O religijskim medijima, suvremenim lazarima i o vjeri u javnosti

I letimičan osvrt na religijske medije pokazuje da oni uglavnom donose vijesti o raznim svečanostima i obljetnicama; gotovo mehanički, često copy-pasteom redaju ono što se dogodilo. Površno informiraju, a ne formiraju. Štoviše, u informaciji ih, razumljivo, pretječu javni mediji, osobito portali. Neki od tih javnih medija su polureligijski, objavljuju čak i interne vijesti Crkve ili religijske zajednice, nositelji su nacionalno-religijskog integrizma i političke teokratizacije. Mnoge su informacije beznačajne, nisu cjelovite vijesti, nego senzacijama i religijskom egzibicionizmu selektirani sadržaji. Neki su mediji kronika narcisoidnih crkvenih službenika, kojima je važno da sve što čine, bude javno obznanjeno.

Mediji rijetko iznose bitni sadržaj vjere i stvarnu religioznost ljudi, nego uljuljavaju u iluziji o sveprisutnosti vjere i vjernika. Stječe se dojam da nam nije potrebno da se nešto ‘uči’ u vjeri. O teološkoj izobrazbi novinara da i ne govorimo. Najutjecajniji novinari redovito su teološki neobrazovani ili teologiju preziru, ali hijerarhiji i nacionalnoj politici su podobni i korisni.

Religijski mediji, od tiskanih do elektronskih, od novina do interneta, naročito oskudijevaju socijalnom problematikom. Poput moćnika koji se ne obaziru na siromahe i rubne, na koje se obrušuju biblijski proroci, poput bogataša iz Lukina evanđelja (Lk 16,19-31) za kojeg Isus govori da „ne vidi“ tko leži pored njegova stola izobilja, bave se samo sobom. Poput Lazarevih mrvica, usitnjeno i plašljivo, govore o stvarnim problemima ljudi, radi čijeg dobra prvenstveno postoje. Umjesto da su proroci svoga vremena, odvjetnici ljudi kojima nema pristupa medijima, oni su krivotvoritelji realnosti, čuvari klerikalnih struktura moći i potpora vlasti. Što su moćniji, što bolje financijski stoje, to više šire vijesti da su ugroženi.

Mediji – organi ‘naše’ politike

Problem crkvenih i medija pojedinih vjerskih zajednica je nedovoljna distanciranost i kritičnost prema nacionalnoj politici. Ustvari, oni to uopće ne vide kao problem, nego nešto samorazumljivo. Urednička politika nerijetko je puka nacionalna politika, čak dnevno politikantstvo, a ne osvrt na politiku i svijet, društvo i kulturu iz perspektive vjere, s evanđeoskim kriterijima. Ništa ne opravdava činjenica ako su mediji drugih Crkava ili vjerskih zajednica slični ili gori od ‘naših’, što pišu ili govore samo o svojem, nedijaloški, kao da su sami na svijetu, kao da pored njih nema drugih ljudi i vjernika. Doduše, ako tih famoznih ‘drugih’ i ima, onda ih se smatra da su na krivom putu, protivnici su i neprijatelji. Osnovna oznaka naših religijskih medija jest u tome da se bave sobom i da sebe i svoje vjernike smatraju superiornijima u vjeri od drugih. Crkveni mediji uglavnom su izraz katoličkog političkog trijumfalizma ili kod drugih, na primjer muslimana – islamskog suprematizma.

Ako – gledano očima vjere – sve što je ljudsko treba doživjeti preobrazbu, onda i crkveni mediji, kao sredstva evangelizacije, trebaju tako djelovati „da snagom Evanđelja tako reći isprevrnu mjerila ljudskog prosuđivanja, ustaljene vrednote, interese, misaona kretanja, ishodišna nadahnuća i životne obrasce koji su unutar ljudskoga roda u suprotnosti s Božjom Riječi i njegovim naumima spasenja“ (Pavao VI., Evangelii nuntiandi, 19).

Dobri mediji su kritika društvenih zbivanja, ali i samokritika lošeg ponašanja vjernika, svoje Crkve i zajednice. Vjernik-novinar ne vidi samo ‘brvno’ kod onih drugih, nego mu je stalno pred očima vlastita nedostojnost pred Bogom kojeg svjedoči, te sve što prosuđuje čini u samoprosudbi pred Bogom. Nažalost, samokritika se u Crkvi shvaća kao nešto svjetovno, nevjerničko, kao izdaja, renegatstvo, slabljenje nacionalnog ponosa i pokazivanje svojih slabosti svome neprijatelju. Religijski mediji predvodnici su najizopačenije, svetačke oholosti, sljepoće o sebi i odsutnosti samorefleksije i nepriznanja grijeha. U nekim Crkvama i vjerskim zajednicama mediji su najrigidniji protivnici ekumenizma i međureligijskog dijaloga, kočničari pomirenja među ljudima više od samih političara.

