uvjet života. Isus je ispunio svoje poslanje, ali kroz poraz križa, kroz tamu groba i olovnu šutnju velike subote. Duga je subota mnogima dulja od jednoga dana, ponekom i čitav život. Živjeti u Božjoj tajni, u šutnji gubitka, poraza i nerazumijevanja i pritom još raditi pošteno i biti postojano koristan drugima, zalog je uskrsne nade. Pustiti neodgovorena pitanja da nas potresu i obaviju, ali ne slome; plakati, i gorko vapiti od neshvaćanja i poruga, ali ne poviti glavu i ne odustati, nego iz patnje i katastrofa stvaralački izrastati i preobražavati nevolje u krepost, to je život. Dovršeno je – riječ je za novi početak! Pošteno završeno poslanje iz ljubavi rađa novi život!

Sedma Isusova riječ s križa: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj» (Lk 23,46)

Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: “Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!” I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. Stajahu podalje i gledahu to svi znanci njegovi i žene koje su za njim išle iz Galileje» (Lk 23,44-48).

Prva i posljednja Isusova riječ s križa molitve su upućene Ocu. I četvrta je molitva vapaj Bogu zašto ga je ostavio sama. Dvije se riječi odnose na osobe blizu njega: na razbojnika i na majku i učenika Ivana. Dvije su riječi vezane za Isusa sama: da je žedan i da je sve završeno. Sedmom riječi Isus se izručuje Ocu. Predaje se onome koji mu je sve dao.

Patimo često od nesigurnosti, strašimo se jedni drugih, bojimo se za sebe kakvi ćemo se pokazati, što će biti od nas, što ćemo učiniti od svoga života; u tjeskobi smo od ratova, nevolja, nesreća… Čitave narode njihove vođe drže u strahu i hrane neizvjesnostima. Ima i propovjednika panike, zlogukih proroka apokalipse. Svijet je u stalnom nemiru, panici… Posvuda se govori o ugroženosti, i ondje gdje je nema.

Strah i nesigurnost rađaju nepovjerenjem, a povjerenje je pretpostavka vjere. Gdje nema povjerenja, dolazi nadzor i kontrola. Svi naši strahovi dio su glavnog straha, onoga od smrti. Isus traži da kad se počnu događati ratovi, katastrofe, kada nahrupe lažni proroci, oni koji prijete, treba ostati pribran, uspraviti glavu.

Dobro je živjeti s kraja života, ponavljati s Isusom njegovu posljednju riječ predanja: Bože moj, Oče moj, tebi se predajem! Iz iskustva ostavljenosti Isus prelazi u sebedarivanje. Križ je svjedočanstvo Isusove vjere. Njegova agonija napuštenosti smiruje se u izručenju tajni milosrdnih Očevih ruku. Očeve ruke jače su od mraka i svakoga zla.

Isus je umro. Ostala je šutnja i čekanje. Ostala je sloboda vjere u uskrsnuće. Neodvojivi su križ i uskrsnuće. Isusov križ, njegovo patničko lice valja gledati iz perspektive uskrsnoga svjetla, iz novoga života darovanog od Boga.

* * *

Za ono vrijeme Isus je podnio najružniju i najsramniju smrt. Križ je bio mučilo za pobunjenike i razbojnike, najgore ljude. Kao i u njegovo vrijeme, i danas ima raznih križeva. I nije svaki križ koji stavljamo u prostor ili vješamo na sebe Isusov križ. Nijekanje je evanđelja ako obeskrijepimo Isusov križ, ako ga pretvaramo u zemaljske znakove ili patetično i samosažalno izjednačavamo svoj križ s Isusovim. Isus je razapet da ne bude više križeva, da ne razapinjemo jedni druge, da ne budemo križ drugima. Isus nas svojim križem ne pošteđuje križa, nego nas uči kako da ga prihvatimo i da poput njega nosimo svoj križ.

Razmišljali smo o Isusovim posljednjim riječima. U njima nam je zajamčeno oproštenje za svaki grijeh, osiguran nam je raj kada sve izgleda izgubljeno, blizina s Bogom kada djeluje sve prekinuto i jezivo samotničko. Isusove riječi s križa kao kiša su na suhu dušu, putokaz su u našem najdubljem očaju, u našoj želji za srećom, u čežnji za otkupljenjem. One su blagoslov i riznica smisla. Isusove riječi su put, istina i život.

Isus je zašutio i onda ga je Bog uskrisio. Bog nije dopustio da Riječ bude ušutkana ljudskom pakošću, da bude zatvorena u grob zemaljskih silnika i njihovih slugu. I nama je Isus obećao naše uskrsnuće. Iz tog obećanja živimo čestito i nosimo ustrajno svoj osobni križ!

---

Fra Ivan Šarčević, polis.ba

---

---