PAPA LEON XIV. U LIBANONU

---

Nakon pohoda Turskoj (Ankara, Istanbul i Iznik/Niceja), papa Leon je otputovao u Libanon gdje se susreo i obratio predstavnicima vlasti i religija, mladima i libanonskom narodu. Središnji događaj bila je euharistija na kojoj je izrekao svoju propovijed.

---

Susret s vlastima, predstavnicima civilnoga društva i Diplomatskoga zbora
GOVOR SVETOGA OCA
Predsjednička palača (Bejrut)
Nedjelja, 30. studenoga 2025.

Gospodine predsjedniče,
uvažene civilne i vjerske vlasti,
članovi diplomatskog zbora,
dame i gospodo,
blago mirotvorcima!

Velika mi je radost susresti se s vama i posjetiti ovu zemlju u kojoj je „mir“ mnogo više od riječi, jer je ovdje mir i želja i poziv; dar i proces koji još traje. Vi ste u ovoj zemlji nositelji vlasti, svaki na svome području i sa svojim posebnim ulogama. U svjetlu te vlasti želim vam uputiti Isusove riječi, koje su izabrane za središnju temu mojega putovanja: „Blago mirotvorcima!“ (Mt 5,9). Doista, milijuni Libanonaca, ovdje i diljem svijeta, tiho služe miru, dan za danom. A vi, koji imate važne institucionalne zadaće u ovom narodu, predodređeni ste za posebnu blaženost ako možete reći da ste cilj mira stavili iznad svega. U ovom susretu želio bih s vama ukratko promisliti o tome što znači biti mirotvorac u okolnostima koje su izrazito složene, ispunjene sukobima i neizvjesnošću.

Uz prirodne ljepote i kulturno bogatstvo Libanona, koje su hvalili i neki od mojih predšasnika koji su posjetili vašu zemlju, postoji i jedna blistava kvaliteta po kojoj se Libanonci ističu: vi ste narod koji se ne predaje, pred kušnjama se znate uvijek ponovno podići s hrabrošću. Vaša otpornost bitna je značajka autentičnih mirotvoraca, jer je rad na miru doista neprestano ponovno započinjanje. Štoviše, predanost i ljubav prema miru ne boje se prividnih poraza, ne odustaju zbog razočaranja, nego gledaju naprijed, prihvaćajući i idući u susret svim situacijama s nadom. Za izgradnju mira potrebna je čvrstina; za njegovo čuvanje i njegovanje potrebna je ustrajnost.

Ispitajte svoju povijest i zapitajte se: otkuda dolazi ona golema energija koja vaš narod nikada nije ostavila satrvenim niti bez povjerenja u sutrašnjicu? Vi ste raznolika zemlja, zajednica zajednicâ, ujedinjena zajedničkim jezikom. Ne mislim samo na levantinski arapski kojim govorite i na kojem je vaša velika prošlost ostavila bisere neprocjenjive vrijednosti. Prije svega mislim na jezik nade, koji vam je uvijek omogućavao da ponovno počnete iznova.

Gotovo posvuda oko nas, na cijelom svijetu, kao da prevladava neka vrsta pesimizma i osjećaja nemoći, gdje ljudi više ne znaju pitati sami sebe što mogu učiniti da promijene tijek povijesti. Čini se da velike odluke donosi nekolicina izabranih, često na štetu općega dobra, a mnogima se to čini kao neizbježna sudbina. Mnogo ste trpjeli zbog posljedica gospodarstva koje ubija (usp. apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 53), zbog globalne nestabilnosti koja ima razorne posljedice i na Levant, te zbog radikalizacije identiteta i sukoba. Ali vi ste uvijek željeli – i znali – ponovno početi iznova.

Libanon se može pohvaliti živim i dobro obrazovanim civilnim društvom, bogatstvom mladih ljudi koji su sposobni izraziti snove i težnje čitavog naroda. Potičem vas stoga da se nikada ne odvajate od svoga naroda te da se s predanošću i zauzetošću stavite njemu u službu, narodu tako bogatom različitošću. Neka u svima vama odjekuje samo jedan jezik: jezik nade, koji sve okuplja u hrabrosti da se uvijek iznova počne. Neka želja da živite i rastete zajedno, kao jedan narod, učini da svaka pojedina grupa bude glas polifonije. U tome neka vam pomogne i duboka veza privrženosti koja povezuje s domovinom toliko Libanonaca raspršenih po svijetu. Oni vole svoje podrijetlo, mole za narod čijim se dijelom osjećaju i podupiru ga mnogostrukim iskustvima i sposobnostima koje ih čine tako cijenjenima posvuda.