Novi čovjek po Kristovoj mjeri, obnova Crkve, preobrazba društva, sve se događa kroz suočavanje sa svojim grijehom, kroz samokritiku i kajanje. Gdje nema samokritičnosti, upada se u primitivizam i bešćutnost. Upravo je samokritika ono što bi kršćani, Crkva i njezini mediji morali ponuditi suvremenom svijetu. U enciklici o nadi za svijet i kršćane (2007.) Benedikt XVI. piše da se „moramo osloboditi tajnih laži kojima sami sebe obmanjujemo: Bog ih prozire i susret s njim prisiljava čovjeka da ih on sam uvidi.“ Nepriznavanje vlastitoga grijeha, obmanjivanje samoga sebe da mi je savjest čista, nijekanje je vjere, protusvjedočanstvo evanđelja. Svi smo dužni biti samokritični. U dijalogu s kršćanstvom „nužna je samokritika suvremenog doba“, tvrdi Benedikt XVI. i nastavlja: „U tom dijalogu i kršćani, na temelju svojih spoznaja i svojih iskustava, moraju iznova naučiti u čemu se doista sastoji njihova nada, što mogu ponuditi svijetu, a što ne. Sa samokritikom suvremenog doba mora ukorak ići samokritika suvremenog kršćanstva, koje se mora uvijek iznova propitkivati o tome kako ono samo sebe shvaća imajući uvijek pred očima svoje izvorišne osnove“ (Spes salvi, 22).

Uslijed crkvene nesamokritičnosti upada se u neodmjerene kritike prema starim i novima neprijateljima Crkve. S pravom se govori da su neki naši mediji, zoran primjer je Glas Koncila, bili slobodniji u neslobodnom komunističkom režimu nego danas. Iz cenzure se prešlo u autocenzuru. A što je stranije evanđelju nego strah za sebe, licemjerno samoveličanje i samoopravdavanje?!

Daleko su naši mediji od toga da samokritiku svoga kršćanstva, svoje vjerske prakse, ponude kao model po kojem bi suvremeni svijet, osobito suvremena politika i političari, sami sebe detronizirali i relativizirali, odstupili s mjesta neupitnih božanstava, te se, s empatijom, pravednije i samokritičnije, odnosili prema ljudima kojima upravljaju. Zato su religijski mediji uglavnom najvjerniji odraz i najsnažniji podržavatelji lošega stanja u društvu, ili su zaokupljeni sobom, u svom ‘zlatnom kavezu’ ravnodušni prema svijetu oko sebe.

Prema politici se u medijima ne pristupa jednoobrazno nego različito: sa strahom, ignorantski, s prezirom ili udvornički, najčešće u plaćeničkom, ovisničkom odnosu, pa se ne razotkrivaju zablude, promašaji i grijesi ‘naših’ pojedinca i ‘našeg’ kolektiva. Gotovo nikada naši mediji ne govore o „grijesima struktura“ koje podržavaju kriminalnu privatizaciju, izrabljivački odnos poslodavaca, nacionalistički birokratizam i prisilnu šutnju na koju su osuđeni pojedine skupine društva, pojedinci ili nezaštićeni ljudi po povratničkim mjestima ili gdje su neki etnička i religijska manjina.

Nema sumnje, bez financija se ne može opstati na medijskoj sceni. Rijetki su entuzijasti koji ne naplaćuju svoje novinarstvo. Velike poteškoće medijima stvaraju vlasničko-urednički odnosi. Zbog toga su novinari često neslobodni, ovisni o vlastima, a njihovi mediji organi vladajuće strukture ili stranke. Nekada su urednici i sami dio vlasti ili savjetničkog tima poglavara, čak i predvodnici njihove ‘politike’ (opinion makers). Nažalost, urednici srasli s vlašću, uopće ne vide gdje je tu ikakav problem. Žrtvovanje istine i slobode mišljenja i govora za njih je izraz vjerske poslušnosti ili odgovornosti za naciju, čak ispunjavanje volje Božje (=volje poglavareve). U pozadini je najčešće naprosto sirova tvrdoća i svojeglavost urednika. Jer oni koji inzistiraju na slijepoj poslušnosti bilo kanonima bilo poglavarima, redovito su ljudi koji druge niti slušaju niti uvažavaju, bešćutni su sologengeri.

Kada, međutim, nestane autorefleksije i samokritičnosti, mediji postaju prostor samoprodukcije vlasnika ili urednika ili nekih suradnika. Uslijed crkvene nesamokritičnosti upada se u neodmjerene kritike prema starim i novima neprijateljima Crkve. S pravom se govori da su neki naši mediji, zoran primjer je Glas Koncila, bili slobodniji u neslobodnom komunističkom režimu nego danas. Iz cenzure se prešlo u autocenzuru. A što je stranije evanđelju nego strah za sebe, licemjerno samoveličanje i samoopravdavanje?!

Mediji narcisâ i prešućivanja

Volimo mi ljudi samouljepšavanje, laskanja i lažne pohvale. Nema dvojbe, nije lagano izbjeći žurnalističku oholost i novinarski kult ličnosti. Urednici i suradnici medija viđeniji su ljudi naših struktura i zajednica, rado se pretvaraju u sveznalce, pišu o svemu i svačemu, najviše naravno o velikim temama, o politici i lifestylesu, o svjetskim gibanjima i konfliktima civilizacija, a i o najdelikatnijim pitanjima molitve i seksualnog morala; uživaju da odgovore, da ‘odbruse’ svojim protivnicima. Nisu otvoreni zdravoj kritici, žive od sitnih, nerijetko i namještenih pohvala svojih neprosvijećenih ‘navijača’. Rijetki novinari traže istinu i nastoje dijalogizirati i stvarati zajedništvo među ljudima. Kritičko, istraživačko i istinoljubivo novinarstvo rado se diskvalificira kao pesimistični pogled na stvar. Samo optužba da je netko ‘necrkven’ teža je od optužbe da netko vidi samo crno.

