V. nedjelja kroz godinu | Kršćani – okus i vid svijeta

Mt 5,13-16: U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«
»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Ima jedna priča koja veli da je jednom na vrata nekog grada došao neki čovjek. Na ulazu zatekne nekog starca i upita ga: „Kakvi ljudi žive u ovom gradu?“. Starac, prije nego će mu odgovoriti, upita stranca: „A kakvi ljudi žive u mjestu odakle si ti došao?“. Odgovori mu taj pridošlica da u njegovu gradu žive sve sami zli ljudi: pokvareni, lopovi, prevaranti, čak i ubojice. Starac mu zatim reče da onda nema sreće, da i u ovom gradu žive sve isti, takvi ljudi. Čovjek se na to okrenuo i pošao dalje.

Nedugo zatim na gradska vrata dođe drugi čovjek. I on zateče na ulazu istog starca i postavi mu isto pitanje. A starac, kao i prethodnika, upita kakvi su ljudi u mjestu odakle ovaj dolazi. Čovjek mu odgovori da su tamo divni ljudi: dobri, pošteni, marljivi, spremni pomoći. Još mu veli da mu je jako žao što je morao otići iz tog grada. Starac mu odgovori da je sretnik i da baš takvi ljudi žive i ovdje. I da je dobrodošao u grad.

Ono što je posebno u Isusovim riječima, ono što plijeni i začara jest: s jedne strane njihova jednostavnost, a s druge njihova dubina. Služi se riječima i slikama koje su prisutne u okruženju, a samim tim razumljive su njegovom slušateljstvu. Te su slike vezane uz prirodu, kulturu i uopće život. Tako jednostavne a duboke ostavljale su upečatljiv dojam i trajan trag u životu onih koji su ga imali priliku slušati. Možda i nije bilo onoga tko je Isusa čuo, pogotovo tko ga je slušao, a da mu se ne bi divio. Nijednoga nije ostavio ravnodušna. Ono što je i za nas impresivno jest da su te slike, koje su vlastite biblijskom govoru i tome vremenu, vrlo bliske i nama danas, sada.

Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlost svijeta. Nema u tim riječima ničega spektakularnog. No ako se malo o njima promisli, ne može im se zanijekati njihova posebnost. Izgovorene nekad davno nekome daleko obvezuju nas danas, sada, ovdje. Dakle, svagda i svugdje. Svakome govori da je ono bitno za život zemlje, svijeta. Te su riječi poticajne ali i ozbiljne. Ohrabruju ali i plaše. Motivirajuće ali su i riječi suda. Biti sol zemlje i svjetlost svijeta ozbiljan je poziv. Ta ozbiljnost je još izraženija ukoliko se sasluša i čuje Isusova opomena da sol može obljutaviti, a takva se onda baca ili gazi.

Ove su biblijske sintagme bogate simbolikom. Svakodnevno iskustvo korištenja soli govori nam o njezinoj važnosti. Ono što svi znamo o soli i što nam najprije pada na um na spomen soli jest da upravo ona daje okus hrani; to je njezina najvažnija značajka. Dakle, najvažniji začin jedne od najelementarnijih ljudskih potreba. Što zapravo to znači, uči nas iskustvo ukoliko smo pojeli nešto neslano ili kušali nešto bljutavo.

Opet iz našeg svakodnevnog iskustva znamo da ne valja ni kad je hrana presoljena: to je također čini neukusnom i neprivlačnom. Jedino, dakle, u pravoj mjeri i ravnomjerno raspoređena čini jelo ukusnim.

Iz ovoga zaključujemo: kad je Isus rekao svojim učenicima da su oni sol zemlje, rekao im je da ne učine zemlju bljutavom. Rekao im je također da ne učine zemlju preslanom. Rekao im je konačno da dadnu okus ovoj našoj zemlji, da je učine ukusnom za život. Time što smo i sami kršćani, što smo Isusovi učenici, pozvani smo da – najprije mi – dademo okus svijetu u kojem živimo.

Drugo značenje soli je da ona nešto čuva od propadanja. Ali stavljena na ranu, stvara još jaču bol. S obzirom da smo pozvani biti sol zemlje, znači da smo pozvani čuvati je od zla, čuvati zemlju od pobjede zla. Isto tako biti bolna oštrica na ranu svake vrste zla. Biti trajna i glasna, očita kritika izopačenosti i pokvarenosti ljudskog društva.

Druga Isusova slika još je jasnija i bliža. Kaže svojim učenicima da budu svjetlo svijeta. Svjetlo nema boje, ali čini da svaku boju vidimo. Biti nevidljivo utkan kao što je sol umiješana a neprimjetna. Ali ubaciti smisao tamo gdje jesmo. Biti svjetlo koje se ne vidi ali svjetlo koje svijetli i uz koje se vidi. Biti putokaz, označiti što i kako treba.

Zemlji na kojoj živimo potrebna je sol. Svijetu i društvu u kojem živimo potrebno je svjetlo. Kao kršćani odgovorni smo za nedostatak soli jednako kao što smo odgovorni i za suvišak iste. Potrebno je svjetlo. Ali također treba se čuvati da druge ne zasljepljujemo kojekakvim svjetlilima. Možda je od mraka i od tame veći problem previše lažnog svjetla i sjaja. Sve to zna privući one koji nisu svjesni svoje zaslijepljenosti a koja vodi u goru tamu, u „mrklinu gdje je škrgut zubi“. Druge riječi za tu zaslijepljenost jesu fanatizam i fundamentalizam. Trebamo se čuvati snage svjetla zbog koje ništa ne vidimo.

Sol stavljena u vodu ne mijenja njezin izgled. Mijenja samo okus. Ne treba mijenjati izgled svijeta i života na zemlji, nego mu dati okus i novi smisao. Nismo hrana nego ono što daje okus hrani. Ne može se biti distanciran. Treba se uplitati, umetati. To je kršćaninov poziv. Trebamo se napajati na istinskomu izvoru, na svjetlu koje ne zasvjetljuje nego koje rasvjetljava i razgoni svaku tamu. O nama ovisi društvo u kojem živimo. Zbog nas ljudi imaju ili nemaju duha, duše, svojstava, svjetla. Mi u ljude udahnjujemo svjetlo ili utjeravamo mrak.

Mišo Sirovina