Dolazimo tako do druge osobine mirotvoraca: oni ne samo da znaju ponovno početi, nego to čine ponajprije hodeći zahtjevnim putom pomirenja. Naime, postoje osobne i zajedničke rane kojima su potrebne duge godine, ponekad čitave generacije, da bi zacijelile. Ako se ne liječe, ako se, primjerice, ne radi na ozdravljenju pamćenja, na približavanju onih koji su pretrpjeli nepravde i nasilja, teško je krenuti putem mira. Ostaje se na mjestu, zarobljen u vlastitoj boli i vlastitim razlozima. Doista, istina i pomirenje uvijek rastu zajedno: bilo u jednoj obitelji, bilo među raznim zajednicama i različitim dušama jedne zemlje, bilo među narodima.

Ujedno, nema trajnog pomirenja bez zajedničkog cilja, bez otvorenosti prema budućnosti u kojoj dobro prevladava nad zlom – bilo onim pretrpljenim ili nanesenim u prošlosti ili sadašnjosti. Kultura pomirenja stoga ne nastaje samo odozdo, iz spremnosti i hrabrosti pojedinaca, nego su potrebne vlasti i institucije koje će prepoznati da je opće dobro iznad parcijalnog interesa. Opće dobro je više od zbroja mnogih interesa: ono što je moguće više približava ciljeve svakoga pojedinca i usmjerava ih u pravcu u kojem će svima biti bolje tako, nego da sami idu naprijed. Mir je, naime, mnogo više od ravnoteže – uvijek nestalne – među onima koji žive odvojeni pod istim krovom. Mir je znati prebivati zajedno, u zajedništvu, kao pomireni ljudi. Pomirenje koje nas, osim što nam omogućuje zajednički život, uči i raditi zajedno, rame uz rame, za zajedničku budućnost. Tada mir postaje ono izobilje koje nas iznenađuje kad se naš horizont proširi preko svake ograde i svake barijere. Ponekad se misli da prije nego što se učini bilo koji korak, treba sve razjasniti i sve riješiti; no upravo je uzajamno suočavanje, čak i u nerazumijevanjima, put koji vodi prema pomirenju. Najveća istina jest da se zajedno nalazimo unutar nauma koji je Bog pripravio kako bismo postali jedna obitelj.

Napokon, želio bih istaknuti i treće obilježje onih koji se trude za mir. Čak i kada to zahtijeva žrtvu, mirotvorci se usuđuju ustrajati. Ponekad je lakše pobjeći ili jednostavno prikladnije otići negdje drugamo. Potrebna je prava hrabrost i dalekovidnost ostati ili se vratiti u vlastitu zemlju te i donekle teške okolnosti smatrati dostojnima ljubavi i predanosti. Znamo da ovdje, kao i u drugim dijelovima svijeta, nesigurnost, nasilje, siromaštvo i mnoge druge prijetnje dovode do toga da mladi i obitelji, u potrazi za budućnošću, odlaze drugdje, premda je vrlo bolno napustiti vlastitu domovinu. Svakako je potrebno priznati da mnogo dobra može doći svima vama od toga što su Libanonci raspršeni po svijetu. No ne smijemo zaboraviti da ostati u vlastitoj domovini i iz dana u dan raditi na izgradnji civilizacije ljubavi i mira ostaje nešto veoma vrijedno.

Doista, Crkva nije zabrinuta samo za dostojanstvo onih koji odlaze u druge zemlje, nego želi da nitko ne bude prisiljen otići i da se svatko tko to želi može sigurno vratiti. Ljudska mobilnost predstavlja golemi prostor susreta i međusobnog obogaćivanja, ali ne briše posebnu vezu koja svakoga povezuje s određenim mjestima, od kojih na osobit način prima svoj identitet. A mir uvijek raste u konkretnom životnom okruženju, sastavljenom od zemljopisnih, povijesnih i duhovnih veza. Potrebno je ohrabrivati one koji promiču i njeguju te veze, a ne popuštati stranaštvu i nacionalizmima. U enciklici Fratelli tutti papa Franjo označava taj put: „Moramo gledati na ono globalno, koje nas čuva od sitničavog provincijalizma. Kada kuća prestane biti domom i počne sličiti ograđenom prostoru ili ćeliji, tada nam globalno dolazi u pomoć, poput krajnje svrhe koja nas usmjerava prema našem ispunjenju. Istodobno, lokalna dimenzija mora biti nešto što nam je priraslo srcu, jer ima nešto što globalno nema: biti kvasac, obogaćivati, pokretati supsidijarne mjere. Stoga su sveopće bratstvo i socijalno prijateljstvo dva nerazdvojna i jednako bitna pola u svakom društvu. “ (br. 142).

To je izazov ne samo Libanona, nego cijeloga Levanta: što učiniti da se posebno mladi ne osjećaju prisiljenima napustiti svoju zemlju i emigrirati? Kako ih potaknuti da mir ne traže negdje drugdje, nego da u svojoj domovini pronađu njegove jamce i sami postanu graditelji mira? Kršćani i muslimani, zajedno sa svim religijskim i civilnim sastavnicama libanonskoga društva, pozvani su dati svoj doprinos u tome smislu te potaknuti međunarodnu zajednicu na veću osjetljivost prema tim pitanjima.