Kad se tako, bez argumenata nekoga diskreditira, otvoren je put navodne slobode pisanja što se hoće, zapravo put medijske samovolje. Mediji postaju odreditelji mišljenja i ponašanja, čak zatomljuju pa i uništavaju želju za istinom, za istinitom spoznajom, otupljuju moralnu savjest svojih konzumenata. Većini medijskih ljudi nije stalo do mira i ljubavi među ljudima, nego da budu čitani, lajkani, pa stoga stalno nalaze i razotkrivaju neprijatelje i povrh svega sve čine, kako Isus veli, da ih ljudi vide, da im se ljudi dive. Pronalaziti i razotkrivati, denuncirati i boriti se protiv neprijatelja, tipična je svrha loše politike i najgorih političara. Religijski mediji su upravo na toj razini, više političko-politikantski, nego vjersko-duhovni.

Isticanje nacionalnih obljetnica a tek usputno obljetnice Nicejskog koncila, potvrđuje prednost hrvatstva nad kršćanskom vjerom, nacionalnog nad vjerskim identitetom. Licemjerje je i farsa govoriti da se te dvije zbilje ne isključuju. Naravno, ne isključuju se, ali se zna, posve jasno, prema onoj Isusovoj: Caru carevo – Bogu Božje, da Isus nije ni miješao ni na jednaku razinu stavljao nacionalno-političko i vjersko-božansko.

U kulturi u kojoj živimo, mediji su vodeći kreatori sebeljubive, konzumerističke i narcističke kulture. I oni religijski, jer vlasnici i urednici, ali i konzumenti religijskih medija, upravo jer dolaze iz prostora vjere, iz Božje blizine, umišljaju da posjeduju apriorno znanje istine i zagarantiranu moralnost. To je opasna kušnja pa i zabluda religioznih ljudi, dakle i onih u vjerskim medijima. Odatle, nigdje kao u religijskim zajednicama, dakle ondje gdje se to najmanje očekuje zbog predmjevanoga uzvišenog i svetačkog statusa, nema više oholosti i tvrdoće, teološke i tehničke nepoučljivosti. U religijskim zajednicama i medijima širi se ‘teror uljepšavanja’, prekrivanja i prešućivanja grijeha, često s izrazima namještene ispravnosti i lažne otkupljenosti. Ono što ne smije biti u Crkvi, tako misle neki od biskupa, novinara do običnih vjernika, toga onda u Crkvi i nema! U Crkvi, uvjereni su, nema laganja ni kriminala, nema zlostavljanja ni nasilja! Ono što oni misle i kažu, tako to i jest! Zato su ti ljudi krivotvoritelji realnosti i žive paralelnu stvarnost. Ništa za njih nema gorega od istina koje se otkriva i iznose u javnost! To je za njih skandal, a nije skandal nanositi zlo i nepravde nedužnima.

Dakle, nanositi tešku nepravdu svojima u Crkvi, za klerikalizmu sklonima daleko je manji grijeh, ukoliko je uopće grijeh, od prokazivanja u javnosti nepravednog čina nekog klerika. Za takve nije problem ni skandal što je netko u Crkvi učinio neko zlo, nego što javnost zna za njega. Više se crkveni ljudi i mediji bave kako zaštititi počinitelje (zločince), nego kako suosjećati i praktično pomoći žrtvi. Kakvom se sve nemoralnom ekvilibristikom, kakvim se sve lažima i obmanama ne služe ti klerikalni moćnici da obezvrijede žrtve i one koji staju na stranu žrtava, kako ih sve ne ocrnjuje, perfidno marginaliziraju pa kažnjavaju. Ne znam je li dio razlog što je papa Benedikt XVI. podnio ostavku bio u tome, ali su papa Franjo i neki odgovorni biskupi shvatili da se nema što očekivati od etičnosti crkvenih autoriteta i sudova, pa su zatražili da se zlostavljanja i pojedini kriminali crkvenih ljudi odmah prijavljuju civilnim sudovima, jer je odgovornima u Crkvi i crkvenim institucijama za te slučajeve poljuljan i autoritet i kredibilitet.

Novinari koji se bave religijom i religijskim zajednicama većinom su teološki nepismeni ili se ustežu svjedočiti osobnu vjeru, što košta, dok je sigurnije i unosnije braniti kolektivno religijsko pripadanje. I što su teološki nepismeniji, znaju biti drskiji i smatraju se pozvanijima da o svemu daju konačne sudove. Poput nacionalnih političara i ‘svećenika nacionalnoga’ (sjetimo se svećenika Amasije koji tjera proroka Amosa da ne propovijeda u kraljevskom/nacionalnom svetištu) takvi nadobudni novinari postavljaju kriterije dobrih svećenika, crkvenih propovjednika! Nisu takvi, kako se ponekad ishitreno tvrdi, samo na razini pretkoncilskih vremena, nisu oni ni ‘tridentinci’, nego su izvan vremena, izvan povijesti, iako čak tehnički mogu pratiti suvremena medijska dostignuća. Tim više se osjeća raskorak između vjere i kulture, osobito suvremene digitalne tehnologije. Naime, u području sadržaja vjere koju posreduju, ti novinari ostaju infantilni, agresivno nezreli, u religijskom kolektivizmu, izvan svijeta, dok dizajnerski, u području tehničke kvalitete, svojim medijem idu ukorak sa svijetom. Izvrsni su teleevangelisti i religiozni youtuberi, ali sa sadržajem čarobnjaka i cirkusanata, krampusa i vračeva, iza njihovih zanosnih svjedočenja ledi se srce.

