Uz Svjetski dan bolesnika: Protiv religije zdravlja

U slavljeničkim prigodama često se kao lakonska mudrost čestitara čuje ona: “Samo zdravlja!”, praćena katkad poentirajućim dodatkom: „Sve ostalo će doći.“ Ta želja, korištena često i u kontekstu vjerskih blagdana, implicira čitav jedan sustav vrijednosti, sažima jednu precizno definiranu antropologiju – onu primata zdravlja. Premda se nikada nije živjelo dulje i nikada se zdravlje nije moglo tako dobro kontrolirati zahvaljujući javnom zdravstvu, dijagnostici i nutricionizmu, zdravlje je danas postalo temeljna vrijednost, a bolest ultimativni skandal. A ako je zdravlje vrhovna vrijednost, onda je bolest automatski besmislena, neprihvatljiva, gotovo nepristojna. Bolesniku nema mjesta u svijetu, on smeta jer je prijetnja iluziji kontrole nad životom.

Kultura koja prezire bolest ne zna se nositi s bolesnicima. Ona pred njima ostaje skandalizirana i nepokretna, tupa. Zbog toga bolesnik ne biva samo ranjen bolešću, nego i društveno izoliran: ne zato što ga se aktivno odbacuje, nego zato što se ne zna što bi se s njim činilo. A zdrav, koji živi u strahu od bolesti, otupljuje jer ga strah blokira u solidarnosti prema bolesnome. On ne zna živjeti s ranjivošću, već se samo pita kako je pod svaku cijenu izbjeći. Rezultat je paradoksalan: što se više želi eliminirati bolest, to se više živi u tjeskobi. Unatoč tehnološkom napretku, naša kultura ostaje slabo inspirirana za stvaranje istinski inovativnih rješenja za pomoć bolesnicima. Ona proizvodi terapije, ali teško gradi odnose; ulaže u produženje života, ali zanemaruje pitanje smisla života u slabosti. Bez vizije u kojoj patnja ima mjesto, pomoć bolesnima ostaje tehnički zadatak, a ne civilizacijski projekt.

Kršćanska vizija ne počinje pitanjem kako ukloniti bolest, nego kako u ranjenom čovjeku prepoznati brata. Bolest ne doživljava kao skandal, nego kao poziv na dublje zajedništvo. To nije romantizacija bolesti, nego oslobađanje čovjeka od tiranije savršenstva. Jasno, patnja ostaje možda najveći kamen spoticanja vjere: Ako je Bog dobar, ako je svemoguć, zašto bolest, neuspjeh, životni lomovi, nepravde? Klasični odgovori – kazna, kušnja, otkupljenje – često zvuče ili moralistički ili okrutno. Moderni čovjek, osobito onaj koji boluje, instinktivno osjeća da mu takvi odgovori banaliziraju njegovo stanje. Jer koliko god „Samo zdravlja“ zvučalo banalno, sigurno nije banalna ona: „Zdrav čovjek ima tisuću želja, bolestan samo jednu“. Ta nelagoda je točka od koje svoja razmišljanja o patnji započinje Pierre Teilhard de Chardin. On ozbiljno shvaća činjenicu da patnja izgleda besmislena, da izolira, izbacuje čovjeka iz dinamike ovoga svijeta i čini ga suvišnim. No njegova teologija patnje ne završava u rezignaciji, nego u radikalnoj preobrazbi pogleda.

Kultura koja prezire bolest ne zna se nositi s bolesnicima. Ona pred njima ostaje skandalizirana i nepokretna, tupa. Zbog toga bolesnik ne biva samo ranjen bolešću, nego i društveno izoliran: ne zato što ga se aktivno odbacuje, nego zato što se ne zna što bi se s njim činilo. A zdrav, koji živi u strahu od bolesti, otupljuje jer ga strah blokira u solidarnosti prema bolesnome. On ne zna živjeti s ranjivošću, već se samo pita kako je pod svaku cijenu izbjeći

Patnja razotkriva da svijet nije gotov proizvod, nego proces koji prolazi kroz lomove. On nije statična pozornica na kojoj se odigrava drama spasenja, nego čin u nastajanju, kozmičko djelo u izgradnji. Evolucija – biološka, kulturna, duhovna – nije slučajna pozadina, nego način Božjeg stvaranja. Ako je svijet u izgradnji, tada više ne možemo misliti stvarnost kao savršeni mehanizam koji povremeno „zaškripi“. Naprotiv, napetost, lom, otpor i gubitak postaju strukturni elementi rasta. Teilhard se ovdje svjesno udaljava od romantične slike prirode kao harmonične cjeline i približava se realističnijem pogledu: ništa veliko ne nastaje bez otpora, bez porođajnih muka. U tom kontekstu patnja nije anomalija, nego cijena stvaranja. Ne zato što Bog želi patnju, nego zato što je sloboda i rast neizbježno proizvode. Čovjekova vrijednost stoga nije u tome što je zdrav, nego što sudjeluje u zajedničkom hodu stvaranja.