U tom kontekstu želim naglasiti nezamjenjivu ulogu žena u napornom i strpljivom nastojanju da se čuva i gradi mir. Ne smijemo zaboraviti da žene imaju posebnu sposobnost stvaranja mira, jer znaju čuvati i razvijati duboke veze sa životom i s ljudima. Njihova prisutnost u društvenom i političkom životu, kao i u životu vlastitih vjerskih zajednica, slično energiji koja dolazi od mladih, predstavlja u cijelom svijetu čimbenik istinske obnove. Blago, dakle, mirotvorkama, i blago mladima koji ostaju ili se vraćaju, kako bi Libanon ponovno bio zemlja puna života.

Zaključujem nadahnjujući se još jednom dragocjenom značajkom vaše tisućljetne tradicije. Vi ste narod kojem je glazba na srcu — glazba koja se, u dane slavlja, pretvara u ples i postaje jezik radosti i zajedništva. Ovaj vid vaše kulture pomaže nam shvatiti da mir nije samo plod ljudskog napora, koliko god on bio nužan; mir je dar koji dolazi od Boga i koji prije svega prebiva u našem srcu. On je poput unutarnjeg pokreta koji se izlijeva prema van, osposobljavajući nas da se prepustimo melodiji većoj od nas samih, melodiji božanske ljubavi. Tko pleše, napreduje lako, ne gazeći zemlju, usklađujući svoje korake s koracima drugih. Tako je i s mirom, on je put nadahnut Duhom i potiče naša srca na slušanje, čineći ih pažljivijima i obzirnijima prema drugima. Neka među vama raste ta želja za mirom koji dolazi od Boga; jer mir već danas može preobraziti način na koji gledate jedni druge i način na koji zajedno živite na ovoj zemlji — zemlji koju Bog duboko ljubi i koju neprestano blagoslivlja.

Gospodine predsjedniče, cijenjene predstavnice i predstavnici vlasti, još vam jednom zahvaljujem na vašem srdačnom prijemu. Budite sigurni u moje molitve, kao i u molitve cijele Crkve, za vašu osjetljivu službu općem dobru.

***

Ekumenski i međureligijski susret
GOVOR SVETOGA OCA
Trg mučenika (Bejrut)
Ponedjeljak, 1. prosinca 2025.

Draga braćo i sestre,

duboko sam dirnut i neizmjerno zahvalan što danas stojim među vama, u ovoj blagoslovljenoj zemlji – zemlji koju su uzvisili proroci Staroga zavjeta, gledajući u njezinim visokim cedrovima simbol pravedne duše koja cvate pod budnim pogledom neba; zemlji u kojoj jeka Logosa nikada nije utihnula, nego i dalje, iz stoljeća u stoljeće, doziva one koji žele otvoriti svoje srce živome Bogu.

U svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Ecclesia in Medio Oriente, potpisanoj ovdje u Bejrutu 2012. godine, papa Benedikt XVI. naglasio je da „univerzalna narav i poslanje Crkve zahtijevaju da ona uđe u dijalog s pripadnicima drugih religija. Na Bliskom istoku taj se dijalog temelji na duhovnim i povijesnim vezama koje povezuju kršćane sa židovima i muslimanima. To je dijalog kojim ne upravljaju prvenstveno pragmatična, politička ili društvena razmatranja, nego duboke teološke stvarnosti koje se tiču vjere“ (br. 19).

Dragi prijatelji, vaša prisutnost ovdje danas, na ovom izuzetnom mjestu gdje minareti i crkveni zvonici stoje jedni kraj drugih, a ipak se oboje uzdižu prema nebu, svjedoči o postojanoj vjeri ove zemlje i o nepokolebljivoj predanosti njezina naroda jedinome Bogu. Neka se na ovoj dragoj zemlji svaka zvonjava crkvenih zvona, svaki adhān [ezan], svaki poziv na molitvu stopi u jedan uzdignut himan – ne samo da bi proslavio milosrdnog Stvoritelja neba i zemlje, nego i da bi uzdigao iskrenu molitvu za božanski dar mira.

Već dugi niz godina, a osobito u ovo naše vrijeme, oči svijeta uprte su na Bliski istok, kolijevku abrahamskih religija, promatrajući njegov mukotrpan put i neprestanu potragu za dragocjenim darom mira. Katkad čovječanstvo gleda na Bliski istok s osjećajem strepnje i obeshrabrenosti pred tako složenim i dugotrajnim sukobima. Ipak, usred tih borbi može se pronaći ohrabrenje i nada kada usmjerimo pogled na ono što nas ujedinjuje: našu zajedničku ljudskost i naše vjerovanje u Boga ljubavi i milosrđa. U vremenu u kojem se suživot može činiti kao daleki san, narod Libanona, obuhvaćajući različite religije, stoji kao snažan podsjetnik da strah, nepovjerenje i predrasude nemaju zadnju riječ i da su jedinstvo, pomirenje i mir mogući. To je poslanje koje ostaje nepromijenjeno kroz povijest ove drage zemlje: svjedočiti trajnoj istini da kršćani, muslimani, druzi i mnogi drugi mogu živjeti zajedno i izgrađivati zemlju ujedinjenu poštovanjem i dijalogom.