Ima i suprotnih slučajeva: vjerski mediji uopće ne prate tehnološka dostignuća. Još su i temama i izgledom u prohujalim vremenima predmodernog antiliberalizma i tvrde novinske hartije, koje ne čitaju ni njihovi suradnici ni vlasnici. A i što bi se osuvremenjivali, ‘kad se uvijek tako radilo’, kad su pod sigurnim okriljem ‘matere’ Crkve i onih poglavara koji, rijetko što prate i čitaju, ali imaju moć i upravljaju novcem za koji nikome ne polažu račun. Zato mogu izdavati i objavljivati što hoće i kako žele, jer im je unaprijed osiguran pristup kasi. Nije važno što se piše i hoće li to tko čitati, nego za koga i protiv koga se piše!

Duh trijumfalizma, ‘ugroze’ i vlastitog ateizma

Katolički mediji posebno boluju od dvije samoskrivljene društvene bolesti. Jedna je duh trijumfalizma, izniknuo iz tobožnje pobjede Crkve nad bezbožnim komunizmom. Taj prazni osjećaj nadmoći ne dopušta da se objektivno, opet naglašavamo – iz evanđelja, valorizira prošlo, osobito vrijeme ustašije i komunističko razdoblje, niti da se otvori dijalog s ateistima, agnosticima, ljudima drugih vjera i svjetonazora. Ne pravi se razlika između tradicije i tradicionalizma, pa se upada u ‘poboljšavanje’ nacionalne i crkvene prošlosti koja uopće nije bila takva kakvu se projektira za sadašnje potrebe.

Primjer premještanja naglaska s vjerskog na nacionalno-političko područje ogleda se primjerice u našoj Crkvi u ovoj godini raznih jubileja. Nije naglasak na slavljenju svete godine oprosta i nade, kako je to tražio papa Franjo, niti na obljetnici Nicejskog koncila, ni na obljetnici završetka Drugog vatikanskog koncila, nego na obilježavanju lokalnih, ali hrvatskih sinoda i na obljetnici krunjenja kralja Tomislava. Nedvojbeno je teže baviti se oprostom, nadom ili nicejskim Vjerovanjem, temeljnim credom kršćanske vjere, nego pokazivati se po duvanjskom polju za kojeg uopće ne znamo skriva li ikakav ‘kraljevski prijestol’ ili ‘kacigu’.

Svi koji su studirali teologiju i u njoj patristiku, biskupi i svećenici prije svih, znaju koliko je umnoga napora i otvorenosti duha potrebno da se shvati i objasni tajna Isusove istobitnosti (homoousios) s Bogom, da se prihvate i drugima posreduju sve te suptilne razlike između Kristove naravi i osobe. Posve je razumljivo da će vjernici na ta nicejska ‘teološka zanovijetanja’ odmahnuti rukom i krenuti za nacionalnim zastavama i pjesmama. No, presudna stvar je u pitanju: zašto biskupi i svećenici, nasljednici velikog teologa Atanazija, glavne istine svoje vjere predstavljaju kao fraze za naučiti napamet i što Nicejsko vjerovanje svode na inkvizicijsku provjeru, niječe li netko (naročito teolozi!) ili potvrđuje Isusovo božanstvo, dok je svako dublje bavljenje vjerom duševno mrcvarenje pa je prikladnije svetkovati ‘naše’ stvari!

Nije naglasak na slavljenju svete godine oprosta i nade, kako je to tražio papa Franjo, niti na obljetnici Nicejskog koncila, ni na obljetnici završetka Drugog vatikanskog koncila, nego na obilježavanju lokalnih, ali hrvatskih sinoda i na obljetnici krunjenja kralja Tomislava. Nedvojbeno je teže baviti se oprostom, nadom ili nicejskim Vjerovanjem, temeljnim credom kršćanske vjere, nego pokazivati se po duvanjskom polju za kojeg uopće ne znamo skriva li ikakav ‘kraljevski prijestol’ ili ‘kacigu’.

