Učenik, gromovnik, ministar i svjedok

Apostol Jakov obično se naziva Stariji, zbog razlikovanja od Jakova Mlađeg, Alfejeva sina, također Isusovog učenika (usp. Mk 3,18). Evanđelja Jakova Starijeg uvijek spominju zajedno s njegovim bratom Ivanom, i oslovljavaju ga imenom njegova oca Zebedej (doslovno moj dar): Jakov i Ivan su Zebedejevi sinovi ili jednostavno Zebedejevi.

Svjedok

Lukina Djela apostolska govore da je Jakova dao ubiti kralj Herod Agripa I., u Jeruzalemu, oko 44. godine, što bi značilo da je Jakov prvi apostol koji je za Gospodina položio svoj život – nakon njega će to, prema predaji, učiniti i drugi apostoli, osim Ivana koji će umrijeti prirodom smrću. Jakovljeve su kosti – prama predaji – u sedmom stoljeću prenesene u Španjolsku i na njegovom grobu prvo niče crkva, a potom i grad Santiago (doslovno sveti Jakov) de Compostela koji će postati važno hodočasničko mjesto, štoviše iza Jeruzalema i Rima najvažnije. Nekoć planetarno popularni Put Svetog Jakova i danas je jedno od najpoznatijih kršćanskih hodočašća, a njegov španjolski i francuski dio puta za Santiago proglašen je UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom. Premda jednoj drugoj predaji, koja seže barem do Izidora Seviljlskog, Jakov je evangelizirao Španjolsku te u njoj podnio mučeničku smrt.

Učenik

Zebedejevi sinovi, Jakov i Ivan, pripadaju najužem krugu Isusovih učenika: i kronološki, odnosno po redoslijedu pozivanja, i kvalitativno, tj. po važnosti. Pozvani su odmah nakon Andrije i Petra, drugog para braće učenika (usp. Mk 1,19; Mt 4,21): odlučno su ostavili oca Zebedeja u lađi na Genezaretskom jezeru, po predaji u Betsaidi, i pošli za Isusom za kojim je, u skupini žena, išla i njihova majka Saloma. Zebedejevi sinovi su, nadalje, Isusu učenici od posebnog povjerenja: upravo njima, uz Šimuna Petra, evanđelja i na kvantitativnoj razini posvećuju najviše pažnje. Petar, Jakov i Ivan, navedeni najčešće upravo ovim redoslijedom su, moglo bi se ustvrditi, trojica Isusu najbližih učenika: kad god je Isus od Dvanaestorice izabirao samo neke, u pravilu su to bila ova trojica. Njih trojica, i samo oni, prisustvuju uskrišenju Jairove kćerke (Mk 5,37), Isusovom preobraženju na brdu Tabor (Mk 9,2ss; Mt 17,1ss) i, što je osobito važno, Isusovoj smrtnoj agoniji u Getsemaniju (Mk 14,33ss; Mt 26,37ss). Oni su, jednostavno, Isusu posebno dragi učenici. Ta činjenica, međutim, ne znači da je Isus bio prema njima pristran na štetu drugih. Nikako. Upravo će prema njima, prema njemu najdražim učenicima, Isus biti posebno strog: Petra će, kao nijednog drugog učenika i kao gotovo nikoga uopće, nazvati sotonom (Mk 8,33), a Ivana će prekoriti kada preuzme ulogu zarobljivača Božjih darova (Mk 9,38-40).

Gromovnik

Zašto je Zebedejeve sinove Isus prozvao enigmatičnim nazivom Boanerges, sinovi groma (Mk 3,17) ostaje prilično nejasno. Nigdje ih se osim u Markovom popisu Dvanaestorice tako ne naziva, čak ni u samom Markovom evanđelju. Možda su ime dobili zbog svog načina misionarenja, možda zbog karakternih osobina, možda zbog isključivosti i nasilnih ideja prema drugim i drukčijim; dug je popis možebitnih tumačenja i zato pitanje ostaje otvoreno. Ništa manje nije jasan ni sam nadimak Boanerges – koji je zapravo hapax (pojavljuje se samo jedanput u cijelom Evanđelju po Marku) – jer piščevo pojašnjenje “što znači sinovi groma” (ὅ ἐστιν υἱοὶ βροντῆς) zapravo ne odgovara samom heleniziranom izrazu Boanerges (boane teško odgovara benê/sinovi, a rges još teže raʻam/grom). Predlagana su raznorazna rješenja, bazirana na korijenima drugih hebrejskih riječi – od sinovi buke (heb. regheš), preko sinovi srdžbe (heb. rōgez) pa sve do sinovi potresa (heb. raʻaš) – no nijedno od njih nije zadovoljavajuće i zato enigma ostaje neriješena.