Prije šezdeset godina, Drugi vatikanski koncil, proglašenjem Deklaracije Nostra Aetate, otvorio je novi obzor susreta i međusobnog poštovanja između katolika i pripadnika različitih religija, naglašavajući da su istinski dijalog i suradnja ukorijenjena u ljubavi – jedinom temelju mira, pravde i pomirenja. Taj dijalog, nadahnut božanskom ljubavlju, treba obuhvatiti sve ljude dobre volje, odbaciti predrasude, diskriminaciju i progon, te potvrditi jednako dostojanstvo svakoga ljudskog bića.

Iako se Isusovo javno djelovanje odvijalo ponajprije u Galileji i Judeji, evanđelja također pripovijedaju epizode u kojima je Isus posjetio područje Dekapola – osobito krajeve Tira i Sidona – gdje je susreo Sirofeničanku čija je postojana vjera potaknula Isusa da izliječi njezinu kćer (usp. Mk 7,24–30). Ovdje samo tlo postaje više od pukog mjesta susreta između Isusa i majke koja moli; ono postaje prostor u kojem poniznost, povjerenje i ustrajnost nadilaze sve prepreke i susreću Božju neizmjernu ljubav koja obuhvaća svako ljudsko srce. Doista, u tome se sastoji „sâma srž međureligijskog dijaloga: otkrivanje Božje prisutnosti onkraj svih granica i poziv da ga zajedno tražimo s poštovanjem i poniznošću” (Opća audijencija, Govor svetog oca Leona XIV. povodom šezdesete obljetnice Nostra Aetate, 29. listopada 2025.).

Ako je Libanon poznat po svojim veličanstvenim cedrovima, maslina je također temeljni kamen njegova nasljeđa. Maslina ne samo da krasi prostor u kojem se danas okupljamo, nego je i cijenjena u svetim tekstovima kršćanstva, židovstva i islama, služeći kao bezvremenski simbol pomirenja i mira. Njezin dugi život i izvanredna sposobnost da uspijeva čak i u najtežim uvjetima simboliziraju ustrajnost i nadu, odražavajući postojanu predanost potrebnu za njegovanje mirnog suživota. Iz toga stabla teče ulje koje liječi – melem za tjelesne i duhovne rane – očitujući neizmjernu Božju sućut prema svima koji trpe. Njezino ulje također daje svjetlo, podsjećajući na poziv da prosvijetlimo svoja srca vjerom, ljubavlju i poniznošću.

Kao što korijenje cedrova i maslina prodire duboko i široko se širi zemljom, tako je i libanonski narod rasut po cijelome svijetu, ali ujedinjen trajnom snagom i dugovječnom baštinom svoje domovine. Vaša prisutnost ovdje i u svijetu obogaćuje čovječanstvo vašim tisućljetnim nasljeđem, ali ona je ujedno i poziv. U svijetu koji je sve povezaniji pozvani ste svjedočiti svoju vjeru tako što ćete biti graditelji mira: suprotstaviti se netrpeljivosti, nadvladati nasilje i odstraniti marginalizaciju, osvjetljujući put prema pravdi i slozi za sve.

Ljubljena braćo i sestre, svake se godine 25. ožujka, koji se u vašoj zemlji slavi kao državni blagdan, okupljate kako biste častili Mariju, Našu Gospu Libanonsku, u njezinu svetištu u Harissi. Ono je ukrašeno dojmljivim kipom Djevice koja raširenih ruku grli sav libanonski narod.

Neka ovaj pun ljubavi majčinski zagrljaj Djevice Marije, Majke Isusove i Kraljice Mira, vodi svakoga od vas, kako bi se dar pomirenja i mirnog suživota u vašoj domovini, na cijelom Bliskom istoku i diljem svijeta mogao izlijevati poput “izvora žive vode što teče iz Libanona” (usp. Pj 4,15). Neka svima donese nadu i jedinstvo. Shukran!

***

Susret s mladima
GOVOR SVETOGA OCA
Trg ispred Maronitskog patrijarhata Antiohije (Bkerké)
Ponedjeljak, 1. prosinca 2025.

Dragi mladi Libanonci, assalamu lakum!

Ovo je pozdrav [Mir vama!] uskrslog Gospodina (usp. Iv 20,19) koji učvršćuje radost našeg susreta: oduševljenje koje osjećamo u srcu izražava Božju blizinu punu ljubavi, blizinu koja nas okuplja kao braću i sestre da bismo dijelili vjeru u njega i međusobno zajedništvo.

