Sveti Ivan od Križa: Mistik i reformator

Danas slavimo velikog mistika i reformatora, svetog Ivana od Križa. Obično ove dvije kvalitete ne stavljamo u isti kontekst. Mistiku vežemo uz zanesenost i ezoteričnost, mistik je u današnjem poimanju čovjek udaljen od svakodnevice, izgubljen u duhovnim visinama. Reformator je, suprotno tome, fokusiran isključivo na zemaljsko, on je disident, aktivist, često i otpadnik ili anarhist. Ivan od Križa oponira ovakvom dualizmu. Njegova mistika nije ga odvajala od svijeta, nego ga je usmjeravala prema konkretnim djelima – prema reformi zajednice i vraćanju njezinog izvornog duha molitve i jednostavnosti. Zajedno sa svetom Terezijom Avilskom, težio je obnovi karmelskog reda, pozivajući na veći naglasak na kontemplaciju, molitvu i život u siromaštvu. Ta njegova reformska težnja naišla je na otpor, pa ga nisu zaobišli progonstvo i tamnica. Ipak, upravo u tim najtežim trenucima napisao je svoja najdublja djela, svjedočeći da je mistika – taj duboki odnos s Bogom – izvor snage i smisla, čak i u najtežim kušnjama.

Karl Rahner u svojoj možda najcitiranijoj rečenici ustvrđuje kako će „kršćanin budućnosti biti mistik ili ga neće biti“. Čini se da je došlo vrijeme u kojem se ta rečenica potvrđuje. Bez mistike, bez osobnog odnosa s Bogom, naše kršćanstvo ostaje površno, svedeno na tradiciju, formalnost ili, još gore, na političku ideologiju. Bez duhovne dubine, kršćanstvo se pretvara u oruđe za ostvarivanje zemaljskih ciljeva, umjesto da bude put prema Božjem kraljevstvu. Samo ljubav prema Bogu nas može otvoriti ljubavi prema svim ljudima, tom „obliku života koji na sebi nosi miomiris evanđelja“ (Fratelli tutti, 1). Ivan od Križa podsjeća da je mistika poziv svakome od nas da budemo ljudi molitve, duboke povezanosti s Bogom. Iz tog odnosa s Bogom proizlazi naša sposobnost da budemo svjedoci, da gradimo zajedništvo i bratstvo u svijetu, da ga obnovimo, reformiramo.

Mistika nije luksuz kršćanstva, već njegov preduvjet. Mistika nas ne čini „nebeski korisnima, a zemaljski beskorisnima“. Naprotiv, ona nas potiče da gradimo svijet koji je bolji, pravedniji, solidarniji, koji svima nudi više prilika, u kojem se živi logika evanđelja. Mistika nas ne smije učiniti imunima na nepravdu i patnju, ali nas mora učiniti otpornima na logiku koristi i sebeljublja. Ona oslobađa sebičnosti i egoizma, liječi od nepovjerenja u Boga i straha da ćemo nešto važno izgubiti. Ona poziva na „revoluciju nježnosti“ (Evangelii gaudium, 88), čini nas snažnima i plodnima. Kršćanin nije zanesenjak, ali nije niti kalkulant. U vremenu diktature ravnodušnosti, potrebna nam je snaga mistike koja oslobađa od apatije i motivira na djelovanje. Oslobođen spoznajom da bez Boga ne može učiniti ništa (Iv 15,5), i osokoljen sviješću da je Bogu sve moguće (Mt 19,26), mistik je sposoban za velika djela.

Za Ivana od Križa mistika kao sjedinjenje s Bogom, nije tek „opće mjesto“, apstraktan i banalan misaoni pojam. U Usponu na goru Karmel (knjiga 1., poglavlje 13.), daje ovaj savjet: „Ne okrećite se najlakšem, nego najtežem … ne višem, nego manjem; ne onome što je visoko i dragocjeno, nego onome što je nisko i prezreno; ne prema željenju bilo čega, nego prema želji za ničim.“ Mistici redovito vežu svoju religioznost uz vrijednost patnje, što je praksa koja se ponavlja od Julijane iz Norwicha i Terezije Avilske do mistika naših dana Charlesa de Foucaulda, Edith Stein ili Simone Weil. Teološki je tu praksu razradio najviše Johann Baptist Metz, najpoznatiji suvremeni kritičar lažne mistike, koja nastanjuje isključivo sferu onostranosti. Govoreći o potrebi „mistike otvorenih očiju“, zagovarao je duhovnost koja je duboko upućena na stvarnost našega svijeta, osobito na patnju, nepravdu i društvene izazove.

Kršćanstvo povučeno iz javne sfere, koje je zaboravilo i zanemarilo imperativ izgradnje pravednijeg svijeta, zapravo perpetuira zlo protiv kojeg se pozvano boriti. Vjera čija snaga ostaje zatvorena u sferi liturgije ili male zajednice, nije sposobna ući u dijalog s realnim problemima, poput siromaštva, migracija, ekološke krize i ugroženosti ljudskih prava. Za Metza je mistika prvenstveno duhovnost koja, što je dublja, više percipira patnju. „Mistika otvorenih očiju … jest mistika koja čini vidljivom svu nevidljivu i neugodnu patnju te joj – bilo to ugodno ili ne – posvećuje pažnju i preuzima odgovornost za nju, radi Boga koji je prijatelj čovjeka.“ (Passion for God, str. 163). Ovakva je reformska mistika obveza svih kršćana, jer je to poruka u samom središtu križa: Bog odbija ignorirati bilo koju vrstu ljudske patnje i umjesto toga odlučuje iskusiti je iznutra, unatoč neugodnosti, te donijeti pravdu. Ako doista vjerujemo u raspetog Krista, tada i mi moramo činiti isto.

Stanko Perica