Stare kritike u novom ruhu: O papi Franji i kontroverzama

Relativizira i banalizira

„Naučavaju lako spasenje, poništavaju ozbiljnost evanđelja i obećavaju nebo bez žrtve.“ „Žele olakšati zakone Božje milosti kako bi pridobili svijet.“ „Misle da mogu trgovati milošću Božjom pod uvjetima koje sami određuju.“ „Naučavaju kako je gotovo sve dopušteno, ako se samo nađe pravi razlog za to.“ Mnogi će kao naslovnike ovih optužbi prepoznati papu Franju i njegove suradnike. U krugovima koji ga nisu prihvaćali okrivljavalo ga se za relativiziranje katoličkog moralnog nauka, napose kad je riječ o rastavljenima i homoseksualcima. Kritizirao ga da se želi svidjeti svijetu, pa zato prihvaća liberalni svjetonazor naglašavajući jedino Božju milost, a zanemarujući pravednost i zakon. Naivno se, govorili su neki, odricao papinskih znakova dostojanstva i moći, jeftino rasprodajući tisućljetne tradicije i običaje. Umjesto da uči putu svetosti, da se odupre sekularizaciji i relativizmu, on je za glavne teme uzeo one koje pripadaju svjetovnosti: migranti, ekologija, kritika kapitalizma.

Citirane kritike izvorno ipak nisu bile upućene Franji. Četiri citata pripadaju redom Martinu de Barcosu, Antoineu Arnauldu, Jeanu Racineu i Blaiseu Pascalu. Riječ je o jansenističkim autorima iz 17. st., a kritike su upućene ondašnjim isusovcima. Antagonizam ove dvije skupine se temeljio na tome što su jansenisti, pripadnici  pokreta unutar francuskog katolicizma nazvanog po nizozemskom teologu Corneliusu Jansenu, nasuprot isusovcima naglašavali slabost ljudske naravi. Smatrali su da isusovci previše ističu slobodnu volju i time podcjenjuju dubinu čovjekovog pada nakon istočnog grijeha. Posljedično su ih optuživali da u ispovijedanju i duhovnom vodstvu previše olakšavaju pokornicima, da „traže izgovore“ i da relativiziraju grijehe, dopuštajući ljudima da žive mlako i udobno, umjesto da ih pozivaju na ozbiljno obraćenje i strogu pokoru. Isusovci su pak jansenistima odgovarali da žive kršćanstvo bez vedrine evanđelja, optuživali ih za pretjeranu strogost u pobožnostima i rigorističku sakramentalnu praksu, te u konačnici da „toliko vole Boga da ne vole nikoga drugoga“. Jansenizam je u 17. st. osudio papa Inocent X., a u 18. Klement XI.

Protiv antagoniziranja

Konflikt Družbe Isusove i jansenizma proizlazi iz svjetonazora. Dok isusovce karakterizira optimizam i vjera u dobrotu stvorenja, jansenizam je pesimističan i naglašava čovjekovu izopačenost kojoj lijek može providjeti samo Bog, i to u rijetkim slučajevima onih izabranih koji se spašavaju. Stoga će prvi naglašavati Božju dobrotu a drugi Božju strogost, prvi milost a drugi grijeh, prvi kajanje drugi kaznu, prvi nepromjenjivost nauka drugi njegovu aktualizaciju. Polazišta pape Franje i njegovih kritičara nalaze se u istim ovim kategorijama. Jansenisti zapravo pripadaju velikoj struji gnosticizma s kojim se kršćanstvo stoljećima, sve do danas, hrvalo. Gnosticizam karakterizira pesimističan pogled na ljudsku prirodu, unutar kojeg se tijelo i materijalni svijet uopće percipira kao zlo i ograničavajuće, te je spasenje stoga moguće samo kroz radikalni bijeg od materijalnog. Odvajanje duha i materije vodi k fokusu isključivo na duhovnost, i to onu baziranu na pokori i odricanju, uz zanemarivanje brige o materijalnim uvjetima života, uključujući njihov socijalni, ekonomski ili ekološki aspekt. Takav svjetonazor vodi k vjerskom elitizmu, jer je puni pristup vjeri i odnosu s Bogom rezerviran za malu skupinu odabranih. Identitet odabranih se očituje u izvršavanju religijskih formi i antagoniziranju spram onih koji te forme ne uvažavaju – to su nekad bili carinici i prostitutke, a danas druge vrste javnih grešnika, napose rastavljeni i homoseksualci.

