Sveti Josip radnik| Zaštitnik potlačenih

Mt 13,54-58: I dođe u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: »Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?« I sablažnjavahu se zbog njega.
A Isus im reče: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu.« I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.

Na svetoga Josipa radnika okupljamo se kako bismo proslavili čovjeka rada i vjere. Josip nije pametovao, već radio. Nije propovijedao, ali je služio. Nije imao specijalni status, ali je imao posebno srce. I zato nam je uzor.

U današnjem Evanđelju (Mt 13,54-58) Isus se pojavljuje u svom zavičajnom kraju i ljudi ga odbacuju jer misle da ga poznaju. Kažu: „Nije li ovo drvodjeljin sin?“ Time nesvjesno otkrivaju ono što je Crkva danas odlučila uzdići: činjenicu da je Sin Božji bio povjeren u ruke radnika, drvodjelje, čovjeka koji od svog rada živi i druge hrani.

Josip u evanđeljima dijeli sudbinu mnogih biblijskih ženskih likova – nema govornu ulogu. O njemu se malo zna. Ivan ga uopće ne spominje, a kod Marka se pojavljuje samo kao Marijin pratitelj. Ipak, Matej i Luka prikazuju ga kao iznimnog čovjeka: pravednika, radnika, zaštitnika potlačenih, očuha koji štiti, prihvaća, trpi i traži. Spreman je riskirati sve da bi zaštitio svoju obitelj. Bježi u Egipat, traži nestalog dječaka s boli u srcu, prihvaća Isusov poziv – i kada je to značilo napustiti obiteljski obrt.

I nije Josip bio samo zaštitnik svoga doma, nego i pravednik koji je u teškom trenutku znao braniti pravo i dostojanstvo žene – i to žene za koju je mislio da ga je izdala. Kad je otkrio da je Marija trudna, a još nije znao da je to djelo Duha Svetoga, mogao ju je u duhu vremena i u patrijarhalnom stilu prijaviti i time izložiti sramoti, pa i kamenovanju. No Josip to ne čini. U vremenu kada patrijarhalno društvo nemilosrdno kažnjava ono što smatra prijestupom, Josip bira nenasilje i diskretno povlačenje. On ne traži da zadovolji zakon nauštrb ljubavi, nego čini upravo suprotno: staje na stranu one koja je ranjiva, nerazumljiva, ali i dragocjena. Time Josip pokazuje da je pravednost evanđeoska kad zna staviti milosrđe ispred forme, ljubav ispred osude. U njegovoj odluci odražava se istinsko evanđelje: zaštititi dostojanstvo drugoga, i kada nas boli, i kada ne razumijemo. U vremenu kada i dalje svjedočimo brojnim nepravdama nad ženama – femicidima, nasilju, iskorištavanju, poniženju – Josip ostaje tihi svetac koji nas uči što znači štititi: ne moć nad nekim, nego poštovanje pred svakim.

Josip je bio običan radnik bez zemlje, ali je u Božjim očima imao povjerenje. I iako je njegova svetost tek kasno prepoznata – blagdan mu je uveden tek u 15. stoljeću, a u Litanije svih svetih dodan u 18. – danas je zaštitnik Crkve, radnika, očeva i obitelji. Taj njegov uspon nije slučajan. Svijet treba takve svece: tihe, vjerne, svakodnevne.

Njegov rad nije bio samo sredstvo za zaradu. Bio je čin ljubavi, odgovornosti i čovječnosti. Josip je radio jer je volio. I u tom radu bio je dostojanstven. Danas, dok mnogi na praznik rada odmaraju, moramo s poštovanjem misliti na sve one koji rade prekovremeno, neprijavljeno, potplaćeno ili su, jednostavno, bez posla.

Nema svetosti bez stvarnosti. A stvarnost u kojoj mnogi među nama žive radnu nesigurnost, siromaštvo i obespravljenost, mora biti na srcu svakome tko vjeruje u evanđelje. Sveti Josip nas uči da rad nije prokletstvo, nego poziv. No, ako sustavi i društva taj poziv iskoriste za profit bez poštovanja prema čovjeku, onda se od čovjeka pravi sredstvo. A čovjek nikada ne smije biti sredstvo, već uvijek brat, sestra.

Na spomendan sv. Josipa radnika razmislimo i o mnogima koji gube nadu, mladi napuštaju rodni zavičaj i domovinu, a radnici ne znaju hoće li im mirovina jednog dana biti dovoljna za dostojanstven život. Crkva u toj situaciji ne smije ostati nijema, već svjedočiti i zahtijevati pravednost, solidarnost, poštovanje svakog čovjeka.

Sveti Josip je svetac svakodnevice. Nije bio heroj spektakularnih čuda, nego otac, radnik, čovjek koji je vjerovao tiho i postojano. I zato nam je toliko blizak. On zna kako je to kad ne razumiješ sve, ali svejedno ideš naprijed jer vjeruješ, jer ti je stalo do bližnjih. On zna kako je kada dijete krene putem koji nisi očekivao – i ne zatvaraš mu vrata.

Neka nas zagovara, neka nas uči kako raditi s ljubavlju, živjeti s povjerenjem i biti čovjek rada koji oplemenjuje.

Branko Jurić, polis.ba