Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
V. nedjelja kroz godinu: Blago u glinenim posudama
Latinski izraz za poniznost humilitas vezan je za pojam humus zemlja, i znači izmirenje s činjenicom da smo od zemlje, s našom zemnom tromošću, našim nagonima i našim sjenama. I hrvatska riječ poniznost, izriče donekle sličan koncept, označuje nešto što je nisko, pri zemlji, blizu zemlje. Poniznost je odvažnost za istinu.
Lk 5,1-11: U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Ove nedjelje biblijska čitanja predstavljaju nekoliko ljudi koji su bili pozvani naviještati Riječ Božju. Svi oni imaju istu reakciju na taj poziv: osjećaju se nedostojni, nesposobni, neadekvatni. Izaija izjavljuje da je čovjek „nečistih usana“. Petar traži od Isusa da se udalji od njega jer zna da je grešan čovjek. Pavao tvrdi da se Uskrsli i njemu ukazao, ali kao nedonoščetu, znači kao nesavršenom i nedovršenom biću.
Lista izjava neprikladnosti bi se mogla nastaviti s isprikama proroka Jeremije: „Ah, Gospode Jahve, gle ja ne umijem govoriti, dijete sam“ (Jr 1,6) i Mojsija: „Ja nikada nisam bio čovjek riječi; ni prije ni sada kada govoriš svome sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak“ (Izl 4,10).
Tako je i danas s onima koji naviještaju Božju Riječ. Istina, ponetko se osjeća i previše sigurnim u sebe, zaboravljajući svoje limite, ali većina, znajući svoje slabosti, osjeća se neadekvatno i nepripremljeno za zadatak koji se od njih traži.
Dok se živi među ljudima, slabim i krhkim, često se nije svjesno vlastite grešnosti, naprotiv, ako se uspoređujemo s drugima koji su uz nas, možemo se osjećati boljima, pravednijima, poštenijim od njih. Tek što dođemo u kontakt s Gospodinom, perspektiva se mijenja, doživljavamo dramatično iskustvo vlastite slabosti i bijede. Ovo bolno, ali spasonosno iskustvo je pročišćavajuće, doživljavaju ga svi koji se približe riječi Božjoj. Trebaju li se zato obeshrabriti? Trebaju li odbiti Božji poziv na službu naviještanja Riječi? Ne, naravno.
Grijesi nisu prepreka da se približimo Bogu i da prihvatimo službe koje zajednica povjerava svakome od nas.
Uspon k Bogu počinje uvijek silaskom u svoju vlastitu stvarnost, sve do dubina nesvjesnoga. Ova „duhovnost odozdo“ (A. Grün) ne vidi put k Bogu kao jednosmjernu ulicu, kojom se malo pomalo napreduje. Naprotiv, to je prije put koji vodi preko stranputica i zaobilazaka, preko neuspjeha i razočarenja samim sobom. Ne približava nas Bogu toliko naša krepost, mnogo to više čine naše slabosti, naša nemoć, pa i naši grijesi. Istinska molitva diže se iz dubine naše bijede, a ne iz naše kreposti. Isus nije postavio nikakve ljestve savršenosti, kojima bi se, prečku po prečku, uspinjali da bi na kraju došli do Boga, nego je pokazao put koji vodi u dubine poniznosti.
Duhovni život je put poniznosti. Danas se teško snalazimo upravo s tim pojmom. Ali kad zavirimo u duhovnu literaturu kršćanstva i drugih religija, susrećemo posvuda poniznost kao osnovni stav prave religioznosti. Ne radi se ovdje o stavu koji čovjek treba imati prema drugima, nije to socijalna krepost. Ne radi se pogotovo o nekakvom neimanju vlastitog stava, ili o nekakvoj „puzavosti“ i podčinjenosti osobe. Poniznost je religiozni stav, to je stav pred Bogom. Poniznost je biti svjestan istine o sebi. Latinski izraz za poniznost humilitas vezan je za pojam humus zemlja, i znači izmirenje s činjenicom da smo od zemlje, s našom zemnom tromošću, našim nagonima i našim sjenama. I hrvatska riječ poniznost, izriče donekle sličan koncept, označuje nešto što je nisko, pri zemlji, blizu zemlje. Poniznost je odvažnost za istinu.