Isticanje nacionalnih obljetnica a tek usputno obljetnice Nicejskog koncila, potvrđuje prednost hrvatstva nad kršćanskom vjerom, nacionalnog nad vjerskim identitetom. Licemjerje je i farsa govoriti da se te dvije zbilje ne isključuju. Naravno, ne isključuju se, ali se zna, posve jasno, prema onoj Isusovoj: Caru carevo – Bogu Božje, da Isus nije ni miješao ni na jednaku razinu stavljao nacionalno-političko i vjersko-božansko. Biblijski gledano, riječ je o grešnom propustu, o grijehu grešno nesvjesne idolatrije u kojoj se zemaljska dobra, uvijek samorazumljivo i kao da to i sam Bog hoće, stavljaju na višu ili jednaku razinu s nebeskim dobrima, političko s vjerskim, nacionalni idoli s Kristom. Zamka idola i zavodljivost idolatrije i jest u tome što se ne prepoznaju ni priznaju takvima. Tȁ tko bio to svjesno bio idolatra?! Tko se to svjesno odlučuje za idolatriju?! Ipak, nužno je upitati se u ovoj jubilarnoj godini, na što i na koga se odnosi molitva starozavjetnog psalmiste: „Ali tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada“ (Ps 19).

U ovom kontekstu čini se nužnim ukazati i na jednu drugu činjenicu, na ateizam, kojeg posvuda pronalaze i na kojeg se često obrušavaju religiozni ljudi i njihovi mediji. Za kršćanstvo i vjeru uopće, za Crkvu, Biblija je u tome jasna, nije osnovni neprijatelj izvanjski ateizam, nego unutarnje bezboštvo, idolopoklonstvo kao praktično nijekanje Boga u srcu religije, farizejsko samoopravdanje i sebepobožanstvenjenje. Uostalom, ateizam je mnogo kompleksniji fenomen od onoga kako ga crkveni kritičari plošno tretiraju.

Koncilska konstitucija Gaudium et spes razlikuje barem sedam tipova ateista (GS 19–21). Uostalom, kao što postoje različiti vjernici, tako postoje i različiti ateisti: od onih iz navike, onih iz straha i prisile, od ateista iz koristi, plaćenika ateista i antiteista, od ateista fundamentalista sve do tolerantnih, slobodnih i uvjerenih ateista koje njihovo nijekanje Boga košta mnogo traženja, nevolja i žrtve. Nije dakle svaki ateizam puki hir obijesnih ljudi koji ne znaju što će raditi pa mrze Crkvu i crkvenjake.

„Ateizam 19. i 20. stoljeća“ – pisao je primjerice Benedikt XVI. – „sudeći po njegovim polazištima i ciljevima, je inačica moralizma: to je prosvjed protiv nepravdi u svijetu i svjetske povijesti općenito. Svijet u kojem postoje tolike nepravde, u kojem toliki nevini trpe i u kojem vlada toliki cinizam vlastodržaca ne može biti djelo dobroga Boga. Bog, koji snosi odgovornost za takav svijet, ne bi bio pravedni Bog, a još manje dobri Bog. U ime morala treba prosvjedovati protiv tog Boga“ (Spes salvi, 42). Današnji ateizam je šutljiv, rastapa se gotovo u ravnodušnost. O tome, o različitim ateizmima, i onom kojemu su uzrok nevjerodostojni vjernici radije se šuti.

Susljedno gornjem važno je uočiti da je ‘pobjeda’ nad komunizmom, nad crvenim ateizmom, samo privid da su se stvari riješile, da s propašću režimskog ateizma nema više nemoralnosti i nečovještva: ni krađa ni kriminala, ni nepravdi ni nasilja. Pobjeda je krajnje varljiva, uljuljala je biskupe i svećenike u iluziju nadmoći religije, u kobno pogrešan stav da su „naši“ političari i moćnici, samim tim što kažu da su vjernici, i moralni. Naime, time što je netko religiozan, ne znači da je i moralan. U Govoru na gori Isus zaključuje pojašnjenje o ‘višoj pravednosti’ ‘zlatnim pravilom’, vječnim etosom u kojem se izrijekom ne spominje Boga, etosom koji dakle obvezuje i vjernike i nevjernike: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Mt 7,12).

Nacionalni geto, zatvorenost i obijesna oholost, usisali su i crkvene medije koji iz samodovoljne uznositosti i bjelokosne utvrde pravovjernosti, lišavaju se samokritičnosti, suočavanja i kajanja za svoje propuste i grijehe, ne vide siromaštvo oko crkava i samostana, niti vide druge ljude izvan svojih zidina-zajednica; praktično zanemaruju socijalni aspekt evanđelja i socijalni nauk Crkve. Onoga tko se usudi prozivati strukture, i one crkvene, da su socijalno neosjetljive, proglašava se ljevičarom i komunjarom. Može se pomagati siromasima i potrebitima, to je hvalevrijedno, ali neka se ne uznemirava ‘pobožnu’ javnost pitanjem uzroka nečije bijede, nezaposlenja i sličnih ponižavanja. Dakle, nije se propašću državnog ateizma riješilo pitanje nepravdi. Negacija je vjere, a onda i poslanja vjerskih medija, ne primjećivati lazare pored uredničkih i pisaćih stolova, zaobilaziti ih kamerama.