Teilhard uspoređuje svijet s rastućim stablom, na čijim se granama nalaze bezbrojne nesavršenosti, tragovi lomova i borbe za svjetlo i zrak. Kao u toj slici, patnja nije greška u rastu, nego neizbježan pratilac rasta. Slomljena grana, izobličen cvijet i zaustavljeni izdanak ne svjedoče o besmislu stabla, nego o snazi njegova razvoja. Moderna je napast da se pojedinačne sudbine promatraju izolirano, izvađene iz cjeline. U takvom pogledu bolesnik izgleda kao promašaj, kao neuspjeli cvijet. No u organskoj perspektivi stabla, on je mjesto gdje se rast suočio s najvećim otporom – i time razotkrio cijenu sveopćeg napretka. Patnju, dakle, ne treba promatrati izolirano, nego u velikom luku stvaranja i dovršenja svijeta. Ako svijet doista raste, ako se doista gradi, tada i naše rane, naši lomovi i naši neuspjesi imaju mjesto u toj arhitekturi. Ne kao pogreške, nego kao nosive grede jedne buduće cjeline koju još ne vidimo.

Slična je toj Pavlova misao o Tijelu Kristovu: nisu svi udovi jednako aktivni, ali su svi nužni. Patnja nije produktivna u tehničkom smislu, ali je ontološki plodna, omogućuje postojanje našega svijeta. Ona razotkriva cijenu svakog napretka i čuva svijet od iluzije da se može spasiti bez žrtve. U onome što nas lomi i nadilazi, ondje gdje čovjek više ne može „proizvoditi“, počinje rađanje nečeg novog i boljeg – počinje spasenje. Svijet se ne spašava usprkos patnji, nego kroz nju. Zato je Kristov križ središte vjere: pokazuje da Bog ne stoji izvan naše boli, nego ulazi u nju i nosi je s nama. Time patnja prestaje biti samo besmisleni teret i postaje mjesto susreta s Bogom. Ta temeljna dinamika ostaje prisutna u svakoj euharistiji – činu koji nam otkriva dubinsku logiku stvarnosti: plodove ljudskoga truda prinosimo kako bi, po Kristovoj patnji, bili preobraženi u Božji dar. Drugim riječima, ljudski trud, boli i patnja, uronjeni u Božje djelo spasenja, postaju vezivno tkivo spasonosne budućnosti.

Zato bi kršćanska nada bila suvišne pesimistična kada bi završila u želji za pukim očuvanjem zdravlja, odnosno sadašnjega statusa quo. Zdravlje je dobro, ali nije dovoljno snažno da nosi težinu ljudske egzistencije; ono neizbježno puca pred bolešću, starošću i smrću. Zajedništvo, naprotiv, ne nestaje u slabosti, nego se u njoj provjerava i produbljuje. Ondje gdje se patnja ne izdvaja kao privatni kvar, nego dijeli i nosi, ona prestaje biti znak promašaja i postaje mjesto pripadanja. U liturgiji Crkva ne slavi snagu, nego ranjenost koja je postala mjesto susreta. Ondje smo najviše pozvani shvatiti da nismo samodostatni subjekt, nego ud tijela koji od drugih prima i biva nošen. U tom svjetlu, umjesto nesvjesne molitve „samo zdravlja“, primjerenije bi bilo poželjeti ono bez čega ni zdravlje nema smisla: „samo zajedništva“.

Stanko Perica

Svjetski dan bolesnika prvi put je 13. svibnja 1992. g. proglasio papa Ivan Pavao II u duhu ideja koje su prethodno izražene u apostolskom pismu Salvifici Doloris iz 1984. godine. Sama inicijativa za obilježavanje ovoga dana potječe iz 1991. godine, kada je pokojni papa i sam doznao da boluje od Parkinsonove bolesti, koju karakterizira kroničan tijek i brojni funkcionalni hendikepi.

Kao datum obilježavanja Svjetskoga dana bolesnika određen je 11. veljače na koji se u Katoličkoj Crkvi svetkuje Gospa Lurdska. Ovaj je izbor potaknut činjenicom da je marijansko svetište u Lourdesu poznato po brojnim čudesnim ozdravljenjima i kao okupljalište mnogih bolesnika koji ondje mole za svoje zdravlje.