Zahvaljujem vam svima na toplini s kojom ste me primili, kao i Njegovu Blaženstvu na srdačnim riječima dobrodošlice. Posebno pozdravljam mlade pristigle iz Sirije i Iraka, kao i Libanonce pristigle u domovinu iz različitih zemalja. Ovdje smo se okupili da bismo slušali jedni druge i da bismo tražili od Gospodina da nadahne naše buduće odluke. U tom smislu nam svjedočanstva, koja su nam iznijeli Antonio, Marija, Ilija i Joela, otvaraju srce i um.

Njihova iskustva govore o hrabrosti u trpljenju; govore o nadi u očaju, o unutarnjem miru usred rata. Ona su poput svijetlih zvijezda u mrklom mraku, u njima već naziremo sjaj zore. U svim tim kontrastima mnogi od nas mogu prepoznati i svoja vlastita iskustva, i dobra i zla. Povijest Libanona piše slavne stranice, ali je također obilježena i dubokim ranama koje teško zacjeljuju. Uzroci ovih rana nadilaze nacionale granice i isprepliću se sa složenim društvenim i političkim dinamikama. Dragi mladi, možda vam je žao što ste naslijedili svijet izmučen ratovima i iznakažen društvenim nepravdama. Pa ipak – postoji nada! Ta je nada u vama. Vi imate dar koji nama starijima, čini se, često izmiče. Vi imate nadu! I imate vrijeme! Imate više vremena sanjati, organizirati, činiti dobro. Vi ste sadašnjost i u vašim se rukama već gradi budućnost. Imate entuzijazam promijeniti tijek povijesti! Pravi otpor zlu nije zlo, nego ljubav, ona je kadra izliječiti vlastite rane liječeći rane drugih.

Predanost Antonia i Marije onima u potrebi, Ilijina ustrajnost i Joelina velikodušnost proročki su znakovi novog budućeg vremena, koje se naviješta pomirenjem i međusobnom pomoći. Na taj se način ostvaruje Isusova riječ: „Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju“ i „Blago mirotvorcima, oni će se zvati sinovima Božjim“ (Mt 5,5-9). Dragi mladi, živite u svjetlu Evanđelja i bit ćete blaženi u Gospodinovim očima!

Vaša domovina, Libanon, ponovno će procvasti lijepa i raskošna poput cedra, simbola jedinstva i plodnosti naroda. Dobro vam je poznato da je snaga cedra u korijenju, koje obično ima iste dimenzije kao i njegove grane. Broj grana i njihova snaga odgovaraju broju i snazi korijenja. Jednako tako, toliko dobroga što ga danas gledamo u libanonskom društvu rezultat je poniznog, skrivenog i časnog rada tolikih mirotvoraca, tolikog dobrog korijenja koje ne želi da raste samo jedna grana libanonskog cedra, nego cijelo stablo, u svoj svojoj ljepoti. Crpite snagu iz dobrog korijenja, iz predanosti onih koji služe društvu, a ne onih koji se njime služe za vlastite interese. Velikodušnim zauzimanjem za pravdu, stvarajte zajedno budućnost mira i razvoja. Održite nadu živom! To domovina od vas očekuje.

U tom smislu, vaša pitanja omogućuju pokazati put koji je zasigurno zahtjevan, ali upravo zato i uzbudljiv.

Pitali ste me gdje pronaći čvrsti oslonac kako biste ustrajali u zauzimanju za mir. Dragi moji mladi, taj čvrsti oslonac ne može biti neka ideja, ugovor ili moralno načelo. Pravi temelj novog života je nada koja dolazi odozgor: To je Krist! Isus je umro i uskrsnuo za spasenje svih. On, Živi, temelj je našeg pouzdanja. On je svjedok milosrđa koje otkupljuje svijet od svakoga zla. Naslanjajući se na apostola Pavla, sv. Augustin podsjeća: „U njemu je naš mir i od njega dolazi naš mir“ (Komentar Ivanova evanđelja, LXXVII, 3). Mir nije autentičan ako je tek plod parcijalnih interesa, nego je doista iskren onda kada činim drugom ono što bih želio da drugi čini meni (usp. Mt 7,12). Duhom nadahnut, sveti Ivan Pavao II. je govorio da „nema mira bez pravde, niti ima pravde bez praštanja“ (Poruka za XXXV. Svjetski dan mira, 1. siječnja 2002). Doista je tako: pravednost, koja je temelj mira, dolazi iz praštanja.