Među tim siromašnim su razne vrste ljudi, od migranata i onih na ulici do onih od kojih posve zaziremo – zatvorenici kojih su zatvori puni, „dok kriminalci s bijelim ovratnicima nastavljaju zaobilaziti zakone kako bi počinili zločine pranja novca i druga sofisticirana nedjela. Čak i zločin korupcije često ostaje nekažnjen. Lako je kazniti najslabije, dok velike ribe slobodno plivaju.“

Druga bolest religijskih medija je samosažalni duh umišljene ugroženosti kojom se uz stare neprijatelje posvuda vide novi neprijatelji – urota protiv Crkve, kršćanstva i time naravno hrvatstva. U Crkvi je kao stalna kušnja prisutan manihejski duh, svjetonazorski dualizam, u smislu: mi dobri, oni loši. U Crkvi preživljava inkvizicijsko-komunistički mentalitet otkrivanja i borbe s vanjskim, a još više unutarnjim neprijateljima, ‘domaćim izdajnicima’. U autoritarnim i ‘hijerarhijskim’ strukturama sveprisutan je kafkijanski, klevetnički i optužujući mentalitet kojem se ne zna izvor, niti otkriva stvarni razlog. Štoviše, oni koji su na vlasti šire podjele i sukobe i pritom, dok blate i ocrnjuju neistomišljenike, jadikuju kako podjele čine drugi i kako su oni izvrgnuti klevetama. Ponavlja se činjenica da nitko nije tako ‘tragično’ sam i neshvaćen kao vlastodršci. Zapravo u Crkvi, a onda i u njezinim medijima, puno je klerikalizma, neupitne moći osionih poglavara, uskoće duha i nepodnošenja iz zavisti.

Reći će netko da ovog dualističkog stava ima i izvan Crkve. Točno, možda ima i više, kao i zlostavljanja malenih i ranjivih odraslih. No, sablazan je daleko veća ako zlo čine oni koji to ne bi smjeli činiti, ako su se izopačili najbolji, ako svoj grijeh neće ni da vide a kamoli priznaju oni koji su vjerski uzori i predvodnici. Nikada nije isto ako krade ministar i policajac, ako laže svećenik i učitelj, i ako to, primjerice, čini nezaposleni otac koji ima obitelj ili dječak iz nesređene obitelji. Isus upozorava one kojima je više dano, koji imaju veću odgovornost, one koji sablažnjavaju malene, krhke u vjeri, svojim krivim naukama o vjeri i Bogu, ljudima i društvu.

Mediji osjetljivi za potrebite

U manihejskom kontekstu religijski mediji, novinari i teolozi, rado se bave društvenom moći Crkve, politikom Crkve te kreiraju difamatorski komunikacijski prostor, što im je mnogo lakše i unosnije (društveno poželjnije), od bavljenja evanđeljem i teologijom. Uvijek iznova prokazuju stare neprijatelje Crkve: liberalizam, masonstvo, komuniste, ljevičarstvo, sinkretizam, ekologizam, opasnost „prilagodbe“ svijetu, i sl. A najmanje podnose one ‘svoje’ koji ukazuju na grijehe Crkve! Ti suvremeni katolički vatrogasci, dobro opskrbljeni i osigurani u svome (crkvenom) statusu, vitlaju pepeo starih izgubljenih bitaka, vraćaju se u zavjetrinu predmodernih i pretkoncilskih osuda, a da pri tome uopće ne primjećuju grijehe crkvenih i političkih struktura kojih su i sami bili ili jesu aktivni dio, a kamoli da prokažu seksualna zlostavljanja, duhovnu indoktrinaciju, politički i ekonomski kriminal svojih sunarodnjaka koji su stvorili nebrojene suvremene lazare, a sve uz priziv na volju naroda i uz verbalno zazivanje Božjega imena. Time svoje čitatelje i slušatelje (vjernike) vraćaju u vjernički primitivizam, teološku zaostalost i bojovnu nekulturu – u kulturalne, svjetonazorske ratove. Time i Crkvi odnemažu: umjesto Isusove zajednice braće i sestara, žele je uobličiti u zatvoreno i bojovnu političko-svjetovnu instituciju podmetanja i varanja, bešćutnu klerikalnu strukturu borbe za pozicije i novac, čast i moć.

Koristeći velike blagodati suvremenih medija, odgovorni za evangelizaciju kroz medije, nisu i ne žele uvijek biti svjesni i opasnosti suvremenih medija. Slično medijima ‘djece svijeta’ stvaraju obmane, pretvaraju medije u zabavu ili u anonimne sanatorije na kojima se istresaju poruge i psovke, brišu prava na privatnost i osobno dostojanstvo. Neki moćnici svoje medije samovoljno proglašavaju crkvenima i katoličkima, a ustvari oni to nisu, nego si umišljaju da su „gospodari baštine“, posjednici vjere te vrše inkvizicijski nadzor nad vjerom drugih medija.

Postoje, pisao je papa Franjo u socijalnoj enciklici Fratelli tutti (2020.), „digitalni pokreti koji na internetu šire mržnju i netrpeljivost“; postoje i digitalni mediji koji ljude izlažu bolesnoj ovisnosti, izolaciji i gubitku osjećaja za stvarnost, a čovjek je više od virtualne zbilje (usp. FT 43). Digitalno zlo, društvena komunikativna agresija, verbalno šikaniranje s besramnom agresivnošću, klevetničke i lažne informacije, informacije bez mudrosti, medijski fanatizam velike su opasnosti našega vremena (usp. FT 43-47) jer uništavaju ljude i odnose s drugima. „Moramo priznati“ – upozorava Franjo – „da se tome fanatizmu, koji može dovesti do uništenja drugih, ne uspijevaju oduprijeti ni religiozne osobe – uključujući kršćane – koji mogu sudjelovati u mrežama verbalnoga nasilja putem interneta i različitih područja i prostora digitalne komunikacije. Čak i u katoličkim medijima mogu se prekoračiti društvene granice, toleriraju se klevete i ogovaranja, a svi etički standardi i poštovanje dobrog imena drugih kao da bivaju zabačenima“ (FT 46).