Bit će ipak da su si Zebedejevi sinovi nadimak priskrbili zbog nasilne želje da ognjem spale, sprže samarijansko selo koje je Isusu odbilo gostoprimstvo – događaj koji donosi evanđelist Luka (Lk 9,51-56). Jakov, zajedno s bratom Ivanom, bi ih ni manje ni više nego spalio. I to odmah. Presudu je već donio i treba mu još samo Isusovo odobrenje, amenovanje. Isusova reakcija je oštra i nedvosmislena: to se ne smije raditi. Nikada. Nasilje ne smije biti odgovor Isusovih učenika. Osobito ne osvetoljubiv odgovor. Čak ni kada odbacivanje i neprihvaćanje dolaze od “povijesnih neprijatelja”, od stranaca i smrtnih protivnika – što su u ovom slučaju za njih bili Samarijanci. I njih se – i tu je Isus najteži za nasljedovanje – treba ljubiti. I neprijatelje. Umjesto Jakovljevog (i Ivanovog) bacanja gromova “Isus učenike okreće na nastavak puta naviještanja dobre i radosne vijesti – evanđelja, u kojoj stranci i neprijatelji imaju povlašteno mjesto” (I. Šarčević).

Ministar

 Apostol Jakov ostat će, zajedno s bratom Ivanom, upamćen po još jednoj neslavnoj, a kršćanima svih vremena prilično bliskoj sceni: traženju prvih, ministarskih mjesta. O tome govore i Marko (Mk 10,35-45) i Matej (Mt 20,17-28), s tim da Evanđelje po Mateju inicijativu pripisuje njihovoj majci. U obje verzije, i Markovoj i Matejevoj, događaj je prilično jasan: Zebedejevi sinovi, osobno ili preko majke, traže od Isusa prva mjesta u njegovu Kraljevstvu, odnosno da mu sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane. Kontekst u kojem se zbio ovaj događaj pojačava njegovu težinu i važnost, budući da je zahtjev za prvim, ministarskim mjestima došao neposredno iza Isusovog trećeg (i posljednjeg) navještaja muke, smrti i uskrsnuća. Dakle, nakon što Isus nije čestito ni završio govor o najvažnijim trenucima svoga života, o porazu, izdaji, muci i smrti kojima ide ususret, Jakov i Ivan, dvojica od trojice njegovih najmilijih učenika, ne misle ni na što drugo nego samo i isključivo na sebe. Odnosio se njihov zahtjev za povlaštenim mjestima u Isusovom budućem Kraljevstvu, na paruziju odnosno na Isusov drugi dolazak, ili na ovozemaljsko, političko kraljevstvo – posve nebitno – Jakova i njegovog brata zanimaju samo oni sami: oni se žele, posve suprotno svem Isusovom naučavanju, osigurati unaprijed, žele ono protiv čega se Isus tako žustro borio, žele vlast koja zapravo znači gospodarenje. Zato Isus koristi i ovu – jednu od posljednjih – prilika da im (i njima i svim učenicima!) opet ponovi kako “vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću”, no kako među njima ne smije biti tako (usp. Mt 20,25). Naprotiv. Tko od njih hoće biti prvi (što je posve dopušteno pa i nužno) mora biti sluga svima, najveći mora drugima biti poslužitelj. Jedini modeli autoriteta nisu sila i privilegije, nego naprotiv poniznost i služenje. Nije to čak ni ispijanje Isusovog kaleža, kaleža muke, jer sve je, prema Isusu, u Božjoj ruci, on gospodari poviješću, osobnom i kolektivnom.

Premda je lutao od gromova do ministarstava, iako je išao za Isusom a da ga zapravo uopće nije shvatio, tj. ispravno razumio, ipak će Jakov ostati Isusov učenik: štoviše, kao takav će položiti život za Uskrsloga. Od svetog se Jakova valja učiti i boriti se da nas ne zagluše gromovi mržnje prema drukčijima, da nas ne obuzme slast pozicijskih stolica, da nas ne izjede težnja vladanja drugima. Od želje da druge spalimo i njima gospodarimo – oslobodi nas, sveti Jakove!

Stipo Kljajić