Vaše drugo pitanje može svoj odgovor pronaći upravo u ovoj dinamici. Istina je, živimo u vremenima u kojima osobni odnosi izgledaju krhkima i troše se kao da su predmeti. Čak se ponekad i među najmlađima povjerenju u bližnje suprotstavljaju individualni interesi, umjesto predanosti bližnjemu radije se bira vlastiti probitak. Zbog ovakvog držanja i najljepše riječi poput prijateljstva i ljubavi djeluju površno, miješajući se često s osjećajem sebičnog zadovoljstva. Ako u središtu prijateljskog ili ljubavnog odnosa postoji samo naše ja, taj odnos ne može biti plodonosan. Na jednak način, ne voli se istinski ako se voli samo na određeno vrijeme, dok traje osjećaj: ljubav s rokom trajanja je loša ljubav. Pravo prijateljstvo je ono u kojem se prije kaže „ti“ nego „ja“. Ovaj pogled poštovanja i prihvaćanja prema drugom omogućuje nam izgraditi veće „mi“, koje je otvoreno prema cijelom društvu, prema cijelom ljudskom rodu. Ljubav je autentična i može trajati zauvijek samo ako odražava vječni sjaj Boga, Boga koji je ljubav (usp. 1 Iv 4,8). Čvrsti i plodonosni odnosi grade se zajedno, u uzajamnom povjerenju, na tom „zauvijek“ koje pulsira u svakom pozivu, obiteljskom i Bogu posvećenom.

Dragi mladi, što je ono što više od bilo čega drugog očituje Božju prisutnost u svijetu? Ljubav, ljubav prema bližnjemu! Ljubav prema bližnjemu govori univerzalnim jezikom, jer se obraća svakom ljudskom srcu. Ona nije neki koncept, nego je priča objavljena u životu Isusa i svetaca, koji nas prate u životnim kušnjama. Posebno pogledajte tolike mlade koji se, poput vas, nisu dali obeshrabriti nepravdama i negativnim primjerima, pa i u Crkvi, nego su pokušali zacrtati nove putove, u potrazi za Božjim kraljevstvom i njegovom pravdom. Snagom koju primate od Krista gradite svijet boljim od onoga koji ste zatekli! Kao mladi ljudi, lakše uspostavljate odnose s drugima, čak i s onima koji dolaze iz različitog kulturnog i vjerskog backgrounda. Prava obnova koju mlado srce želi počinje svakodnevnim gestama: prihvaćanjem bližnjih i dalekih, pružanjem ruke prijateljima i izbjeglicama te opraštanjem neprijateljima — teškim, ali nužnim činom.

Pogledajmo tolike divne primjere koje su nam ostavili sveci! Razmislimo o Pier Giorgiu Frassatiju i Carlu Acutisu, dvojici mladih koji su kanonizirani u ovoj jubilejskoj godini. Pogledajmo tolike libanonske svece. Kakva se jedinstvena ljepota otkriva u životu svete Rafke, koja je godinama s velikom snagom i blagošću podnosila trpljenje bolesti! Koliko je djela sućuti učinio blaženi Jakub El-Haddad, pomažući onima koji su bili napušteni i zaboravljeni od svih!

Kakvo snažno svjetlo dolazi iz tame u koju se sveti Šarbel odlučio povući, on koji je postao jednim od simbola Libanona diljem svijeta. Njegove su oči uvijek prikazane zatvorene, kao da zakrivaju neizmjerno veći misterij. Kroz oči svetoga Šarbela, zatvorene kako bi jasnije vidjele Boga, i mi nastavljamo sve jasnije opažati Božje svjetlo. Prekrasna je pjesma posvećena njemu: „O ti koji spavaš, i čije su oči svjetlo našima, na tvojim je kapcima procvjetalo zrno tamjana.“ Dragi mladi, neka božansko svjetlo sja i na vašim očima i neka procvjeta tamjan molitve. U svijetu punom rastresenosti i taštine, odvojite svaki dan vrijeme da zatvorite oči i gledate samo Boga. On se ponekad čini tihim ili odsutnim, ali otkriva se onome tko ga traži u tišini. Dok nastojite činiti dobro, molim vas da budete kontemplativni poput svetoga Šarbela: moleći, čitajući Sveto pismo, sudjelujući na svetoj misi i zadržavajući se u klanjanju. Papa Benedikt XVI. rekao je kršćanima Levanta: „Potičem vas da neprestano njegujete istinsko i trajno prijateljstvo s Isusom snagom molitve“ (Apostolska pobudnica Ecclesia in Medio Oriente, 63).

Dragi prijatelji, Marija, Majka Božja i naša Majka, sjaji među svim svecima kao Presveta. Mnogi mladi uvijek nose krunicu sa sobom – u džepu, na zapešću ili oko vrata. Kako je lijepo promatrati Isusa očima Marijina srca! Čak i odavde, od mjesta na kojem se sada nalazimo, kako je slatko podići pogled prema Našoj Gospi Libanonskoj, s nadom i povjerenjem!