Papa Franjo poziva katoličke medije da se izmaknu «verbalnom nasilju», da sa cijelom Crkvom rješavaju „strukturne probleme“ koji stvaraju sve više siromašnih ljudi. Među tim siromašnim su razne vrste ljudi, od migranata i onih na ulici do onih od kojih posve zaziremo – zatvorenici kojih su zatvori puni, „dok kriminalci s bijelim ovratnicima nastavljaju zaobilaziti zakone kako bi počinili zločine pranja novca i druga sofisticirana nedjela. Čak i zločin korupcije često ostaje nekažnjen. Lako je kazniti najslabije, dok velike ribe slobodno plivaju“ (Nada ne postiđuje, KS, Zagreb 2025, 100). Božja riječ u Bibliji, a osobito Isus u evanđelju opominju vjernike, svoje učenike da budu pravedni, da ne vrše nasilje nad siromašnima i malenima, da se ne prigibaju niti udvaraju moćnima i bogatima, da prepoznaju deve-zločine izopačenih, a ne cijede komarce-slabosti izgubljenih, zalutalih i omalovaženih.

Kršćanstvo koje upada u idolatrije nacionalizma i kapitalizma, u oholost podrijetla i krvnog pripadanja te oholost imanja, negacija je Isusa, pad u barbarizam, autoidolatrija.

Ovoj vrsti evangelizacije izgubljenih ne koriste oni mediji (‘duhovnjački’) koji svojim slikama i riječima tobože skrivaju stvarnost i tobože štite svoje vjernike od pokvarena i izopačena svijeta, šire duh apolitičnosti i antipolitičnosti, slijepi su za svoju unesrećenu braću, a ustvari izručuju se najgorim i upadaju u duhovnu svjetovnost neognosticizma i neopelagijanizma (Franjo). Često su to kopije elektroničke religije, posebno američkih digitalnih trendova koji propagiraju nama uvijek ‘raspoloživog boga’, život bez patnje, sebeljubivo bavljenje sobom bez odgovornosti za bližnje u većoj muci od naše, žele vjeru čuda i brze utjehe, vjeru tjelesnog ozdravljenja i, naravno, financijski blagoslov. Svoje primatelje ljudi ovih medija odvajaju od zemlje, uznose u „nebeski“ svijet, ‘skreću’ ih u paralelne oaze lake religijske psihoterapije i magijskoga lokaliziranja Boga. Otuđuju ih od bližnjih i od njih samih, izvlače ih iz svakodnevice – jedinoga prostora i vremena u kojem se vjera utjelovljuje.

Isus ili Musk – Evanđelje ili bešćutni mediji

Ne može se zanijekati istina da suvremeni kršćani i preko medija pomažu siromašne, udomljuju potrebite, sudjeluju u humanitarnim akcijama kršćanske ljubavi. Ima medijskoga vidljivog i nevidljivog dobra, jer da nije tako, da nema dobrih ljudi i ‘glasnika evanđelja’, novinara blage i osloboditeljske vijesti, ovaj bi se svijet već survao u propast. No, ne možemo ne priznati da se među kršćanima, i među ‘profesionalnim’ vjernicima, biskupima, svećenicima i duhovnicima, novinarima i medijima bezdušno ignoriraju i prešućuju, krivo tumače i ušutkuju vapaji siromašnih, da se više brige i rada, medijskoga prostora i novaca posvećuje kako da Crkva zasja u grimizu društvene moći i tananom lanu birokracije, nego u podizanju glasa zbog socijalnih nepravdi.

Velik broj propovjednika, duhovnih vođa, novinara, skoro nikada ne navodi niti tumači Isusove riječi kritike bogatih (Jao vama bogataši!) kako bi i sebe i druge potaknuli na autoevangelizaciju, obraćenje, a time i na veće zauzimanje za društvenu pravdu. Toliki duhovnici su iznimno izoštreni za razne vrste grijeha, od nesabrane molitve do cjepidlačenja po grijesima na području seksualnosti, dok su hladno bešćutni prema ljudima u nevolji, neosjetljivi za socijalne nepravde koje oni trpe.

Vjernici većinom slijede svoje duhovne vođe i svoje medije, pa se i oni farizejski pokazuju “savršenim” vjernicima. Zato je nužno da današnji kršćani uspoređuju Isusov govor i djelovanje s današnjim komunikatorima i medijima. Poražavajuće je za kršćane napuštati Isusa a zanositi se i ići za onim komunikatorima koji doduše nose svete haljine, pozivaju se na riječ Božju i/ili nose masku evanđelja, a ustvari govore i pišu protiv Isusove poruke, protiv evanđelja. Kraj kršćanstva i kraj kršćanskih medija bio bi ostvarenje stava poput onoga koji je nedavno iznio jedan od najbogatijih ljudi svijeta, svjetski komunikacijski mogul, Elon Musk, tvrdeći da je empatija temeljna slabost zapadne civilizacije, koja se naveliko zloupotrebljava, eksploatira, čak koristi kao oružje.

