Sveti Nikola Biskup – putnik i darivatelj

Sveti Nikola podrijetlom je iz Licije, danas dio turske Antalije (oko 270. – oko 343.). Život mu je obavijen legendama i čudima. Iako početno mediteranski svetac, postao je jedan od najomiljenijih svetaca čitavoga kršćanstva, od istoka do zapada, od sjevera do juga. Zaštitnik je mnogih mjesta i gradova, ustanova i škola, kao i nekih zemalja kao što su Grčka i Rusija. Moći su mu stigle u talijanski Bari. Toliko je omiljen da je kao rijetko koji svetac doživio i svoje posve sekularne dvojnike, poput Djeda Mraza.

Zaštitnik je raznih kategorija ljudi, a ponajviše putnika i djece. Pravi putnici, zbog krajeva koje je Nikola pohodio, najprije su bili moreplovci. U njegovom zagovoru nalazili su i nalaze utočište mornari i moreplovci u smirivanju nemirnoga mora. Zaštitnik je mornara i brodara čije plovidbe i ribolovi nisu tražili samo njihovu vještinu, sigurne lađe (koliko god je to na uzburkanom moru sve upitno), nego i Božju zaštitu. A Nikola je moćni zagovornik, reći će i današnji ljudi od mora. On je redovito u molitvenom zazivu i onih koji se voze automobilima. Redovito uz znak križa i zaziv kojeg omiljenog sveca, nezaobilazno se moli: Sveti Nikola, Putniče! Moli za nas!

U jednom drugom svijetu, onom dječjem i mladenačkom, često vrlo kreativnom i izmaštanom, živi stari, dobroćudni i povrh svega darežljivi Nikola. Komu se djeca toliko raduju, ako ne dolasku svetoga Nikole i njegovim darovima! U vremenu Došašća, slavlje svetoga Nikole i obdarivanje predokus je onoga što slavimo o Božiću: Božje darivanje sebe u djetetu, u povijesnoj osobi, u Isusu iz Nazareta. Tajnom utjelovljenja očituje se smisao svakoga darivanja, ne samo duhovnoga nego i tjelesnoga, potpunoga – darivanja osobe osobi.

Zašto se ne samo djeca, a djeca najviše, nego svi mi radujemo darivanju i darovima?

Darivanje je uvjet i smisao postojanja. Da se osobe uzajamno ne daruju, ne bi bilo ljudi. Pravo darivanje nije nasilje ni prisila, ni dužnost, nego radosna zahvala za sve, za sve ono što jesmo i imamo. Pravo darivanje nije trgovina, nije puko uzvraćanje onomu koji nas je nečim zadužio ili obdario. Darivanje je jednostavno izraz zahvale, životni odgovor na dar postojanja. Zato smo loši ljudi, negacija vjernika, ako nismo zahvalni, ako uopće ne umijemo darivati.

Dakle, osim zaštitnika putnika, značenje svetoga Nikole je u darivanju. Legenda kaže da je čovjeku koji je izgubio posao, a imao tri kćeri, Nikola izdašno pomogao. Budući da se nijedna nije mogla udati bez dobra miraza, Nikola je tajno, na prozoru njihove kuće ostavljao dobar iznos novca koji je čak i pretjecao traženi iznos. Trećoj kćeri, jer je otac htio saznati koji je to tajanstveni dobri čovjek, a Nikola je prozreo očevu namjeru i sakrio trag, darovao je novac tako da ga je spretno ubacio preko dimnjaka. Najbolje se daruje ako se darivatelj ne zna. Zato je Nikola u našim kršćanskim priredbama osoba koja se kostimira, nju se ne pozna. Nikolin je novac za treću kćer kroz dimnjak upao u čarapu. Legenda se potom isplela da za svetoga Nikolu djeca trebaju ostaviti očišćenu (urednu) obuću ili negdje čarape, da bi ih sveti Nikola ispunio svojim darovima.

Mnogo kasnije, govori se od 17. stoljeća, u nekim krajevima, posebno sjevernim, uz anđele, sveti Nikola, dobiva mračnog pratitelja – Krampusa (od Krampen – kandže), za djecu zastrašujuću varijantu crne spodobe, demonskog, đavolskog izgleda. Relikt je to dualističkog (manihejskog) poimanja sukoba dobra i zla, nagrade i kazne. Nikola obdaruje dobru djecu, a nečastivi, kvari veselje i darivanje, unosi strah i plaši mališane, kažnjava neposlušne i loše. Negdje Krampus ima zanemarivu, sporednu ili smiješnu ulogu, a negdje svojom jezivom pojavom zasjenjuje Nikolinu dobroćudnost i darežljivost. Krade radost i ljepotu druženja!

Sveti Nikola putnik i biskup, naglašavamo ovo biskup, obvezuje sve nas kršćane, počevši od najodgovornijih u našim zajednicama, od biskupa i svećenika, da se brinemo za bližnje, da budemo odgovorni jedni za druge, da budemo gostoprimljivi i pružimo zaštitu ljudima na putu, da pratimo ljude u njihovim krizama i nemirima, veseljima i sreći. Nikola nam sugerira da ljude trebamo upućivati na najsigurnijeg kormilara u našem osobnom i zajedničkom životu – na Isusa. Mnogi današnji ljudi su na putu, mnogi prisiljeni zaputiti se u neizvjesno (mnogi su unesrećeni, izručeni trgovcima ljudi, opljačkani, maltretirani od policije, nebrojeni nestaju na migrantskim morskim i kopnenim rutama!). Kršćani su pozvani biti osjetljivi za sve putnike i pridošlice, razumjeti ih, braniti ih od nasilja i kleveta, prihvatiti ih kao Božju djecu, Isusove sestre i braću, pomoći praktično, integrirati ih u zajednice.

Biskup Nikola nam je također opomena da se učinimo darežljivim ljudima, da ne otupimo na darivanje. Nisu naime rijetki svećenici i biskupi, razmaženi u obilju koji su se onesposobili za darivanje, koji su postali prikraćeni za osjetilo darivanja. Niti se njih može iznenaditi nekim darom (možda jedino novcem i pohvalama!), niti oni koga umiju razveseliti darivanjem, pogotovo onim darom koji ih stvarno košta, za koji su se svojski potrudili kako bi izišli iz svojeg sebičnog pritvora i moralnog kukavičluka, a kamoli da daruju sebe drugima i zajednici, Crkvi, ili da uveseljavaju nekim darom tako da obdareni i ne zna tko ga je obdario.

Fra Ivan Šarčević