Biblija nam nikada za uzore u vjeri ne postavlja savršene ljude bez grešaka, nego upravo ljude koji su sebi natovarili težak teret svoje vlastite krivnje i koji iz dubine nevolje vapiju k Bogu. Naša je želja da nas Bog po duhovnom životu jača da budemo ljudima dobar primjer, da budemo moralno bolji. Ipak, paradoks je u tome da smo najotvoreniji prema Bogu i njegovoj milosti upravo tamo gdje smo slabi, tamo gdje sami sobom ne možemo vladati.
Idi od mene Gospodine, grešan sam čovjek. Želja što ju je izrekao Petar, barem u izuzetnim okolnostima, doživi svaki čovjek: poželi makar trenutak udaljiti se i sakriti od Boga. Ljudi svih vrsta: proroci, sveci i grešnici, vjernici i nevjernici, poznaju životno iskustvo koje ih je navodilo da požele biti daleko od Boga. Može se reći da čovjek koji nije doživio takvo iskustvo, bijega i skrivanja od Boga, nije nikada ni imao istinsko iskustvo Boga.
Iako sumnjičav i svjestan svoje slabosti, ali i zbog ljudskog iskustva i logike (ne lovi se riba u podne), ipak, jer to Učitelj od njega traži, baca ponovno mrežu. Vjeruje da Isusova riječ može učiniti nemoguće. Ljudska logika mu sugerira da odustane, ali ima povjerenja u Gospodina. Rezultat je iznenađujući, količina ulovljene ribe je naprosto ogromna.
Dolazimo tako do središnje teme današnjeg evanđelja, možda i glavnog razloga zbog kojeg evanđelist Luka pripovijeda ovu zgodu, a to je da podsvijesti učenicima svoje kršćanske zajednice koji je zadatak na koji su pozvani: biti ribarima ljudi.
Ribe se, znamo to, osjećaju dobro u vodi, i nisu nimalo sretne ako ih se izvlači vani. U vodi se ne osjećaju dobro ljudi, osobito ako se radi o velikom i uzburkanom moru. More je uz to, za stari Izrael simbol sila zla, snaga koje donose smrt. Ribe izvučene iz mora ugibaju, ljudi izvučeni iz mora preživljavaju.
Ovom simbolikom se služi Isus da objasni učenicima koje je njihovo poslanje. Ne poziva ih on da „love ljude na udicu“, već da ih izvlače žive iz voda u koje tonu. Ljudi koje trebaju izvući iz mora su u vlasti različitih idola, ili vlastitih neurednih strasti i poroka. To je i čitavo čovječanstvo koje je pritisnuto nasiljem, nepravdom i ratovima.
Ovo poslanje nije povjereno samo svećenicima, već cijeloj kršćanskoj zajednici, stoga ono nikako ne bi smjelo poslužiti kao isprika onima koju u toj zajednici vrše službu predsjedanja, da za sebe pretendiraju pravo zapovijedanja ili čak gospodarenja narodom Božjim.
Naše zajedničko poslanje je svjedočiti snagu i dobrotu beskrajne ljubavi Božje prema čovjeku, koja ga može osloboditi od straha i ohrabriti ga zauvijek. U trenutku iskrena priznanja da je čovjek grešnik, može kao Petar poželjeti da se Bog od njega udalji, ali on se neće udaljiti, nego će se kao i Isus Petru upravo tada približiti i beskrajno mu se smilovati, učiniti da kod njega ostane zauvijek.
Marinko Pejić, polis.ba