Utjecanje Uzoritoj

Ljetnu letargiju u našim krajevima, koja nerijetko zahvati i duh, svake godine prekine Velika Gospa. Duga noćna hodočašća, prepuna marijanska svetišta, redovi pred ispovjedaonicama, svečane mise koje predslave biskupi, čari su ove svetkovine. Oni nas znaju toliko zaokupiti da vjernicima nije lako artikulirati važnost koju pridaju ovom danu. To se često vidi u medijskim reportažama iz svetišta kojima obiluju večernje informativne emisije. Hodočasnici ne nalaze lako riječi kojima bi razumski objasnili zašto su tu i što im ovaj dan znači. Ipak, ljude svih generacija Gospa privlači, te u njenoj blizini nalaze snagu, utjehu i poticaj za rast vjere. Razumiju je intuitivno, bez potrebe za dubljim elaboriranjem, jer je Marijino majčinstvo upravo takvo, intimno, lirsko i introspektivno. Te su dimenzije ključne i u vjeri, i zato je važna uloga Gospe kao vrata do majčinske strane Boga.

Afektivnost vjere ipak ne smije apstrahirati od Gospine osobnosti. Marija je velika jer je znala povjerovati Bogu i onda kada stvari nisu išle u skladu s njezinom voljom. No, ta vjera nije bila slijepa i rezignirana. Naprotiv, ona je razlučivala, prebirala u srcu, i tražila Božju volju. Katkad joj nije išlo, pa je Isusa izgubila i dok je bio dijete i kad je postao zreli učitelj, no našla ga je pod križem i u zajedništvu molitve s apostolima. Dakle, to je vjera traženja i ustrajnosti. Osim toga, njezina je vjera socijalno zauzeta, ona se divi Bogu koji je silne zbacio s prijestolja, a uzvisi malene, koji je gladne napunio dobrima, a bogate otpustio prazne. Ta je vjera potiče da ide pomoći svojoj trudnoj rođakinji Elizabeti, iako je i njoj samoj bila potrebna pomoć.

Ona u čiji je život Bog tako intenzivno ušao, predstavlja uzor vjernicima svih vremena. Božju blizinu nije zaslužila nikakvim izuzetnim uspjesima, naporima ili sposobnostima. Jednako tako, tu blizinu nije zlorabila kako bi sebi ili svome narodu osigurala nekakav privilegij. Ostala je neznatna, unatoč tolikim argumentima da postane preuzetna. Ostala je skromna, i to je njezina esencija koju ne smijemo zaboraviti na ovaj dan kada je častimo oslikanu kao kraljicu. Štoviše, to je vjernička kvaliteta za koju nam joj se valja utjecati da nam je Bog podari. Gospa je, naime, velika jer je ostala malena.

Božje utjelovljenje moralo je sadržavati i ono temeljno ljudsko iskustvo, a to je odnos s drugom osobom. Drugi nas definira jer povlači granicu našega svijeta, zahtjeva od nas da iziđemo iz sebe i usmjerimo se njemu/njoj. Kao što je to redoviti slučaj kod svakog čovjeka u formativnim godinama, temeljni je Kristov odnos bio onaj s majkom. Odnos s Bogom trajno obilježava čovjeka, pa je Marijina posebnost, vjerujemo, rezultirala uznesenjem, Božjom željom za posebnim odnosom u vječnosti. Ona čije je lice utjelovljeni Bog prvo ugledao, imala je privilegij ugledati Božje lice odmah nakon što je svoje oči zaklopila. Poradi tog privilegija relacije, Gospa i nama može pomoći ostvariti duboki i zdravi odnos s Bogom.

Taj je odnos kod nje trajno obilježen majčinstvom i valja nam ga gledati kroz tu relaciju. Njeno nas majčinstvo upućuje da Boga nosimo i čuvamo kao dar, kao bogatstvo za sebe i za druge, brižno i stidljivo, hrabro i s pouzdanjem. Poput majčinstva, vjera uvijek raste i razvija se novim iskustvima, prolaženjem kroz izazove, ali i ulaganjem u sebe i svoje sposobnosti. Obje se stvarnosti temelje na bazičnom povjerenju i prihvaćanju kako sve nije, niti smije biti, pod našom kontrolom. Obje stvarnosti mogu donijeti neizmjernu radost i ispunjenje, ali i neizmjernu snagu i beskompromisnost. Konačno, vjera, poput majčinstva, gaji optimizam, nadu u budućnost, i ne boji se prepustiti tu budućnost drugim rukama. Neka nam Uzorita isprosi takvu vjeru!

Stanko Perica