Bog nije stvorio svijet kao nešto čega se ljudi vjere trebaju čuvati, od njega skrivati, ignorirati ga ili prezirati. Naprotiv, stvorio je svijet kao dobar i kršćanin stoga nema pravo dignuti ruke od svijeta kada stvari u njemu pođu ukrivo. Štoviše, baš je tada ponajprije pozvan biti onaj suradnik velikog Radnika i biti borac za ugroženi mir, zajedništvo i pravdu.

Dok gnosticizam prezire materiju, kršćanstvo u svom središtu ima utjelovljenje, Božji ulazak u materijalni svijet. U kontemplaciji „Ad amorem“ kojom završavaju „Duhovne vježbe“ sv. Ignacija Loyolskog Boga se predstavlja kao radnika koji konstantno radi na djelu stvaranja svijeta, dok se kršćanina poziva da bude njegov suradnik. I Biblija nam na prvim stranicama djelo stvaranja predstavlja kao „dobro“, a šestoga dana čak i „veoma dobro“. Dakle, Bog nije stvorio nešto izopačeno i iskrivljeno što Crkva mora držati pod kontrolom svojim zakonima. Nije stvorio svijet kao nešto čega se ljudi vjere trebaju čuvati, od njega skrivati, ignorirati ga ili prezirati. Naprotiv, stvorio je svijet kao dobar i kršćanin stoga nema pravo dignuti ruke od svijeta kada stvari u njemu pođu ukrivo. Štoviše, baš je tada ponajprije pozvan biti onaj suradnik velikog Radnika i biti borac za ugroženi mir, zajedništvo i pravdu. Kršćanstvo i Crkva se svijetu ne mogu nuditi na legalistički „uzmi ili budi proklet“ način. Čak je i instrument anateme zato uvijek za svrhu imao poticaj povratku u zajedništvo vjernika.

Stoga Franjo nije mogao, niti je imao pravo, ignorirati bilo koju skupinu ljudskih bića, u koliko god neredovitim i neuobičajenim stanjima i situacijama se nalazili. I oni su, naime, dio Božjeg stvorenja, Božjeg plana, djelo rada Božjih ruku. Franjina famozna rečenica „Ako je neka osoba gay i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da joj sudim?“ tako nije relativiziranje moralnosti već relativiziranje važnosti koje toj grupi implicitno pridajemo dajući joj da definira našu ispravnost. Famozna fusnota 351 iz pobudnice Amoris laetitia kojom se osobama „u objektivnoj situaciji grijeha“ dopušta „pomoć sakramenata“ jednako tako ne dokida nerazrješivost ženidbe. No, umjesto da antagonizira Crkvu s rastavljenim osobama i koristi ih kao antipod ispravnosti, Franjo im nudi pomoć Crkve. Time se ne relativizira neispravnost njihove situacije, ali se relativizira njihova implicitna apostazija, njihova neizrečena dijaboličnost.

Vraćanje klatna

U razdoblju humanizma i renesanse dolazi do prve sekularizacije, do smanjenja moći Crkve, koja je do tog vremena dominirala političkim, obrazovnim i kulturnim aspektima života. Stavlja se od tada naglasak na ljudski razum, sekularne vrijednosti, individualizam i kritiku crkvenih privilegija. Isusovci u tom periodu prepoznaju da se evanđelje više ne može navješćivati s istim naglascima, da je duh vremena promijenjen, da su ljudi u potrazi za drugačijim iskustvima i teže drugačijim vrijednostima. Kao i Franju danas, kritičari su ih optužili za prilagodbu zeitgeistu [duhu vremena], no oni su to shvatili kao suradnju s Bogom koji je tom vremenu podario nove dinamike. Dok su jansenisti u tom novom svijetu vidjeli samo dekadenciju, isusovci su ga promatrali kao još jedno misijsko područje u kojem je evanđelje potrebno inkulturirati.