Dragi mladi, želio bih vas ostaviti s jednostavnom i lijepom molitvom koja se pripisuje svetome Franji Asiškom: „Gospodine, učini me oruđem svoga mira: gdje je mržnja, da donosim ljubav; gdje je uvreda, da donosim oprost; gdje je nesloga, da donosim jedinstvo; gdje je sumnja, da donosim vjeru; gdje je zabluda, da donosim istinu; gdje je očaj, da donosim nadu; gdje je tuga, da donosim radost; gdje je tama, da donosim svjetlo.“ Neka ova molitva u vašim srcima održava živima radost Evanđelja i kršćanski entuzijazam. Riječ „entuzijazam“ u prijevodu znači  „imati Boga u duši“. Kada Gospodin prebiva u nama, nada koju nam daje donosi plod u svijetu. Zapravo, nada je „siromašna“ krepost, jer dolazi praznih ruku; njezine su ruke uvijek slobodne otvoriti vrata koja se čine zatvorenima zbog umora, boli ili razočaranja.

Gospodin će uvijek biti s vama, a možete biti sigurni u potporu čitave Crkve u odlučujućim izazovima vašega života i u povijesti vaše ljubljene zemlje. Povjeravam vas zaštiti Majke Božje, naše Gospe, koja s vrha ove planine promatra ovo novo cvjetanje. Mladi Libanona, rastite snažni poput cedrova i učinite da svijet procvjeta nadom!

[Blagoslov]

Grazie a tutti! Shukran

***

Sveta misa
PROPOVIJED PAPE LEONA XIV.
„Beirut Waterfront“ (Bejrut)
Utorak, 2. prosinca 2025.

Draga braćo i sestre!

Na kraju ovih intenzivnih dana, koje smo s radošću proveli zajedno, slavimo svoju zahvalu Gospodinu za tolike darove njegove dobrote: za to što je prisutan među nama, za Riječ koju nam obilno daje i za sve što nam je omogućio da zajedno proživimo. I Isus – kao što smo upravo čuli u Evanđelju – izgovara riječi zahvalnosti Ocu i, obraćajući mu se, moli govoreći: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje“ (Lk 10,21).

Dimenzija hvale, međutim, ne nalazi uvijek prostora u nama. Ponekad, opterećeni životnim naporima, zabrinuti zbog brojnih problema koji nas okružuju, paralizirani nemoći pred zlom i pritisnuti mnogim teškim situacijama, skloniji smo očaju i pritužbama nego zanosu srca i zahvalnosti. Poziv da uvijek njegujemo stavove hvale i zahvalnosti upućujem upravo vama, dragi libanonski narode. Vama koji ste primili rijetku ljepotu kojom je Gospodin okitio vašu zemlju, a istodobno ste svjedoci i žrtve toga kako zlo, u mnogim oblicima, može zamračiti tu veličanstvenost.

S ove ravnice koja gleda na more i ja mogu razmatrati ljepotu Libanona opjevanu u Svetom pismu. Gospodin je ovdje posadio svoje visoke cedrove, hraneći ih i nasićujući (usp. Ps 104,16); miris haljina zaručnice iz Pjesme nad pjesmama prožeo je mirisom ove zemlje (usp. Pj 4,11); a u Jeruzalemu, svetome gradu odjevenom svjetlom dolaska Mesije, On naviješta: „K tebi će doći slava Libanona, čempresi, jele i brijestovi skupa, da ukrase prostor mojega svetišta, podnožje će moje proslaviti!“ (Iz 60,13).

U isto vrijeme, međutim, tu ljepotu zasjenjuju siromaštvo i patnje, rane koje su obilježile vašu povijest – upravo sam se pomolio na mjestu eksplozije, u luci –; zasjenjuju je brojni problemi koji vas tište, krhki i često nestabilni politički kontekst, dramatična ekonomska kriza koja vas pritišće, nasilje i sukobi koji su probudili drevne strahove. U takvom ozračju zahvalnost lako ustupa mjesto razočaranju, pjesma hvale ne nalazi mjesta u pustoši srca, a izvor nade presušuje zbog nesigurnosti i dezorijentiranosti. Gospodinova nas Riječ, međutim, poziva da pronađemo male goruće iskrice usred noći kako bismo se otvorili zahvalnosti i ohrabrili na zajednički angažman za dobro ove zemlje.

Kao što smo čuli, razlog Isusove zahvalnosti Ocu nisu izvanredna djela, nego to što svoju veličinu otkriva upravo malenima i poniznima, onima koji ne privlače pozornost, koji se čine da malo ili nimalo znače, koji nemaju glasa. Kraljevstvo koje Isus dolazi uspostaviti upravo ima ovu značajku o kojoj nam je govorio prorok Izaija: ono je izdanak, novoiznikla grančica iz panja (usp. Iz 11,1), mala nada koja obećava novi život kad sve izgleda kao da umire. Tako je najavljen Mesija i, dolazeći u malenosti izdanka, mogu ga prepoznati samo maleni, oni koji bez velikih očekivanja znaju uočiti skrivene pojedinosti, tragove Boga u naizgled izgubljenoj povijesti.