Vrlo je zavodljiva ova antikršćanska postavka. No, zar Bog kojeg Isus naviješta, Bog koji se preko Isusa ‘autokomunicira’ (samopriopćava i sebedaruje) – posve različito od Muskova diktata – nije upravo samilosni i sućutni Bog? Zar za kršćane, prema Isusovom govoru i praksi, veliko zlo ne počinje upravo bešćutnim bogaćenjem i odsutnošću empatije prema bližnjima? I u drugim vjerama osnovna oznaka Boga a time i ljudi jest milost i milosrđe.

Ako katolički mediji, od novina do elektronskih portala, žele biti navjestitelji Isusova evanđelja, onda je pred njima zahtjevan ali jedini ispravan put: da slijede Isusa Krista i njegovo evanđelje. Temelj Isusove komunikacije je osobni susret i osobna riječ koja istinom oslobađa, kritički obraća i praktičnom nadom u Božju društvenu pravdu, a ne samo u Božje onostrano milosrđe, tješi i budi na novi život.

Pred suvremenim kršćanima neodgodiv je zahtjev da odgovore smatraju li suosjećanje slabošću koja krnji čovjeka, te trebaju li zagovarati ideologije superiornosti i brutalnosti, ili je empatija, sućutnost, ne samo bit kršćanstva, nego uopće čovještva, a time i temelj civilizacije nade u bolji svijet. Kršćanstvo koje upada u idolatrije nacionalizma i kapitalizma, u oholost podrijetla i krvnog pripadanja te oholost imanja, negacija je Isusa, pad u barbarizam, autoidolatrija.

Evanđelje nas radikalno uozbiljuje. Isus nam ne dopušta lukave isprike u odnosu prema suvremenim lazarima. Štoviše, tako je protivan svakoj farizejskoj umišljenosti. I nama kaže da smo do te mjere otvrdnuli, oglušili i oslijepili na nevolju drugih da nam ni nebeska “ukazanja” svetih, ukazanje naših mrtvih i njihove opomene ne bi pomogli da se obratimo. Ambis između suvremenih lazara u krilu Abrahamovu i današnjih bešćutnih vjernika i dalje je nepremostiv. Propast, pakao ‘novog nadčovjeka’ bešćutnosti, Isus je davno prokazao.

Zaključno

Novozavjetna evanđelja – kao model za kršćanske medije – gotovo nikad ne izvještavaju o manifestacijama političkih vođa ni ceremonijama velikih i malih svećenika. Koncentrirana su na osobu pravednika, učitelja i propovjednika, Isusa iz Nazareta, na njegovu muku i uskrsnuće; bave se njegovim javnim djelovanjem. U njima je stalno prisutno Isusovo poučavanje u vjeri i snažna kritika svih onih koji izrabljuju siromahe i nemoćnike, kritika religijskih licemjera – bogatih pobožnostima i bogatih vlašću i novcem, koji ne primjećuju obespravljene, ali se ne ustežu hvalisati kako su po volji Božjoj. Isusova kritika nije mračna ni zatvorena u sebe, nego obilježena pozivom na obraćenje i na iskorak u nove odnose u Božjem kraljevstvu, na dijeljenje svojih dobra s bližnjima.

Iz stranice u stranicu u evanđeljima Isus je stalno u konfliktu, sve do nepomirljivog konflikta koji završava njegovom nasilnom smrću na križu. No, svi ti sukobi, zapravo cjelokupno Isusovo djelovanje prožeto je nježnom brigom i ozdravljujućim gestama utjehe prema osamljenima i potlačenima, bolesnima i ugroženima. Kao nitko prije ni itko poslije njega, Isus je blizak unesrećenima. On je njihov Mesija. On ne zatvara vrata grešnicima, izgubljenima. Naglašava da nije došao onima koji se smatraju pravednima i pravovjernima, koji se ‘izobilno goste’ u svom komotnom sljepilu, nego onima koji mu kažu: Gospodine, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri; odlazi, grešan sam čovjek; daj da progledam; očisti me od nemoći i društvenih otrova… dođi, ne mogu sam; hvala ti jer me ljubiš; nadam se jer si obećao da ćeš biti sa mnom…

Ako katolički mediji, od novina do elektronskih portala, žele biti navjestitelji Isusova evanđelja, onda je pred njima zahtjevan ali jedini ispravan put: da slijede Isusa Krista i njegovo evanđelje. Temelj Isusove komunikacije je osobni susret i osobna riječ koja istinom oslobađa, kritički obraća i praktičnom nadom u Božju društvenu pravdu, a ne samo u Božje onostrano milosrđe, tješi i budi na novi život. To je doista osobna komunikacija koja svakoga pojedinačno izvlači iz svjetine, iz ‘krda’ koje nosa kamenje osude i odvažuje se na samokritiku i opraštanje. Oni su kršćanski i katolički mediji, novinari i napisi na tragu evanđelja koji mogu podnijeti kritiku osobnoga susreta s Isusom suosjećanja i milosrđa. Naravno, i onda kada izravno ne pišu o vjerskim temama.

---

Ivan Šarčević, polis.ba

---