Kao odgovor na jansenizam isusovci su od 17. stoljeća nadalje proširili pobožnost Srcu Isusovu. Posljednja Franjina enciklika „Dilexit nos“ posvećena je ovoj pobožnosti koja naglašava Božju ljubav prema svijetu. Srce koje predstavlja esenciju Boga istovremeno gori od ljubavi i biva ranjeno, odnosno okrunjeno trnovom krunom. Boga se, dakle, ne predstavlja kao sladunjavo, na ljudske mane indiferentno biće, što je bila vizija za koju su jansenisti optuživali isusovce. No, u toj pobožnosti se svakako odbacuje i slika Boga kao razjarenog osvetnika bez milosti. Između tih krajnosti Crkva mora, poput majke, učiti i praštati, opominjati i hrabriti, kritizirati i hvaliti. U naše je vrijeme, napose prije Franjinog pontifikata, klatno javne percepcije bilo nagnuto na stranu crkvene strogosti, kritičnosti i isključivosti. Da bi se Crkvi povratila relevantnost klatno je trebalo nagnuti na drugu stranu, bio je potreban pontifikat koji će je učiniti poniznijom, jednostavnijom, skromnijom i razumljivijom. Franjino „banaliziranje i relativiziranje Crkve i papinstva“, kako to doživljavaju kritičari, je zapravo inkulturacija vjere u našem vremenu. Potreban autoritet danas može imati jedino Crkva koje se ljudi neće bojati, koja će imati otvorena vrata, koja će biti bliska izopćenima. Samo takva Crkva može zrele ljude privući Kristu.

U naše je vrijeme, napose prije Franjinog pontifikata, klatno javne percepcije bilo nagnuto na stranu crkvene strogosti, kritičnosti i isključivosti. Da bi se Crkvi povratila relevantnost klatno je trebalo nagnuti na drugu stranu, bio je potreban pontifikat koji će je učiniti poniznijom, jednostavnijom, skromnijom i razumljivijom.

U vremenu duhovnog individualizma i vjere bazirane na osjećajima potrebna je snažna socijalna dimenzija crkvenog angažmana. U periodu obilježenom kulturnim ratovima i ideološkim zloporabama kršćanstva potrebno je naglašavati kulturu dijaloga i zajedničarsku dimenziju Crkve. U vremenu neoliberalizma i sve većih socijalnih nejednakosti potrebna je preferencijalna opcija za siromašne i potlačene. U vremenu krize identiteta i pripadanja, u dobu otuđenosti i samodostatnosti potrebno je naglašavati milosrđe i familijarnost Crkve. U dobra ratova i teritorijalnih i drugih presezanja potrebna su nam nadahnuća kroz primjere skromnosti, odricanja i blagosti. U razdoblju kada duhovni poziv za velik broj svećenika, redovnika i redovnica predstavlja bijeg od svijeta, važno je reći da kršćanin može i treba uživati u dobroj svjetovnoj knjizi, filmu, sportskom natjecanju, hrani i piću.

Sva su gore nabrojana obilježja našeg vremena grešna i dekadentna, no ukoliko se zaustavimo na njihovoj sotonizaciji bez da ponudimo adekvatan odgovor, tada bismo značajan dio stvorenja otpisali, a na to nemamo pravo. Nemamo pravo poput jansenista i gnostika biti indiferentni ili se čak naslađivati nad onima koji neće biti spašeni, već nam se nad tim ljudima prignuti i raširiti ruke, odričući se pritom svake prisile i moći. To je Franjo učio i činio.

---

Stanko Perica, polis.ba

---