To je i za nas poticaj: da imamo oči sposobne prepoznati malenost izdanka koji niče i raste čak i usred bolnih događaja. Male svjetlosti koje sjaje u noći, mali izdanci koji izbijaju, mala sjemena posijana u suhom vrtu ovoga povijesnog vremena – možemo ih vidjeti i mi, i ovdje, i danas. Mislim na vašu jednostavnu i iskrenu vjeru, ukorijenjenu u vašim obiteljima i hranjenu kršćanskim školama; mislim na neprestani rad župa, redovničkih zajednica i pokreta koji nastoje odgovoriti na pitanja i potrebe ljudi; mislim na mnoge svećenike i redovnike koji se daju u svojoj misiji usred brojnih teškoća; mislim na laike poput vas, angažirane na području ljubavi i promicanja Evanđelja u društvu. Za te svjetlosti koje se trudom nastoje probiti kroz tamu noći, za te male i nevidljive izdanke koji ipak otvaraju nadu u budućnost, danas i mi trebamo reći kao Isus: „Slavimo te, Oče!”. Zahvaljujemo ti jer si s nama i jer nam ne dopuštaš da posrnemo.

Istodobno, ta zahvalnost ne smije ostati unutarnji osjećaj i varljiva utjeha. Ona nas mora voditi preobrazbi srca, obraćenju života i spoznaji da nas je Bog stvorio upravo zato da živimo u svjetlu vjere, u obećanju nade i u radosti ljubavi. Stoga smo svi pozvani njegovati te izdanke, ne obeshrabriti se, ne podleći logici nasilja i idolopoklonstvu novca, niti se pomiriti sa zlom koje se širi.

Svatko mora učiniti svoj dio, a svi moramo udružiti snage kako bi se ova zemlja mogla vratiti svom sjaju. A postoji samo jedan način da to učinimo: razoružajmo svoja srca, skinimo oklop svojih etničkih i političkih zatvorenosti, otvorimo svoje vjerske zajednice međusobnom susretu, probudimo u svojoj nutrini san o ujedinjenom Libanonu, gdje će trijumfirati mir i pravda, gdje će se svi moći prepoznati kao braća i sestre i gdje će se – konačno – moći ostvariti ono što nam opisuje prorok Izaija: „Vuk će prebivati s janjetom, leopard će ležati pokraj kozlića, tele i lavić zajedno će pasti“ (Iz 11,6). To je san povjeren vama, to je ono što Bog mira stavlja u vaše ruke. Libanone, ustani! Budi dom pravde i bratstva! Budi proroštvo mira za čitav Levant!

Braćo i sestre, i ja želim ponoviti Isusove riječi: „Slavim te, Oče”. Uzdižem svoju zahvalnost Gospodinu što sam s vama podijelio ove dane, dok u srcu nosim vaše patnje i vaše nade. Molim za vas, da ova zemlja Levanta uvijek bude obasjana vjerom u Isusa Krista, sunce pravde, i da zahvaljujući Njemu čuva nadu koja ne zalazi.

__________________

Apel na završetku mise

Draga braćo i sestre,

ovih dana, svojim prvim apostolskim putovanjem, poduzetim tijekom Jubilarne godine, želio sam postati hodočasnik nade na Bliskom istoku, moleći od Boga dar mira za ovu ljubljenu zemlju obilježenu nestabilnošću, ratovima i boli.

Dragi kršćani Levanta, ako se plodovi vaših napora za mir ne pojavljuju brzo, pozivam vas da uzdignete pogled prema Gospodinu koji dolazi! Gledajmo u Njega s nadom i hrabrošću, pozivajući sve da krenu putem suživota, bratstva i mira. Budite graditelji mira, navjestitelji mira, svjedoci mira!

Bliskom istoku potrebni su novi pristupi: kako bi se odbacila logika osvete i nasilja, kako bi se prevladale političke, društvene i vjerske podjele, kako bi se otvorila nova poglavlja obilježena pomirenjem i mirom. Put međusobnog neprijateljstva i razaranja u užasu rata traje predugo, sa žalosnim posljedicama koje su svima pred očima. Potrebno je promijeniti smjer; potrebno je odgajati srce za mir.

S ovoga trga molim za Bliski istok i za sve narode koji trpe zbog rata. Upućujem također molitve u nadi za mirno rješenje aktualnih političkih prijepora u Gvineji Bisau. I ne zaboravljam žrtve požara u Hong Kongu i njihove obitelji.

Posebno molim za ljubljeni Libanon! Ponovno tražim od međunarodne zajednice da ne štedi nijedan napor u promicanju procesa dijaloga i pomirenja. Upućujem iskren apel onima koji su nositelji političke i društvene vlasti, ovdje i u svim zemljama obilježenima ratovima i nasiljem: poslušajte krik svojih naroda koji vapiju za mirom! Stavimo se svi u službu života, općega dobra i cjelovitoga razvoja svake osobe.

A vama, kršćani Levanta, punopravni građani ovih zemalja, ponavljam: hrabro! Cijela Crkva gleda na vas s ljubavlju i divljenjem. Neka vas Djevica Marija, Gospa od Harisse, uvijek štiti!

---

Izvor: vatican.va; prijevod: Jozo Š., polis.ba

---