Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Veliki četvrtak | Euharistija i pranje nogu: Dvostruki izraz Božje ljubavi
Pranje nogu simbolizira poniznost i služenje – onaj tko prima Krista u Euharistiji pozvan je služiti drugima. Isus time pokazuje da prava ljubav ne uključuje samo duhovno zajedništvo, već i žrtvu i poniznost
Iz Evanđelja po Ivanu (13, 1-15): Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.« Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«
Sveti papa Ivan Pavao II. objavio je na Veliki četvrtak, 17. travnja 2003. godine, encikliku „Crkva Euharistije“ („Ecclesia de Eucharistia“), želeći potaknuti vjernike na dublje promišljanje o otajstvu Euharistije i njezinom povezanosti s Crkvom. Ovo osobno Papino djelo ističe se kao vrijedno opetovanog čitanja i meditacije, osobito u korizmenom vremenu.
„Crkva crpi svoj život iz Euharistije“ – snažna je uvodna rečenica ove enciklike. U tom kontekstu Papa dodaje:
„Euharistija, kao očuvanje Kristove nazočnosti u zajednici vjernih, te njihova duhovna hrana, najdragocjenije je blago koje Crkva može posjedovati na svom putu kroz povijest.“
Objašnjavajući žrtvenu prirodu Euharistije, koja kroz svećeničku službu omogućuje sakramentalnu prisutnost Tijela i Krvi Kristove na svakoj misi, sveti Ivan Pavao ističe: „To je žrtva križa koja se ovjekovječuje tijekom stoljeća“. Slavljenje Euharistije nije samo uprisutnjenje otajstva Kristove muke i smrti, već i otajstva uskrsnuća, u kojem ta žrtva doseže svoj vrhunac: „S Euharistijom blagujemo ‘tajnu’ uskrsnuća“. Ukratko:
„Kada Crkva slavi Euharistiju, spomen smrti i uskrsnuća svojega Gospodina, taj središnji događaj spasenja stvarno se uprisutnjuje i ostvaruje djelo našeg otkupljenja“.
Pritom „Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva.“
Slavljenje Euharistije, ističe Papa, podrazumijeva, i „osjećaj odgovornosti prema sadašnjem svijetu“, što se ponekad zanemaruje. Slabi, bespomoćni i siromašni očekuju pomoć od onih koji im, svojim djelima solidarnosti, mogu pružiti razloge za nadu.
„Osjećaj euharistijskog otajstva vodi nas ka ljubavi prema bližnjemu, prema ljubavi prema svakom ljudskom biću.“
O toj povezanosti Euharistije i djelatne ljubavi Papa govori i u apostolskom pismu „Dominicae Cenae“, objavljenom na prvu subotu Korizme 1980. godine:
„Istinski doživljen osjećaj Euharistije postaje škola djelatne ljubavi prema bližnjemu. Euharistija nas poučava dubini te ljubavi, otkrivajući neprocjenjivu vrijednost svake osobe – brata ili sestre – u Božjim očima, budući da se Krist pod prilikama kruha i vina daruje svima jednako. Ako je naše euharistijsko čašćenje istinsko, ono nas osnažuje u svijesti o dostojanstvu svake osobe. Ta svijest postaje najdublji temelj i poticaj za naš odnos prema bližnjima.“
Papa Ivan Pavao II. u enciklici objašnjava što uistinu predstavlja sveta misa: „Misa uprisutnjuje žrtvu križa, ne pridodaje joj se niti je umnožava.“ Njome se, ističe papa, „otkupiteljska žrtva uvijek iznova posadašnjuje u vremenu.“ Tijekom Euharistijske žrtve sudjelujemo u „potpunom zajedništvu“ u sakramentalnoj prisutnosti:
„Možemo reći da ne samo svaki od nas prima Krista, već da Krist također prima svakog od nas.“
Papa Ivan Pavao II. nadalje kaže:
„Euharistijsko slavlje ne može biti početna točka zajedništva; ono pretpostavlja da zajedništvo već postoji, ali ga je potrebno učvrstiti i usavršiti. … Sakrament je izraz te veze zajedništva – bilo u nevidljivoj dimenziji, koja nas, u Kristu i po Duhu Svetom, povezuje s Ocem i međusobno, bilo u vidljivoj dimenziji, koja uključuje zajedništvo u apostolskom nauku, sakramentima i hijerarhijskom poretku.“
Stoga se „istinska euharistijska zajednica ne može zatvoriti u samu sebe, kao da bi bila samodostatna, već mora ostati u skladu sa svim ostalim katoličkim zajednicama“.
Blaženi kardinal Alojzije Stepinac govorio je:
„Euharistija postaje na taj način ona otajstvena veza, koja svojim nitima najneposrednijeg bratstva i sestrinstva povezuje i pojedince i narode preko svih državnih granica, narodnih razlika, kulturnih nejednakosti i različitih oprečnih zemaljskih interesa u jednu veliku obitelj.“
Danas je posebice aktualno papino upozorenje:
„Tko god prima otajstvo jedinstva, a ne čuva veze jedinstva, ne prima otajstvo na svoju korist, već kao svjedočanstvo protiv sebe“.
Poruka je to mnogima u današnjoj Crkvi!
U središtu kršćanskog otajstva Velikog četvrtka nalaze se dva nerazdvojiva obreda: Euharistija i pranje nogu. Ova dva čina čine savršenu sintezu Kristove ljubavi – Euharistija nas hrani, a pranje nogu poučava kako tu ljubav živjeti. Pranje nogu simbolizira poniznost i služenje – onaj tko prima Krista u Euharistiji pozvan je služiti drugima. Isus time pokazuje da prava ljubav ne uključuje samo duhovno zajedništvo, već i žrtvu i poniznost. Oba obreda Posljednje večere pozivaju nas na cjelovit i predan odgovor vjere.
Oni koji žele slijediti put svetosti ne trebaju nove programe – taj put već postoji: to je sam Krist, koji poziva da bude poznat, ljubljen, slijeđen i naviješten. Taj se proces ostvaruje kroz Euharistiju. To potvrđuju svjedočenja svetaca, koji su u svakom trenutku svoga života utaživali svoju žeđ na neiscrpnom izvoru tog otajstva i izvlačili iz njega duhovnu snagu potrebnu da bi u potpunosti živjeli svoj krsni poziv.
Krešimir Cerovac